NISU SAMO GRUDI: Nik Titanik otkrio što je zasmetalo Grabar Kitarović na karikaturi

Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Zabilježiti hrvatsku političku glupost i moralne devijacije posljednjih dvadeset i pet godina doista je herojska medijska misija s obzirom i na količinu bezvezarija i na taštinu moćnika koji bahato upravljaju državom vjerujući poput poludjelih rimskih careva da vlast traje vječno.

Stoga i misija karikaturista Nikole Plečka, odnosno Nika Titanika, koji više od dva desetljeća munjevitim likovnim refleksom bilježi svu bešćutnost, bahatost, umišljenost, beskrupuloznost a nadasve glupost hrvatske politike (kako se zove i putujuća Plečkova izložba), nadilazi i njegov posao karikaturista i postaje nenadmašna kritika vlasti koja sustavno, bez obzira na politički predznak, proizvodi kaos, propast privrede, gašenje tvornica i tvrtki, deložacije, iseljavanja ljudi i sve veće siromaštvo. Dakako, treba biti majstor humanizma i ljudskosti, portretne i geg karikature, pravi umjetnik da bi se iz tragičnih tema svakodnevice rodio humor. Nasmijati radnika koji je ostao bez posla ili obitelj koja jedva sastavlja kraj s krajem stoga graniči s posebnim tipom likovne genijalnosti koja će i u tragičnom sižeu iznaći onu ljekovitu klicu humora koja potvrđuje ljudsku izdržljivost i preživljavanje u nemogućim uvjetima. Kako je i hrvatska karikatura spala na niske grane sa sve manje autora koji mogu negdje objaviti svoj rad, tako i pozicija Nika Titanika koji u listu 24 sata svakodnevno objavljuje dvije karikature i uređuje specijalne priloge u hrvatskoj kulturi ima jedinstveno mjesto. Titanik je neumoljiv borac ne samo s političkim ridikulima, kako bi rekli Dalmatinci, koji tvore našu vlast, nego i jedan od zadnjih umjetnika karikature koji se bavi njezinim dostojanstvom i povratkom u medije.

Prvu karikaturu objavio je 1993. u studentskom listu Puls. Bila je to portretna karikatura Davora Gopca. Slijedila je suradnja s tjednicima Danas, Panorama, NET. Početkom 2000., postaje članom Hrvatskog društva karikaturista i počinje redovno slati karikature na festivale. Počinje objavljivati u Vjesniku, ne websiteu Internet Monitor, u Hrvatskom slovu. U veljači 2001. pokreće službenu web-stranicu Hrvatskog društva karikaturista koju i danas sam uređuje. U ožujku 2005. počeo je crtati karikature i ilustrirati za dnevni list 24 sata. Krajem svibnja 2006. otvorio je vlastiti studio za dizajn i ilustraciju. Među prvim je karikaturistima, a možda i jedini koji je iskoračio u polje izrade raznih likovnih rješenja i vizualnih identiteta za tvrtke, ali i za druge institucije, od kulture, kao što je Teatar Rugantino, do Europske komisije, tvornice Lipa Mill, ZABE i Coca-Cole, čime se pokazao i kao izniman dizajner. Plečko radi i na ilustriranju udžbenika, a paralelno se bavi i dizajnom omota knjiga, izradom logotipa i maskota i drugim likovnim rješenjima za naručitelje.

Najpoznatiji ste karikaturist u Hrvatskoj, sa statusom koji su nekada imali Oto Reisinger i Ico Voljevica. Kako žive karikaturisti danas s obzirom na to suženje tiskanih publikacija?

Ono što je najvažnije, karikatura nije i nikada neće biti mrtva zato što je internet mnogim autorima omogućio javno pokazivanje svojih uradaka, za što inače ne bi imali priliku jer se, kako ste dobro primijetili, prostor u tiskovinama, namijenjen karikaturama, dramatično smanjio ili potpuno nestao. No budući da svi ipak od nečega moramo plaćati račune, nestanak plaćenih angažmana doveo je do smanjenja broja karikaturista koji od tog svog posla žive. Ima nas još vrlo malo i možemo se nabrojati na prste jedne ruke nespretnog radnika u pilani. Urednici tiskanih medija, a i internetskih portala, ili većinom nemaju osjećaja za važnost karikature kao najsnažnije forme javne kritike ili nemaju predviđen budžet za takvu vrstu sadržaja.



Početkom milenija pokrenuli ste i web-stranicu Hrvatskog društva karikaturista u kojem ste od 2001. do 2003. bili i tajnik, a uređivali ste i interno glasilo društva Karika. Koliko društvo može utjecati na bolji položaj karikature, koliko štiti struku?

Hrvatsko društvo karikaturista ulaže maksimalne napore kako bi održalo karikaturistički ceh u Hrvata na životu. Iako smo kao članovi sve stariji i umorniji, trudimo se maksimalno održavati sve svoje aktivnosti i promovirati karikaturističku umjetnost u javnom životu organizirajući jedanput godišnje Međunarodnu izložbu karikatura Zagreb i Izložbu članova Hrvatskog društva karikaturista uz razna gostovanja po Hrvatskoj u sklopu tribina ili medijskih nastupa. Nažalost, priljev mlađih članova je minoran.

Zanimljivo je u vašoj biografiji to što ste završili Ekonomski fakultet. Kako ste odlučili postati karikaturist? Je li na vašu odluku presudno utjecalo to što ste od malih nogu crtali i slikali, ili je, kako ste jednom rekli, presudna bila knjiga američkog karikaturista Garyja Larsona?

Da, crtam od malih nogu i crtanje je moj život. Još u vrtiću sam crtao prve stripove po uzoru na Alana Forda na kojem sam odrastao i strip je moja velika ljubav. Karikatura je došla poslije, a kako ste spomenuli, Gary Larson je autor koji je zaslužan što sam ozbiljno i profesionalno ušao u svijet karikature. Te davne 1999. prvi sam put otkrio njegove radove i nepovratno se zaljubio i u karikaturu te sam odlučio baviti se njome profesionalno. S time da “odlučio” zvuči previše umjetno i proračunato. Ipak je bila riječ o ljubavi i strasti.

Jeste li u mladosti željeli studirati slikarstvo?

Da, i cijeli život žalim što se nisam rodio sto godina ranije, kada su slikari imali svoje mecene ili su živjeli u pariškim tavanskim stančićima, noću slikajući modele prostitutki, a danju se družeći sa šarolikim svijetom iz pariških krčmi u prizemlju. Osim toga, obožavam Vlahu Bukovca i njegov stil i sklonost slikarstvu me odvela na prijamni ispit na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu na kojem nisam prošao. Tada sam valjda shvatio da ne znam crtati pa sam se bacio u slobodniji svijet karikature.

Kako ste odabrali pseudonim?

Budući da mi je civilno ime, tj. za policijski dosje, Nikola, za vrijeme studiranja na Ekonomskom fakultetu kolege su mi nadjenuli nadimak Nik kojem su uvijek dodavali neki nastavak koji se rimuje. Te 1997. hit u kinima bio je film “Titanik”, pa je bilo očekivano da me prozovu Nik Titanik. I od tih dana mi je to jedini nadimak koji se toliko primio da me ljudi više i ne znaju po civilnom imenu i prezimenu. Samim time je on bio i logični izbor kad sam trebao odabrati svoj umjetnički pseudonim.

Do danas ste objavili nevjerojatnih 12.000 geg karikatura i 2300 portretnih karikatura. Kako uspijete raditi u tolikom opsegu? 

Hrvatska glupost je svuda oko nas i moja misija je zabilježiti je kronički kroz karikature. Srećom, živimo u Hrvatskoj koja je jedno od najljepših mjesta za život na kugli zemaljskoj, ali s druge strane i raj za političke karikaturiste poput mene. Inspiracije nikad neće nestati. Istovremeno, meni crtanje karikatura i obrada političkih tema dobro dođe kao osobna terapija. Nik Titanik, karikaturist, liječi Nikolu Plečka, frustriranog građanina.

Nakon izložbe “Kronika hrvatske gluposti”, kakav je uspjeh polučila vaša izložba probranih radova koja je iz Mimare krenula na turneju?

Prije dvije godine sam velikom, retrospektivnom izložbom u zagrebačkoj Mimari obilježio 25 godina profesionalnog rada. Na otvaranju je bilo više od 500 ljudi, čime ta izložba ulazi u hrvatsku povijest kao jedna od najvećih izložbi karikature. Ljudi vole karikaturu i potrebna im je. I sada već dvije godine putuje po Hrvatskoj kako bi je vidjeli i oni koji nisu iz Zagreba.

Kako su nastali vaši glasoviti likovi Štefica Jambriščak i Mijo Sadomazođubrilović?

Prema uzoru na poznate likove Grge Ice Voljevice i Pere Ota Reisingera, ja sam također htio stvoriti lik s kojim će se moći poistovjetiti publika, s tom razlikom da moj glavni lik bude žena. Štefica se prvi put pojavila u lipnju 2002. godine i od tada je sveprisutna u mojim karikaturama. S obzirom na to da osim političke, dnevno radim i karikature sa sportskom tematikom, s vremenom se pojavila potreba za stvaranjem stalnog lika po uzoru na Šteficu, ali koji će biti vezan uz svijet sporta. Kako sam u mladosti trenirao košarku, imao sam iskustva sa strogim trenerima, što me inspiriralo na stvaranje trenera Mije koji ima brutalne metode, ali zato stvara šampione.

Počeli ste s karikaturama Tuđmana, Manolića, Valentića, Šuška, Izetbegovića još u Danasu 1994., a poslije su vam omiljeli likovi bili Kolinda Grabar-Kitarović, Zdravko Mamić i Neven Ciganović. Zašto ste odabirali dotične?

Svaki umjetnik koji drži do sebe mora imati svoju muzu pa tako ni ja nisam izuzetak. S vremenom sam shvatio da ima likova na našoj javnoj sceni koji me inspiriraju više od ostalih. Neki svojom pojavom, neki svojim djelima. Od političara mi je oduvijek bio najinspirativniji bivši predsjednik Stipe Mesić, a od estradnih pojava Neven Ciganović. Bilo mi je jako drago kad je Neven došao na otvaranje moje izložbe u Mimari na kojem sam mu uručio mali dar i zahvalu za inspiraciju, jednu od karikatura s njim u glavnoj ulozi. On je jako fora lik.

Nekada su karikaturiste i hapsili zbog politički nepodobnih karikatura. Koliko ste neugodnosti imali? Redakcija je čak dobila prigovor iz ureda predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da joj crtate prevelik dekolte… 

Uvijek se u šali žalim kako me nitko do sada nije tužio. I bolje da nije. Nemam ja vremena hodati po sudovima. Istina je u tome da jako pazim kako ću obraditi pojedine škakljive teme, tj. da ne prijeđem granicu dobrog ukusa. Srećom, u nekim situacijama imam obranu u smislu redakcije koja otrpi dosta pritužbi, između ostalih i tu da sam bivšoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović crtao preizražen dekolte i precrvene nokte na rukama.

Prije 15 godina otvorili ste studio specijaliziran za dizajn i ilustraciju. Kako ste se odlučili na taj iskorak?

Veliki broj klijenata na tim samim počecima prisilio me da cijeli svoj crtački posao odvedem na višu razinu pa je otvaranje firme, tj. Nik Titanik Studija, bio logičan korak u tom smjeru. Nakon toga sam imao sve uvjete za obavljanje posla na kvalitetan i profesionalan način koji mojim klijentima zadovoljava sve potrebe vezane uz kreativna, crtačka rješenja.

Što vas je nadahnulo za odličan strip o Seljačkoj buni “1573.” i kakav će biti nastavak?

Od malih nogu sam fasciniran tim dijelom naše hrvatske povijesti. Sigurno veliku ulogu u tome ima i činjenica da sam i obiteljski vezan s tim krajem, a ne bi me iznenadilo i da sam u nekom prošlom životu bio sudionikom tih događaja i da sam nekomu tada ostao nešto dužan. Uglavnom, motiv Seljačke bune 1573. prisutan je u mojim crtežima i stripovima od vrtićke dobi, pa tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog školovanja s kulminacijom 2019., kada sam nacrtao i sam izdao strip album “1573.” koji se bavim posljedicama Seljačke bune uz dosta alternativne povijesti obrađene na zabavan i karikaturalan način. Scenarij za nastavak je manje-više gotov, čak sam ga pomalo počeo i crtati, ali mislim da će proći još određeno vrijeme dok ne ugleda svjetlo dana. Ne bih previše otkrivao, ali u tom nastavku naši junaci sele se na Jadran, gdje će se susresti s gusarima, Mlečanima i s još kojekakvim likovima. U svakom slučaju, bit će veselo.

Lik Matije Gupca javlja se i na vašem logotipu, odnosno maskoti za website nizagorjemalo.hr, a napravili ste i logo za Udrugu “Mi smo Cibona”. Što je važno za dobar logo poput ovih?

Moje maskote i logotipi koketiraju s ilustracijom, manje s klasičnim grafičkim dizajnom. Ima mnogo dizajnera koji rade fantastičan posao, specijalizirali su se u tom poslu i smatram da se ne mogu “tući” s njima na tom polju. Stoga sam se specijalizirao za tzv. ilustrativni dizajn u sklopu kojega mogu klijentima pružiti komparativnu prednost, a velik broj njih dokazuje da sam na pravom putu.

Kako su nastale maskote Risa Zagića, vrlo duhovita maskota Dalmatinca Brke, Hachika i Super Lea?  

Primarno je bilo saslušati želje i potrebe klijenata. Svaki posao je specifičan i ima svoje jedinstvene zahtjeve koje treba ispuniti. No najvažnije od svega je zadovoljstvo klijenata na kraju obavljenog posla.

Nažalost, u Hrvatskoj ima malo dobrih naslovnica knjiga. Kako pristupate tom specifičnom likovnom segmentu, a radili ste naslovnice za knjige “Balkan Bizznis”, “Komšinica Bara”, “Jesi online” Marijane Perinić te serijal slikovnica koje radite u suradnji sa Zoranom Vakulom? 

Iako uvijek krećem od dogovora s autorom i slušam njihove želje, većinom samostalno kreiram finalno rješenje vizuala za naslovnicu. Pritom uvijek treba imati na umu činjenicu da taj vizual mora biti izražajan kako bi se istaknuo na polici knjižara u moru ostalih naslova.

Kakav je uspjeh imao vaš serijal karikatura “Estrada u koroni”, kakve su bile reakcije?

Karikatura je fantastična forma koja čitateljima omogućuje da se pronađu u dosta situacija kroz koje prolaze likovi u karikaturama, a samim time im njihove životne situacije mogu izgledati puno podnošljivije. Tako je bilo i s tim karikaturama s temom korone kroz koju, nažalost, još prolazimo, što će zasigurno generirati još dosta uradaka na tu temu.

Čak i filozofi ističu da je najteže nasmijati čovjeka, pogotovo u ovakvim mračnim vremenima punima ratova, siromaštva i bolesti. Kako vam uspijeva nasmijati ljude?

Nasmijavanje čitatelja samo je poželjna nuspojava karikature. Pogotovo ove novinske kojom se ja bavim i u okviru koje komentiram društvo u kojem živimo. Važnije od toga je upućivanje javne kritike osobama koje upravljaju našim životima ili donose odluke koje utječu na sve nas. Naravno, pritom mislim na političare.

Koje strip-crtače volite i što mislite o statusu stripa u medijima, jer i on teško životari na marginama medija isto kao i ilustracija?

Kao što napomenuh, odrastao sam čitajući “Alana Forda” koji je jako utjecao na mene, ne samo crtački nego i filozofski. Osim njega, volim čitati strip-albume Igora Kordeja u tandemu sa scenaristom Darkom Macanom, a jako cijenim i rad Edvina Eddyja Biukovića, koji nas je, nažalost, prerano napustio na ovom svijetu i u ovoj dimenziji. S druge strane, izuzetno ne volim američke superjunake i cijelu tu njihovu ispraznost izričaja.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI