Sjaj i ljepota starih hrvatskih Božića

Najljepšu izložbu do sada o božićnim običajima, starom hrvatskom božićnom nakitu, europskoj povijesti kićenja drvaca i građanskoj kulturi vezanoj uz božićne običaje nazvanu “Perje, jabuke i zrno soli – božićni nakit u fundusu EMZ” posjetili smo prvi zadivivši se fantastičnom ljepotom stare građe koju u zagrebačkom Etnografskom muzeju možete vidjeti od utorka 28. 11. do 28. veljače 2018.

Sveti obiteljski blagdan Isusova rođenja, uz okićeno drvce, adventski vjenčić, zimzelene ukrase, imelu, božikovinu i žito, sve uz mirise kolača, vanilije , cimeta, klinčića i kuhanog vina – nezaboravan je čas gotovo svačijeg života u kojem se sabiru obiteljske uspomene.
Najljepšu izložbu do sada o božićnim običajima, starom hrvatskom božićnom nakitu, europskoj povijesti kićenja drvaca i građanskoj kulturi vezanoj uz božićne običaje nazvanu “Perje, jabuke i zrno soli – božićni nakit u fundusu EMZ”, uz fantastičnu količinu izložene stare građe što se u zagrebačkom Etnografskom muzeju otvara u utorak 28. 11,. a traje sve do veljače, potpisuju Danijela Križanec-Beganović i Arijana Koprčina.

Autorice su istražile velik dio povijesnih izvora, otkrića velikih znanstvenika od Milovana Gavazzija, Dunje Rihtman-Auguštin i mogih drugih, ali i suvremenih fenomena vezanih uz slavljenje Božića, pa je ovo ujedno i najveće istraživanje takve vrste koje smo prvi doživjeli uz fascinantnu zbirku muzeja koja broji 4200 predmeta – ukrasa za božićno drvce – pa je riječ o doista jedinstvenom doživljaju!

Koliko je Božić za Hrvate bio važan svjedoči podatak da prema tradicijskom kalendaru početak nove godine nije počinjao 1. siječnja, nego ga je baš označavao početak svetkovanja božićno-novogodišnjih blagdana, dok se u folklornim tradicijama sam Božić često naziva novom godinom/novim ljetom. To potvrđuju brojne pjesme i druga građa, dok se kod kajkavaca Nova godina nerijetko naziva Mali Božić. Razlog ovome može se pripisati činjenici da je od karolinških vremena sve do uvođenja gregorijanskog kalendara u 16. stoljeću u crkvenim rokovnicima godina i započinjala Božićem, a ne 1. siječnja. Tako i Edmund Schneews većinu božićnih običaja svog vremena pripisuje nekadašnjim novogodišnjim običajima. Razlog tomu vidi u činjenici da je Crkva, koja rođenje Isusa Krista slavi od 4. stoljeća, već u ranom srednjem vijeku ovaj blagdan ustanovila kao početak Crkvene godine. To se održalo do 1691. godine kada je papa Inocent XII. odredio 1. siječnja kao dan početka godine, kako navodi Danijela Križanec- Beganović.

Mnogo prije božićnog drvca – značenje zelenila

Najistaknutiji elementi unutar tradicijskih badnjačkih običaja koji su prepoznati kao pretkršćanski supstrat su zelenilo, panj badnjak, slama, vatra i svijeće, ali i darovanje i ophodi, dok božićno drvce simbolizira suvremeni Božić. Povezanost zimskog solsticija i početka agrarne godine različite su civilizacije slavile kao prirodnu pojavu te povezivale s buđenjem prirode i časom u kojem se na različite načine nastojao osigurati boljitak u narednom periodu.

Vegetacija i njena uloga unutar istih bila je poznata i prisutna i u čitavom antičkom svijetu, a bila je i element državne religije Rimskog carstva unutar običaja svetkovanja dana rođenja nepobjedivog sunca (dies natalis solis Invicti) koji se obilježavao 25. prosinca.
Upravo je ukrašavanje zelenilom u etnografskoj literaturi označeno kao jedno od važnijih obilježja božićnog perioda. Njegova prisutnost najčešće se tumači željom da se u najkritičnije doba godine očituje i naglasi životna snaga koju zelenilo nosi u sebi te da se ona prenese na okolinu. Ujedno je poznata i vrlo zastupljena i apotropejska uloga božićnog zelenila kojom ono odbija zle sile, pa se svježe zelenilo i radnje vezane uz njega javljaju i u mnogim drugim godišnjim običajima, a posebno su zastupljene i u proljetnom ciklusu. Stoga nije čudno kako se kićenje kuća zelenilom dugo vremena smatralo znakom poganstva, no protokom vremena se kristijanizira.

Govoreći o vrstama i oblicima pojave božićnog zelenila Milovan Gavazzi navodi svježe proklijalo žito, vriježe i grančice zelenila, okićenu granu i napokon okićeno drvce. Grančice i vriježe (lozice) korištene su za kićenje doma i drugih zgrada – vrata, prozora, nabožnih predmeta, obrednih kruhova, štala, ograda, bunara, ali i grobova, za što se koriste imela, bršljan i lovorika, maslina i ružmarin, drijen i lijeska te crnogorične grančice u krajevima gdje ih ima. Da su božićno zelenilo i božićno drvce dvije različite pojave, ali obje prisutne u tradicijskoj kulturi također navodi i Dunja Rihtman Auguštin.

Božićna grana

Dok božićnom zelenilu autorica pridaje značenje pobjede mlade vegetacije nad zlim silama zime, božićnom drvcu pridaje značenje obiteljskog božićnog okupljanja. Kao uobičajena božićna dekoracija doma u razdoblju prije no što se drvce udomaćilo u širem razmjeru, prisutna je božićna grana koja se sve do današnjih dana pojavljuje i kao zamjena postavljanju cijelog drvca kada se ono iz različitih praktičnih razloga ne postavlja.
Zanimljivo je da je kod Bunjevaca to prvotno bila grana višnje, jabuke ili neke druge voćke koja se ukrašavala ukrasima izrađenima od tijesta uz pomoć kalupa za kekse te drugim slasticama. Ovom nizu vrsta božićnog zelenila treba dodati i onaj izrađen od zelenih grana poznat pod lokalnim nazivima kinč ili cimer, čija je pojava raširena na području sjeverozapadne i središnje Hrvatske, posebno Hrvatskog zagorja. Ovaj osobit ukras postavljao se iznad stola ili u kutu sobe, pričvršćen o strop ili tram. Izrađivao se od prepletenih grana i ukrašavao ukrasima izrađenima od raznovrsnoga šarenog papira, najčešće ružama i lancima, jabukama božićnicama, pozlaćenim ili posrebrenim orasima, ukrasima izrađenim od slame, svilenim bombonima te različitim drugim kod kuće izrađenim predmetima – istim onima koji su se koristili za ukrašavanje božićnih grana i božićnog drvca.

Povijest božićnog drvca

Danas najistaknutijem simbolu proslave Božića, božićnom drvcu, tijekom njegove ne tako duge povijesti pridavana su različita značenja. Razmatrajući njegovo porijeklo poznato je kako se običaj ukrašavanja božićnog drvca u Hrvatskoj proširio iz srednje Europe odakle su uglavnom stizali kulturni utjecaji na naše područje.
Povijest drvca upućuje na njegove početke u obrtničkom sloju, ali i u redovima aristokracije. Prema istraživanjima Aleksandre Muraj, porijeklo božićnog drvca smješteno je u srednjovjekovni Alzace gdje su stanovnici u želji inscenacije zemaljskog raja i Adamovog pada koristili jedino u božićno doba dostupno zeleno drvo – jelu. Njene su grane ukrašavali jabukama, simbolima Adamove napasti, svijećama, simbolima Isusa Krista, te hostijama, simbolima Kristova tijela. Jabuke s vremenom bivaju zamijenjene staklenim kuglama, a hostije konfetima.
Ipak, povijesna je činjenica kako se okićeno drvce izvan Alzacea počinje širiti tijekom 17. stoljeća, dok u 19. stoljeću doživljava naglo širenje kada preko južnih njemačkih pokrajina i Austrije stiže i u naše gradske sredine. Najraniji povijesni dokumenti koji spominju ukrašeno božićno drvce oni su bremenske cehovske kronike iz 1570. godine. Donose opis tzv. drvca s datuljama koje je bilo ukrašeno jabukama, orasima, datuljama, perecima i papirnatim cvijećem, a ovakav tip ukrasa zadržao se do 19. stoljeća. Neki istraživači drvce povzeuju s protestantskom popularnom kulturom navodeći kroniku iz 1604. godine iz Strassbourga kao najstariji izvor na njemačkom govornom području koji bilježi podatak kako su obrtnici u svoje domove u božićno vrijeme postavljali drvce jele ukrašavajući ga ružama izrađenim od obojenog papira, jabukama, hostijama, šljokicama i slatkišima. Ovi povijesni izvori opisuju nakit za drvce kakav se zadržao do u 20. stoljeće.
Pojavu božićnog drvca na našim prostorima spominje Milovan Gavazzi kao noviju, mladu tradiciju te je datira potkraj prve polovice 19. stoljeća. Navodi kako njegov izvor odaje i rasprostranjeni naziv drvca – križban/krizban od njemačkog Christbaum. Prema dostupnim izvorima podataka prisutnost božićnog drvca u Hrvatskoj zabilježena je u 19. stoljeću. Osim opisa božićnog drvca u Šenoinom romanu Branka, prvi put izdanom 1881. godine, prilikom istraživanja građe pronađeni su rukopisi dviju pjesama prigodničarskog karaktera Jagode Brlić. Ova hrvatska pjesnikinja 19. stoljeća koja je svojim životom bila vezana uz Slavonski Brod, Novu Gradišku i Zagreb opisuje božićno drvce i božićno raspoloženje.
U Splitu je prvo božićno drvce okićeno 1895. godine zahvaljujući obiteljskom starješini varoške obitelji Kaliterna koji je ovakvo drvce vidio u domu činovnika željezničke uprave. No, proces postupnog prihvaćanja kićenja božićnog drvca u gradskim, a potom i u seoskim sredinama, prvo u višim društvenim slojevima, a potom i među seljaštvom nije bio brz i bez otpora koji su obično pružali stariji članovi obitelji, držeći više do navada prethodnih generacija i odbijajući inovacije. Na prostoru kontinentalne Hrvatske, posebice na području njenoga sjeverozapadnog dijela, zabilježena je prisutnost drvca u bogatijim kućama već u prvim desetljećima 20. stoljeća, što upućuje da je vjerojatno bilo poznato i nešto ranije, krajem 19. stoljeća.

Izrada starog nakita

Materijali koji su se koristili za izradu starog božićnog nakita bili su oni dostupni u domaćinstvu, pa su se tako, uz voće, razne orašaste plodove i sjemenke, uglavnom izrađivali ukrasi od šarenog papira koji se kupovao ili sakupljao od kupovnih proizvoda, te ukrasi od slame i slanog tijesta.
U najraširenije ukrase spadaju jabuke božićnice, kruške i šljive, orasi i lješnjaci obojeni zlatnom ili srebrnom bojom ili presvučeni sjajnim papirom. Nešto noviji, a vrlo raširen materijal za izradu ukrasa je šareni krep-papir, a vrlo su popularni bili i svileni ili salon bomboni koji su se kupovali.

Uz orahe u ovu svrhu su se upotrebljavali i lješnjaci, bademi, žirevi pa i češeri. Valja spomenuti i poveznicu između oraha i lješnjaka, graha, ali i jabuka te drugog suhog voća i posne badnjačke večere. I najstariji stakleni nakit bio je u obliku oraha i češera. Uz njih često se javljaju i stakleni ukrasi u oblicima voća – kruške, maline, kupine, jagode i slično.
U Donjoj Kupčini rado su uz bundevine sjemenke nizali bijeli grah biser pri izradi posebnog božićnog ukrasa lustera koji se vješao o strop. Vrlo rašireno je bilo i ukrašavanje kruškama, suhim šljivama, narančama i limunima pa čak i grozdovima grožđa sačuvanim od jesenje berbe, no crvena jabuka božićnica zauzimala je posebno mjesto u božićnom ukrašavanju, ali i božićnom darivanju. Njome se osim zelenila ukrašavao božićni stol, kolač kuglov, božićno žito, a na nju su se pričvršćivale i božićne svijeće.
Lijep primjer božićnog ukrašavanja same jabuke iz 1933. godine je božićnica sačuvana u Etnografskom muzeju. Replika jabuke ukrašena je ukrasima izrađenim od bijele i ružičaste umjetne svile i piskima – srebrnom bojom obojenim kuglicama tijesta nabodenim na batrljice guščjeg perja. Ovakve ukrase u Prelogu su izrađivale uglavnom djevojke, a ukrašavali su prozore ili su se darovali uglednijim pojedincima.
Simbolizam jabuke je mnogostruk, no u narodnoj simbolici ona, osim biblijske simbolike ploda drva spoznaje i Adamove propasti, nosi simboliku mladosti, obnove, trajne svježine i zdravlja.

Ukrasi od slame

Posebno lijepi na izložbi su i ukrasi su od slame. U središnjoj Hrvatskoj od slame su se nekada izrađivali specifični ukrasi pod nazivom luster, ponekad u kombinaciji sa šarenim papirom i drugim materijalima poput perja, graha, te ukrasni lanci. Kod Bunjevaca raširena je izrada različitih sitnih visećih pletenih ukrasa – kuglica, zvjezdica, kandila, zvona i sl. Izrada ovog bunjevačkog nakita povezana je s tradicijom izrade ukrasa od slame koji su se prvotno izrađivali uz žetvene svečanosti. Prema sjećanju praksa izrade dožetvenih ukrasa seže na početak 20. stoljeća, a nastala je izrada visećih ukrasa od slame, ali i komušine, i danas je prisutna, kako navodi Danijela Križancec Brganović te brojne udruge i kulturno-umjetnička društva održavaju radionice na kojima vještiji pojedinci podučavaju zainteresirane izradi najrazličitijih ukrasa.

Svijeća i ukrasi od papira

Svijeća se pojavljuje kao ukras božićnog drvca, ali je imala značajnu ulogu i u obrednim radnjama i vjerovanjima vezanim uz Badnjak i Božić. Čas obrednog unošenja svijeće u kuću na Badnjak prema etnografskim zapisima smatrao se najsvečanijim momentom te pravim početkom proslave Božića. U domu bi se ugasila sva svjetla te se u mraku čekalo da netko od ukućana, obično kućedomaćin, uđe s upaljenom svijećom – novim svjetlom, te sa slamom čestitajući blagdan. Njen poseban značaj vidljiv je i iz činjenice kako se božićna svijeća nastojala izraditi kod kuće i od domaćeg voska. Neke od takvih primjera svijeća s početka 20. stoljeća čuvaju se u fundusu EMZ-a. Etnografski izvori govore o jednoj do tri svijeće na božićnom stolu, a u slučaju postavljanja dviju svijeća spominju se svijeća za žive i svijeća za mrtve ukućane dok se u slučaju postavljanja tri svijeće navodi kako one simboliziraju Sveto Trojstvo. Svjećice kojima se ukrašavalo drvce imaju dekorativnu funkciju iako su im se često pridavala i razna druga značenja, poput toga da simboliziraju Isusa Krista. U pravilu su to bile manje svijeće koje bi se na drvce postavljale uz pomoć limene ukrasne kvačice koja je na sebi imala držač za svjećicu. Danas se više ne koriste zbog nepraktičnosti i zbog opasnosti od požara, a umjesto njih su u upotrebi različite električne lampice.

O korištenju šarenog papira pri izradi ukrasa,pak, govore već najstariji opisi božićnih drvaca iz druge polovine 16. stoljeća, dok etnografski izvori, uz standardno ukrašavanje jabukama, orasima i sličnim ukrasima, često navode izradu cvjetova od šarenog papira. Dostupnost papira kao materijala za izradu ukrasa uvjetovala je njegovo korištenje, a sugovornici u istraživanju prisjećaju se kako se u doba nestašice šarenog papira za izradu ukrasa koristio običan trgovački papir za pakiranje.

Najstariji ukrasi od papira koji se mogu vidjeti su zvjezdice, torbice, tuljčići izrađeni od kartona i šarenog papira iz 1937. godine, imitacije licitara izrađene od kartona i šarenog papira iz iste godine, ruže iz 1938. te rože za kinč iz 1941. godine. Papir kao materijal za dekoraciju i izradu ukrasa kod kuće prisutan je i omiljen i danas kada je njegova ponuda različitih vrsta znatno veća. Osim najzastupljenijih ružica, vijenaca od papirnatih cvjetova i buketića, od papira su se rado izrađivali i ukrasni lanci, lusterići te kandelići u koje su se stavljali pozlaćeni orasi, a opisanim ukrasima od papira, ponajviše vijencima rado su se ukrašavale svete slike i kipovi odnosno predmeti nabožna karaktera, ali i ostalo pokućstvo.
Za razliku od građanskog nakita koji se serijski proizvodio za prodaju gdje se često javljaju zoomorfni motivi, odnosno figure životinja, u nakitu koji se proizvodi za vlastitu upotrebu to nije slučaj. Iznimka su oni životinjski likovi koji se javljaju pri izradi božićnih jaslica poput ovčica te ukras u liku bijele ptice golubice koji se često javlja kao ukras u božićno doba a naziva se Duh Sveti.

Rijedak nakit od soli

Spomenimo i jedinstvenu muzejsku skupinu ukrasa izrađenih od soli. Iako nije poznato kako su ovi ukrasi došli u muzej, u muzejsku zbirku ušli su inventarizacijom 2016. godine. Ukrasi su dobiveni procesom kristalizacije soli na različito oblikovane ukrasne oblike izrađene u najvećem broju od metalne žice, ali i od konopa. Neki od ukrasa, posebice oni životinjskih likova, svojim likovnim izrazom – oblikovanjem, ali i izborom motiva upućuju na period secesije pa je stoga ova grupa nakita determinirana kao izrađevina prve polovine 20. stoljeća, vjerojatno njegovog samog početka.
Osim stiliziranih životinjskih oblika mačke, psa, zeca, miša i leptira ukrasi su oblika zvjezdica, krugova, trokuta, lire, gitare, djeteline, kišobrana, aviona, srca, božićnog drvca, zvona i kićanki.

Pošto se radi o jedinstvenoj skupini božićnih ukrasa koji nisu šire poznati niti zabilježeni u stručnoj literaturi, u pokušaju da se sazna više o njima otkrivena su dva podatka koja možda mogu usmjeriti daljnja istraživanja. Prvi podatak je terenskim istraživanjem dobiven 2012. i 2017. godine te bilježi kako je ovakva vrsta nakita bila poznata u dubrovačkoj obitelji Ercegović-Vekarić u prvoj polovini 20. stoljeća. Pošto njegova pojava nije šire poznata ni zabilježena u Hrvatskoj, razlog njegovoj prisutnosti u ovoj obitelji pripisan je činjenici da je majka Zore Ercegović koja je izrađivala ovakve ukrase bila grofica grofovije Kronast pokraj Hamburga, te da je ovo umijeće donijela iz Njemačke.
Božićni ukrasi od soli danas su poznati u njemačkom Hallorenu (halle) koji je nastao uz rudnik soli. Lokalna tradicija koja datira barem u 19. stoljeće je izrada lustera (za svijeće) izrađenih od šiba vrbe obloženih kristalima soli čije je paljenje danas najsvečaniji trenutak prigodnog božićnog sajma koji se održava svake godine, a bez kojeg kažu da je badnjak nekada bio nezamisliv. Uz ovaj ukras na sajmu se nude i drugi ukrasi izrađeni od soli, poput ukrasa u obliku snježnih pahuljica. za sada su ovo jedini pronađeni podaci o praksi izrade ukrasa od soli.
Eto, samo ovaj melan dijelić atmosfere pokazuje što možete vidjeti na najljepšoj izložbi o Božiću uz sve bliži advent.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI