NASLJEDNICA OBITELJI KOJA JE OSLIKALA ZALJEV HRVATSKIH SVETACA: ‘Moj voljeni Kotor, nekad srebrni grad, izgubio je svoju plemenitu patinu’

Boka kotorska, taj prekrasni krajolik u Crnogorskom primorju koji zovu i Zaljevom hrvatskih svetaca, sa svojim kamenim vrletima i tamnomodrim morem iskonskim je ljepotama nadahnjivala slikare, baš kao i drevni Kotor opasan kamenim, četiri kilometra dugim zidinama koji je upisan na UNESCO-ovu listu zaštićene svjetske baštine. I hrvatski su slikari ostavili svoj duboki trag u slikanju tog iznimnog pejzaža, a među njima se ističe Vesna Šojat (1945.), koja je četiri desetljeća samozatajno slikala motive Boke kotorske u kojoj je mnogo boravila s roditeljima slikarima i kojoj se vraća cijeli život, da bi joj tek sada bila tiskana prva monografija nakladnika Skaner Studija i sunakladnika Moderne galerije.

Kakvo ste djetinjstvo proveli u roditeljskoj kući u Prčanju s čije ste terase promatrali pejzaž, upijajući slike i motive koji će se sudbinski upisati u cijeli vaš opus?

Boku sam oduvijek doživljavala kao zavičaj. Iako sam rođena u Zagrebu i tu provodila najveći dio godine, ljetni mjeseci u obiteljskoj kući u Prčanju, bogati emocijama i doživljajima, nadvladali su značenjem u mom odrastanju. Okruženje obiteljskog kontinuiteta, a naročito velika ljubav mog oca prema rodnom kraju koju mi je u svoj punini prenio, odredili su moje razumijevanje života i umjetnosti. S naše terase pogled obuhvaća gotovo cijeli Kotorski zaljev koji se kao posljednji u nizu manjih zaljeva Boke kotorske prostire prema svojoj krajnjoj točki – gradu Kotoru. To je svijet, kako kažu, okovan brdima, dojmljivim, na kojima sam, kao na sveprisutnoj površini, od djetinjstva raspoznavala uvijek nove oblike i doživljavala ih kao nesagledivo bogatstvo. More, jednako blisko, bilo je prostor oko kojeg se, a i po njemu živjelo. Međutim, iako tom zaljevskom moru dugujem sretne plovidbe i plutanja barkom, bojim ga se, vjerojatno kao simbola nesvjesnog, te ono gotovo nikad nije postalo motivom mojeg slikarstva.


Vaša obitelj dala je neizmjeran kulturni doprinos zavičaju. U obližnjoj monumentalnoj župnoj crkvi, djelu mletačkog arhitekta Bernardina Maccaruzzija, nalazi se krstionica oslikana freskama slikara Mile Milunovića, donacija vašeg djeda. Kako je nastalo to iznimno djelo i što nam možete reći o svome djedu?

Moj djed je, kao mladi građevinski poduzetnik, došao početkom XX. stoljeća u Boku. Bio je prvi iz naše obitelji kojeg su očarala i, moglo bi se reći, zarobila bokeljska brda, tako da je odlučio tu ostati i zasnovati obitelj. Vjerujem da je za takvu odluku bila presudna usporedivost pejzaža u kojem je odrastao – Velebita. I, naravno, ljubav prema mojoj baki, koja je rođena Bokeljka. Slikar Milunović je po narudžbi don Nike Lukovića došao u Prčanj naslikati fresku “Blažena Ozana” za koju mu je kao model poslužio lik jedne mlade, tipične Prčanjke. Istovremeno je imao i drugu narudžbu te je za crkvu naslikao Svetu obitelj, zidnu uljanu sliku. Oba ta djela likovno su vrlo vrijedna te su moji baka i djed iskoristili slikarovu prisutnost da ostvare svoj dar župnoj crkvi – oslikavanje krstionice. Moj otac, tada devetnaestogodišnjak, tom se prilikom prvi put susreo sa slikarstvom i za njega je to bilo otkriće koje mu je odredilo dalju sudbinu. Milunović, koji je za krstionicu od tri freske dvije slikao donacijom njegovih roditelja, prvu s motivom krštenja Isusova te drugu s likom svetog Tripuna pod kotorskim zidinama, pružio mu je prvu poduku. Poslije se moj otac morao izboriti za roditeljsku dozvolu da se posveti umjetnosti te upiše studij slikarstva na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu.



Prve dodire sa slikarstvom dobili ste od roditelja, renomiranih slikara Boke, majke Melite Bošnjak i oca Antuna Šojata, kojega povijest umjetnosti smatra najcjelovitijim slikarom Boke. Koliko je njihov umjetnički izraz različit od vašeg?

Oba moja roditelja su, osim pejzaža, slikala i mrtve prirode, interijere, a majka često i portrete. Kada je riječ o pejzažima mog oca, oni su isključivo vezani uz Boku, njene sutone i posebna osvjetljenja, njenu duboko proživljenu intimu i njeno more – evo jedne velike razlike u motivu i doživljaju pejzaža između njega i mene.

Moja je majka prvi put došla u Boku kad i ja – u mojoj drugoj godini. Poslije je isticala kako su je u početku brda pritiskala i ograničavala joj širinu pogleda. Ubrzo je, međutim, taj prvotni dojam izgubio snagu i pretvorio se u veliko divljenje i ljubav za tu veličanstvenu ljepotu. Pejzaž Boke, slikan prema skicama rađenim po cijelom zaljevu tijekom naših čestih izleta barkom, postao je najznačajnijim motivom njenog slikarstva.

Za razliku od njihovih cjelovitih pejzaža punih atmosfere, u mojem slikarstvu motiv je fragment izdvojen iz cjeline krajolika ili interijera. Takav pristup dopuštao je stvaranje dojma monumentalnosti oblika i jednostavnosti odnosa među njima.

Studirali se na ALU-u u Zagrebu, pedagoški smjer, u klasi velikih profesora od Miljenka Stančića, profesora kiparstva Valerija Michielija, Želimira Janeša i Branka Ružića, dok vam je povijest umjetnosti predavao Matko Peić. Studij slikarstva nastavili ste u klasi Raula Goldonija te Ivana Šebalja kod kojega ste diplomirali 1968. godine. Kakva su vaša sjećanja na te velikane hrvatske umjetnosti?

Zahvaljujući profesoru Stančiću, uspjela sam se riješiti nekih mladenačkih zabluda, pogotovo u crtežu. Njegov pristup cijeloj je klasi bio dragocjen. Vodio nas je dvije godine i rado nam prenosio svoja razmišljanja o slikarstvu i promjenama koje moderno vrijeme donosi. Dalje su me vodili naši veliki slikari, prof. Goldoni i prof. Šebalj od kojih sam mnogo naučila o tehnici i pristupu slici. Općenito smatram da sam imala sreću sa svim svojim profesorima kojih se i dalje sjećam sa simpatijama i zahvalnošću. Mislim da mi je kasnije u slikarskom pristupu puno značilo to što sam se na Akademiji bavila i kiparstvom, te tako imala priliku obuhvatnije razumjeti zahtjeve oblikovanja volumena i konstrukcije.

Što je za vas osobno slikarstvo s obzirom na to da se stječe dojam, gledajući vaša djela, da slikate poput starih majstora – s mnogo emocija i cijelim bićem?

Slikarstvo i jest traženje pozadine, druge strane motiva, valjda težnja ka spoznaji biti stvari. Stoga sam nastojala ogoliti i rastočiti svoj predmet interesa polazeći od građevine, na primjer i pretvarajući je u ruševinu, na svedene oblike. Druga strana svih nastojanja je borba s materijom, traženje trenutka kada tehnika ulja ili uljne tempere dostigne svoj sjaj. Tada treba stati, sve što se nakon toga pokuša samo je razaranje.

Među ostalim, slikali ste dobrotska brda, kotorske zidine, građevine staroga grada, kamene interijere. Posebno na vašim slikama žive arhitektonski elementi: zidovi, stupovi, svodovi i kupole, kontrafori i portali – od monolitnog kamena. Što vas je privlačilo u tim starim kamenim zdanjima, a što će utjecati na karakterističnu konstrukciju vaših slika?

Kada je riječ o arhitekturi, za moje slikarstvo dominantna je zaokupljenost kompozicijom masa i struktura monolitnog kamena u interijeru. Svi oblici njegove obrade, svi elementi arhitekture, bili su motiv, uvijek nanovo izazovan i privlačan, a njegova boja, toplina ili hladnoća, taktilnost i struktura stalni poticaj. Konstrukcija slike ovisila je o tim monolitima, o kontrastu površine kamena i prodora u dubine prostora.

Kotor je i danas izvorište vaših nadahnuća sa svojim drevnim rasterom ulica i zidinama. Kako se taj motiv odrazio u vašem djelu tijekom četiri desetljeća slikanja?

Kotor je pun atmosfere srednjovjekovnoga grada u čijim se ulicama i danas znam izgubiti. Bila je to nekada atmosfera srebrnog grada, oplemenjenog patinom, natkriljenog vrletima koje zaokružuju svaku gradsku vizuru. Katedrala svetog Tripuna kao da predstavlja prodor u brdo, vrata prema monumentalnom pejzažu. Snaga takvog odnosa ne nalazi se često, a implicira mnoga značenja, ne samo slikarska.

Kotor je remek-djelo, biser unutar zatvorene cjeline zaljeva. Mnoge specifičnosti ga razlikuju od drugih, sličnih gradova, na primjer Dubrovnika, i čine ga jedinstvenim.

Kritika posebno naglašava vašu fascinaciju katedralom u Chartresu nastalu za vrijeme vašeg studijskog boravka u Francuskoj. Koliko je taj motiv utjecao na vaše doživljaje i likovne interpretacije kotorske katedrale?

Tijekom mojih putovanja dva su iskustva utjecala na moj doživljaj monumentalnog. Jedan je bio pogled iz unutrašnjosti kupole sv. Petra u Vatikanu na cjelinu crkve, a drugi viđenje katedrale u Chartresu jednog sivog, oblačnog prijepodneva. Prvi doživljaj se na neki način nadovezuje na proživljavanje unutrašnjosti naše prčanjske crkve. Katedrala u Chartresu se preda mnom pojavila kao veličanstvena konstrukcija, ali i monolit poduprt kontraforima.

Kontrafori su oličenje čvrstoće konstrukcije, osiguravatelj kompozicije. Kotorska katedrala sa svoja dva visoka zvonika i širokim portalom za mene je znak sama po sebi, konstrukcijski teže saglediva. Ujedno je poveznica grada s brdom. I sve je kamen.

Kojim ste slikarima bliski, odnosno, postoji li hrvatski ili strani slikar koji je izravno utjecao na vas?

Moj pejzaž, bokeljska brda, prirodno se prostire okomito, tako da je na određeni način drugačiji od motiva navedenih velikih slikara. Kotorske zidine zaokupile su me svojim oblicima proizašlima iz stroge, nužne funkcionalnosti. Izraz su ljudskog razuma stopljenog do mimikričnosti s pejzažem. Svojim slijedom stvaraju ritam, za mene uvijek usporediv s ritmom barokne muzike, njenom čvrstinom i draži koju oblikuje. Najviše su na mene utjecali razgovori o slikarstvu s mojim ocem, njegove diskretne sugestije – slikali smo naizmjenično u istom atelijeru, tako da su određeni (i uzajamni) komentari bili neizbježni. Od naših slikara najbliži mi je Šimunović čijim se dramatičnim pejzažima divim.

Na vašim slikama posebno privlače i boje. Što vam znače boje u vašem doživljaju prirode i koje su vam boje bile posebno važne u vašim slikarskim ciklusima?

Uvijek je bila riječ o traženju boje kamena. Pritom, tonalitet se s vremenom mijenjao, nastajao je na osnovi boje našeg kamena s ove strane Jadrana, nezamjenjive i nigdje drugdje viđene. Sliku počinjem podlaganjem jakim, često primarnim bojama, koje pri daljim postupcima samo prosijavju prema površini. Zadugo mi je nadahnuće bilo već spominjani srebrni ton Kotora i ostale zaljevske arhitekture, no u jednom kasnijem momentu privukao me je popodnevni intenzivni sjaj osunčanog grada i zidina.

Nakon završene Akademije bili ste samostalna umjetnica do 1975., kada se zapošljavate kao nastavnica likovne kulture u Centru SUVAG. Kakva su bila vaša iskustva rada kao nastavnika i kakvu terapijsku moć ima umjetnost?

Rad s djecom oštećenog slušanja i govora, spontanost njihova izražavanja u sklopu likovne igre, pričinjavala su mi veliko zadovoljstvo. Vjerujem u odgojnu, pa i terapijsku moć svih vrsta umjetnosti, a djeci koja su pohađala vrtić, školu i vježbe u okviru Poliklinike SUVAG u tom pogledu pruženo je zaista mnogo.

Studijski ste putovali u Italiju, Francusku, Dansku, Nizozemsku i Austriju, a dva puta ste dulje boravili u Parizu i Rimu. Što su značila ta putovanja za vaše slikarstvo?

Već samo viđenje originalnih djela kojima sam se od djetinjstva divila gledajući reprodukcije, sagledavanje realnih dimenzija slika, kipova, arhitekture… opravdava svrhu putovanja. Također, važno je uvidjeti naše mjesto i vrijednosti nasuprot silnog bogatstva, raznolikosti i veličine umjetnosti drugih naroda.

Svako putovanje donijelo je novo iskustvo i nova otkrića u djelima velikih majstora raznih epoha te dalo poticaj daljem stvaranju.

Izlagali ste malo i davno s obzirom na veličinu i vrijednost vašeg opusa. Koje su vam izložbe posebno ostale u sjećanju?

Moje prve zagrebačke samostalne izložbe u Galeriji Karas i Galeriji Josip Račić bile su mi, već samim svojim mjestom u vremenu i prostoru, relevantne za sagledavanje budućih smjernica.

S druge strane, izlaganje na velikim izložbama omogućilo mi je usporedbu vlastitih i tuđih slika, ali i odnos slike i prostora u kojemu je postavljena.

Kakve motive danas slikate iz Boke s obzirom na to da je vrijeme promijenilo izgled mnogih stvari?

Nažalost, sve promjene koje je vrijeme donijelo proteklih desetljeća u Boki su neizbježno vidljive sa svih strana jer je riječ o zaljevu. U pejzažu je netaknuta ostala samo gornja polovica brda i rijetki, otprije nenaseljeni dijelovi obale. Od mnogih nekada skladno raščlanjenih mjesta u kojima su se izmjenjivale kamene kuće i barokne palače nastao je konglomerat suvremenih zgrada, često arhitektonski izrazito ružnih i neprimjerenih ambijentu. Kotor, taj nekad srebrni grad, izgubio je svoju plemenitu patinu, mnoge građevine, pa i katedrala, raznim su tehnikama očišćene i izbijeljene.

Kako danas žive ljudi u Boki s obzirom i na nemila povijesna zbivanja, strašni rat i s obzirom na migracije?

Moj uvid u život stanovnika jako je ograničen, vrlo malo mještana još poznajem. Postojao je prekid od sedam ratnih godina u kojima moja majka i ja nismo odlazile u Prčanj, a u tom razdoblju mnogi naši prijatelji i poznanici otišli su iz Boke. Moj život dolje vezan je uz kuću, terasu neposredno nad morem i poneki odlazak u Kotor, no veze su ponovno, sada zbog pandemije, prekinute.

Nikad se niste priklanjali ni jednoj aktualnoj likovnoj struji, ostali ste svoji, vjerni svojoj ikonici i cjeloživotnom nadahnuću. Kako biste opisali svoju jedinstvenu likovnu poetiku?

Slikanje je za mene, mogu reći, samotnički posao. Vjerujem da sve dileme, nesigurnosti, ali i radost slikanja umjetnik tijekom sazrijevanja mora prolaziti sam… Kamen, materija koju slikam, može značiti traženje neprolaznog, nečega što već i sam odabrani pejzaž, u svoj svojoj monumentalnosti, sugerira. U tom smislu, moja poetika, nastala na tradiciji, građena je traženjem specifičnosti motiva te nastojanjem da se pronikne u njegovu bit, a prije svega da se oživi struktura te zaživi njegov duh.

Što mislite o suvremenoj likovnoj sceni u Hrvatskoj. Koje slikare cijenite?

Hrvatska ima zaista puno talentiranih likovnih umjetnika, naročito u slikarstvu, čini mi se. Cijenim rad mnogih, pogotovo onih koji su stil i način zadržali u dugom periodu. Vjerujem da je danas teško ići ukorak sa svjetskim trendovima, pretpostavljam da su u suvremenom stvaranju potrebna velika sredstva i pogodnosti koje naše društvo teško može pružiti.

Opet se u teoriji umjetnosti javljaju ideje da je slikarstvu došao kraj. Međutim, slikarstvo se uvijek pobjednički vraćalo nakon svake teorijske “revolucije”. Što mislite o takvim idejama da slikarstvo kao najstariji jezik čovjeka može stići do svoga kraja?

Slikarstvo je vezano za sve slojeve ljudske psihe. Ritam sadržan u likovnim umjetnostima je, po mom mišljenju, prirođen čovjeku, primaran koliko i ritam kretanja, plesa, muzike. Ne vjerujem da bi slikarstvo moglo nestati, no drugo je pitanje kakve će, za sada nesagledive oblike poprimiti. Od malih nogu zadivljeno sam gledala reprodukcije slika starih majstora u knjigama kojih je bilo dosta u našoj kući. Smatram se sretnom što mi je bilo dostupno to blago, ali današnje tehnike otvaraju takve mogućnosti stvaranja i prikaza stvorenog, da žalim što su se pojavile kasno u mom životu.

Radite li na novim slikama i kanite li uz monografiju prirediti izložbu? 

Nadam se da je ovo razdoblje priprema za neko buduće stvaranje. Kada je riječ o eventualnoj izložbi u povodu izdanja monografije, to je pitanje dogovora i ovisno o inicijativi galerija, moguće je u skorijoj budućnosti.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI