Samostalan igrač, bez dlake na jeziku, koji ne pripada niti jednoj interesnoj skupini na hrvatskoj sceni…

Novim izdanjem Fabijanićeve kapitalne knjige - 'Dubrovnik', kompletirana je njegova osobna priča o Dubrovniku u povijesno najturbulentnijem razdoblju koje obuhvaća mir-rat-mir, tj. razdoblje do rata (do 1.10.1991. kad je počeo napad na dubrovačko područje) - rat (glavna razaranja 1991./92.) - nakon rata (1993./95. do danas), odnosno njegova tri desetljeća snimanja Dubrovnika i okolice

Damir Fabijanić je kultno ime suvremene hrvatske fotografije. Štoviše, nitko hrvatsku umjetničku baštinu i arhitekturu nije snimao s takvim senzbilitetom za detalj koji otkriva onu bit neke građevine poput tog sjajnog profesionalca koji djeluje potpuno samostalno.

Fabijanić je autor više od stotinu samostalnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu. Njegova samostalna izložba u Madridu (23. siječnja 1992.) bila je prva hrvatska izložba u inozemstvu nakon priznanja Hrvatske, a ujedno i prva hrvatska izložba u Španjolskoj. Izložba u Parizu u rujnu 1993., pak, bila je prva hrvatska izložba koju je službeno organizirala Francuska, dok su izložbe tijekom 1994. u Rumunjskoj i Moldaviji, te 1996. u Grčkoj, bile prve hrvatske izložbe u tim zemljama. Fabijanić je dobitnik Velike nagrade 31. zagrebačkog salona (1996.), Vjesnikove nagrade Josip Račić za likovnu umjetnost (1998), nagrade UHA Bernardo Bernardi za hrvatski paviljon na EXPO 2005. u Japanu.

S Damirom Fabijanićem razgovarali smo u povodu ponovnog izlaska njegove kapitalne knjige — “Dubrovnik”.

Upravo vam je izašla knjiga o Dubrovniku, koja je tako doživjela već treće izdanje. Uz izvrsne fotografije, po čemu je ona posebna, obzirom da izlazi punu 21 godinu nakon prethodnog izdanja?

Ovim izdanjem kompletirana je moja osobna priča o Dubrovniku u povijesno najturbulentnijem razdoblju koje obuhvaća mir-rat-mir, tj. razdoblje do rata (do 1. 10. 1991. kad je počeo napad na dubrovačko područje) — rat (glavna razaranja 1991./2.) — nakon rata (1993./95. do danas), odnosno moja tri desetljeća snimanja Dubrovnika i okolice.



Prije točno trideset godina, u veljači 1989., započeo je moj profesionalni angažman snimanjem za potrebe Zavoda za obnovu Dubrovnika, osnovanog 1979. nakon jakog potresa.

Knjiga je podijeljena u 4 poglavlja: okolica Dubrovnika snimljena za stalni postav Etnografskog muzeja Rupe u Dubrovniku i Grad (crnobijele fotografije) prije rata; ratni dio gdje se naročito ističu parovi fotografija istih vizura prije i poslije razaranja; te obnova i povratak u mirnodopsko stanje, ovaj put s “optimističkim parovima” srušeno-obnovljeno. Sve to prikazano je kroz moje 183 kapitalne fotografije Dubrovnika i okolice i čini jedinstveni dokument naglašenog autorskog pristupa. Slučajnost je da sam imao snimljen Grad i okolicu prije rata, uz vlastitu inicijativu i jaku disciplinu, pa sam nadogradio taj material ratnim fotografijama i motivima obnove. Parovi istovrsnih motiva koje je snimio istom tehnikom isti autor u takvom dramatičnom ozračju, predstavljaju, po svim mojim saznanjima – jedinstven materijal na svijetu.

Ne znam niti jedan projekt pojedinca koji kontinuirano traje 30 godina i koji je doživio tako uspješan međunarodni odziv. Unatoč nelagodi da moram govoriti o sebi tj. “hvaliti se”, zahvaljujući (ne)reakciji okoline, shvatio sam da svjesno i kontinuirano moram ulaziti i u takve monologe.

Jeste li i ovu knjigu financirali sami?

Pitanje je kratko, pa ni odgovor neće biti dug. Sam sam financirao ovo treće izdanje – nakon odbijenica Ministarstva kulture 2007., 2011., 2016. i 2018. – a Ministarstvo nije financiralo ni prva dva izdanja izašla 1993. i 1997. godine. Prvo izdanje sufinanciralo je Ministarstvo kulture Francuske.

Autor ste najvećeg fotografskog arhiva s najvažnijim motivima Dubrovnika i okolice. Po čemu su vaše ratne fografije Dubrovnika jedinstvene u korpusu ratne fotografije?

Svjedoci smo da je ratna fotografija u zadnjih nekoliko godina nekako postala prisutnija u našim medijima. Nažalost, to je tema o kojoj bi se dalo puno ozbiljnije razgovarati na primjerenim mjestima – institucije, TV, drugi mediji – a monolog je besmislen.

Drago mi je da sam u svoja tri ratna boravka u Dubrovniku imao autorsku disciplinu da se koncentriram na temu razaranja baštine, jer sam tim originalnim konceptom učinio atraktivnim i materijal prije rata. Sva moja nastojanja da ukažem našim institucijama vrijednost najpoznatijeg hrvatskog toponima pod zaštitom UNESCO-a, koji se ciljano (uz vizualni domet) i bezrazložno (nema problema srpske manjine ili naših vojnih snaga) razara i da treba biti ogledni primjer rata u Hrvatskoj – nisu bila prihvaćena. Tih godina nazvao sam to primjerom heritage cleansinga – pojam koji se upotrebljava tek zadnjih godina zbog ISIS-a, Palmire… Propuštene prilike više nije moguće ispraviti, a naravoučenja, naravno, nema.

Danas, nakon puno histeričnih rasprava o kurikulumu u obrazovanju, predlažem da par fotografija detalja klaustra franjevačkog samostana u Dubrovniku, bude prvi susret djece s temom Domovinskog rata.

Kako je nastala vaša knjiga “Plodovi zla” i što ste u nju uvrstili?

Moja izložba “Plodovi zla” (varijanta 1) održana je u galeriji “Galženica” u travnju 1992. godine. Realizirana je u skromnom izdanju, ali efektnom postavu, a na njoj sam pokazao i ratne fotografije koje nisu samo s dubrovačkog područja, upravo zato što sam Dubrovnik smatrao “samo” najboljim primjerom, a ne našim najugroženijim mjestom u ratu. Izložba je dobila svoje drugo izdanje (30 velikih fotografija formata 110x110cm) za prezentaciju u Lisabonu 1995. Već 10 godina čuči kao moja donacija u depou MSU-a u Zagrebu, čekajući bolja vremena.

Istoimena knjiga izdana je 2007., kad je novac za njeno izdavanje dobio Hrvatski memorijalni dokumentacijski centar Domovinskog rata(!?). Srećom, ravnatelj Ante Nazor logično mi je prepustio da napravim kompletnu pripremu “svoje” knjige. Besplatno, naravno.

Autor ste prve hrvatske izložbe, nakon međunarodnog priznanja RH, u inozemstvu — “Dubrovnik, patrimonio da la humanidad” u Madridu 23. siječnja 1992. godine. Jedini ste hrvatski fotograf koji je izlagao na Festivalu fotografije u Arlesu 1992. godine. Vašom izložbom “Welcome Croatia”, s izborom 38 autorskih fotografija Hrvatske u parlamentima (Bruxelles i Strasbourg), Europska unija proslavila je pridruživanje Hrvatske EU-u. Što ste predstavili na tim izložbama koje su se upisale u povijest?

Izuzetno sam ponosan na činjenice koje ste naveli. Simbolički gledano, vrlo je interesantno da dva važna datuma u povijesti Hrvatske (međunarodno priznanje RH, prijem RH u EU) svojim izložbama na važnim mjestima važnih europskih točaka (Madrid, Bruxelles, Strasbourg), ne povezuje neka hrvatska institucija već – pojedinac! Osim informiranih novinara, poput vas (i mene samog), ove činjenice nitko ne spominje, niti su dio neke zajedničke liste događaja iz novije prošlosti. Trebam li uopće napomenuti da nisam pozvan niti na jednu službenu proslavu 25-godišnjice priznanja RH (za razliku od protokolom neizbježnih državnih činovnika koji su “plesali baš to ljeto”, (2017.)!?

Ako možemo špekulirati da su moje izložbe u Madridu i parlamentima EU-a mogle imati i “politički” karakter, nastup u službenoj konkurenciji najznačajnije svjetske fotografske manifestacije, festivala u Arlesu, govori o priznanju mog profesionalnog rada. Nakon nekoliko izložbi u inozemstvu i sjajnog odziva vani, a istodobne “šutnje” doma, dobio sam tako i potvrdu o vrijednosti svog rada. U Madridu i Arlesu izlagao sam fotografije Dubrovnika, a “Welcome Croatia” predstavlja moj osobni prikaz Hrvatske.

Jedini ste fotograf o kojemu je pisao nobelovac Camilo José Cela. Kako je došlo do ove suradnje?

Kao što sam rekao, izložbu u Madridu organizirale su privatne osobe (Jagoda Lukavac i Tamara Ribić) koje su kroz moje fotografije i temu Dubrovnika u ratu, zainteresirale španjolskog literarnog nobelovca da napiše predgovor knjizi-katalogu koji su otisnuli organizatori (Centro cultural de la villa de Madrid), koja se prodavala u korist Fonda za obnovu hrvatske baštine u Hrvatskoj (a ja sam se odrekao svojih autorskih prava, kao i uvijek u ratu).

Inače, volio bih provjeriti, ali čini mi se da sam i jedini Hrvat o kojem je pisao neki literarni nobelovac (a da nije Andrić ). Mislim da ne treba posebno reći s kolikim me ponosom to ispunjava…

Što mislite o promociji Hrvatske, jer vaš je rad od samog početka upravo to. No, znam da imate i neke prigovore…

Sad se više ne može govoriti o prigovorima. To je prešlo u moju tešku, kroničnu alergiju na tu temu i još šire, na temu funkcioniranja oficijelnih institucija. Moje iskustvo od 1992. godine s oficijelnim sustavom iznimno je dugotrajno. I loše. Tek su pojedinci ili čiste slučajnosti omogućili konstruktivnu sinergiju.

Inače, vrlo je lako odgovoriti na pitanje, kako taj kaotični sustav funkcionira (čas postavimo sustav kulturnih atašea, pa ga ukinemo, čas osnujemo Hrvatsku kuću, pa ju ukinemo, čas…). Za (gotovo) sve potrebe sustava (gotovo) uvijek ima novaca, dok za sve vanjske neovisne — nema. Svaka beznačajna državno organizirana izložbica u inozemstvu, na beznačajnom izlagačkom mjestu, s beznačajnim medijskim odjekom tamo, predstavlja se kod nas gromoglasno u većini medija. To sam nazvao “zrcalnim” izložbama, jer je važan samo njihov odraz u Hrvatskoj. Istodobno sve stvarno vrijedne izložbe pojedinaca vani, doživljavaju medijsku šutnju kod nas. Pitanje za čitatelje: je li neka naša izložba proglašena “izložbom tjedna u Parizu”? Osim moje, davne 1993. godine…

Treba razdvojiti dva razdoblja, u kojima sam ja sudjelovao samo u prvom: od 1990.-95., kada je “trebalo” objasniti što se događa u Hrvatskoj, a tadašnje institucije koje su to trebale, nisu bile nimalo dorasle tome. Obzirom da sam imao konkretan odgovor kroz vlastite – efektne i jeftine(!) – izložbe “Dubrovnik…” i “Plodovi zla”, ipak me nisu mogli zaobići; te poslije 1995. kad se polako “počeo iskazivati interes drugih igrača za putovanjem svijetom”. Najveća groteska bile su izložbe koje je izradilo samo Ministarstvo kuture, koje su putovale svijetom, dok smo se mi pojedinci kao budale javljali na natječaje za međunarodnu suradnju istog ministarstva koje nam je radilo nelojalnu konkurenciju. I tako to godinama…

Da zaključim. U ovoj zemlji naprosto je nevažno što je netko napravio, već je važno samo – tko je nešto napravio… Postignuća pojedinaca, ma kako uspješna bila, nisu interesantna velikim medijskim kućama koji se u ta tri desetljeća neprestano dodvoravaju aktualnim političkim sustavima.

Vratimo se vašoj fotografiji. Kada ste se prvi puta zaljubili u fotografiju i što ste snimali kao mladić?

Fotografijom se bavim od petog osnovne, jer sam u Narodnoj tehnici u Bulićevoj ulici razvijao prve filmove i fotografije. Ostala je kao moj jedini hobi koji se puno kasnije pretvorio u profesiju. U tom razvoju, najznačajniji događaj je poklon mojih roditelja — Nikon F kamera koju sam tako jako želio. Od te godine (1973.) fotografija mi je postala puno više. Snimao sam najrazličitije teme i tek punih šest godina nakon serije fotografija u Veneciji, osjetio sam da je to – to!

Koliko je na vaš rad utjecala međunarodna fotografska scena kroz knjige, časopise, izložbe, te prijateljstvo s Harveyjem Zuckerom, vlasnikom prve knjižare na svijetu posvećene samo fotografiji?

Pretplatom na “Cameru” (Luzern), najbolji fotografski časopis svih vremena (dok je postojao, punih 10 godina od 1971.,), kupnjom fotografskih knjiga od USA do Londona (još prije interneta!), odlaskom na najznačajniju fotografsku smotru “Venezia 79”, te upoznavanjem s Harveyjem, uspostavljen je moj fotografski kod koji mi je definirao fotografski ukus. Moja velika biblioteka fotografskih knjiga bila je logičan nastavak takve samoedukacije.

Je li netko od velikih svjetskih ili domaćih fotografa utjecao na vaš rad?

André Kertész, Edward Weston i Robert Capa (no, Capa ne samo kao ratni fotograf), imena su čiji me rad oduševljava od samog početka bavljenja fotografijom, dok je Tošo Dabac za mene naš daleko najvažniji fotograf. Uvijek sam volio sam “birati” najbolje radove i od svjetskih imena.

Najbolji ste umjetnički fotograf kulturne baštine i arhitekture zbog čega ste osvojili najprestižnije nagrade. U čemu je tajna vašeg snimanja arhitekture i isticanja neponovljive ljepote drevnog kamena, rozete, kakvog starog zida ili nebodera, a kakvu ne mogu postići drugi fotografi?

– Hvala na komplimentu, no teško da ću moći odgovoriti na to pitanje. Istina, mislim da imam afinitet za arhitekturu, jer “razumijem” temu koja nije za svakog fotografa, jer promatram cjelinu i detalje izabirući motive koji će reći najvažnije o arhitektonskom djelu. To nije “slobodna” tema, tek interpretacija djela drugog autora (arhitekta, bilo povijesnog ili suvremenog), koja traži razumijevanje i autorsku nadogradnju, a ne solo dionicu. Fotografska tehnika nije ni blizu dovoljna, treba spoznati što je arhitekt – htio reći…

Poznata je i vaša knjiga o dubrovačkim ljetnikovcima…

Često naglašavam ignoriranje mog rada, ali tema dubrovačkih ljetnikovaca još je “dodatno” izignorirana. Ne ulazim u to, je li to pitanje nečiste savjesti društva u propasti vrhunske nacionalne baštine, no činjenica je, da sam nakon rata (1994./5.) još mogao dobro snimiti ljetnikovce u tadašnjem stanju, a dio njih je nepovratno propao kasnije. Uvodna fotografija Rijeke Dubrovačke izgleda kao da je snimljena u 19. stoljeću. Danas ne izgleda tako. Sretan sam da sam to “vrijeme ladanja” zaustavio na fotografijama za vječnost. Briljantan tekst Nade Grujić primjerena je dopuna u tom “samizdatu” – “Dubrovački ljetnikovac”. Trebam li reći da ta izložba (s gotovom knjigom HR/EN) ne treba Hrvatskoj za izlaganje?

Podjednako ste se uspješno okušali i u pejzažnoj fotografiji. Što ste sve napravili na tom području?

Arhitektura i pejzažna fotografija jako su značajne i u mom amaterskom i u mom profesionalnom djelovanju. Postojao je jedan bitan razlog u tome, a to je što objekti snimanja miruju i time je omogućeno koncentrirano fotografsko snimanje, upotreba stativa i pažljiv izbor kadra, prava snimateljska samoedukacija. Kako sam s ove dvije teme započeo i svoj izlagački opus, publika me kroz njih najviše percipira i danas, iako se moj fotografski opus proširio na sva tematska područja fotografije, koje realiziram na profesionalnoj razini. Usudio bih se reći da je kuriozitet da isti fotograf snimi u samo 2 tjedna razmaka, najboljeg svjetskog arhitekta (Herzog&de Meuron u Baselu) i najboljeg svjetskog kuhara (Rene Redzepi u San Sebastianu). Upravo širina fotografskih tema održala je moju autorsku znatiželju tako jakom, a najbolje ju je sagledati u galerijama moje web stranice

Što ste kamerom zabilježili u Londonu, što ste objavili u knjizi “London od A do Z”?

To je upravo projekt kakve volim, napraviti nešto potpuno sam, od početka realizirati autorsku cjelinu u smislu narudžbe koja nije do kraja definirana, ni ograničena. Te 2004., Veleposlanstvo Velike Britanije u Hrvatskoj, poslalo me u London da snimim nekoliko dizajnerskih događanja koji su upravo te godine bili povezani u prvi Londonski festival dizajna. Iako do tada nisam bio u Londonu, u samo 6 dana boravka, uz dobru logistiku, uspio sam snimiti jako puno materijala (dijapozitiva, jer je to bilo prije digitalnog doba). Naručitelji su bili ugodno iznenađeni količinom i kvalitetom snimljenog materijala i u svom oduševljenju zamolili me da to zaokružim u vlastiti projekt, te mi dali potpunu slobodu (svaka slučajnost s domaćim narudžbama nije moguća). Rezultat je knjiga i izložba, fotografska abeceda Londona po karakterističnim pojmovima (Architecture, Bridges, Cofee break,…). U uvodu sam napisao da sam ja ta budala koja se usudila napraviti abecedu Londona nakon prvih 6 dana boravka uopće! No, kao dokaz vlastite uspješnosti, kompanija Visit Britain (nešto kao HTZ u Hrvatskoj) otkupila je mojih 30 motiva Londona.

Bili ste urednik u časopisima “Croatia”, putnom časopisu Croatia Airlinesa (1993.-2016.), i “Orisu” (1999.-2008.), a uređujete i “Iće&piće” (od 2007.) u kojima ste postavili visoke profesionalne standarde. Kakav je bio izazov uređivanja tako specijaliziranih časopisa?

Ne znam nikoga tko se može pohvaliti tako intenzivnim i aktivnim sudjelovanjem u 3 časopisa takve kvalitete koji su godinama prisutni na našem tržištu. Putni časopis “Croatia” (Croatia Airlines) izlazi već 25 godina, ORIS će ove godine proslaviti 20 godina, a “moje” “Iće&piće” je nakon 10 godina izlaženja moralo stati (privremeno, vjerujem). Uz sve probleme u toj suradnji (poput naprasnog prekida suradnje s tadašnjim direktorom CA-a koji “nije bio zadovoljan naslovnicama”!?), svi ovi časopisi su moje veliko zadovoljstvo i ponos, a naročito zbog širine i raznolikosti tema tih časopisa. Engleski prijevod članaka omogućio je da budu godinama rasprostranjeni cijelim svijetom uz sjajan odziv. Važno je napomenuti i da su dva izdanja (ORIS, I&P) upravo djelo – “malih izdavača velikih dometa”.

Snimali ste i uništeni kompleks Haludovo na Krku. Što ste prikazali?

Prošle godine realizirao sam izložbu “Haludizam”, u kojoj sam predstavio iste motive hotelskog grada Haludovo u Malinskoj, snimljene u razmaku od 31 godine (1987. i 2018.). Identični motivi snimljeni su na isti način, istom kamerom (formata 6x9cm) i oba puta na kolor negativa filmu. Iako sam se za ponovljeno snimanje spremao već nekoliko godina, izložba jugoslavenske arhitekture u MOMA-i u New Yorku, potakla me da konačno odradim to drugo snimanje i napravim izložbu “Haludizam” (Hrvatski muzej arhitekture HAZU-a). Zapravo, iznerviralo me da se uglavnom arhitekti i stručnjaci iz inozemstva zanimaju za to povijesno razdoblje, a nama ostaje kao svojevrsna – tabu-tema. Ne ulazeći u političko-pretvorbene probleme hrvatskog društva, želio sam, uz posvetu vrhunskoj arhitekturi arhitekta, Borisa Magaša (kojeg sam i osobno poznavao), upozoriti na trajni problem koji nema veze s društvenim i političkim uređenjem, a to je – trajno loš odnos prema vlastitoj baštini. Ovim projektom, ujedno sam već drugi put (nakon Dubrovnika) napravio parove fotografija identičnog tipa koje najuvjerljivije (i bez suvišnog objašnjenja) govore o prolaznosti.

Usprkos svim uspjesima, neprestano nailazite na zidove kada pripremate nova izdanja. Zašto?

Odgovor je vrlo jednostavan: potpuno sam samostalan igrač, neovisan, neumrežen i bez dlake na jeziku i ne pripadam niti jednoj interesnoj skupini na hrvatskoj sceni. Samim time, unatoč brojnim uspjesima, realiziranim projektima i nevjerojatno velikom i značajnom arhivu, puno je lakše zaobići mene pojedinca, nego nekog zbog kojeg će biti puno intervencija. A moj uobičajen protest na nepravdu, neće dosegnuti srca ljudi u oficijelnim institucijama, niti biti interesantan velikim medijima. Kao samostalan umjetnik s 32-godišnjim stažem, iskreno se čudim kako sam uopće opstao tolike godine na našoj sceni.

U časopisu “Iće&piće” zaštitili smo slogan “Dare to compare”, tj. zaista se usuđujem usporediti sa svima, ali isključivo ako argumenti budu na stolu, a ne ispod stola što je uobičajena “domaća shema”. Brojne odbijenice mom profesionalnom radu u protekla tri desetljeća nisu me obeshrabrile – da ne nastavim dalje. Morat će me trpiti i dalje. Moja zadnja velika izložba (“U sredinu stvari”) ima podnaslov “Autorski monolozi o nedostatku dijaloga”. Upravo nedostatak dijaloga u kulturi nešto je neshvatljivo svakom razumnom čovjeku. Ili možda takvih više ni nema?

Kakav je danas status samostalnih umjetničkih fotografa u Hrvatskoj?

Nikakav. Uostalom, nikakav je status i ostalih samostalnih umjetnika. To je tema koju ovo društvo neprestano odlaže riješiti. Dok god se Ministarstvo kulture bude tretiralo kao “Ministarstvo trošenja”, nema nade za bilo kakvim bitnijim pomakom. Dok se društvo oduševljava najrazličitijim nacionalnim loptačkim sposobnostima, dotad se s kulturom neprestano – lopta!

Kod fotografije se, kao otežavajuća okolnost (a u ovom smislu, nažalost), dogodio još i tehnološki napredak koji omogućava da, tako reći, svatko misli da može biti fotograf…

Hrvatska nema izdavača koji bi sustavno izdavali fotografske knjige, a “Badrov”, jedina tržišna galerija fotografije, nije opstala. Kakav je odnos prema fotografiji u Hrvatskoj?

Osim spomenute tehnološke revolucije, nedostatak stručnih kriterija u muzejsko-galerijskim i obrazovnim institucijama, medijima, proizveo je kakofoniju koja odgovara svima (naročito “spretnim” maherima), osim vjerodostojnim akterima. Ne samo da nema pravog fotografskog tržišta, nego ga nema – uopće! Zato nema ni pravog fotografskog izdavaštva (osim povremenih objava knjiga radova “ljubimaca” ili izdanja koje nemaju tržišni karakter), a foto-galerije ne mogu opstati.

Istodobno, mediji, ali i oficijelne institucije, ponašaju se kao da ne postoji internet na kojem svatko kompjuterski pismen može provjeriti navode o “svjetskim uspjesima pojedinaca”. Jasno i glasno izjavljujem da u ovom trenutku ne postoji niti jedno naše fotografsko ime koje išta bitno znači izvan Hrvatske.

Sa sarkazmom rado ilustriram da je fotografija pod nazivom “Rajna II”, mog vršnjaka (1955. godište!), njemačkog fotografa, Andreasa Gurskog, prodana kao najskuplja fotografija na svijetu za 4,3 milijuna dolara 2011. godine!

Kakva je uopće budućnost fotografije, kod nas i u svijetu?

Iskreno, čudim se mladim ljudima koji se danas odlučuju krenuti u zvanje koje će … nestati! Hiperprodukcija bilijuna motiva koji svakodnevno nastaju širom svijeta i kolaju po kanalima društvenih mreža i interneta (uz još uvijek aktivno izdavaštvo digitalnog i tiskanog tipa), razdvojit će masu – “fotografe” sa sofisticiranim mobitelima, od rijetkih pojedinaca koji će se profesionalno baviti naručenom fotografijom na ultra skupoj opremi (danas vrhunski aparat košta i 60.000 eura!). Na ulicama više nećemo sretati ljude s fotoaparatima, jer se u industriji mobitela ulažu ogromna sredstva i u hardver i softver koji omogućava ono što je u doba analogne fotografije bilo nemoguće snimiti. Ostat će tek pokoji zanesenjak koji neće biti oduševljen tim izgledom svijeta (pre)šarenih boja na zaslonu mobitela.

Nekada davno, u doba analogne fotografije, mogao sam si priuštiti i imao sam najbolju fotografsku opremu na svijetu, a danas, i da dobijem na lotu, ne bih kupio nešto skupo, jer to ne bih mogao amortizirati ni za 3 profesionalna života. Kod nas. Budućnost je, dakle, “selfie”, ali taj selfi će biti slika o nama samima, za koju smo sami krivi…

.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI