Kako je jedna od ovogodišnjih tema Zagrebačkog salona Osmišljavanje revitalizacije kompleksa dvorca Jakovlje valja se sjetiti čovjeka koji je od ovog starog derutnog dvorca načinio međunarodni park skulpture. Ratko Petrić prerano nas je napustio, a bio je među onim rijetkim pojedincima kojima nije važno samo vlastito djelo već je otvarao vrata svima načinivši i impresivni park skulptura u dvorcu Jakovlje i šetnicu skulptura uz Savski nasip
Povijest hrvatske skulpture bogata je mnogim osebujnim ličnostima, neobičnim biografijama i sudbinama od kojih bi mogla načiniti vrlo zanimljiva knjiga. Ratko Petrić (Zadar, 12. svibnja 1941.- 12. listopada 2010.), bio je među onim rijetkim pojedincima kojima istraživanje vlastitih mogućnosti nije bilo dovoljno.
Za razliku od mnogih umjetnika, nije ostao zatvoren u granicama svog ega i svom svijetu istraživanja, već je velikodušno ponudio prostore i drugim umjetnicima – stvorivši – za hrvatsku kulturu dva prvažna prostora javne skulpture – međunarodni park skulpture u Jakovlju i skulptorsku šetnicu uz Savu.
Ovaj svestrani istraživač i eksperimentator, diplomirao na ALU u klasi Vanje Radauša, bio je suosnivačem radikalne likovne grupe “Biafra” od 1971. do 1978. koja je zastupala ekspresivnu i angažiranu figuraciju u koju je unosila naturalističke postupke i snažna izobličenja. Manje Petrićevih štovatelja zna, međutim, da je radio kao profesor u Kansas Cityju na Umjetničkom Institutu 1979. godine. U skulpturi ga je podjednako zanimala socijalna problematika (Orator, Svevid, Erupcija), angažirana poruka (Abortus) i ekologija (Rađanja Venere i Stablo koje sjedi). Ne samo kao član “Biafre” , Petrić je u duhu vremena sklonom svim mogućim eksperimentima, ali po vlastitu karakteru bio buntovnik i etičar koji je skulpturom komentirano mnoge društvene fenomene, ali i izazivao skučene društvene norme.
Sklon ludičkim poticajima, često je istraživao i u nekiparskim materijalima (poliester, koža, papir, dlaka), dokazujući, da u stvari i nema granica skulpture. (Čovjek tuba, Glazba, Ljuske). Često se služio montažom gotovih i nađenih predmeta i materijala, a skulpture su u svojoj antiljepti, nekonvencionalnom izrazu i efektu šoka bile i jedinstvene i univerzalne u granicama tadašnjih kritičkih ekeprimenata u kojima se još osjećala snaga pop arta.
Bavio se i karikaturom, grafičkim oblikovanjem i crtežom. Od njegovih skulptura u javnim prostorima poznati su radovi Petar Zoranić u Zadru, Josip Račić u Zagrebu, Slovni stup (Zagreb) te Slova (Petrinja). Načinio je i spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata u Istri i Spomenik ustanku, Ražanac, 1981.
Najčuveniji je bio po provokativnim skulpturama, kao borac protiv licemjerja, pa njegov radikalizam, podrugljivost i otrovni humor nisu štedjeli nikoga, ni vlast, ni državu, niti kolege, kako je zabilježio likovni kritičar Ivica Župan.
Držao je da gledatelj mora ragirati na skultpuru kao što bi trebao reagirati i na probleme svog vremena. Za svoj je rad nagrađen najvišim priznajima struke. No, ono po čemu će također ostia upamćen stvaranje je dvaju reprezentativnih parkova skulpture. Aleja skulptura na savskom nasipu prema njegovoj zamisli završena je desetom skulpturom u nizu, djelom Dore Kovačević “Tok” u 2012.
Prva faza nastanka Aleje u kojoj se Petrić maksimalno angažirao, pozivajući umjetnike, pregovarajući s gradom, brinući se za stotine poslova oko postavljanja djela rezultirala su čarobnom šetnicom na kojoj su danas radovi majstora – sve redom uglednih hrvatskih kipara i kiparica. Redom su postavljena djela samog Petrića – sjetne Kapi”, a slijede radovi Marije Ujević Galetović “Trkač”, Mire Vuce “Kamen temeljac”, Stjepana Gračana “Žabnjak”, Milene Lah “Kotač vremena”, Branka Ružića “Mačka”, Mladena Mikulina “Čovjek s kolutom”, Zvonimira Lončarića “Putokaz”, Šime Vulasa “Dvoje” i Dore Kovačević “Tok”.
I nakon Petrićeve smrti kolege su nastavile raditi na Aleji prema njegovim zamislima postavljenjem rada Ivana Kožarića “Ruka”, jedanaestom skulpturom u nizu 2012, a nakon četiri godine, na inicijativu voditelja projekta Alena Novoseleca, uspješno se nastavlja predstavljanje skulptura prema inicijalnoj Petrićevoj zamisli, otkrivanjem rada akademika Zlatka Boureka. Danas Petrićev rad nastavlja odbor u sastavu: dr.sc. Josip Zanki, akad. slikar grafičar i predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika, akad. kipar Peruško Bogdanić, akad. slikarica Jadranka Fatur i mr.sc. Branka Hlevnjak, povjesničarka umjetnosti, dok je vođenje projekta u ime HDLU-a preuzeo Alen Novoselec, prof.lik.kult. i akad. kipar i konz.-rest. za kamenu i arhitektonsku plastiku.
Što se tiče dvorca Jakovlje, koji će bit jedan od temata ovogodišnjeg zagrebačkog salona Petrić je nevjerojatnom ustrajnošću obnovio pojedine dijelove dvorca u kojima su slikari i kipari imali ateliere. Sa suprugom, slikaricom Jadrankom Fatur godinama je pozivao renomirane autore koji su oko dvorca stvorili međunarodno vrijedan park skulptura koji danas posjeduje fundus od šezdeset djela domaćih i inozemnih autora svih naraštaja. Zagrebački salon samo je prigoda da se sjetimo ovog izvanrednog kipara kojemu je umjetnost služila svima, što je odlika rijetkih umjetika. Sa najvećim srcem.