Najteža mi je bila prva godina beskućništva, dok se nisam snašao. Spavao sam na Kolodvoru. Ma kakvi spavao, kunjao na stolcu. Sad su maknuli stolce i zaključavaju. Vozio sam se noću i u tramvajima. Od kraja do kraja. Sjedi nas par beskućnika u tramvaju i drijema. Dođe krajnja stanica. Nitko ne izlazi, a i kud će. Noć je. Vozač okreće i vozi dalje
Na Trgu mi jedan, beskućnik je kao i ja, kupio kutiju larga i limenku pive. Zašto largo? Jer ima tih jebenih 25 cigareta. Bila je predivno topla ljetna noć. Uvijek naglašavam lijepo vrijeme, jer za nas beskućnike je lijepo vrijeme svetinja. Uzmem ja tu limenku i odem na Zrinjevac. Sjednem na klupu, pušim cigaretu za cigaretom i polako pijuckam. Za čikove sam se snalazio, već sam bio pravi majstor za to, ali papiriće je bilo teže kupiti. U ono vrijeme Cigani su prosili po križanjima.
Sada ih više nema, policija ih rastjerala. Prose oni, a pada im po 5, 10, 20 lipa. Ne saginju se oni za tu siću! Navečer bih i noću šetao po tim križanjima. Morao sam paziti da me ne pokupi auto. Znam, ako me zgazi, nitko neće plakat za mnom, samo će mi jebat majku što sam zaštopao promet radi uviđaja. Znao sam tako nakupit dvije do tri kune, i to sve po 5 i 10 lipa. Uh, kako sam se sve snalazio…
Dok ovo pišem, glava me počinje luđački boljeti, povraća mi se. Nemam tabletu. Neka boli, nije prvi put. Jednom će i prestati. Kad se čovjeku dogodi to što se meni dogodilo, pada u tešku depresiju, traži pomoć od doktora. Ma, koji doktor! Doktor te ne jebe ni pol posto. Tako je i meni moja doktorica, koja me poznaje već petnaest godina, mogla pomoći ali nije htjela.
Fina, njegovana starija dama. Kaže ona meni jednom: što vi mislite, da će vam netko pomoći?! Neće, morate si sami pomoći. Mislim si, tako znači. Ali sedative mi je uvijek dala. Ja to zovem tablete za luđake. Jednom kad sam bio kod nje, kaže ona meni da zašto ne idem u Zrinjevac, tamo traže radnike. Gledam je, pa si mislim, pa šta ću ja sa fakultetom radit u Zrinjevcu? Ne znam ja hortikulturu. Da sam išao, sigurno bi mislili da sam lud.
Išao sam jednom k njoj, bilo je ljeto. Vrućina. Popodne, nekih 30 stupnjeva. Sunce prži. U ordinaciji nikoga. Svi se zabili u kuće, nitko ne izlazi po toj vrućini. Vidim, na vješalici u čekaonici visi lijep dugačak kišobran. Ispravan. Netko zaboravio kad je kišilo. Ja nemam kišobran. Mislim si, e sad si moj! Podigao sam recept i uzeo kišobran. Nisam se vraćao istim putem, nego krenem okolo na autobus. Usput mi je bila apoteka da podignem lijek. Podigao sam te jebene tablete i onako polako hodam ja s tim kišobranom. Vrtim ga u ruci i igram se njime. Prolazim pokraj kuća. Poznajem te ljude, a i oni mene. Ne želim nikome svraćati. Ne želim nikome smetati. Prolazim pokraj kuće, a izlazi van žena koju dobro poznajem, a i ona mene. I moju obitelj. Nekadašnju, nema je više. Kad me ugledala, ustuknula je i bris natrag u dvorište! Mislim si, što bježiš? Nisam te ništa tražio, a i ne bi. Preponosan sam.
Rijetka pomoć
Koji put bih navratio kod žene na plac. Ona tamo ima štand. Pitala me moja milostiva gospođa što sam ja radio po selu s kišobranom, kad je bilo tako lijepo vrijeme. Rekla mi je da su me ljudi vidjeli kako šećem s kišobranom. Mislim si, vidjeli ste me, ali me nitko nije zvao u kuću. Lijepo. U sredini sela je gostiona, zove se Korner. Gazdarica je Zrinka. Kad sam išao k doktorici, koja ima ordinaciju preko puta, zvala me Zrinka. Nisam htio ići, ne volim to. Počastila me, na silu. Jedna od rijetkih koja mi je pristupila. Mogu ih nabrojiti na prste jedne ruke.
Prošlo je dosta vremena otad. Idem ja opet k doktorici po uputnicu, a ide sa mnom i moj kompa. Dobio čovjek socijalu, pa drobi dok ima, a za par dana će zijevat. Čeka on mene u gostionici kod Zrinke. Kad sam došao po njega, gospođa Zrinka sjedi s nekim Talijanom i priča. Talijan me nudi pićem jer me zna. Prvi put sam odbio. Platio je ipak rundu, ali ja ne mogu uzvratiti. Mom kompi se otvorila pipa, ima socijalu, pa naručuje on. Kad je trebalo platiti, zove on konobaricu. Ona mu naplaćuje samo 10 kuna. On šuti i gleda, a kasnije mi veli: zajebala se. Ma, nije se zajebala, to je mene Zrinka častila. Rekao sam sebi, ako se ikad izvučem, odnijet ću toj ženi buket cvijeća jer je imala spram mene poštovanja. Za sada više neću zalazit tamo, a ionako nikuda ne idem po gostionama.
U samom početku sreo me kod Kazališta Arbanas Drago. Nikada to neću zaboraviti. Svi su tada bježali od mene, a on mi je prišao. Čudi se kako sam završio. Zove me da idemo na piće. Kažem mu da ja nemam, a ne želim piti na tuđi račun. Odvukao me na silu. Išli smo u Zvečku. Lijepo je to, u takvoj situaciji kad si sam, kad ti se netko obrati. Sjećam se, nikad to neću zaboraviti. Rekao mi je, poslije tvoje kalvarije moraš uspjeti. Kupio mi je i cigarete. Još jednom sam ga kasnije sreo. Odveo me u pivnicu na Tomislavcu i turio mi 20 kuna. Kad čovjek nema, to mu se čini kao najveće bogatstvo. Za beskućnika je i najmanji novac najveći.
Jednom mi je Zlata od pokojnog Stanka ugurala na silu 20 kuna. I žena od Ježa. Njih dvije su uvijek lijepo sa mnom razgovarale. I nitko više. Ali nitko, ama baš nitko nije me zvao doma na kavu ili razgovor. Kako to boli! Ali, navikne se čovjek na to. Žalosno. Znao sam sretati ljude s kojima sam nekad bio dobar, kad sam bio netko i nešto, moćniji od njih. Sretao sam ih pred njihovim kućama, u stvari stanovima, nemaju oni kuće, ali nisu me zvali ni na kavu. Ne znam čega su se bojali.
Prisjećam se sad tih dana, pa mislim kako je to čudno. Pa zar to postoji? Sada mi je smiješno pa se pitam zašto su svi tako bježali od mene.
Donijela mi je danas moja draga supruga jelo na stanicu. Još je toplo. Krpice, to volim. Kaže, ima i kobasica, još je topla. I punu vreću flaša, kaže da ih ima 30 komada. Idem to unovčiti. Dobio sam za to 15 kuna. U pričuvi u torbi imam još 10. To ću sutra. Iza Vijećnice je park s klupama. Idem tamo. Otvaram torbu i vadim hranu. Kobasicu sam odmah proždro, onako zamazanim rukama. Bila je još topla. Bilo je i frita, to volim. Navalio sam na njih, a imao sam i flašu od mlijeka punu čaja. Žderem halapljivo frite i zalijevam čajem. Krpice sam ostavio za večeru. Kad sam se onako slasno nažderao, idem si zamotat jednu cigaretu. Pušim i mislim si kako mi je sad dobro. S obzirom na to kako mi je jebeno bilo u početku, snašao sam se.
Idem u Knjižnicu posudit CD-e da imam što slušat. Što god nađem, pokupim ako mi treba. U tramvaju sam našao jednu kemijsku olovku. Probam je, fino piše. Trebat će mi. Sada u Prenoćištu pišem. Bijedno je, ali ipak najbolje. K nama je došao neki pravnik. Vidi se, fini gospodin. Nekad je bio netko i nešto, kao i ja, a sada je nitko i ništa. Pričamo jednu noć.. I njega, kao i mene, nekadašnji prijatelji više ne poznaju. Priča mi kako je od svog kuma tražio nešto, ali nije dobio. Isto je i sa mnom.
Imao je čovjek dva infarkta. Priča mi da je organizirao sve za svoj ukop. Ima obiteljsku grobnicu na Mirogoju. Ima i dva prijatelja. Zamolio ih je, kad umre, da ne puštaju nikoga blizu njegove kištre. Veli da želi biti sam. Mislim si, imaš pravo, stari moj. Ja bih želio poživjeti još koju godinu, toliko da vratim ono što sam izgubio. Gadna je ulica. To ne zna onaj tko nije probao, a ne dao mu Bog da proba. Teško je mladome, a starijem još teže. Najteže je mladim dečkima. Jadnici se propiju, iskoriste ih i u kratkom roku propadnu. Većina ih završi u zatvoru. Ako odu u komunu na liječenje, vrate se još gori natrag. Znam, vidio sam.
Svećenici na Zelenjaku
Jednom smo jeli u Gundulićevoj. Jedan veli, danas je lova. Nisam to znao. Svećenici na Zelenjaku svake prve srijede u mjesecu dijele svakome po 20 kuna. Idemo tramvajem do Kvatrića. Do kružnog toka, a onda cijela horda ide Laščinskom gore, pješke po lovu. Taj dan je išla cijela horda bijednika. Nije se dugo čekalo. Neki su odmah za to kupili vino. Ja sam kupio duhan da imam šta pušiti.
Kasnije je gore na vratima osvanuo papir: vas je sve više, a novaca sve manje. Davali su po 10 kuna. Počela su mi se sušiti usta. Išao sam na hitnu. Sve je bilo u redu. Kaže mi doktor da je to od depresije, proći će. Drma me tako jedno pola sata. Hodam ulicom i mislim da ću se srušiti. I danas mi se to od nervoze događa, ali sad znam šta je, pa čekam da prođe.
Jednom sam mjerio šećer u ambulanti. Super, sve u redu. Usta mi se i dalje suše i hvata me žeđ.
Nakon nekog vremena otišao sam kod iste doktorice da mi izmjeri šećer. Ne može, kaže mi da traka košta, da sam nedavno mjerio. Kažem joj, da, za mene košta, a kad vam dođe tu neki budža, za njega ne košta. Kasnije kad sam dolazio k njoj, uvijek mi je pregledala šećer i tlak. Ipak, ne radim to tako često.
Danas smo dobili čistu posteljinu pa sam si složio krevet. Ispod imam jednu malu kutiju, tu držim jelo. Nešto kruha i jednu teglu ajvara. Imam i konzervu graha s nečim. To ću za večeru, onako hladno. Nemam to gdje zgrijati. Imam šećera i kave. Prema prvoj godini, ovo je sad prava blagodat. A i duhana imam.
Na tramvajskoj stanici kod zelenog vala srećem svog starog prijatelja. Svi su stari. Pita me šta radim. Skupljam flaše. Čudi se. Pa neću valjda žicati! Jednom sam ga pitao neke sitne novce da kupim broj za mobitel, dao mi je. Zaslužio sam to, koliko sam ja njemu nekad posuđivao love. Na kile. Kaže mi, čuvaj se. Od čega, mislim si. Nije me pozvao ni na kavu. Otišli smo svaki svojim putem.
Nekad su mi trubili iz auta i zvali me, danas bježe.Tako mi neku večer jedan trubi iz auta na križanju, viče mi da li ga vidim? Vidim, vidim. Otišao je…
