Snimanje industrije svakako je bio izazov, no Dabac spretno balansira uvjete tamnih interijera tvorničkih sala, dima i isijavanja željeza, refleksije na površini strojeva te bez mnogo naknadnih kadriranja ubrzano bilježi spontana kretanja radnika, ritmičan, ali brz rad strojeva ili monumentalnost i grubost strojeva i alata
Tošo Dabac davno se upisao visoko na postment hrvaske fotografije svojim tragičnim fotografijama zagrebačkih ulica sa prosjacima i prolaznicima koje su svjetske vrijednosti i europskih dosega.
Pojedine manje poznate djelove fotografova opusa predstavlja Arhiv Toše Dabca. S tom tradicijom nastavljaju i ovogodišnji jubilarni 10. dani fotografije Arhiva Tošo Dabac u Muzeju suvremene umjetnosti. Ovoga puta riječ je o Dabčevim fotografijama industrije u bivšoj državi, vrlo zanimljvim studijama razvitka tadašnjeg gospodarstva u kojima je ovaj iznimni majstor postigao posebne efekte.
Kako ističe jedna od priređivačica izložbe Marina Benažić, (uz Renatu Filčić), fotografije Toše Dabca pažljivo su izdvojeni fragmenti života industrije i industrijalaca od kasnih 1940-ih do 1968. godine, djelići njihove povijesti, ali i formi koje su ih okruživale, a koje su možda tek fotografijom istaknute.
Albert Renger-Patzsch precizno je opisao fotografski naum Toše Dabca i fotografa uopće: „ono što vidim je nevažno, ali način na koji to vidim zapravo je ono što je važno“. Izložba industrijske fotografije Toše Dabca donosi prikaze industrijske arhitekture atraktivnih interijera, strojeva i alata naglašene oštrine i ljepote u svojoj jednostavnosti, prikaze radnika u radu gotovo srasla s masivnim strojevima ili mnoštvom proizvoda te, što je specijalnost ovoga autora, portrete radnica tekstilne industrije, zeničkih čeličanaca ili pak radnika tvornice „Rade Končar“ u čiju se psihologiju lako uživljavamo.
Od Zagreba do Splita, Slavonskog Broda, Sarajeva, Zenice, Skoplja i Prištine ovaj „fotograf putnik“ ispunjavao je narudžbe tvornica, među prvima „Đuro Đaković“ i „Rade Končar“, izdavačkih kuća kao što je „Jugoslavija“ te ureda za propagandu ili trgovinu. Zasebnom studijom predstavljena je prezentacija jugoslavenskog paviljona na Međunarodnoj izložbi rada u Torinu (1961.) u nizu probnih autorskih povećanja Toše Dabca koje je izradio za ovu smotru. Snimanje industrije svakako je bio izazov, no Dabac spretno balansira uvjete tamnih interijera tvorničkih sala, dima i isijavanja željeza, refleksije na površini strojeva te bez mnogo naknadnih kadriranja ubrzano bilježi spontana kretanja radnika, ritmičan, ali brz rad strojeva ili monumentalnost i grubost strojeva i alata naspram radnika.
Na tragu Nove objektivnosti studiozno portretira apstraktne forme strojeva, izrezima nas usmjerava na njihovu likovnost i ne uvjerava u „masovnost proizvodnje“ već u bogatu strukturnost i dinamiku predmeta. Ipak, izlaganje tek pokojeg portreta radnika ili radnice na umjetničkim izložbama ili predstavljanje bivše države na međunarodnim sajmovima i izložbama kao što su Expo 58 u Bruxellesu i Expo 61 u Torinu, upućuje da je ovaj ciklus bio tražen radi sadržaja, a ne estetike, smatran više dokumentacijom evolucije gospodarstva nego umjetničkom fotografijom. No uz negative koji iskazuju njegov izniman osjećaj za kadriranje i tehničku preciznost, ove godine na izloženim autorskim crno-bijelim povećanjima pratimo umjetničkog genija Toše Dabca – koje je izreze birao, kako je gradio kompoziciju, kakav je kontrast potencirao, u kojem formatu ih je razvijao – i stvarao gotovo umjetničko djelo s potpisom.
Time fotografije s apstraktnim industrijskim formama postaju i vrhunske umjetničke fotografije.
Za one koji manju znaju o ovom velikanu fotografije spomenimo da je Tošo Dabac rođen u Novoj Rači kraj Bjelovara. Krsno ime mu je Teodor Eugen Maria Dabac. Osnovnu školu završio je u Novoj Rači i s obitelji preselio se u Samobor. Pohađao je Kraljevsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je završio 1925. godine. Upisao je studij prava u Zagrebu, ali ga nije završio.
Radio je za “Fanamet film” i MGM ured u Zagrebu kao prevoditelj i osoba zadužena za odnose s javnošću. Uređivao je časopis “Metro-Megafon”. Prvi dodir s fotografijom 1924. imao je kod školskog kolege Ivice Sudnika iz Samobora. Prva njegova sačuvana fotografija je panorama Samobora potpisana i datirana 7. ožujka 1925. Prvi put je izlagao fotografije na izložbi amatera u Ivancu 1932. Jedan je od osnivača i glavnih predstavnika tzv. Zagrebačke škole umjetničke fotografije.
Nositelj je socijalnog smjera u fotografiji. Snimao je težak život ulice, siromahe, ljude iz naroda, sajmišta, procesije i putujuće cirkusante (ciklusi Bijeda i Život ulice, 1932.- 1935.). Slijedili su ciklusi portreta, folklora, životinja, arhitekture, krajolika i kulturnih spomenika na kojima je radio do kraja života. Još od tridesetih godina 20. stoljeća, sudjelovao je na niz izložbi u zemlji i inozemstvu (Prag, Philadelphia, Luzern, Antwerpen, Beč, Ljubljana, Frankfurt, München, New York) u društvu tada najznamenitijih svjetskih fotografa. Jedna od najznačajnijih nagrada je iz 1938. za najbolju fotografiju u mjesecu (Camera Craff). Imao je veliku čast biti član “Photographic Society of America”. Godine 1951., Foto savez Jugoslavije dodijelio mu je titulu majstora fotografije. Ukupno je uslikao oko 200 000 fotografija, najviše u gradu Zagrebu. Imao je atelje u Ilici 17, u kojem je radio tridesetak godina.
Oženio se opernom pjevačicom Julijom Grill 1937. Umro je u autobusu za Gornji grad 9. svibnja 1970. Privatna zbirka s njegovim radovima koja priređuje tematske izložbe Arhiv Tošo Dabac otvorena je 1980. Godine u Zagrebu.