Najljepši spomenik mrtvima

Kako li sada, kada je Hrvatska opet podijeljena i osiromašena država samo tragično zvuče Bolléove poruke, slučajno nađene u siječnju 2014. godine, na 102. metru južnog zvonika zagrebačke katedrale iza natpisa A. D. 1898., s natpisom: "A dao dobri Bog, kada iza viekovah opet na javu dodje sadanja spomenica... da se tada nadju svi Hrvati kao dobri katolici, te slavan, složan i slobodan narod."

Svaki puta Zagrepčani će vam s ponosom reći da imaju najljepše groblje na svijetu.

I doista – Mirogoj kao graditeljsko remek djelo Hermanna Bolléa u kojem počivaju velikani hrvatske kulture i povijesti, ali i stranci kojima je Hrvatska bila “sveta” i jedina domovina, jedno je od najljepših groblja na svijetu.

Kada ovih dana u sumrak groblje oživi tisućama svjećica i mirisima nježnog cvijeća koje s toliko ljubavi svojim mrtvima ostvaljaju voljeni među skulpturama anđela ili radovima najpoznatijih umjetnika koji su upravo ovdje uspjevali stvoriti svoja najbolja djela – tada shvatite da upravo na Mirogoju postaje pomirena uvijek nesetna, posvađana i rastragana Hrvatska, koja je u zadnjem ratu tako skupo platila svoju stoljećima žuđenu i mnogima neshvaćenu želju za slobodom.

Svi su tu – krvnici i žrtve, pali u svjetskim ratovima, ubijeni u logorima, bilo NDH-aškim, bilo komunističkim, neki čak i uznici obaju ideologija, borci Domovinskog rata, pokojnici svih vjera, velikani i siromasi, poznati i nepoznati ljudi čija su imena odavno izblijedijela na blijedo sivom kamenju, sada zauvijek u tišini izjednačeni u smrti koja nam je svima zadnji sudac. Hermann Bollé (Köln, 18. listopada 1845. – Zagreb, 17. travnja 1926.), taj dugo neshvaćeni genij, kojega su u Hrvatsku doveli Josip Juraj Strossmayer i Kršnjavi, stvorio je doista od Mirogoja najljepši europski spomenik mrtvima, ali i odao počast svim strancima koji su smatrali Hrvatsku svojom domovinom ne odvajajući hrvatski identitet od europske kulture i kozmopolitizma, što je današnji gorki kamen spoticanja.

Kako li sada, kada je Hrvatska opet podijeljena i osiromašena država samo tragično zvuče Bolléove poruke, slučajno nađene u siječnju 2014. godine, na 102. metru južnog zvonika zagrebačke katedrale iza natpisa A. D. 1898., s natpisom: “A dao dobri Bog, kada iza viekovah opet na javu dodje sadanja spomenica… da se tada nadju svi Hrvati kao dobri katolici, te slavan, složan i slobodan narod.”



Bez obzira na svakidašnjicu, podsjetimo kako je nastalo ovo groblje koje u sebi nosi čitavu krvavu hrvatsku povijest, ali je i najljepše i “najtolerantnije groblje na svijetu”. Šezdesetih godina 19. stoljeća, kada su gradska groblja postala prenapučena, Gradska općina je 1872. godine dogovorila s Nadbiskupijom zatvaranje nekoliko manjih groblja koja su svoju imovinu predala za kupnju novoga zemljišta za novo skupno groblje. Tako je gradska općina stekla uvjete za kupnju zemljišta na dražbi imanja Ljudevita Gaja 1873. godine. Može se smatrati da je tada osnovan Mirogoj, iako je službeno otvorenje bilo 6. studenog 1876. godine.

Odlučeno je da će se graditi jedinstveno centralno groblje za sve vjeroispovijesti, te je bilo podijeljeno na četiri dijela: za pokapanje sljedbenika katoličke, pravoslavne, protestantske i židovske vjeroispovijesti, a Između pojedinih vjerskih groblja nije bilo dopušteno podizanje ograda.

Nakon što je Mirogoj dobio svoj Statut kao gradski komunalni objekt, Bollé je počeo stvarati i velikim dijelom ostvario vrhunski arhitektonsko-urbanističko-skulpturalni kompleks koji će postati spomenik mrtvima i živima za nadolazeća stoljeća. Bolléova početna ideja bila je cijelo groblje okružiti arkadama i paviljonima, s grobnom kapelom na centralnom ulazu, ali ta zamisao nije provedena u potpunosti iz raznih razloga od kojih je glavni bio financijske prirode. Groblje je, kao i Zagreb, nastavilo rasti (1880. Zagreb je imao samo 30.000 stanovnika) – te Bolléove arkade nisu nikad uspjele okružiti groblje nego su ostale zid-portal između svijeta živih i mrtvih. Bollé je i sam tijekom vremena mijenjao svoje nacrte, ali nije odstupao od osnovne koncepcije. Sve arkade i paviljoni izgrađeni su točno prema njegovim nacrtima i poslije njegove smrti.

Mirogoj je najvrjedniji spomenik zagrebačke arhitekture devetnaestoga stoljeća i spomenik visokog i kasnog historicizma. Graditelju su kao stilski uzor poslužila talijanska renesansna groblja što je bila oubičajena praksa , jer je jasnoća i čistoća renesanse izrazito pogodna za grobnu arhitekturu. Oslanjanje na renesansu vidljivo je u arhitektonskom oblikovanju, ali i u odabiru i načinu korištenja materijala. Glavni materijal je opeka, a podnožja, vijenci i neki elementi arhitektonske plastike izvedeni su u kamenu. Sve su kupole prekrivene bakrenim limom. Važno je naglasiti da je Bollé posegnuo za vrlo suvremenim, tada posve novim konstrukcijama – za čelikom i armiranim betonom.

Arkade

Gradnja arkada započela je samo tri godine nakon otvaranja Mirogoja – 1879., a trajala je trideset i osam godina, do 1917. godine. Izvedene su samo na zapadnoj strani – južno od glavnog ulaza sagrađeno je osam paviljona, sjeverno od ulaza četiri. Nakon četvrtog paviljona izgrađen je prolaz, a zatim slijede male arkade koje lučno zavijaju prema istoku, a sastoje se od šest paviljona. Arkade su građene po uzoru na talijanska renesansna groblja. Zajedno sa paviljonima orijentirane su i otvorene samo prema gradu mrtvih, prema groblju, dok su prema gradu živih zatvorene i oblikovane kao plitko raščlanjeni puni zid s akcentima kupola.

Tako je ostvaren snažan i dojmljiv kontrast: vanjska zatvorenost – nasuprot svjetle prozračnosti unutrašnjosti koja upravo zove na šetnju i razgledanje. Paviljoni velikih arkada koncipirani su kao centralne građevine kvadratne osnove s kupolom na tamburu. Arkade se sastoje od stupova i arhivolta, a nadsvođene su plitkim križnim svodovima. Nagib terena diktira postepeno uzdizanje arkada od juga prema sjeveru, što je riješeno stubama na prijelazu iz arkada u paviljone. Nacrte za male, jeftinije i manje reprezentativne arkade zatražilo je Gradsko poglavarstvo od Bolléa 1896. Godine, a arhitekt ih je i izveo između 1899. i 1910. godine.

Arkade su popločane raznobojnim kamenim pločama, a na zidovima i svodovima jednostavno dekorativno slikarstvo naglašava elemente arhitekturalne plastike, sve u zemljanim tonovima. Bolléova mirogojska gradnja rano je preživjela i tešku kušnju. Godine 1880. Zagreb je pogodio snažan potres koji je oštetio više od 1700 građevina, međutim, arkade nisu pretrpjele niti najmanje oštećenje.

S ne manje dostojanstva i arhitektonske ljepote Bollé je izradio nacrte za neorenesansnu Mrtvačnicu ispred glavnog ulaza čija gradnja je dovršena 1886. godine. Arhitektonski izraz zgrade nešto je jednostavniji i skromniji od arkada i crkve, odaje dojam smirenosti i nenametljivog dostojanstva. Tonovi sive boje u interijeru i trijemovima ipak nisu izvorni, nastali su kasnijom (neprimjerenom) intervencijom, dok je originalni tonalitet bio više u skladu s opekom, boje su bile tople i zemljane, a stropovi oslikani figurativno – što je ponovno vraćeno prilikom rekonstrukcije devedesetih godina. U funkcionalnom smislu, koncepcija mrtvačnice izrazito je suvremena, a stilske karakteristike poklapaju se s Bolléovom interpretacijom neostilske arhitekture u ostalim mirogojskim gradnjama.

Kapela Krista Kralja

Posljednja u nizu velikih mirogojskih zdanja gradila se crkva Krista Kralja. Tek 1906. godine zatražilo je gradsko poglavarstvo od Bolléa nacrte za središnju kapelu. Bollé je prvo zamislio da kapela bude smještena na samom ulazu – između prva dva paviljona. Nacrti su prihvaćeni 1913. godine, ali uz promjenu smještaja kapele. Prihvaća se prijedlog da se kapela uvuče u prostor groblja, te Bollé nacrtu dodaje arkade u obliku potkove koje spajaju kapelu s postojećim arkadama i tako definira arhitektonsku cjelinu, a ispred kapele oblikuje unutarnji trg.

Zbog nedostatka novca, kriznog stanja u Monarhiji i Prvoga svjetskog rata, gradnja kapele počinje tek 1927. godine i izvodi se prema nacrtu Bolléa, koji je tada već mrtav. Dovršio ju je 1929. godine graditelj Rauscher. U suterenu crkve je kripta s grobnicama, a glavna razina crkve viša je oko dva metra od okolnog tla. Kapela je centralnog tlocrta s pročelnim trijemom i velikom apsidom na koju se, s istočne strane – odnosno prema groblju – nastavljaju sakristija i pomoćne prostorije. Središnji prostor kapele nadsvođen je visokim tamburom i kupolom na pandantivima. U četiri ugla smještena su zavojita stubišta, zaključena ugaonim tamburima i kupolama. Pročelje je oblikovano kao portik s četiri stupa koji nose arhitrav i timpanon. Izgradnjom Crkve Krista Kralja kao konačnog glavnog akcenta, zaokruženo je Bolléovo veličanstveno arhitektonsko djelo koje je upisano u svjetsku kulturu.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI