“Naše srce je prepuno – Bunjevci više nisu Hrvati”

Veliksrpska mašinerija uspjela je očistiti posljednje tragove hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta u Vojvodini. Prema pisanju Večernjih novosti: “Bunjevci ubuduće ubuduće ni na papiru neće biti dovođeni u vezu sa Hrvatima. Dekret iz 1945. godine kojim im je “naređeno” da se izjašnjavaju kao Hrvati, a koji se ne primjenjuje u praksi od raspada SFRJ, bit će napsoljetku i pravno poništen na jednoj od narednih sjednica Skupštine Vojvodine

Vučićeva velikosrpska mašinerija ne zaustavlja se od New Yorka do Vojvodine.

Srbija koja Jasenovcem nastoji izbrisati vlastite nepojmljive zločine, bombardiranja, masakre i genocid od 1991. do 1995. na tlu Hrvatske ne staje u svojoj svjetskoj promidžbi dok istovremeno dovršava projekte etničkog čišćenja od Vojvodine do Kosova.

Tragedija iseljavanja hrvatskog stanovništva iz Vojvodine traje desetljećima, a sada se dovršava i brisanje gotovo svakog spomena hrvatskog (bunjevačkog) ideniteta i kulture, dok vlasti u Zagrebu šute zajedno s glavnim medijima.

Doduše, valja istaknuti da i jugoslavenski orijentirani pojedinci u Hrvatskoj vrlo uspješno medijski nameću svoje teze o odcjepljenju Istre, a vjerojatno potom i podijeli čitave Hrvatske na “pokrajine” što je svojedobno i predlagao bivši predsjednik. Predstavljena je i putovnica Istre, pa Vučić ima vrlo mnogo sljedbenika i u Hrvatskoj u kojoj opet pod krinkom jugoslavenstva bukte velikosrpske ideje brisanja jezika, kulture, identiteta, pa onda logično i države i država nastalih raspadom SFRJ. Paradoksalno, pobornici i zaštitnici različitosti brišu i zatiru svaku različitost.

Kako izvještavaju Večernje novosti s datumom 30. 1. 2018: “Bunjevci ubuduće ni na papiru neće biti dovođeni u vezu sa Hrvatima. Dekret iz 1945. godine kojim im je naređeno da se izjašnjavaju kao Hrvati, a koji se ne primjenjuje u praksi od raspada SFRJ, bit će napokon i pravno poništen na jednoj od narednih sjednica Skupštine Vojvodine.Takvom raspletu podršku je dala Pokrajinska vlada, na čelu sa predsjednikom Igorom Mirovićem, poslije jučerašnjeg susreta s predstavnicima Nacionalnog savjeta bunjevačke zajednice”.

Naše srce je prepuno, čekali smo ovo 73 godine – rekao je ‘Novostima’ Mirko Bajić, predsjednik Saveza bačkih Bunjevaca, neposredno po završetku razgovora sa Mirovićem”’, pišu Novosti. Bajić pri tome i dodaje “da će pravda, eto, biti zadovoljena u godini u kojoj se obeležava 100 godina od prisajedinjenja delova današnje Vojvodine Srbiji. Bunjevci su u tom istorijskom događaju 1918. bili druga nacionalna snaga, odmah iza Srba”.

Akt koji će “najzad” biti poništen, naglašavaju, “doneo je Glavni narodnooslobodilački odbor Vojvodine (Odeljenje za unutrašnje poslove, br. 104071945) 14. maja 1945. u Novom Sadu, i glasio je: “Događa se da se mnogi Hrvati uvode kao Bunjevci i Šokci u rubrike gde se označava narodnost, a ne kao Hrvati i to biva često po njihovom izričitom zahtevu ili po volji i nahođenju dotičnog činovnika. Kako bunjevačka i šokačka narodnost ne postoje, to vam se naređuje da sve Bunjevce i Šokce imadete tretirati isključivo kao Hrvate bez obzira na njihovu izjavu.”

Na potrebu “pravnog poništenja akta o nasilnoj asimilaciji Bunjevaca i Šokaca” u dva navrata posljednjih mjeseci upozorio je i profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu Slobodan Orlović. Profesor, inače član Odbora Skupštine Vojvodine za ustavnopravni položaj pokrajine, zajedno sa još dva člana tog odbora – Zoranom Vučevićem i Smiljanom Glamočanin Varga – zatražio je od predsjednika parlamenta Ištvana Pastora sazivanje sjednice Odbora “radi donošenja predloga deklaracije kojom bi se poništio antibunjevački dekreta”.

Uoči donošenja Dekreta 1945, u Subotici i Somboru živjelo je oko 40.000 Bunjevaca. Na posljednjem popisu evidentirano ih je svega 16.706.

“Pokrajinski parlament, kao ustavnopravni sukcesor Odbora iz 1945, trebao bi donijeti deklaraciju o poništavanju ovog asimilatorskog akta, jer je to jedina moralna i pravna nadoknada onima kojima je pravo na nacionalno izjašnjavanje tako grubo oduzeto”, navodi Slobodan Orlović.

Inače, za one koji ne znaju tko su Bunjevci što zbog hrvatskog školskog sustava koji u tragovima spominje Hrvate izvan domovine, što zbog medijske šutnje o sustavnom etničkom čišćenju Vojvodine od Hrvata, što zbog negiranja svakog hrvatskog idnetiteta – Bunjevci su jedna od najbrojnijih grana hrvatskog naroda čija je kolijevka zapadna Hercegovina i kontinentalna Dalmacija, odakle su se u kasnijim vremenima naselili na području Velebita, dijelovima Like i Gorskog kotara (Lič), a kasnije i u Vojvodini,Podunavlju i Potisju.

Rani Bunjevci u područjima Zagore, Ravnih Kotara, Dinare, Promine i Svilaje živjeli su od stočarstva u kamenim kućama poznatim kao “bunje” (jedn. bunja), te su im po imenu tih do danas sačuvanih nastamba od suhozida, ime dali Mlečani: od talijanskih riječi: bugna koja znači kamen tesanik i bugno košnica – kuća s mnogo stanova ili prostorija.

Bunjevci su grana hrvatskog naroda koja se, tijekom i poslije kršćansko-turskih ratova naseljavala na širokim, uglavnom opustjelim područjima središnje i sjeverne Dalmacije, Like i Hrvatskoga Primorja, te sjeverne Bačke. Pripadnici su Rimokatoličke Crkve, a govore štokavsko-ikavskim dijalektom. Doselili su se u te krajeve iz Dalmacije odnosno nekadašnjeg Hercegovačkog sandžaka, to jest zaleđa Zadra i susjedne Hercegovine.

Bunjevaca najviše ima u velebitskom području i sjevernoj Bačkoj te u Lici, istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu. Najveći bunjevački grad u Bačkoj je Subotica. Osim u subotičkoj, ima ih i u somborskoj općini, te u mađarskom gradu Baji i okolici. Nekada je Segedin bio bunjevački grad (pretpostavlja se da su se Bunjevci pomađarili tijekom 18., 19. i 20. stoljeća). Ostala mjesta u kojima žive bački Bunjevci jesu Tavankut, Stari i Novi Žednik, Đurđin, Bajmak i druga. Najviše podataka o Bunjevcima može se pročitati u radovima Ante Sekulića, Rikarda Pavelića i drugih. Bunjevačka “himna” je Kolo igra. To je preljska pjesma Nikole Kujundžića koji ju je napisao za Veliko bunjevačko prelo 1879. godine u Subotici. Srbijanska (ranije jugoslavenska) statistika tretirala ih je kao posebnu etničku skupinu.

Povijest Bunjevaca

Područje koje su nastanjivali Bunjevci u 16. stoljeću (tada nazivan Hercegovački sandžak) bio je pod masovnom islamizacijom koju su širili Turci, i vjerojatno su bili glavni uzrok što se bunjevački puk (nazivali su se Krmpoćanima) krenuo prema sjeveru i naselio zaleđe Senja. Na svom putu do Senja su se nastanili u području Zagore, od Imotskog do Pozrmanja.

Godine 1605. godine prvi Bunjevci dolaze u Senj. Iste godine dobili su i privolu grofova Nikole i Jurja Zrinskog da se mogu naseliti u Liču kod Fužina. Bila je to prva seoba Bunjevaca u Lič u kojoj je sudjelovalo 49 obitelji. Bunjevačka plemena na Velebitu kasnije su osnovala više naselja od kojih su najpoznatija Krivi Put, Krmpote i Alan u senjskom i novljanskom zaleđu.

Prvi puta Bunjevci (49 obitelji) dolaze u Lič, u blizini Fužina, 1605.-1606. godine, pristankom koji su im „teška srca“, po Juliju Čikulinu, dali grofovi Zrinski. Razlog tome je jedna neuspješna pobuna od početka 17. stoljeća. Onda se je skupina bukovičkih Bunjevaca uz pomoć senjskih krajišnika naselila na posjede Zrinskih u Liču. Iz tog vremena zabilježena je prisega koju su dali 1605. godine. Grofovi su ih nastojali dovesti u red svojih kmetova, ali to nije odgovaralo ovim Krmpoćanima koji su na području pod turskom vlašću pripadali martolozima, pa su kao vojnici uživali posebne povlastice. U Liču su sagradili crkvu na čijemu mjestu danas stoji veliki križ. Dio Bunjevaca do 1609. godine, osobito Butorci, predvođeni Pericom Butorčićem, napuštaju Lič, osnivaju nova naselja između Ledenica, Liča i Kapele. Glavnina Butoraca naselila se pak u području Krmpota gdje mnogi i danas žive.

Već na početku 1627. godine dolazi do novih pokreta Bunjevaca-Krmpoćana koji se opet sele prema Liču. Ovaj puta Lič su naselili Deranje, Blaževići, Prpići, Tomići, Tomljanovići, Jovanovići (izgovor je drugačiji nego u srpskom prezimenu Jovanović. Bunjevci Jovanovići svoje prezime izgovaraju brzo. Jovanovića danas ima dosta u Gospiću), Pilipovići, Blaževići, Marasi, Krpani, Pavličevići, Pavelići (koji su uskoro opet otišli), Peričići, Šojati, Vukelići i danas tamo najbrojniji Radoševići i Starčevići. Neveliko Ličko polje, veoma plodno i poznato po uzgoju krumpira, brzo im je postalo pretijesno, pa su se Krmpoćani uskoro opet počeli seliti prema moru. Radoševići i Starčevići, danas najbrojniji stanovnici Liča, još se uvijek tamo nalaze. Kad danas slušate Bunjevca iz Liča, odmah ga možete prepoznati po onome ‘bija sam’, jezik im se naravno razlikuje od susjednih stanovnika Fužina, ili pridošlica koji su došli u Lič.

Nakon druge seobe Bunjevaca u Lič mnogi su se vratili u krajeve između Ledenica i Senja. Došavši s mnogo stoke i tražeči pašnjake počeli su upadati na pasišta i polja Ledeničanima i Senjanima koji počinju voditi sudske sporove protiv Bunjevaca. Zapisi o sudskim sporovima protiv Bunjevaca Krmpoćana javljaju se sve do 1681. godine. Krmpoćani su do 1636. godine osvojili sva zemljišta od Ledenica do Senja. Treća seoba Bunjevaca započela je 1654. Godine kada su naselili Senjsku Dragu, Melnice, Vratnik te na područje Krasnog. Svega skupa na tlo Like, Gorskog kotara i Primorja naselilo se preko 6.500 Bunjevaca. Pred Turcima je u to vrijeme od Senja do Karlobaga izbjeglo preko 12.000 Hrvata-čakavaca, ovi su nastanili područje Gradišća.

Knez ražanački Jerko Rukavina zajedno je s knezom vinjeračkim Dujmom Kovačevićem poveo 1683. godine Bunjevce u Bag (današnji Karlobag). Nekoliko godina poslije, 1686. godine, poveli su Bunjevce dalje u Liku. Put kojim su poveli svoj narod bio je preko prijevoja Baških vrata, a smjestili su se u četirima selima: Brušanama, Trnovcu, Smiljanu i Bužimu. U svezi s ovim seobama je spontani svehrvatski ustanak stanovništva protiv osmanske vlasti, u kojem su sami oslobodili Dalmaciju i prodirali u Liku. Mlečani su izbjegavali zamjeriti se Turcima, no kad su uvidjeli uspješno odvijanje ustanka, pristupili su savezu Svete Lige i objavili rat Turcima sljedeće godine.

Seoba Bunjevaca u Bačku

Bunjevci u Bačku i Mađarsku sele u prvoj polovici 17. stoljeća (negdje 1620.) pod vodstvom franjevaca Andrije Dubočca (sa 2700 ljudi), Mihovila iz Velike s 2.300 ljudi, Ivana Seočanina (1.500 ljudi), zatim Ilije Dubočca, Josipa Rančanina i Šimuna iz Modriča sa 6.500 ljudi koji su poveli i svoju stoku, zatim Grge Zgonščanina iz područja Mostara s 4.500 ljudi i Jure Turbića s 5.300 ljudi. Gotovo 23.000 Bunjevaca naselilo je Podunavlje i Potisje. Naselili su gradove i mjesta u krajevima od Deronja preko Sombora i dalje do Pešte i Ostrogona. U starim rukopisima nazivali su ih ‘Dalmatincima’ (Dalmatinima) navodeći da s njima pod vodstvom franjevaca došli i Bunjevci iz Hercegovine. Bunjevci u Bačkoj usprkos teškoj političkoj situaciji sačuvali su svoj jezik, kulturu, pjesme i pisanu riječ. U starijim dokumentima se bunjevački Hrvati nalaze i pod imenima Dalmatinaca, Bunjevaca i Ilira.

U samoj Bačkoj tek se u 19. stoljeću pojavljuje ime Bunjevac, a Bunjevcima su to ime radije davali drugi nego što su ga Bunjevci davali sami sebi. Mnogi Bunjevci su se mađarizirali za vrijeme Habsburškog Carstva odnosno Austro-Ugarske. Kod nekih to je bilo izrazom vlastitog interesa otuđene elite, a u drugim slučajevima to je bilo posljedicom agresivne, antimanjinske, asimilatorske politike Kraljevine Ugarske koja je nastojala pomađariti sve manjine, a posebice su im na meti bili Bunjevci i Šokci. Dio Bunjevaca posrbio se pod utjecajem velikosrpskih ideja Vuka Karadžića. Dio tih Bunjevaca je do propasti Austro-Ugarske bio žestokim pristašama mađarizacije, a kad su ostali bez jednog gospodara, priklonili su se novom gospodaru. Devedestih godina prošlog stoljeća, režim Slobodana Miloševića je promicao “posebnu” “bunjevačku naciju” “koji nisu Hrvati”, a uz potporu tog režima se formirala Bunjevačko-šokačka stranka koja je koalirala sa Socijalističkom partijom Srbije, JUL-om i SRS-om.

Dana 26. srpnja 1945. godine subotički dnevnik Hrvatska riječ napisala je podulji članak naslovljen “Mi smatramo da su Bunjevci po narodnosti Hrvati”, u kojem su obrazložili nacionalnom podrijetlu Bunjevaca. Od bitnijih dijelova, valja istaknuti ove: „Starije ljude, koji još žive u tradicijama, mi razumijemo. I nama je ime ‘Bunjevac’ drago, ali kao oznaka porijekla, a ne kao nacije, jer po naciji mi smo Hrvati. Mi smo samo protiv onih koji ovakav naš stav zlonamjerno tumače kao zabranjivanje imena Bunjevac’.

Velikosrpskim krugovima, dakako, nije nikako odgovaralo buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Bunjevaca. Raspadom Austro-Ugarske snažno se krenulo s pokušajima srbiziranja Bunjevaca. Unatoč pokušajima srpske administracije, koja je brojne Bunjevce klasificirala pod kategoriju “katolički Srbi”, vrlo ih se malo deklariralo katoličkim Srbima. “Razdoblje od 1918. do 1928. u povijesti bačkih Bunjevaca sažeto je označio Vaso Bogdanov: “Želeći prvo da ih u eri pseudoparlamentarizma (1918-28) pretvore u svoju pokornu glasačku vojsku, velikosrpski vlastodršci pokušali su Bunjevce silom da srbiziraju, sredstvima – koja se često nisu razlikovala od postupaka mađarizacije peštanskih šovinista…” (V. Bogdanov, Bunjevci, Enciklopedija Jugoslavije, II, Zagreb, 1956., str. 309.

Zbog neuspjeha te akcije, krenulo se s politikom vezivanja Bunjevaca samo za regionalno ime odnosno držanja što dalje od hrvatstva. Da bi mogli doći na visoke dužnosti, Bunjevci su se morali odreći svoje hrvatske ideologije, i prijeći u režimske stranke. Primjer za to je gradonačelništvo nad Suboticom. Starješina Hrvatskog sokola prije Prvoga svjetskog rata i HSS-ov član Ivan Ivković Ivandekić je za dolazak na mjesto gradonačelnika morao pristupiti Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci, te kasnije zatim Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici.

Vojna obavještajna služba iz Subotice 1934. godine izvijestila je Beograd o buđenju hrvatske svijesti među Bunjevcima, poglavito zahvaljujući svećenstvu i inteligenciji (spominju i književnika Petra Pekića, autora povijesti Bunjevaca-Hrvata, čiju su knjigu zabranili jer “širi plemenski separatizam”), navodeći da je “sva bunjevačka inteligencija i najmanje 80% bunjevačkog naroda potpuno hrvatski i strogo katolički, ne samo orijentisana, nego i oduševljeno zadahnuta”, tako da “Na severu naše države… mi imamo danas 100000 novih Hrvata”.

Projekt stvaranja umjetnog bunjevačkog naroda, na štetu Hrvata bio je dijelom projekta, kojim se išlo zatrti trag postojanja Hrvata uopće. Promicanje bunjevačke nacije, sve u cilju smanjenja broja Hrvata i stvaranja umjetne nacije Bunjevaca, sve u cilju pripisivanje iste Srbima (“Srbi katoličke vjere”) bilo je izraženo za zadnjih desetljeća Jugoslavije, a u pojedinim srpskim političkim i jezikoslovnim ekspanzionističkim krugovima još i prije.

Sliku o dekroatizacijskim nastojanjima vladajućih krugova u Srbiji najbolje je dao bunjevački Hrvat, filozof Tomislav Žigmanov: “Milošević je odlučio Hrvate u Vojvodini umjetno podijeliti, pa je financijski podupirao organiziranje Bunjevaca, davao im je novac za izdavanje knjiga i novina, a oni su kao sluge za uzvrat lovili Hrvate po Vojvodini kako bi ih Milošević mogao slati na frontove. Dolaskom Koštunice Bunjevci proživljavaju renesansu. Hrvatska politička elita u Vojvodini i vodstvo DSHV-a nisu dorasli rješavanju toga problema, a vlasti u Hrvatskoj za njega su posve nezainteresirane”. Naglasio je i da se brojni vojvođanski Hrvati i danas izjašnjavaju kao Bunjevci zbog straha za svoju egzistenciju, jer biti Hrvat u Srbiji nije baš popularno.

Jedna od najboljih potvrda da je nacionalno izjašnjavanje kao “Bunjevac” vid kriptohrvatstva je i podatak, kojeg je dao generalni konzul Republike Hrvatske u Subotici, Davor Vidiš, u emisiji Otvoreni studio Radija Subotice, 26. rujna 2007. godine: “U interesantnoj smo situaciji, jer smo svjesni da neki od pripadnika takozvane bunjevačke nacionalne zajednice imaju hrvatske dokumente koje su stekli temeljem činjenice da su prezentirali dokumente u kojima su se izjašnjavali kao Hrvati.”

Facebook Comments

Loading...
DIJELI