Slika dezintegracije modernog čovjeka

Ivana Jurić doista priziva svoje likove iz stanja nevidljivosti i daje im nova, deformirana obličja koja odražavaju duhovna i duševna stanja. Njezin su portreti vrlo neugodni i samim time vrlo istiniti

Slika dezintegriranog ljudskog lica ponovo sastavljenog u kolažu – vodeća je i vrlo tragična problemska nit na aktualnoj i vrlo mračnoj  izložbi Ivane Jurić u Studiju Moderne galerije “Josip Račić”.

Pod znakovitim nazivom “Nevidljivo lice” autorica istražuje današnje  vrijeme u kojem su ljudska bića raslojena i uništena do  neprepoznatljivosti. U maniri pop-arta i u duhu nardrealizma Ivana Jurić  nudi nimalo utješan, ali zato vrlo istinit portret ljudskih bića. Njezina  Lica” čak imaju nešto od baroknog slikarstva izranjajući iz tamnih  podloga osakaćena i ponovno spojena u kolažu.
Doista, teško da više možemo govoriti o cjelovitosti ljudskih bića. Čitavo 20. stoljeće nudilo je razgradnju ljudske vrste na platnima kao znakove mrčanog vremena. Hrvatska danas u autoričinim kolažima odjekuje tragedijom današnjice. Ovako umjetnica tumači tzv. perceptivni poremećaj: “Koncept izložbe kreće od Face Blindnessa, kojeg i sâma imam u blagom obliku. Nije da ne prepoznajem svakoga, nema veze niti sa ljepotom/ružnoćom pojedinca već je u pitanju neki (meni još uvijek nepoznat) sistem pamćenja i eliminacije. Najsličnije tome je nerazlikovanje ljudi druge rase, nepoznavanje njihove geometrije lica…; svi su nam slični dok se ne nađemo u situaciji da duže vrijeme boravimo s istima, treba neko vrijeme da si posložimo puzzle. Nije u pitanju sljepoća već nešto poput nemanja sluha…; čujem pjesmu, ali ne raspoznajem tonove i akorde, to jest ne mogu ih ponoviti u tonalitetu.“

No, njezini mozaik kolaži nude mnogo više od nemogućnosti prepoznavanja drugoga. To su ljudi čija su lica doista nestala da bi  potom izronila sa pečatom nemoguće stvarnosti koja ih je izbrisala da bi  se ponovo vratili sa svim svojim paklenim mukama.

Osobno bih rekla da već dugo u likovnosti nije viđen ovako stvaran pogled  u ljude koji nas okružuju – od onih staraca koji kopaju po kantama za

smeće, onih koji su izgubili svo povjerenje u sustav i zauvijek otišli, kolone onih kojima se na licu vidi sav horror Hrvatske danas –izgubljene, i nestabilne zemlje koja živi u određenoj vrsti kaosa i pukog preživljavanja za većinu svojih građana. To nisu dakako konkretni portreti onih koji nas okružuju već ono što je od njih ostalo.



Lice pamti – sve emocije upisane su u ljudska lica koja danas nastoje sakriti svoje duhovno stanje. Ivana Jurić doista priziva svoje likove iz stanja nevidljivosti i daje im nova, deformirana obličja koja odražavaju duhovna i duševna stanja. Njezin su portreti vrlo neugodni i samim time vrlo istiniti.

Današnje doba i globalno nudi prikaze osobnih nesreća koje su u Hrvatskoj svakodnevnica. Sve više ljudi pada u depresiju, sve je više suicida jer ljudi naprosto ne vide izlaz iz stvarnosti takve kakva jest.

Nikada u Hrvatskoj nije živjela ovakva količnina poniženih ljudi koje je sustav doveo na dno života. Izložba je odjek tog stanja u kojem se samo raspoznaju nesreće. Kako je zapisao Disraeli – “nema učenja do nesreće”. U tom je smislu izložba i kontradiktorna jer umjetnica tvrdi da ne raspoznaje ljudska bića, ali ih međutim oživljuje u svoj njihovoj užasnoj stvarnosti pa je njezin pogled itekako konkretan i utemljen u stvarnosti. Taj dubinski pogled nudi slike koje nisu drugo nego život, odnosno ono što je od života ostalo.

Deformacije na kolažima samo potvrđuju navedenu tezu, iako tvrdi da ima “sljepoću za lica” , autorica prikazuje “pravo stanje” i stvara likovnu dijagnozu do kraja. Pred kolažima osjećamo mučninu – teško je gledati uništene pa u život vraćene pojedince. Portreti nisu apstraktni – već vrlo konkretni. Na neki način Jurić obavlja spasonosnu radnju oživljujući tako ekstremne likove i nudeći im mogućnost da dalje žive sa svim svojim raslojavanjima ličnosti .

Ili da pojasnimo izložbu drugim riječima kritičara Željka Marciuša koji nudi drukčije čitanje : “ Osim fokusiranosti na lica vidimo cijeli mali itinerar doživljaja verbalno-vizualne popularne kulture, ali i drugosti i drukčijih u kojima se možebitno prepoznajemo, predrasudama sukobljavamo ili uz sve urođene i predvidljive sličnosti razlikujemo. U Tamnoj percepciji (2018.), karakterističnom metodom kontrastnih polariteta Ivana je uklopila isječak reprodukcije tijela iz

Tizianova Portreta mladića sa rukavicom (1520., Louvre) sa dvodijelnim, zalijepljenim licem djevojčice-dječaka!?

Cijela nestabilna konstrukcija balansira na tanašnim šarenim, modnim boksačkim tenisicama. Vidimo svjetlo-tame prvotno proistekle iz vrhunske postklasične Tizianove manire u crash odnosu prema svjetlo-tami očiju – od kojih je jedno šaranjem označeno – i prema kontrastu dvostrukoga lica. Potom istaknuti, umanjeni šareni detalj te ukupnu svjetlo-tamu zatamnjene percepcije cjelokupne vizualnosti kadra prošarane izrezanim bijelim i iscrtanim žućkastim, kao i podloženim neutralnim otiskom novina. Čitanje autoričinih zasićenih znakovnih sublimacija, koje uvijek upućuju i na nešto drugo od onog što vidimo, izazovno je. Svatko ih ponaosob valja tumačiti. Određuje li nas genetika, DNK kod nasljednih osobina, pogledi koje upućujemo i oni kojima smo izloženi; dar, mar ili frustracija; gmazovski, limbički i neokortikalni mozak; jezik, obitelj, odgoj i obrazovanje; usloženost i klasna stratigrafija društava, novac i robe; božji plan ili evolucijska nužnost, umjetnost i igra, religija ili znanost, zaobljeni prostor-vrijeme i nedokučivi (bez)smisao svemira? Svi mi pripadnici iste vrste nešto žudimo, a možda su i naše žudnje uvjetovane ili naučene.

Ivanin pogled, pogled je iskosa; blago pomaknuti pogled koji vidljivim čini nevidljivo lice”.

Ukratko, jako dobra i vrlo istinita izložba koju nam daruje galerija Račić.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI