Vukovićevi su otoci i preobazbe kajolika kojima se proslavio od New Yorka do Pariza bili jednako spektakularni kao njegove slike sudara zviježđa i neprekidnih preobrazbi kozmosa. Svjetlucanje mora i kamena kojim klizi sunce, znao je naslikati isto tako dramatski kao i golemi teatar noćnog neba. Svaka je Vukovićeva slika spektakl čestica i struja vječne energije slikara i pjesnika koji je svaki dio prirode i Svemira smatrao svetim
Slikara koji je jadranske otoke pretvarao u veliki svjetlosni spjev prirodi u kojem su u ritmičkim i najčešće apstraktnim nabojima boja blistali more, sunce, biljke i kamenje, slikara kozmičkih mijena i preobrazbi koji je slikao tajnovita rasprsnuća zvijezda i utješni beskraj noćnog neba – Davora Vukovića (Herceg Novi, 24. listopada 1951. – Zaprešić, 14. veljače 2015.) voljela je publika diljem svijeta.
Upravo u trenutku kada je postizao najveće inozemne uspjehe, kada su pred njim bila otvorena vrata mnogih prestižnih svjetskih galerija, kako to oduvijek biva u neshvatljivom i neobjašnjivom životu, iznenada nas je napustio prije tri godine. Hrvatska kultura ostala je bez jednog od svojih najdarovitijiih, ali i najhrabrijih umjetnika.
Vuković je, naime, po struci bio ekonomist koji je u slobodno vrijeme pisao pjesme I slikao. Prve poduke iz slikarstva su mu dali profesor Damir Sokić, Ferdinand Kulmer i Mladen Veža, a na korištenje zahtjevnijih tehnika ulja na platnu i akrila potaknut će ga slikari Munir Vejzović i Ivica Šiško. Njegov je izniman talent među prvima uočio likovni kritičar Josip Depolo na umjetnikovoj izložbi 1992. u galeriji Schira koji ga je bez mnogo razmišljanja uvrstio među “profesionalne slikare”. Slijedila su priznanja Tonka Maroevića, a napose povjesničara umjetnosti Darka Glavana koji će o njemu napisati i svoju posljednju likovnu monografiju.
Potaknut uspjesima svojih izložaba i pohvalama vodećih kričara, Vuković će u drugoj polovici devedesetih, i to nakon rata koji je sve opustošio, odbaciti svaku sigurnost stalnog posla i upustiti se u potpuno neizvjesnu i uvijek tešku karijeru slikara. Izloživši egzistencijalnoj opasnosti i svoju obitelj, prešao je onu granicu koju većina ljudi ne bi nikada mogla – i uspio.
Često slikajući uz more, u onoj posvećenoj tišini koju čovjek ostvaruje u crkvama razgovarajući sâm s Bogom, uspjevao je fascinantnom poetskom snagom naslikati svoj dijalog s otokom, kozmosom i praelementima. Jadranske pejzaže učinio je svojim svjetlosnim preobrazbama i silovitom ljepotom prirode koja pulsira u tisućama ritmova – univerzalnim simbolima postanka bliskim svima – i kakvom polinežanskom, afričkom, francuskom ili japanskom ribaru ili kontinentalcu što je ostao zadivljen beskrajnim morskim prostranstvima što čini bit ovog velikog slikarstva koje je upravo zato imalo odjeka i u američkim, austrijskim, engleskim i talijanskim galerijama.
Vukovićevi su otoci i preobazbe kajolika bili jednako spektakularni kao njegove slike mijena, sudara zviježđa i neprekidnih preobrazbi kozmosa. Svjetlucanje mora i kamena kojim klizi sunce, znao je naslikati isto tako dramatski kao i golemi teatar noćnog neba.
Svaka je Vukovićeva slika spektakl čestica i struja vječne energije slikara i pjesnika koji je svaki dio prirode i Svemira smatrao svetim. Kada promatrate samo kratko njegove slike uhvati vas, neuobičajeno za ovo teško i tragično doba, neka luda sreća. U Vukovićevim slikama osjećate život koji plamti i koji je svet, što su prepoznali i domaći i svjetski kritičari.
Kako nam je jednom kazao: “radio je kozmičke pejzaže, sunčane pejzaže i galaksije, najčešće u maniri action paintinga i usprkos strahu od opstanka, uvijek imao hrabrosti stalno riskirati jer je bio siguran da je slikarstvo najbolje od svega što zna i da su njegove slike dragocjeno blago, bez obzira prodavale se ili ne”.
New York, Beč, Pariz, Rim bili su gradovi koji su mu širom otvorili vrata svojih važnih galerija do kojih su se teško probijali i akademski prvaci velikih i moćnih kultura. Davor Vuković je, među ostalim, bio uvršten u jednu od najvažnijih svjetskih publikacija talijanskih povjesničara umjetnosti Salvatorea i Francescoa Russoa „Najbolji svjetski moderni i suvremeni umjetnici”. U New Yorku je izlagao u Broadway Gallery. Vlasnik galerije – njujorški konceptualni umjetnik Abraham Lubelski i u predgovoru izložbe i u NY Art Magazine tada je zapisao “da je Vuković i umjetnik majstor formalne inovacije i da je pronašao novu tehniku slikanja”. Austrijska likovna publika upoznala je Vukovićev rad kada je izlagao s vodećim hrvatskim i austrijskim umjetnicima u povodu 25. godišnjice manifestacije „Kunst Im Dorf” u Malom Borištofu, a o manifesticiji je snimljen film u produkciji ORF-a. Već na samom otvaranju izložbe Vukoviću je ponuđen atelijer u Beču za korištenje “po volji” i sudjelovanje na bečkim izložbama zajedno sa renomiranim bečkim slikarima koji su nazočili otvaranju bečke izložbe i izravno mu ponudili zajednički nastup na njihovoj narednoj izložbi.
Izlagao je i na dvije međunaorodne izložbe u Parizu – “Velikoj univerzalnoj izložbi” 23. 10. 2014. na prvom katu Eiffelovog tornja u Dvorani Gustava Eiffela kao i na izložbi održanoj u Le Carrousel du Louvre od 25.-26. 10.2014. Na pariškom tornju tom je prigodom izlagalo 80 odabranih svjetskih figurativnih i apstraktnih slikara, fotografa, dizajnera i kipara iz 31 zemlje svijeta, a Vuković je primio plaketu za izvrsnost od Josea Van Dalija, sina Salvadora Dalija. Izložbom u Eiffelovom tornju obilježeno je 125 godina od Velike svjetske izložbe u Parizu održane 1889. godine.
Izlagao je i u Centru Malraux u francuskom gradu Tarareu kod Lyona, te galeriji Kulturnog centra hrvatskog veleposlanstva u Londonu uz potporu povjesničarke umjetnosti Flore Turner. Slijedili su nastupi u Kongreshausu u Zürichu te skupna izložba “Collide” u New Yorku.
Za slikareva boravka u Rimu modna dizajnerica i likovna kritičarka Svjetlana Lipanović napravila s njime intervju za rimski časopis ARTE&ARTE i zajedno s urednikom časopisa Robertom Sparacijem i veleposlanikom RH Damirom Grubišom ponudila organizaciju prve samostalne umjetnikove izložbe u Sala Mostre del Complesso dei Dioscuri al Qurilnale – jednom od najprestižnijih izložbenih prostora u Rimu, a stigle su i ponude za izlaganja na Biennalu u Palermu i u Firenci.
Na žalost, smrt je zaustavila ovog jedinstvenog slikara u času najvećih proboja, kada su stizali pozivi i na izlaganje na Piazza del Popolo u Rimu u Sala del Bramante u 2015., gdje su izloženi velikani kao Dali, Picasso i Chagall uz čija su glasovita djela publicirana i njegova i to u enciklopedijskom izdanju.
Tim više u ovim vremenima koja globalno obilježava neshvatljiva mržnja prema životu samom, čudesna djela Davora Vukovića dobivaju sve više na vrijednosti. U Zaprešiću gdje je živio i slikao ili New Yorku gdje je izlagao.