Osorsko groblje – velika povijesna pozornica!

U vrijeme dok je Rimsko carstvo još progonilo novu kršćansku vjeru, kršćani su se skrivali i sastajali potajice. Jedan od tajnih znakova pripadnosti kršćanskoj vjeri i znak međusobnog raspoznavanja, bio je - znak ribe. U grčkom jeziku (a grčki je bio jezik kulture i jezik najstarijeg kršćanskog bogoslužja u Rimu) riba glasi ichtys, odnosno prevedeno - Lesus Christos Theu Yios Soter - Isus Krist Božji Sin Spasitelj

Staru Istru, Kvarner i Hrvatsko primorje nitko nije tako strastveno istraživao, pronalazeći skriveno blago u malim crkvicama, kao dr. Branko Fučić, koji je svoja otkrića – od spomeničkih natpisa do srednjovjekovnih grafita – zabilježio u svojoj antologijskoj knjizi „Terra incognita“, izašloj u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

Direktno se obraćajući čitatelju, davao je uputstva za čitanje zagonetnih ulomaka, spomenika i natpisa koji svjedoče tisućljetne tragove kulture na Kvarneru. Jedna od tih priča je i „Riba iz Poreča“

Ako ste čitali Sienkiewiczev roman, „Quo vadis?“, napominje Fučić, zacijelo vam je ostao u sjećanju prizor kada Ligija, upoznajući se mladim patricijem Vincijem, crta u pijesku ribu. Radnja romana zbiva se u carskom Rimu, u vrijeme kad Rimsko carstvo još progoni novu kršćansku vjeru, pa se kršćani skrivaju i sastaju potajice. Jedan od tajnih znakova pripadnosti kršćanskoj vjeri, znak međusobnog raspoznavanja, upravo je bila šifra koju su samo kršćani razumjeli  – znak  ribe –  što ga Ligija nacrtao Vinciju na pijesku.

U grčkom jeziku (a grčki je bio jezik kulture i jezik najstarijeg kršćanskog bogoslužja u Rimu) riba glasi ichtys, odnosno prevedeno  – Lesus Christos Theu Yios Soter – Isus Krist Božji Sin Spasitelj. Prije nego što je križ postao općim kršćanskim simbolom, jedan od kršćanskih znakova bila je – riba.



Simbolična kršćanska riba

To je u ono vrijeme bilo razumljivo iz psiholoških razloga. Kako bi danas bilo zazorno da netko predloži sliku vješala za značku nekog društva ili pokreta, tako je kršćanima u Rimskom carstvu znak križa bio isprva u najmanju ruku nezgodan. Treba znati da je križ u očima Rimljana bio znak najsramotnije osude i ponižavajuće smrtne kazne, jer su na križ pribijali samo najgore zlikovce i na smrt osuđene robove.

Rimskog građanina nije se – u načelu – osuđivalo na križ. Sv. Pavao bio je rimski građanin; kada su ga osudili na smrt, nisu ga pribili na križ, nego su mu odsjekli glavu. Stoga je naš arheolog susretao znak ribe svaki čas dok je istraživao starine iz prvih kršćanskih vjekova. Nalazio ju je naslikanu na zidovima podzemnih groblja, u katakombama,   naslikanu na nadgrobnim natpisima i prikazanu na dekoraciji najstarijih crkava. Mjestimice mu je upravo taj znak služio kao jedini pouzdani oslonac da bi razlučio kršćanski grob od rimskog poganskoga, jer isprva znatnih vanjskih razloga na grobovima nije bilo.

Izvanredan primjer takve simbolične kršćanske ribe čuvao se u gradiću Poreču. Lik ribe nalazi se i na podnim mozaicima u sklopu znamenite katedrale Eufraziane.  Dok razgledavate blistave mozaike po zidu iza glavnog oltara, ribe nećete zapaziti. Današnja bazilika sagrađena je prije 1400. godina (u VI.) stoljeću, i ona je najmlađa od crkava što su na tom istom mjestu bile podignute u dalekoj prošlosti.

Kada u podu današnje crkve podignete poklopac, sedamdesetak centimetara ispod današnjeg tla, ugledat ćete drugi pod, obložen šarenim mozaikom. To je pod starije crkve, takozvane  „Praeufrasiane“, koja je na tom mjestu bila sagrađen  stoljeće ranije, dakle u V. stoljeću. No, da biste našli ribu, morate učiniti još jedan korak u prošlost. Morate zakoračiti u IV. stoljeće, kada je na tom istom tlu sagrađena prva crkva, tzv. „primitiva“ (prvotna) i od koje se u dvorištu, uz sjeverni bok današnje crkve, još proteže dio poda, ukrašen mozaikom.

Tamo, nadohvat mora, gdje porečki ribari i danas izvlače zubace i brancine, naći ćete u tom prastarom, oštećenom podu, koji je nedavnih godina temeljito konzerviran i zamijenjen vjernom kopijom, sliku ribe, što ju je nepoznati umjetnik prije nekih 1600 godina izradio od šarenih kockica mozaika. Je li taj stari majstor, dok je zamišljao svoje djelo, imao pred očima neku određenu vrstu morske ribe? – tako me je otprilike pitao jedan ribar, koji je u naslikanoj ribi htio kao profesionalac vidjeti upravo zubaca.

Mozaik s porečkom ribom

lika ne prikazuje neku očno određenu vrsti. Riba ovdje i nije riba u najizravnijem značenju riječi. Njeno značenje je preneseno, ona je tu simbol, slikovit znak za jedan drugi misaoni sadržaj. Pod tim znakom mislilo se na – Krista.

S druge strane, opet je sigurno da je majstor, slikajući taj simbolički znak, ipak težio   da u svojoj slici izvede sve one pojedinosti koje je oštro zapažao u prirodi, u opipljivoj stvarnosti. On na toj simboličkoj ribi ne izostavlja peraje, nego ih postavlja na anatomski  točnim mjestima, on zapaža detalje na živim ribama u prirodi, pa na svojoj od šarenih kamenčića crta i crvene škrge i svijetao trbuh, a usta joj razjapljuje kao da će sada zahvatiti plijen oštrim zubima.

Crtežom i rasporedom boja na šarenim kamenčićima majstor je htio naglasiti oblinu ribe, dakle naglasiti dojam stvarnog oblika iz prirode. On, ukratko, svoj apstraktni simbol slika na realističan način. Tako nam sve stilske oznake govore da taj nepoznati umjetnik pripada antičkoj umjetnosti rimskog doba čija je značajna crta upravo – realizam.

Ne treba biti stručnjak da bi se zapazilo kako je porečka riba bila naknadno umetnuta u stariji mozaik koji prikazuje geometrijski ornament. I na reprodukciji se vidi da je izmijenjen izvorni okvir polja i da se tok i veličina kamenčića oko ribe ne poklapa s tokom i veličinom kamenčića u gornjem dijelu polja. Ova okolnost navela je neke istraživače istarskih umjetnina i starina na pretpostavku, da se taj stari mozaik s geometrijskim ukrasom nalazio u podu privatne kuće jednoga od prvih kršćana u Poreču, u kući sv. Maura mučenika, još u doba progona.

U njegovoj se kući, prema toj pretpostavci, u toj prostoriji, obavljalo potajno bogoslužje prvih porečkih kršćana, pa bi na mjestu blizu euharistijskog stola (oltara) bio u postojeći mozaik utaknut simbolički znak ribe, tj. simbol  Kristov. Od onda do danas, prošlo je otprilike tisuću i šest stotina godina, a stara porečka riba još „živi“ i privlači našu pozornost kao drevni kršćanski znamen i kao vrijedno umjetničko djelo.

Izmijenile su se u starodrevnom Poreču nebrojene generacije, izimjenili su se mnogi gospodari, izmijenile su se kulture, jezici i narodi. Kroz ta duga stoljeća ni sama zemlja nije ostala nepromijenjena. I na zapadnoj se istarskoj obali polako, ali neprekidno podiže razina mora svake godine za jedan milimetar.

Kroz tisuću i šesto godina milimetri su prerasli u metar i pol i tako riba, koja je u ono davno doba bila na suhu, u naše vrijeme, kada nadođu velike plime i kada more prodre kroz porozno tlo, nađe se odjednom u svom elementu…

Stara Osorska katedrala

Najveću površinu  grada obzidana uokolo gradskim zidom, postigao je grad Osor u rimsko doba. Tada je od glavnih gradskih vratiju na Cavanelli, na umjetno prokopanu morskom kanalu, pa do drugih gradskih vratiju, tekla glavna gradska ulica, a uz nju su se nizali najvažniji gradski prostori i zgrade. Blizu prvih vrata, na Cavanellu sterao se uz glavnu ulicu antikni forum s reprezentativnim zgradama, dok je na istočnoj strani grada, u blizini onih drugih gradskih vratiju bio, vjerojatno,  kapitolij sa svojim kultnim zgradama.

Na tom je mjestu sada osorsko groblje. A tu je u starokršćansko doba bila sagrađena prvobitna Osorska katedrala, biskupska crkva i pripadajući objekti s baptisterijem, s  episkopijem i ostalim. Taj je prostor bio na umjetan način povišen iznad razine ostaloga tla. Kada smo tamo iskapali, našli smo pod zemljom  nabacano kamenje koje nije bilo ispunjeno zemljom, tj. na grušinu, na nasip. Sve to ostavlja dojam da je tamo bilo glavno kultno mjesto osorskog naselja od pradavnine.

Ako šećući Osorom uđete u dvorište novoga biskupova  dvora,  pa se popnete stepenicama na terasu, ugledat ćete dva velika, impozantna antikna kapitela koja svojom veličinom govore da su pripadala nekoj reprezentativnoj zgradi iz rimskog vremena. Oba ta kapitela nađena su na osorskom groblju. I u rimsko doba, tamo na današnjem osorskom groblju, nastavilo se, dakle s kultnom praksom, pa je tamo morao biti neki hram.

Kršćanstvo se k nama širilo morskim i kopnenim putovima. Pa ako novu vjeru promatramo kao društvenu pojavu, tada za prve kršćanske zajednice moramo ustvrditi da su bile gradske, a ne seoske pojave. Poganin, za razliku od kršćana, na latinskom jeziku znači „paganus“, a paganus je tradicionalist, zaostali čovjek iz pagusa, sa – sela.

Prvi kršćani isprva su bili ilegalci. Rimska ih je vlast gonila kao diverzante koji potkopavaju čvrste i tradiconalne temelje na kojima stoji sav društveni poredak. Preokret je nastao tek poslije 313., pod pobjedničkim carem Konstantinom, koji je isprva izdavao edikte o toleranciji kršćana, ali nije prošlo dugo vremena da je, isprva samo tolerirana vjera, postala i jedinom dopuštenom i privilegiranom državnom vjerom.

Prvi kršćani nisu bili bogataši i ugledni ljudi. Bili su  isprva bokci: robovi, vojnici, obrtnici, mali ljudi. Prvo kršćanstvo nije imalo  para, velikih sredstava, pogotovo ne iz državne blagajne. No, nije prošlo   mnogo vremena, pa je i ono  postalo organizacija s političkom i ekonomskom moći.

Kada pogledamo ostatke prve Osorske katedrale na današnjem osorskom groblju, jasno nam je da tamo nisu bili uloženi veliki novci i da je prva građevina bila sirotinjska, jeftina adaptacija nekih starih, zatečenih zdanja.

Dvoja vrata za krštenike

Na osorskom se groblju, na prvi pogled, malo toga se može vidjeti. Tamo je sada relativno duga jednobrodna grobna crkva koja završava velikom polukružnom apsidom. Ona je novogradnja koja je u XVIII. stoljeću bila podignuta nad ostacima srednjega broda one stare, prvobitne  bazilike. Što smo otkrili? Prvobitnoj zatečenoj antiknoj građevini pipadaju tri zida. Kršćani su ju pretvorili u crkvu tako da su joj u V. i VI. stoljeću dogradili veliku polukružnu apsidu, povisili tlo u prezbiteriju i u crkveni prostor ubacili lijevu i desnu kolonadu s lukovima, pa su tako postigli trobrodnu baziliku.

S južne strane su  crkvi dodali još jedan bočni prostor koji je imao mnogo manju apsidu. U njoj su se poučavali katekumeni i tamo je, možda, biskup poslije krštenja podjeljivao krizmu. Krštenje se podjeljivalo u posebnoj zgradi, u baptisteriju, tj. u krstionici. Baptisterij je isprva bio četverokutan prostor s dvojim vratima i šesterostranom piscinom (bazenom) u sredini. Kasnije mu je dodana polukružna apsida.

Kako u Osoru nema izvor vode, voda se u bazen slijevala kanalićem iz obližnje cisterne. Na jedna je vrata u baptisterij ulazio poganin, svukao se do gola, tri puta bi bio uronjen u vodu uz riječi „Eutihije“ (ili kako se već zvao), „ja te krstim u me Oca i Sina i Svetoga duha“. Krštenik bi, obukavši bijele haljine, izašao na druga vrata  – kao kršćanin. Zatim bi stupio pred biskupa da ga on krizma. A onda bi u uskrsno praskozorje ušao s drugim vjernicima u crkvi da nazoči prvi put misi i da se pričesti.

Ona druga vrata na baptisteriju, danas su zazidana. A zazidana su bila jer se promijenio obred krštenja i jer je između zgrade baptisterija i zgrade crkve bila umetnuta još jedna mala kapela s apsidom. A čemu je služila ta naknadno prigrađena kapela?

Razlog vidim u prijenosu relikvija sv. Gaudiencija iz Italije, iz opatijske crkve Porto Novo kod Ankone, u staru katedralu u Osoru. Kapela je sagrađena da bi primila svečevo tijelo.

Osorsko je groblje velika povijesna pozornica. Tamo su se stoljećima slavili Bog i njegovi sveti služitelji. Ne samo kršćanski bog, nego i pretpovijesna božanstva…

(Nastavlja se)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI