Izložba je ujedno i znak zahvalnosti Moderne galerije na čelu s Biserkom Rauter-Plančić slikaru za čak dvije donacije kojima je u srpnju 1999. i u studenome 2000. obadario galerijski fundus te za još tri darovnice, kojima je slikareva udovica Heda Dubac-Šohaj 2006., 2011. i 2015. – ponovno ovjerila svoju i suprugovu privrženost MG-i
Melankolik i ljubitelj klasične glazbe osobito Chopina i Schumanna, Musorgskija i Debussyija – slikar sjetnih plavičastih interijera i krajolika punih svježine prirode u kojima pulsiraju boje kao na strim glasovirima baroknih interijera, umjetnik koji je poput Klimta ovjekovječio svoju voljenu crvenokosu suprugu Hedu, istraživač sklon mnogim preobrazbama, kojemu je slikarstvo bilo vječna avantura duha i napora ruke, francuski učenik Slavko Šohaj udarni je ovojesenski gost zagrebačke Moderne galerije.
Izložba posvećena velikanu hrvatskog slikarstva ujedno je i znak zahvalnosti Moderne galerije na čelu s Biserkom Rauter-Plančić slikaru za čak dvije donacije kojima je u srpnju 1999. i u studenome 2000. obadario galerijski fundus, te za još tri darovnice, kojima je slikareva udovica Heda Dubac-Šohaj 2006., 2011. i 2015. – ponovno ovjerila svoju i suprugovu privrženost MG-i.
Kako je povjesničar umjetnosti Igor Zidić bio ravnateljem Moderne galerije kada je dogovorena donacija Šohaj, izložba nije samo pedantan i vrlo precizan kritičarski zahvat u djelo nazvan „Marginalije uz djelo Slavka Šohaja“, već i rijetka, možda i najznačajnija analiza Cézanneova utjecaja na hrvatske slikare (od Kraljevića, preko Šulentića, Becića, Trepšea, Tartaglie, Juneka do Šohaja), prikaz zastrašujućih povijesnih prilika koje su obilježile Šohajevu mladost, ali i veliki podsjetnik na nezaboravna druženja sa slikarem, koji je neizmjerno volio lutati Modernom galerijom. U tom smislu izložba je ne samo uvid u raskošan Šohajev opus, već i rijetka prilika upoznati se s slikarevim razmišljanjima.
Debitirao 1934.
Kako sjeća Zidić, kada je Ljubo Babić , uz suglasnost Becićevu i Mišinu pozvao Slavka Šohaja da izloži kao gost na 7. izložbi Grupe Trojica u Zagrebu 1934., činilo se, a tako je bilo, da će mlad i ozbiljan slikar, učenik Becića i Babića, ušavaši na velika vrata u hrvatsku umjetnost u njoj i ostati: isprva kao nada, potom kao njezin novi majstor, na kraju kao i klasik moderne. Šohaj je iste godine debitirao pred zagrebačkom publikom, a osam godina kasnije zastupao je Hrvatsku i na međunarodnoj sceni: Vladimir Kirin, kao hrvatski izbornik i dr. Ivo Šrepel, kao njegov pomoćnik, izložili su Šohajeve slike u sklopu hrvatske sekcije mletačkoga bijenala, potom i na velikim hrvatskim smotrama u Berlinu, Beču i Bratislavi.
Sve je te izložbe, podsjeća kritik, organizirala ista, dobro usklađena ekipa pa se Šohaj, s jedne strane miljenik Babićev, a s druge Meštrovićev, mogao osjećati miran što se tiče artističke budućnosti. No, političke prilike, dakako, bile su zastrašujuće. Važno je napomenuti da Zidić vrlo jasno navodi dosege „Šohajeva bijenala“ u eri Mussolinijeva fašizma – bijenale je bio u umjetničkom smislu neuvjerljiv, s mnogo političke manipulacije, ali se hrvatski nastup razlikovao od većine drugih: selektor i njegov pomoćnik nisu se ničim pridružili ratnohuškačkoj euforiji, nego su predstavili one hrvatske umjetnike, kojih su djela bila, uglavnom, na tragu francuskog moderniteta: od Meštrovića i Kljakovića, od Račića i Kraljevića do Šohaja i Veže. Augustinčićeva je bista poglavnika tretirana kao politički privjesak nametnut od vlasti, ne spominje se ni u šturom predgovoru, niti je na popisu izložaka. Šrepel je, uostalom, podsjeća Zidić, nedugo poslije bijenala pao u nemilost ustaške vlasti, da bi u samo četiri godine od uvaženog profesora i organizatora izložbi „umjetnika NDH“ prevalio mučan put do uhićenika koji je, maltretiran u zatvoru, umro 11. 3. 1945.
Utjecaj Cézannea
Šohaj je prvi put posjetio Pariz 1932., a drugi put 1939. kada je mogao vidjeti izložbe Maneta, retrospektivu Picassa, studirati Chardina, Corota, Maneta i Cézannea. Ne ulazeći u opširnu Zidićevu analizu Cézanneova utjecaja na velikane hrvatskog slikarstva, spomenimo tek njegov utjecaj na Šohaja – riječ je baroku koji je uvijek bio u sprezi s francuskim slikarem – bilo da je riječ predmetnome inventaru (barokne statuete i kipovi, barokizirajući duktus, snažni kontrasti i pokrenut prostor). Upravo se taj sezanovski barokizam reflektirao u Šohaja u diskretnim pokušajima poliperspektivizma, a drugo u baroknim stauetama koje je radio od 1940-ih do 1980-ih. Nakon prvog boravka u Parizu sezanistički se trag osjeća na slici „Portret gđe Gvozdanović“, ali i na dojmljivoj slici „Kaktus i jabuke“ s ukošenim stolom i policentričnom perspektivom. Ali, posebno će drugi boravak hrvatskog slikara u Parizu, sinkron s boravkom mlađeg Otona Glihe u Parizu, odnosno, povratak u Zagreb, označiti rast prema drugom vrhu hrvatskog cézanneizma- u Šohaja će se on u nizu važnih djela (Djevojka u crvenom prsluku i Barokna statueta, Jabuke i suho cvijeće te Suho cvijeće sa statuetom) produžiti do u sredinu četrdesetih godina, podcrtava Zidić, čime su upravo Šohaj i Gliha podijelili u Hrvatskoj prvenstvo u razumijevanju i reinterpretiranju jednoga od prvih slikara novoga doba.
Šohaj , koji je od 1942. do 1945. imao okapanja s ustaškim vlastima, bio pritvaran i ispitivan, osumnjičen i zbog veza s prijateljima ljevičarima, frankofilima i drugima – nastavio je u Zagrebu živjeti i slikati kao prije, razvijajući Cézanneov poučak: politika ima svoja pravila igre, a umjetnost svoje zakonitosti. Ili, kako vrlo dojmljivo konstatira Zidić „ona koju je slijedio nastojala je u Prirodi odčitati logiku njezina ustroja, a onda te spoznaje prenijeti u naše konstruirane (umjetne) prostore koji su, opet, samo parafraze velikoga ‘Božjeg svijeta’. Prema tome, aranžaman jedne mrtve prirode bio bio mikrokozmički zahvat u strukturu, kojemu bi se mogle naći i makrokozmičke analogije, a isto je s ljudskim figurama, naročito nagim, jer su autentičan dio Prirode“. I doista, kruženjem kroz ovu fantastičnu izložbu potvrđuju se Zidićeve ocijene – Šohaju se doista dopadala uloga tradicijskog slikara u majstorskom nizu, ostvario je antologijska djela hrvatskog cézaneizma. Doduše, više od druge polovine života pokušavao je od svog slikarstva učiniti nešto čvrsto i trajno, ali, sada uz pomoć Matissea – što znači učiniti izraz manje konstruktivnim, ali zato dekorativnim, zvučnijim i plošnijim, naročito u šezdestim godinama kada se javlja stilizacija oblika kojoj nije cilj opisivati premet, već ga re-kreirati s imaginativnom slobodom (stol u „Lubenici“, vegatacija u „Obali“, grmlje u „Nasadima na obali II“. Imao je slobodu, koja mu je omogućivala da iz raspusne baroknosti svoje polifonije prijeđe u tonsku i crtačku askezu. I upravo taj hrvatski cézanneizam nije bio puka škola prepisivanja, već najpouzdaniji put prema temeljnom europskom modernitetu.
Lubenica na tanjuru uz djela „Zemljaša“ i druženje s umjetnikom
Vrlo je zanimljivo zašto je Zidić kao ravnatelj MG izložio Šohajevu „Lubenicu na tanjuru“ uz djela „zemljaša“. Iako je grupa Zemlja bila oporbena Grupi Trojice, koja je, favorizirala Šohaja, sam slikar je, nekoliko godina prije poziva Babićeva da im se pridruži, bio naslikao „Lubenicu na tanjuru“ rekavši Zidiću: „Stalo mi je do toga djela. Netko će reći da nije šohajevsko. I nije. Gledate li od kraja prema početku, ali jest gledate li od nejasnih početaka prema definiranom kraju. Ono me realno prikazuje u trenutku kada sam se lomio između Babića i Hegedušića. Nisam htio biti ni jedan od dvojica, ali mi se izazovnim učinio Hegedušićev apel da se slika neposrednije, da se slijede iskustva amatera i seljaka- slikara – današnjim rječnikom: naivaca – i u toj smo sferi imali vlastitu tradiciju: više pučku nego hoch, čak razgovjetniju od onih drugih, koje je trebalo tražiti, rekonstruirati, dijelom izmišljati, dok nam se s Hegedušićem nudila evidentna, pristupačna tradicija s koje je samo trebalo podići zastor. Tada sam bio posve mlad, držale su me i neke socijalne ideje, ništa me još nije bilo ogorčilo ili razočaralo, mislili smo da se zlo ne lijepi za dobre namjere“.
Kako ističe Zidić, nije imao prilike vidjeti Šohaja kako crta i slika – svaki put ga je dočekivao uređen, svjež, ruku čistih od kistova, s glazbom koju bi pažljivo odabrao i čašom pića koja će pobuditi razgovorljivost…
Na posljetku, ustvrđuje kritičar, kada promatramo cjelinu Šohajeva djela zapažamo da se ono, neprestance u nečemu mijenja, kolikogod da sukus djela ostaje isti. Slikar s mjerom istražuje i artikulira nova iskustva i nema „dvojbe da se njegovo iluzionističko slikarstvo postupno pretvara u plošnije i dekorativnije, čak i onda kada su ostale neke naznake prostornosti. One su najtvrdokornije u krajolicima, a mnogo se lakše priguše u tonovima-figurama. To se tehnički lako prati kroz pretakanje njegova, isprva, gradivnog – uvjetno rečeno cézanneovskog kratkog poteza užim kistom u slobodnije, šire mrlje razrijeđenije boje, koje i ne prate nužno određeni predmetni sadržaj…Nekoć se oslanjao na točnost opservacije, u kasnijim svojim djelima Šohaj je više brine o zvučnosti stanovitog slikarskog fragmenta i o njegovoj usklađenosti s ostatkom slikane površine. Vidi se, da su mu neke pozadine u mrtvim prirodama već pretvorene u dekorativne lirske (pseudo)apstrakcije (Bijela vaza s narančom, Djevojka za stolom) dok druge učvršćuje rasterom okomitih i horizontalnih crta (Akt sa štafelajem, U atelieru)“. Njegova je ruka mnogo slobodnija kada uljenim bojama slika na papiru. Već i bi i to moglo dostajati, zaključuje kritičar – da Šohaja prikažemo kao umjetnika što se u svojim koordinatama iskreno trudio prilagoditi svoj izraz epohi, koja manje cijeni stereotipe, završene modele i repeticije, a inzistira na pokretu, na mijeni i transformacijama. Šohajevo djelo, nije djelo ponavljanja, nego variranja i u tome, barem načelno prati veliki primjer učitelja Cézannea.
Šohajevi razgovori sa Zidićem:
Kako je Šohaj neizmjerno volio Modernu galeriju mnogo je puta šetao kroz dvorane s Igorom Zidićem, tumačeći svoje poglede na umjetnost. Kako je rekao za prevažan odnos između Račića i Kraljevića: „Ja gledam i sve što vidim ocjenjujem kao slikar. Postoji, naravno još i povijesno-kritički aspekt. Prepuštam ga vama. Ali, razmotrimo tehniku: Račićeva je bogata, gotovo bih rekao: starinska. Zato i jest spora, postupna, deskriptivna. Osjećate da formu gradi kao kipar. Kraljević ima brzinu: brže percipira oblik i vrlo ga hitro i precizno naznačuje. Njegov je potez ekspresan i ekspresivan i vazda pokazuje empatiju, ironiju, sarkazam, a nekad i sve to skupa, u istome liku. U Kraljevića je veći izbor kistova: jednima oblikuje velike volumene i dogodi se da je oblik postavljen jednim jedinim potezom, jednim odlučnim zamahom. Drugim kistovima izvodi detalje: prstenje, dugmad, ogrlicu, broš… Sljedećim „crta“ tj. vuče linija kao konac, decidirane i sigurne, sjajno kontrolirane, koje znaju biti opasno duge (kao na nozi njegove Olimpije), ali on se s takvim iskušenjima nadmoćno igra. Zbog te brzine, sigurnosti i ekspresivnosti – zbog izazovne skicoznosti – ona nas i danas fascinira. Pogledajte samo lijevu ruku Olimpije, onu kojom prekriva pubis, i sve će vam biti jasno. Vjerujte mi: lakše bih kopirao račića na njegovoj tvarnosnoj i oblikovnoj razini, nego Kraljevića na njegovoj razini brzine i sugestivnosti. Slikar se često odmjerava s uzornim majstorima. Ima ih u svakoj galeriji. Vidio sam i mnoge velike, najveće muzeje ispunjene remek-djelima. Ali samo Modernu galeriju pratim cijeloga svoga života; cijeloga života susrećem ista djela Račića i Kraljevića, Tartaglie i Šulentića, Uzelca i drugih. Isprva mi se Račić činio tehnički nedostižan, a Kraljevića sam najviše volio: od svih me slikara najduže hranio…Na Zidićevo pitanje gdje su se izgubili njegovi učitelji i zaštitinici Babić i Becić, Šohaj odgovara:
“Nisam miješao poštovanje prema učiteljima sa zanosom za ono što je meni najbliže. Moji su Učitelji bili ozbiljni znalci, pravi majstori. Njihove me palete, međutim nisu privlačile: previše je tu bilo zemljanih tonova – kao da ste zagazili u tek uzorano polje ili stigli u pekarnicu kad pekar iz peći vadi zlatno-smeđe kruhove. Nedostajalo mi je, u njih, one druge harmonije: duhovne, ili, ako baš hoćete glazbene, koja vas obilježi nostalgijom zbog prolaznosti i propadljivosti svega…nedostajalo mi je plavih i zelenih, violentnih i karminskih boja tonova koji slikara podižu s tla. Moji su Učitelji bili vješti, slikarski obrazovani ljudi, vrlo trijezni, vrlo konkretni. Želio sam u svoje slike unijeti više muzikalnosti, koju u njih nisam našao – više sklada, više sna…”
Pred Uzelčevom „Odaliskom na jastucima“ Šohaj ustvrđuje:
“Htio sam vam pokazati djelo koje smatram slikarski iznimno intrigantnim. Po toj je svojoj izazovnosti meni prvo u Modernoj galeriji. Dugo sam favorizirao Kraljevića. Kako sam bivao stariji postajalo mi je jasno da je kod Uzelca na djelu ona prava, potpuna, moderna ostvarenost. Kraljević je prema njemu genijalan mladić, ali – mladić. Sve ga oko njega uzbuđuje do bolesti. Svaki pogled: na krajolik, na stvari, na životinje, na žene…Uzelac je suveren, iskusan jednako moćan, ali ga ništa neće uzenemiriti…Kao kakav provansalski bog dokolice: senzualan do srži, on je taj koji sve vidi i koji sve može materijalizirati. Je li Vam palo na pamet da zamislite nekog Kraljevića uz Cézannea ili Picassoa? Meni se čini da bi izgubio dio svoje aure, kolikogod da je dobar: učinilo bi se da je stariji od njih, bliži Lautrecu i Manetu. Ovaj bi se Uzelac mogao nositi sa svima – napose Matisseom. Ako mi se išta u hrvatskom slikarstvu sada čini nedostižnim – to je Uzelčeva Odaliska. Sve je smo u naznakama, ali opet potpuno i zaokruženo, nema praznoga hoda. Tonski je sklad apsolutan…”
Izložbe i nagrade
Šohaj se rodio 8. lipnja 1908. u građanskoj obitelji pravnika i gradskog senatora Milana Šohaja i Sofije rođene Koch. U Zagrebu je završio u Zagrebu realnu gimnaziju i Akademiju likovnih umjetnosti u klasi Becića i Babića, a prije toga je polazio srednju glazbenu školu i svirao violinu te pohađao privatne satove kod glasovitog pedagoga Svetislava Stančića. Od 1031. do 1932. bio je stipendist francuske vlade. Izlaže prvi put 1934. Kao gost na izložbi grupe Trojice. Od 1935. do 1965. bio je zaposlen kao crtač u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Premda je izlagao u hrvatskoj sekciji na venecijanskom bijenalu te na svim važnim domaćim i međunarodnim izložbama za vrijeme NDH, ustaška ga policija hapsi i uznemiruje zbog sumnje da je bio u vezi s uhićenom mladom aktivisticom Marijom Hanževački, povjesničarkom umjetnosti koja je strijeljana kod Siska 1944. godine. Godine 1951. oženio se Hedom Dubac koja će mu biti oslonac, najdraži model i privržena suputnica više od pola stoljeća. Samostalno je izlagao u Parizu 1952. godine.
Dugogodišnje prijateljstvo s Otonom Postružnikom i Franom Šimunovićem potaklo je ideju o zajedničkim nastupima od 1958. U nekoliko je navrata, skeptičan prema izložbama, dopustio da se prirede velike smotre njegovih djela, 1968., 1978. i 1988, a imao je i retrospketivu u Rovinju. Dobitnik je dviju nagrada „Vladimir Nazor“ za najbolje djelo godine (1969.) i za životno djelo (1979.). Primio je više odlikovanja koja su apsotrofirala njegov nadahut rad. Biran je za dopisnog čalana HAZU, a 2000. dobio je Nagradu grada Zagreba za sedam desetljeća slikarskoga rada i isto toliko godina stvaralačke izvrsnosti. Glazbeno nadarena obitelj imala je više djece, a slikareva je sestra Elza bila supruga Dobriše Cesarića.
