Šibenska tvrđava Sveti Nikola i zadarski gradski bedemi uvršteni su na popis svjetske baštine

Šibenska tvrđava Sveti Nikola i zadarski gradski bedemi uvršteni su na popis svjetske baštine kao dio zaštićenog niza obrambenih sustava na teritoriju nekadašnje Mletačke republike. Odlučeno je to na 41. zasjedanju UNESCO-vog Odbora za svjetsku baštinu koji se do 12. srpnja održava u Krakowu.

Na popis svjetske baštine odbor je uvrstio i mletačke obrambene bedeme još tri talijanska grada i jednog crnogorskog.

Tvrđava Svetog Nikole izgrađena je u 16. stoljeću radi obrane od turske najezde s mora na ulazu u šibenski kanal Sv. Ante. Jedinstvena građevina načinjena jeprema nacrtima mletačkog vojnog graditelja Michelea Sanmichellea i jedna je od najjačih fortifikacijskih utvrda na Jadranu. Smještena je na južnoj strani kanala, na malenu otoku, a južnim je dijelom povezana uskim putićem s kopnom. Svojom sjevernom stranom istaknuta je prema suprotnoj strani kanala, čineći tako nadzor nad morskim putevima tog područja.

Razlog izgradnji utvrde sv. Nikole bio je pad Skradina pod navalom Turaka 1522. godine. Osvajanje Skradina omogućilo je Turcima povoljan položaj za ostvarivanje pomorske veze s unutrašnjošću već osvojena teritorija, čime bi grad i luka Šibenika bili bi ugroženi,pa se mjesto nove utvrde nametnulo samo po sebi. Šibenik je dodatno zatražio pomoć od Mletačke Republike koja je pristala, imajući na umu važnost grada i smatrajući da onaj tko drži Šibenik, drži i veći dio tog dijela Jadrana.

Iako je prijedlog za izgradnju utvrde postojao već 1524. godine, gradnja utvrde sv. Nikole započela je kada u Dalmaciju dolaze dva istaknuta vojna inženjera – stariji Michele i njegov nećak Giangirolamo, oba iz obitelji Sanmichelli. Navodno je Giangirolamo izradio sve potrebne nacrte koji su uključivali poboljšanje već postojećeg fortifikacijskog sustava, ali i gradnju novih obrambenih fortifikacija. Za gradnju utvrde sv. Nikole u kanalu sv. Ante Giangirolamo je predložio otočić Ljuljevac. Nove planove poboljšane fortifikacije mletačka je vlast odmah prihvatila, a kako je prioritet bila obrana grada s mora, radovi na utvrdi sv. Nikole započeli su iste 1540. godine. Na otočiću Ljuljevcu već je otprije postojao benediktinski samostan koji je zbog nove gradnje srušen. Bilo je potrebno srušiti i samostansku crkvu sv. Nikole, a zamijenila ju je nova u obliku kapelice na sjeverozapadnom dijelu terase utvrde.

Giangirolamo ju je projektirao kao čvrstu i sigurnu utvrdu u obliku trokuta sa tri istaknuta obrambena bastiona. Prema pučini je postavljen rondel, dok su suprotno njemu, prema Šibeniku, postavljena dva polubastiona. Zanimljiva je i činjenica da utvrda nikada nije ispunila svoju funkciju jer nikada nije borbeno ni obrambeno bila aktivna, ali je od početka bila vojno organizirana. Uzimajući u obzir vrijeme nastanka i oblik, utvrda sv. Nikole dovodi se u vezu, između ostalih, i s utvrdama u Saranzellu u Italiji i Sisku u Hrvatskoj, a još više s venecijasnkom skupinom utvrda koje su branile ulazak u Lagunu.



Zadarski gradski bedemi

Prema povijesnim izvorima, nakon višekratnog stjecanja i gubljenja nadzora nad istočnom obalom Jadrana, Mletačka je Republika zagospodarila Zadrom i Dalmacijom početkom 15. stoljeća, te je svoju vlast održala sve do 1797. godine. Među njezinim dalmatinskim posjedima Zadar je u svakom pogledu imao najvažniju ulogu i prvenstvo, kao glavni grad i utvrda kojom se štitilo cijelo Jadransko more. U osiguravanju svoga zadarskoga posjeda i vojnog uporišta Mlečani su morali voditi brigu i o njegovim utvrdama, stoga su naslijedivši grad utvrđivan kroz mnoga stoljeća isprva upotpunjavali njegove srednjovjekovne utvrde.
Na sjevernom dijelu grada već je postojao zaseban 
Kaštel, utvrda odvojena lancem od samoga grada, čija je uloga bio nadzor nad ulazom u luku. Početkom 15. stoljeća, Mlečani su izgradili još jedno uporište, Citadelu u južnom uglu gradskih zidina. Od Citadele, duž jugozapadne i sjeverozapadne strane grada, sve do Kaštela pružala se porporela – nasip kamenja do razine morske površine, koji je brodovima onemogućavao približavanje gradskim zidinama. Opasnost od turskih osvajanja potaknula je ubrzanu izgradnju novih gradskih utvrda, pa se 1537. godine započelo s intezivnom gradnjom novog renesansnog fortifikacijskog sustava, čime je djelomično uništena dotadašnja srednjovjekovna obrambena struktura, pa i cijelo srednjovjekovno predgrađe Zadra – Varoš Sv. Martina. Od samog početka i na tim su radovima bili angažirani glavni inženjer Mletačke Republike, Michele Sanmicheli i njegov nećak Giangirolamo.
Micheleu se pripisuje osnovni smjer gradskih zidina s rasporedom bastiona, položaj Kopnenih vrata, kao i
Ponton – središnji bastion jugoistočnog poteza zidina od Citadele do Bastiona Sv. Marcele. To je tlocrtno zašiljena, oštrokutna građevina izbačena u prostor pred utvrdom Forte koju je projektirao i sagradio mletački vojskovođa Sforza Pallavicino. Do gradnje ove utvrde došlo je 1567. godine, a cijela je bila gotovo posve dovršena u tek nekoliko godina. Utvrda je od grada i kopna bila odvojena obrambenim kanalima, a zbog svoje monumentalnosti predstavlja pravu suprotnost prema ostalim zadarskim utvrdama. U lučici Foša  prema nacrtima Michelea Sanmichelija 1543. godine sagrađena su i Kopnena vrata – tadašnji glavni ulaz u grad i remek djelo renesansne arhitekture. Ta se vrata smatraju jednim od najljepših spomenika iz doba mletačke vladavine u Dalmaciji, a imaju oblik trijumfalnog luka sa središnjim prolazom za vozila i dva manja prolaza sa strane za pješake. Ukrašena su raznim prizorima kao što je sv. Krševan (glavni zaštitnik grada Zadra) nad glavnim srednjim lukom vrata i monumentalni lav sv. Marka (grb Mletačke Republike Venecije). S kopnene im se strane prilazilo drvenim mostom i ulicom uzduž utvrde Forte, a na suprotnom kraju bila je tzv. Porta Erizzo – prva vrata na prilazu samom gradu do kojih je trebalo doći mostom ispred utvrde Forte. Ta vrata nisu sačuvana, ali su njihovu funkciju nastavila vrata na izlazu iz utvrde Forte, danas iz Parka Vladimira Nazora na Ravnice. Do danas su na njima sačuvani okovi i vratnice iz 16. stoljeća. Između njih su bila i tzv. Srednja vrata, do danas sačuvana u renesansnom zidu koji je nastavak zida današnjeg Ribljeg restorana. U blizini mosta na sjevernoj se strani nalaze i neorenesansna Nova vrata, koja su probijena za vrijeme talijanske vlasti nad Zadrom, a vode na Narodni trg i Kalelargu.

Iz gradske luke prema gradskoj tržnici vode Vrata Sv. Roka u čijoj su blizini u srednjom vijeku bila i Vrata sv. Marije ili Vrata od arsenala, a nešto dalje, na mjestu ribarnice, i Klaonička vrata.

Sva su ta vrata nestala kad se rušio srednjovjekovni zid i gradio renesansni u kojemu su do danas ostala samo Vrata sv. Roka. Odmah nakon izgradnje, 1570. godine, ta su vrata zazidana te su ponovno otvorena u 19. stoljeću kad im je unutrašnja strana dobila novi arhitektonski okvir. Između trajektne luke i tržnice nalaze se Morska vrata (poznata i kao Vrata sv. Krševana prema obližnjoj crkvi posvećenoj tom zadarskom zaštitniku), sagrađena 1573. godine u čast pobjede kršćanske vojske nad Turcima u Lepantu. Na unutrašnjoj strani vrata oblikuju ugrađeni dijelovi rimskog slavoluka koji je Melia Auniana, nekadašnja zadarska Rimljanka, podigla u spomen svojemu mužu. Iznad rimskog luka i vijenca, velika je renesansna ploča koja govori o Lepantskoj bitki, a nad njom je fini reljef sv. Krševana. Na vanjskoj strani vrata u gornjem je dijelu sačuvan arhitektonski okvir uokolo krilatog lava, simbola mletačke države. Dalje prema zapadu, na mjestu ranijih srednjovjekovnih dolaze Vrata sv. Dimitrija koja su dugo bila zazidana i otvorena tek 1873. godine, a neposredo uz Arsenal nalaze se i Lančana vrata, otvorena za vrijeme austrijske vlasti 1877. godine, također na mjestu srednjovjekovnih, lančanih, po kojima se i danas zovu. To su ujedno i najmanja gradska vrata koja povezuju trajektnu luku s Arsenalom i Trgom tri bunara.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI