Pilatova tragedija bila je u tome što je istina stajala pred njim u osobi Isusa Krista…

Ekonomske nejednakosti koje i dalje postoje, a koje se ponekad i pogoršavaju, naglašava Papa, znak su najdubljih praznina u duhovnom području. Materijalističke ideologije s jedne i moralna permisivnost s druge strane, mnoge su dovele dotle da vjeruju u mogućnost stvaranja novog i boljeg društva bez Boga i do eliminiranja svake povezanosti s transcendentalnim vrednotama

Današnja civilizacija, prožeta smrću, koja zasipa čovjeka sa svih ekrana i iz svih dijelova svijeta, svjedoči o tektonskim poremećajima koji su se globalno dogodili upravo u moralnoj, odnosno, duhovnoj dimenziji čovjeka. Sve više ratova, ekstremno povećanje siromaštva, uništena priroda, egzodusi i masovna razaranja država, planetarni su pokazatelj one „kulture smrti” o kojoj je pisao jedan od najvećih duhova 20. stoljeća – učitelj, pjesnik i pisac – Ivan Pavao II. – u svojoj kultnoj knjizi „Testament za treće tisućljeće” („Prometej”). Ne samo da su misli iz te knjige danas još aktualnije, nego je još u vrijeme kada su pisane (1994.), svatko u njoj mogao naći odgovore na pitanja o vraćanju iskonskih moralnih i humanističkih načela kroz prizmu Kristova učenja, koje ima vječnu, univerzalnu i besmrtnu vrijednost.

Kako je pisao Ivan Pavao II., danas se u svijetu, posebno Zapadnom, govori o potrebi „ponovne izgradnje civilizacije dostojne čovjeka u njenim bitnim komponentama”. Ekonomske nejednakosti, koje i dalje postoje, a koje se ponekad i pogoršavaju, znak su najdubljih praznina u duhovnom području. Materijalističke ideologije s jedne i moralna permisivnost s druge strane, mnoge su dovele dotle da vjeruju u mogućnost stvaranja novog i boljeg društva bez Boga i do eliminiranja svake povezanosti s transcendentalnim vrednotama.

Današnjem je svijetu više nego ikada potrebna vijest o Evanđelju, da se ne bi ugušio u uspavljujućem konformizmu civilizacije masa, ističe Sveti Otac. Ono što se događalo u Isusovo vrijeme, događa se i danas: štoviše, danas na vrlo poseban način. Živimo u kulturi koja sve podvrgava kritičkoj analizi i često to čini apsolutizirajući parcijalne kriterije, po svojoj prirodi neprimjerene za percepciju svijeta stvarnosti i vrednota koje izmiču kulturi osjetila. Izgradnja svijeta bez Boga, prije ili poslije, uvijek završava protiv čovjeka. Samo onaj tko prihvaća svoja intelektualna i moralna ograničenja i tko priznaje da mu je potrebno spasenje, može se otvoriti vjeri i naći u Kristu svog Otkupitelja, napominje pisac.



Vjera i znanost

Nadahnut napisima „Znanost i vjera darovi su Božji”, Ivan Pavao II. je podcrtao da ta sintetična tvrdnja ne isključuje samo to da se znanost i vjera moraju gledati s uzajamnim neprovjerenjem, već naznačuje i najdublji motiv koji ih poziva da uspostave konstruktivan i srdačan odnos – Boga, kao zajednički temelj objema. U Bogu, dakle, premda u različitosti vlastitih puteva, znanost i vjera nalaze svoje načelo jedinstva. Razlog tome je što je čovjekov život izložen golemim pogibeljima, ne leži u otkriću istine pomoću znanstvenog istraživanja, već u smrtonosnim primjenama tehnologije.

Srce ljudsko, u doba mačeva i kopalja, kao i u vremenu raketa, ubija prije svakog oružja. Onaj tko odbacuje temeljnu istinu stvarnosti, onaj tko sebe samoga određuje kao mjeru svih stvari i tko se, na taj način, postavlja na mjesto Boga, onaj tko, više ili manje svjesno smatra da može prešutjeti Boga, Stvoritelja svijeta ili Krista, Otkupitelja Čovječanstva, onaj tko se umjesto da traži Boga utječe idolima, taj će uvijek okretati leđa jedinoj vrhovnoj i temeljnoj istini”, naglašava Papa.

Riječ je o bijegu od unutarnjega života koji se može odjenuti u formu očajničkog širenja spoznaje. „Bog nam je očitovao svoju riječ, riječ koju ne možemo sresti i zadržati sami, nego snagom našeg intelekta, iako je našem maru dopuštena mogućnost da rasvijetli vjerodostojnost te riječi i njenu suglasnost s našim nedoumicama i našim ljudskim znanjima. Intelektualno shvaćanje vjere mora biti integrirano s drugim aspektom: vjera se, uz poznavanje, mora i živjeti”, naglašava Sveti Otac, ističući da čovjek mora iskoristiti svaku priliku i vidjeti na koji način vjera obogaćuje život, ostvaruje onu istinsku vjernost u borbi za život, krijepi nadu protiv napada pesimizma svake vrste ili očaja, nagoni da izbjegnemo svaki pesimizam i da se razumom borimo za pravdu i mir u svijetu; isto tako nas tješi i hrabri u patnji.

Usprkos svemu što se u svijetu događa, Sveti Otac upućuje poziv na optimizam, na nadu i povjerenje: „Istina je da čovječanstvo prolazi težak trenutak i da čovjek ima dojam da bi zlo moglo prevladati. Poštenje, pravda i poštivanje čovjekova dostojanstva, prečesto posrću ili čak podliježu na putu. Usprkos tome, mi smo pozvani da pobijedimo svijet našom vjerom, jer pripadamo Onome koji je svojom smrću i uskrsnućem postigao za nas pobjedu nad grijehom i smrću i koji nas je osposobio za smjernu i vedru, ali sigurniju afirmaciju dobra nad zlom”.

Unutarnja snaga

Krist pobjeđuje u nama. U to duboko moramo vjerovati, moramo živjeti tu sigurnost jer će u suprotnom, stalne teškoće koje naviru, steći snagu da u naše duše unesu podmuklu bolest koja se zove malodušnost, navika, puno prilagođavanje prevlasti zla. Još suptilnije iskušenje koje danas iščekuje kršćane, posebno mlade, jest odricanje od nade u pobjedničku afirmaciju Krista. Nije lak put kršćanskog vojevanja, ali moramo ga prijeći, svjesni da posjedujemo unutarnju snagu preobražaja, što nam je prenesena s božanskim životom koji nam je po Kristu podario Gospod. Treba priznati da nam se vrlo često laž predstavlja u odori istine. ‘Što je istina?’ pitao je Pilat. Pilatova tragedija bila je u tome što je istina stajala pred njim u osobi Isusa Krista. Čovjek je stalno izložen prolaznoj prirodi života i on zna da je taj život vrlo značajan kao priprema za vječni život. Zato je svaki trenutak čovjekova zemaljskog hodočašća važan, važan po svojim izazovima i izborima”, piše Papa.

U Objavi Starog i Novog zavjeta, podsjeća, čovjek živi u vidljivom svijetu, okružen prolaznim stvarima, ali u isto vrijeme duboko svjestan prisutnosti Boga koji prožima sav njegov život. Taj živi Bog, u stvarnosti je posljednja i konačna čovjekova obrana u svim iskušenjima i patnjama zemaljskoga življenja. Čovjek, kad osjeti nazočnost tog Boga, žudi za njegovim konačnim posjedovanjem. Trudi se da ugleda njegovo lice, onako kako nas podsjeća psalmist: „Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja, čezne, Bože, za tobom”. I dok se čovjek trudi upoznati Boga, vidjeti njegovo lice i osjetiti njegovu nazočnost, Bog se približava čovjeku da bi mu otkrio njegov život.

Drugi Vatikanski koncil inzistira na važnosti Božje intervencije u svijetu. To hoće reći, da je „Božanskom objavom Bog htio, skupa s vječnim odlukama svoje volje o spasenju ljudi, samog sebe otkriti”. Istodobno, taj milosrdni i blagi Bog, koji sebe samoga očituje Objavom, i dalje za čovjeka ostaje nedokučiva tajna. A čovjek, cijeli svoj život nastavlja tražiti lice Božje.

Premda je svjetlo za objavu svim narodima, Isusova je sudbina istodobno, da u svim vremenima bude klevetan, napadan i osporavan, to se dogodilo u životu svih koji su ga željeli slijediti, podsjeća Ivan Pavao II.. Ostvario je velika djela i čudesa, umnožio je kruh i ribe, smirio je oluje, uskrsnuo mrtve. Mnoštvo mu je prilazilo sa svih strana, pažljivo su ga slušali… Pa ipak, susreo se s grubim suprotstavljanjem onih koji mu nisu htjeli otvoriti srce i dušu. Konačno, najgrublji izraz tog suprotstavljanja srećemo u njegovoj patnji i smrti na križu. Simeonovo proročanstvo se potvrđivalo. Potvrđivalo se s Isusom i potvrđuje se u životu njegovih sljedbenika u svim zemljama i u svim vremenima. Križ siromaštva, križ gladi, križ svih drugih patnji može se pretvoriti, budući da se i Kristov križ pretvorio, u svjetlost za naš svijet. To je svjetlost nade i spasa. Daje smisao svim ljudskim patnjama. Nakon križa stiglo je uskrsnuće. Život je pobijedio smrt. I svi koji su ujedinjeni s raspetim i uskrslim Kristom, mogu se nadati da će sudjelovati u toj istoj pobjedi, podsjeća pisac.

Plivati protiv struje…

A vjera nije zaboravljena prošlost, nije naučena lekcija koja se može prilagoditi određenom trenutku ili prilikama. Nije ljudski izum ili tvorevina. Vjera je veliki dar Božji koji je Isus podario Crkvi. Kaže Pavao u poslanici Rimljanima: „Dakle, vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom”. Stoga i pisac poručuje da ljudi sačuvaju čvrstu vjeru u Crkvu. „To su činili vaši očevi i vaše majke. I vi također čuvajte vjeru i prenosite je svojoj djeci. Bez čvrste vjere nedostajat će vam podrška i bit ćete izloženi na milost i nemilost promjenljivim naucima vremena. Ne osvrćite se na proroke egoizma koji netočno tumače individualni razvoj, koji vam predlažu ovozemaljski nauk spasenja i koji žele izgraditi svijet bez Boga!”.

Kako ističe na kraju veliki pisac: „Da bi mogao reći ‘vjerujem’, čovjek mora biti spreman na samozataju, na odricanje sebe samoga, isto tako mora biti spreman na žrtvu, na odreknuće i mora imati plemenito srce. Samo onaj koji bude imao tu snagu, vidjet će kako se raspršuju tmine”. Onaj tko vjeruje, poznaje pravac, može se i orijentirati. Onaj tko vjeruje, pogodio je pravi put i nikakva glupost nekog lažnog učitelja neće ga s njega uspjeti skrenuti. Vjernik ima oslonac i prihvaća živjeti dostojno i kako se sviđa Bogu. Istina, spoznati se danas u Crkvi i nije najugodniji način da živiš. Lakše je prilagoditi se i skrivati. Prihvatiti vjeru danas i živjeti je, znači plivati protiv struje…

(Nastavlja se)

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI