Nema nikog da im pomogne

Kuda ću, do autobusa imam dvadeset minuta hoda, a do Podsuseda četrdeset. Onako izmučen, nisam to mogao. Čekao sam policiju. Bili su dobri, odvezli su me policijskim autom u Podsused. Još su mi dali i par cigareta. Autobus nisam dugo čekao. Došao sam na Črnomerec. Sam. Jadan, mokar. Naravno, bez novca…

Kako je biti slijep i bez ikoga, kako izgleda samohrana majka s djetetom koja čeka na komadić hrane, kako je biti bolestan i bez doma u suvremenoj Hrvatskoj Josip Šegota je opisao snagom svjedoka koji je i sam pet godina prolazio kalvariju beskućništva kojeg, je, na žalost, sve više. U ovo predbožićno vrijeme ova knjiga koju predstavljamo u nastavcima kao odraz tragične zbilje za mnoge – poziv je da se sjetite ovih ljudi koji su ostali bez svega.

-Bilo je to 2005. godine. Mislio sam da sam riješio svoj status i vratio sam se u svoju kuću. Bio je prvi mjesec. Morao sam na operaciju, a iz bolnice se nisam mogao vratiti u svoj dom.

Bila je nedjelja, padala je susnježica. Popodne sam se, izmučen, jedva nekako dovukao do Caritasovog doma. Dolazim u Rakitje, već je noć. Susrećem cimera. Kaže mi da je sam u sobi. Uh, sretan sam, znači da je moj krevet prazan. Izvalit ću se, onako slomljen, u toplo i zaspati.

Ali ne, nećeš! Došla šefica Doma. Pozvali je, blizu stanuje. Kaže mi da ne mogu ostati. Molim je neka me ostavi, jadan sam i izmučen. Bolestan sam. Kaže mi da nemam uputnicu. Objašnjavam joj da sam već bio tu, zna me, nisam nikakav nered. Ima moje papire, a sutra ću joj donijeti uputnicu. Zvala je policiju.

Kuda ću, do autobusa imam dvadeset minuta hoda, a do Podsuseda četrdeset. Onako izmučen, nisam to mogao. Čekao sam policiju. Bili su dobri, odvezli su me policijskim autom u Podsused. Još su mi dali i par cigareta. Autobus nisam dugo čekao. Došao sam na Črnomerec. Sam. Jadan, mokar. Naravno, bez novca.. Na Autobusni kolodvor mi se ne ide. Ne mogu izdržati da tamo sjedim cijelu noć. Vozim se tramvajem do Jukićeve. Tamo sestre Majke Terezije imaju dom.

Bilo je sedam sati, noć. Zimska noć, kiša lije. Zvonim na vrata i čekam. Otvara mi neka časna. Indijka, loše govori hrvatski. Molim da me primi da prespavam. Vodi me u ured, uzima moju osobnu i nekud odlazi. Sigurno je zvala policiju da provjeri tko sam, da nije slučajno za mnom izdana tjeralica.

Vraća se i kaže da mogu ostati, ali samo par dana. Vodi me na kat. Prostorije su čiste, sve blista. Vodi me u salu i pokazuje krevet. Unutra metež. Gledam u čudu. Velika sala. Brojim krevete, dvadeset devet! Još se ne ide na počinak. U jednoj sobi palenta i neki saft. Nije mi do jela. Probao sam malo, nije tako loše.

Puše u kupaoni. Molim jednog dečka da mi da cigaretu. Uh, kako je požudno pušim. U devet sati se gasi svjetlo. Teško mi je. Ležim na krevetu i prisiljavam se da zaspim. Ujutro dizanje. Spremanje kreveta, i u 9 svi van. Vani lije kiša ko iz kabla. Nemam kišobran. Vadim iz kragne kapuljaču. Voda curi po meni. Imam neku spitfajericu. Bila je skupa kad sam je kupio. Impregnirana, crna. Sada je toliko ostarila da propušta vodu. Nije više niti crna, dobila je od starosti neku čudnu boju.

Idem, a kud nego u Gundulićevu na gablec. Odlazim u Selsku, u upravu Caritasa. Molim da mi daju uputnicu za Rakitje. Čekam, bilo je negdje oko podne. Oni sebi tamo kuhaju ručak. Molim ih da mi daju nešto za jelo. Dali su mi jednu krvavicu sa zeljem i palentom. Pasalo mi je, bio sam gladan.

Čudni “cimeri”

Opet u Rakitje, a jučer sam bio, izbacilo me sa policijom. Na Savski most pa na autobus. Konačno, dočepao sam se svog starog kreveta i zaspao. U domovima se ljudi zbliže. Tako sam i ja imao jednog prisnog prijatelja. Kaže da je došao iz Kanade. U sobi sam neko vrijeme imao cimera, bio je, navodno, iz Koprivnice. Jadnik, bio je bolestan na živce. Kako mi kažemo, opičen, ali totalka! Stalno je mlatio neke gluposti. Njemu sam, jer nije znao, pokazao gdje se sve može jesti. Stalno je nešto pisao do kasno u noć. Dopizdilo mi je njegovo pisanje. Pitam ga šta piše. Kaže mi da mora biti gotovo do Nove godine.

Jednom, kad je otišao u grad, nisam mogao izdržati. Idem vidjeti šta on to piše do kasno u noć i jebe me sa svjetlom. Otvorim mu kufer. Nisam puno čitao. Vidim, piše šefu štokholmske policije. Bilo mi je jasno da je jadnik bolestan. Jedne večeri, jebe mi majku. Oči mu se zažarile. Kaže da sam ja kosovac. Zna on koliko sam ljudi ja pobio. Treba me likvidirat. Mislim si, još će me po noći zadaviti. Uzeo sam deku i otišao spavati na hodnik.

Po domovima gdje sam ja boravio, nema šanse da si izaberete cimera. Obično spoje jednog normalnog i jednog opičenog, tako da i taj normalan popizdi. Skužio sam kasnije da je to namjerno. Dok se međusobno svađaju, imaju posla, zaokupljeni su sobom i ne stignu prigovarat. Normalan čovjek misli samo o tome kako da opstane. Onoga jadnika što je po cijele noći pisao zamijenili su mi s nekim bivšim narkomanom. Dobio sam još gorega. Taj je po cijele noći gledao televizor, i to moj.

Lijepo mu kažem, nemam ni sam, ali to njega ne jebe. Stalno traži od mene kavu, šećer, duhan. Kasnije su ga izbacili. Napravio je neko veće sranje. Danas je za ručak bio zagrebački, juha, kruh i kolač. To i nije bilo tako loše, ali meni ne paše ta hrana. Gledam tu neke mlade dečke, sjede tu po cijeli dan. Nitko s njima ne radi, nema nikog da ih uputi i pomogne im da se izvuku. Ja se borim, ali godine me ubijaju.

Neko vrijeme, ne dugo, išao sam na Opatovinu na ručak. Tu kuhinju drže fratri. To je prostorija od nekih trideset kvadrata, možda i manja, nisam mjerio. Uza zid su postavljene police. U sredini također. Jede se stojećki, ko konji. Nagura se unutra do 30 bijednika. Sve krcato, nabijeno. Neki nose za van. Ne zna se tko je jadniji, zmazaniji, pijaniji. Guramo se. Žlice male, plastične, a i zdjele isto. Hrana kipuća, ne znam zašto. Kruh star. Dobar je.

Neki puta daju za van masti i pecivo. Dobio sam jednom neke slance, tvrdi ko kamen. Žderem ja to i razmačem slinom jer se drukčije ne može jesti. Pa nisu ni oni tako glupi. Kad bi se tu dijelila fina hrana, svi bi navalili. Što je da je, pasali su mi ti slanci. Usput pokupim koji čik pa zapalim. Ima nekih jadnika koji su toliko bijedni da ni sami više ne znaju što jedu. Ubio ih alkohol. Ta hrana nema nikakve kalorije, začas sam opet gladan. Nije to ko doma, kad se najedeš, sit si.

Tko zna gdje živi

U Prenoćištu je neke uhvatila groznica klađenja. Klade se i debatiraju o tome je li iks dvojka ili jedinica. Popizdili s tim listićima. Nema tu neke velike love.Idem i ja probati. Došao sam u kladionicu, blejim u ponudu ko tele u šarena vrata. Naučio sam od njih, slušajući. Brzo učim. Uzimam američku košarku za pet kuna. Odaberem pet parova i uzimam sistem tri od pet. Pojma nemam tko je tko. Ako skinem svih pet dobivam 60 kuna. Puno je to za mene. Skinuo sam četiri para i dobio 20 kuna. Cijeli dan se hoću požderat što nisam skinuo svih pet. Umjesto da sam sretan što sam i to dobio. Odem opet u kladionicu i uzimam 10 parova, nogomet. Neka engleska liga. Pet od deset. Lupam bez veze, možda šta bude. Neću da me uhvati manija klađenja. Samo da mi je dobiti nešto sitno da si mogu kupiti karticu za mobitel i duhana, da se osiguram za zimu. Drugo ne trebam. Neko vrijeme ručao sam u Jukićevoj, a i sad idem koji put. Tamo ručak počinje u pola četiri. To spremaju sestre Majke Terezije. One od svih imaju najbolji ručak, a i najviše rade, i puno se odriču za sirotinju.

To je jedna velika sala, skupi se tu podosta ljudi. Kažem sebi, hvala Bogu što sam još zdrav. Dolazi tamo i jedan slijep čovjek. Oko pedeset mu je godina. Obučen onako, niti čist niti zmazan. Sjedi on tako, jadnik, i pipa dok jede. Žao mi ga gledat. Mislim, kako taj jadnik živi bez igdje ikoga i još k tome slijep. Traži on još kruha po stolu. Svugdje se jede samo žlicom. Strašan je to život. U oči mi upada žena. Dolazi sa sinom. Sin jadan, bolestan, vidi se na njemu. Moli se. Da se uredi, bila bi prava ljepotica. Jadnica, noge joj natekle. A kako i ne bi, od takvog života. Nosi sa sobom nekakvu vreću. Tu valjda ima sve što joj je potrebno. Tko zna gdje živi…

Dosadno je kada se prije ručka mora moliti krunica. To traje oko dvadeset pet minuta. Pa mi onako gladni molimo. Mislim si, šta me mučite, dajte mi da se najedem, a tko hoće moliti, nek se moli sam. Ima tu i muslimana. Sjede i čekaju. Neko vrijeme sam u početku samo lutao gradom i tražio gdje ima šta za jelo da utažim glad.

Slavio je Pevec na Žitnjaku neku godišnjicu, tamo sam visio svaku večer. Dijelili su kestene i kuhano vino. Bila je zima. Gurao sam se tako da ugrabim koju mjericu kestena, i vrućeg kuhanog vina. Najbolje se jelo za vrijeme predizborne kampanje za Sabor. Najviše je dijelio SDP. Na punktovima su dijelili kuhano vino. Nije to bilo jako. Vruća slatka voda s okusom vina. Sjatili se mi svi beskućnici. Dijelili su i od Pan-Peka pogačice.

Dijelili su i kuhane kobasice. Jedne nedjelje siđem ja iz tramvaja, a jedan Ličan mi kaže, odi brzo na Peščenicu, tamo ti HDZ dijeli kobasice.

Otišo sam tamo i dobio kobasicu. Paše mi. Molim žensku ako može da mi da još. Dala mi, fino sam se najeo. Nama je svejedno koja stranka dijeli, mi ionako ne idemo na glasanje. Masa njih ne zna ni gdje su im glasačka mjesta. Najbolje je bilo na Trgu, na izborima za predsjednika. Mesić nije imao skupove, valjda je bio svjestan da će pobijediti.

Imala je skup gospođa Jadranka Kosor. Dijelili su kobasice i vino. Bilo je stvarno obilato. Jedan, znam ga iz Križa, uzeo plastičnu flašu od pive i lijeva unutra vino. Trebat će mu za sutra ili kasnije. Jadranka s bine viče: bit ću vam predsjednik, glasajte za mene!

Ma, to nitko od nas ne sluša, samo se gleda što više nažderat i napit. Pa nije predizborna kampanja svaki dan! Sa sobom sam u ono vrijeme uvijek nosio ruksak. Jednom sam išao kod časnih na doručak u nedjelju ujutro i ugledam iz tramvaja, kod Mimare neka gužva. Žurilo mi se na doručak. Kad sam se vraćao, idem vidjeti kakva je to gužva. ( Knjiga „Beskućnik“ J. Šegote, prema kojoj je nastao ovaj feljton, može se naručiti izravno od nakladnika: Naklada Pavičić, tel. (01) 66 01 993, e mail: [email protected], ili: www.naklada-pavicic.hr, po cijeni od 85,50 kn)

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI