Otvorenje izložbe “Lijepa naša”

Fotografi često zaziru od kvadratnog formata bojeći se njegovih zamki, ponekad i neminovnog smještaja motiva u centar, a Osrečak nam danas pokazuje da je pravila lako kršiti kad ih se poznaje

Otvorenje izložbe fotografija Zorana Osrečaka ‘Lijepa naša [u kvadratu]’ održat će se u Galeriji svratišta Cinkuš na zagrebačkom Gornjem gradu, 11. siječnja 2018. u 19 sati. Izložba se može pogledati do 21. siječnja 2019.

Kako napominje Marijan Grakalić dobrim poznavateljima stripa fotografije koje nam Zoran Osrečak pokazuje na ovoj izložbi lako će izvući sjećanje na Hermanna Huppena i kadrove njegovog stripa “Jeremiah”. Pri tome ne mislim na fantastične i nadrealne likove iz popularne serije stripova, već na kolorit i dobro promišljen smještaj elemenata u kadru. Ove fotografije kao da su snimljene njemu nekoć dragom kombinacijom Hasselblada i Velvie. Uostalom – kolege dobro znaju da Zoran pojedine scene studira satima.

Fotografi često zaziru od kvadratnog formata bojeći se njegovih zamki, ponekad i neminovnog smještaja motiva u centar, a Osrečak nam danas pokazuje da je pravila lako kršiti kad ih se poznaje. Centralnu kompoziciju koju ponekad rabi (kao u fotografiji na naslovnici ovoga kataloga, ili primjerice u fotografiji ptice nad Dunavom) lako nadvladava plohama koje nose cjelinu i razbijaju potencijalnu sterilnost simetričnog kadra. Fotografije koje imamo prilike razgledati na ovoj izložbi ne trebaju, poput stripa, oblačiće s tekstom da bi nas upoznali s trenutkom, već nam autor daje scene koje nas same uvlače u svoj svijet i njegovu imaginaciju. (Janko Belaj, u studenom 2018.)
 
Smještajući svoje fotografske panorame u kocke i pri tome dopuštajući da se u njima nazire tendencija ka monokromnom i pastelnom koloriranju, te pomno studirane slike prirode na kojima nema ljudi, a ni životinja (osim ptica na dvije i leptira na jednoj), ostavljaju dojam čuvene Schröedingerove mačke, istodobno ni žive ni mrtve. One nas uvode u jedan odmaknuti pogled na stvarnost tražeći i omogućujući da se u svakom konktretnom slučaju osjeti taj univerzalni dodir zatečenosti i neponovljivosti kojeg bilježe.

Kocka je tu presudna kao format koje je u funkciji naglašavanja monumentalnosti takvog ”očišćena” subjekta, polja, mora, planine ili neba. Takva fotografska monumentalnost važna je zbog svoje namjere redukcije, ne samo onog što pokazuje, nego u ovom primjeru i vremena. One su kao takve mogle biti snimljene, danas, nekad ili sutra i uvijek bi bile iste, napuštene ne samo od izdužene panoramske prirode u kojoj je fotografsko opažanje osnova identiteta koji se bilježi, već i od nas samih. Očito ikonopisno značenje uokviravanja krajolika i predjela tu pretpostavlja i reduciranje svega što je prolazno i što bi smetalo viđenoj čistoći koja se želi naglasiti.

Za razliku od tog standardnog načina, i za razliku od drugih panorama napučenih često obiljem značenja i preporuka, ovdje dobivamo fotografiju logogram, od kojih je svaka, i bez toga viška što ga je propustila želeći snimiti ono osnovno, sama po sebi razumljiva i koju ne treba baš ničim dodatno opisivati.

U tom pogledu ove fotografije Zorana Ostrečaka donose rijedak i važan senzibilitet fotografske estetike koja nije antropocentrične prirode. Dapače, u predjelu napuštene panorame osjeća se napuštenost čovjeka, a priroda se uzdiže kao nezaobilazno, postojano i na svoj način sveto.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI