Kao leonardist, Mladen Machideo, izvanredno je analizirao i preveo antolgijsko djelo Leonarda da Vincija 'Quadrifolium'. Ističe kako nije potrebno tražiti pristup izvornicima - od Milana, do Pariza, Winsdora i Madrida. I jedan lakši put dovoljno je naporan - domoći se transkribiranih izdanja objavljivanih u raznim zemljama između 80-ih godina 19. stoljeća i 1974., katkada bibiliografskih rariteta u nakladama od svega nekoliko stotina primjeraka, gotovo iščezlih
Leonardov genij uporno svijetli kroz tamu stoljeća jedinstvenom snagom Homo universalisa koji je obogatio i umjetnost i prirodne znanosti. Jednu o najvažnijih njegovih knjiga antologijske vrijednosti, „Quadrifolium”, izdala je Školska knjiga u već trećem izdanju i s kritičkim predgovorom prevoditelja i leonardista Mladena Machieda.
Za svakog leonardista, svaka Leonardova knjiga predstavlja iznenađenje. Ne toliko po zakonu vjerojatnosti, kao tek jedna mogućnost izdvojena iz bezbroja, koliko u metodološkom pogledu: kao način da se nepregledno učini preglednim i prohodnim. Broj živih u cijelom svijetu koji su proučili sve dosad poznate Leonardove spise, vjerojatno ne premašuje mnogo prste obje ruke…
Nije potrebno, ističe Machideo, tražiti pristup izvornicima – od Milana, do Pariza, Winsdora i Madrida. I jedan lakši put dovoljno je naporan – domoći se transkribiranih izdanja objavljivanih u raznim zemljama između 80-ih godina 19. stoljeća i 1974., katkada bibiliografskih rariteta u nakladama od svega nekoliko stotina primjeraka, gotovo iščezlih.
Sva pitanja leonardistike
Nadalje – ući u probleme „zrcalne” kaligrafije i transkripcije, u osobitosti jezika na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće i, uopće globalno, u sva pitanja leonardistike (preletjevši kritičku bibiliografiju koja je do 1931. dosezala gotovo 3000 jedinica, a sve to da bi se izdvojila jedna usko specijalistička nit). Stoga govoriti o oceanskim dimezijama nije pretjerano: i samo ime Atlantskog manuskripta, najvećeg u da Vincijevoj pisanoj ostavštini, po sebi dovoljno uzburkanog (s njegovih 1600 listova) proizašlo je iz dojmova i iskustava koja prijete brodolomom. Analogno pitanje da je Leonardo književnik ili čak pjesnik, stavljane su redom pod upitnik gotovo sve autorove djelatnosti osim slikarstva i slikarske teorije.
Naličje Gioconde (kao općeg mjesta dovoljnog da zadovolji poluobrazovnu publiku), valja zacijelo vidjeti u da Vincijevom krajnje nezahvalnom položaju neobjavljena pisca, ne samo za života, već i četri stoljeća potom, već i u ulozi nedoglednog i nepoćudnog fenomena, neprestano potiskivanog u užu kompetenicju. Objektivnim tehničkim teškoćama šio ih donosi ukus epoha, svjostvenim de Sanctisovu romantizmu (odakle i danas proizlazi svako „službeno vrednovanje”) primjerno otvorenom prema komparatsitičkim tekovinama, ali i ne prema stvarnom uvažavanju renesansne multidsicplinarnosti, valja dodati namjernu kratkovidnost suvremene književne znanosti. Odreći se petrarkističke linije (ne nužno Petrarce) kao temeljne, sve do njezinih tragova u poeziji Leopardija i osobito kriterija njegove hrestomatije, kao i romantičnog sužavanja od Manzonija do Carduccija, ili barem pristati na postojanje alternative.
Leonardo u tom slučaju „doziva Dantea”, izvodi ga iz položaja neponovljvoga genija bez nastavljača, aktualizira njegovu znanost, otvara put prema Galileiju, vizionarima i utopistima poput Bruna i Campanelle i vodi, možda, do Leopardieve proze i zacijelo zataškanih utjecaja na poeziju 20. stoljeća.
Odnos Dante – Leonardo čini se od kapitalne važnosti za spas talijanske literature od „ispražnjenih” toposa, pripovjedne didaktike, provincijskog sentimentalizma i povijesne megalomanije. Ako bismo usput, pomak između dvojice morali označiti formulom, zamislili bimo ovu: dušu nadomješta oko, za usponom u Božanstvenoj komediji slijedi „božanstveno promatanje” svega.
Sunce koje ‘vidi’
Samim svojim primjerom, Leonardo zastupa drukčije pisanje, izlazak iz normativnih okvira (izuzev najširih Horacijevih načela) zahvaljući prirodno znanstvenom proširenju, zasnovanom na Aristotelu i poetici nazaslužno zaboravljenog Cristofora Landina, najvećeg talijanskog kritičara quattrocenta. Pozivanjem na „stvari”, da Vinci ne niječe, već preinačuje humanističku lekturu i tradiciju, a time i obrazovanje, uklapajući se usput u jednu dugotrajnu književnu polemiku.
Svojim spojem „straha” i “želje”, učestalim dilemama i povratcima istom predmetu, analoškim mišljenjem, otvorenim definicijama znanosti kao i odustajanjem od dokončane „perspektive” djela, Leonardo otvara vrata baroku: zacijelo znanstvenom poletu potonjeg (koji će se vinuti put beskonačnosti) više negoli sklonosti prema mataforici. Preostaje kao izrazito renesansna središnja uloga čovjeka i njegova početna ekspanzija.
Književni primjeri rasredištenja za nas su jednako vrijedni i ne manje uvjerljivi, od „heliocentričnih izjava”, nad kojima postojeći komentari zastaju pred udivljenjem i nevjericom. Zar je čudno, pita se Machideo, što i u Leonardovu svemiru i Sunce metaforički i simbolički „vidi”? Što kinetičke strukture ne povlače samo opise (cikličkih) počela, i prirodnih pojava, već i (privativno zakrenute) znanstvene definicije? Što se u opisu bitke više ne razaznaje likovni povod na povijesnu temu (Anghiari), ni imena zaraćenih strana (Firenca, Milano), jednostavno zamijenjenih „pobjednika” i „pobijeđenih”.
Kako napominje Machideo, bilo je dosta preuzetno s Freudove stane pomisliti da je univerzalni čovjek razriješiv u tumačenju jednog jedinog teksta. Svaka bi metoda oprobana isključivo na izdvojenoj mikrostrukuturi doživjela neuspjeh. Djelatna da Vincijeva prethodništva osvjetljavaju stoljeća. Paralela između sna i smrti, seže do Calderona, a onirička jasnoća možda i dalje, do nadrealista; lik diva koji je napadnut čovječuljicma, kao da je izašao sa Swiftovih stranica, suzbijanje duhova nekromantija i djelomično (alkemije), zasniva se na posve prosvjetiteljskim argumentima, što vrijedi i za „heretičku” hermeneutiku kojom je prožet pristup Bibliji.
‘Quadrifolium’ je poseban…
Demiurška uloga umjetnika promakla je romantizmu: odnos između stvaratelj i djela biva odmjeravan u svim mogućim kombinacijama, pri čemu Sainte-Beuveova jednadžba predstavlja tek jednu od varijanti; boja relativizirana pozadinom i uopće boja sjene, uvodi u praksu impresionizma, dok se sjećanje, vizualizirano na razdaljini, doima kao idealan motto za kakvu studiju o psihološkom romanu.
Teško je u modernoj umjetnosti naći put koji bi mimoišao Leonardov poticaj; tu je već Mondrianov koloristički konstrast, Moorov kamen oblikovan u vodi, otčitavanje slučajne mrlje, „nadrealistička životinja” kao spoj istinitih djelova, možda bliži Magritteovoj konstrukciji no Dalijevoj metamorfičkoj podsvijesti. Darwin bi zastao u čudu na Leonardovim, neshvatljivo ranom povezivanju čovjeka i majmuna, a Jarry nad lirskim eroitzmom „dviju kapi”; manje nedužni Ponge znao je već gdje će tražiti provjeru ako ne i nadahnuće – od poezije stvari do popisa iz rječnika uključenog u tekst.
Teorije doslovnijeg oponašanja, da ne kažemo „odraza”, nalaze u Leonarda jasnu opomenu prije svog postojanja; polemika protiv komercijalizacije nimalo ne gubi na aktualnosti; nadalje, ako su u „biti”, „prisutnosti” i „mašti” sadržani svi pravci stvaralačke potrage, dinamična ravnoteža „iskustva” i „razloga” nije manje obuhvatna na deduktivno-induktivnom području znanosti i filozofije. I napokon, kamo da se uklopi „istočnjački mudrac” koji, usred ranesanse, zna odustati od finaliteta, zaokupljen letom umjetnog pogotka?
„Quadrifolium” se razlikuje od svih poznatih antologija i izbora iz Leonardovih spisa. U svijetu ih ima oko dvadesetak, ali je broj njihovih modela neusporedivo manji. Kako ističe Machideo – odlučili smo Leonarda književnika tražiti u svemu, bez tematskih ograda i mimo tematskih rubrika, no udvostručenom kritičnošću. Ako su pritom često znali prevladati upravo pjesnički kriteriji, u smislu da Vincijeva učestalog transcendentiranja prvooznačenog – ni to, zacijelo nije slučajno.
Listovi spojeni u nevidljivom središtu
Smisao je „Primjera” da pokažu raspon da Vincijeve pozornosti i njegovih smjelih zalijetanja, ali i stalnu sposobnost da se opažaj privede književnom izrazu. „Otkrića i vizije” gotovo komplementarno pokazuju nadilaženje, nadgradnju ili izmišljanje povoda; tu bi, dakle, valjalo tražiti najmanje realističkog Leonarda. Odjeljivanje „Etike” sadrži u sebi i oštricu prema neoavangardističkoj relativnosti značenja: da Vinci pokazuje da policentrizmu struktura ne mora odgovarati odricanje od moralnog težišta.
Pouka proizlazi od proživljenog iskustva: protagonisti nižeg svijeta (životinje, bilje, minerali) izloženi nepravdi i nezahvalnosti, zastupaju stoičku postojanost. Lov po gustim stranicama transkribiranih rukopisa (gdje jedan predmet lako skriva drugi) urodio je doprinosom od dvadestak nikad antologiziranih tekstova, kao što su Leonardov epitaf, pjesnički upiti o iskri, o obliku kamena i kaplje, o strijeli, zbilješka o pročišćenju mora i svi danas cenzurirani tekstovi o spolnim organima, snošaju i genetici; tu je i tekst o bojnim otrovima, lirska vizija prenesnog snijega i opis padobrana.
„Quadrifolium” sadrži, dakle, četiri odvojena „lista” spojena u nevidljivom središtu. Ako je da Vinci svojom starošću i smrću prešao granice domovine, a zatim raspačavanjem i osipanjem rukopisa i njihovim heterogenim objavljivanjem postao opća svojina, zašto da i ne posegnemo za svojim dijelom bez zakašnjenja, imajući u vidu njegovu odvojenu i posebnu uporabu? Kasnije, uz rizik da otpišemo polja trolista, možemo se pitati: u kojoj mjeri poezija potiče poeziju? I ne prebiva li poezija stalno drugdje?, pita se Machideo…
LEONARDOVI ZAPISI IZ ‘QUADRIFOLIUMA’:
O slikarima
„Um slikara želi biti nalik na zrcalo, koje se vazda mijenja u boju one stvari koja mu je predmet; i tolikim se slikama ispunja. Koliko je stvari preda nj postavljenih. Dakle, znajući, ti slikaru, da ne možeš biti dobar, ako nisi svestran majstor da oponašaš svojom umjetnošću sva svojstva oblika što ih rađa priroda, a nećeš ih znati načiniti ako ih ne vidiš i ne zadržiš u pameti, stoga, idući po poljima, pazi da se tvoje mnijenje okreće prema raznim predmetima i da susljedice motriš sad ovo sad ono, slažući u snop razne stvari izabrane i odabrane između manje dobrih; i nemoj postupati kao neki slikari koji, zamoreni svojom maštom, odlažu djelo i vježbaju se tražeći razonodu, ne samo da ne vide ili paze na razne stvari, već često susrećući prijatelje i rođake, od kojih budu pozdravljeni, ne samo da ih vide ili ne čuju, već ih drukčije ne raspoznaju nego da susreću isto toliko zraka”.
Način da se poveća domišljatost i potakne na različite pronalaske
Neću dapače prepustiti da između tih pouka umetnem jedan nov promišljen pronalazak koji je, premda, se doima sitan i skoro vrijedan smijeha, ipak od velike koristi da potakne domišljatost na različite pronalaske, a to je, ako se obazreš na poneke zidove ukrašene mrljama ili na raznolike smjese kamenja: ako ti je iznaći kakvo mjesto, moći ćeš ondje vidjeti prispodobu s raznim krajevima, što ih krase planine, rijeke, kamenje, stabla, nizine, dolovi veli i brežuljci na razne načine, još ćeš tamo moći vidjeti razne bitke i hitre kretnje likova, čudesne izglede lica i odjeće i bezbrojne stvari, koje ćeš moći prenijeti u cjelovit i prigodan oblik. Zgodi se u sličnih zidova i smjesa kao u zvuku zvona, da ćeš u njinim odjecima pronaći svako ime ili riječ što ih budeš zamislio.
Je li bolje crtati u društvu ili ne?
Kažem i tvrdim da je crtati u društvu mnogo bolje, nego kada je čovjek sam, iz više razloga: prvi je – što ćeš se stidjeti da budeš viđen među crtačima, a nedovoljno si sposoban, pa će taj stid biti povod dobrom učenju, drugo – dobra zavist nukat će te da se ubrojiš među vrjednije od tebe, jerbo ćete tuđe hvale poticati; nadalje, preuzet ćeš neke poteze od onoga koji radi bolje od tebe, a ako ti budeš bolji od drugih, to će ti omogućiti da izbjegneš nedostatke, a tuđe hvale uvećat će tvoju vrsnoću.
Što je sila?
Kažem da je sila duhovna, bestjelesna i nevidljiva moć, koja se kratkovječno uzrokuje u onih tijela koja se zbog slučajnog nasilja nađu izvan svojeg prirodnog bića i počinka; duhovna, kažem, jer se tijelo u kojem nastaje ne povećava težinom, niti oblikom; malog vijeka, jer vazda želi pobijediti svoj uzrok, a pobjedivši ga sebe, ubija.
Perspektiva i kretanja
Svako tijelo, pokretano stanovitom brzinom, čini se da bojadiše svoj put slikom svoje boje. Ta se tvrdnja vidi iz iskustva, jer kada se kreće munja između tmastih oblaka, zbog brzine vijugava joj bijega, ukazuje se cijeli njen put kao svjetlosna bjelouška. Slično, budeš li micao u krugu upaljen ugarak, učinit će ti se cijeli njegov put usijanim krugom. I to stoga što je brži živac očnice negoli mijenje.
Kako tijelo životinje neprekidno umire i opet oživljava
Tijelo bilo kojeg stvorenja koje se hrani, neprekidno umire i neprekidno oživljava, jer hrana ne može ući doli na ona mjesta gdje je protekla hrana minula; ako ti ne vratiš hranu jednaku otišloj hrani, onda životu nedostaje njezina krepost, a ako ti oduzmeš tu hranu, onda je život posvema uništen. No, ako je ti vratiš onoliko koliko se dnevno uništi, onda se onoliko preporađa život koliko se potroši, nalik na svjetlo svijeće što ga hrani tekućina te svijeće, a to se svjetlo također vrlo brzo, neprekidno vrlo brzom pomoći, obnovilo odozdo, koliko se njega troši umirući i u blistavu se svjetlost pretvara, umirući u mračan dim, a ta je smrt neprekidna, kao što je neprekidan taj dim, a neprekidnost je jednaka produženoj prehrani i u trenu je sve svjetlo mrtvo i sve obnovljeno, zajedno s kretanjem njegove prehrane. A život mu također prima plimu i oseku, kao što pokazuje vjetrenje njegova vrška. A isto se zbiva u tijelima životinja, putem kucanja srca koje porađa val krvi u žilama, a one se neprekidno šire i stežu, a širenje je u dobivanju prekomjerne krvi, a smanjenje u napuštanju preobilja primljene krvi, a tome nas podučava kucanje bila, kada se prstima dotaknu spomenute žile na kojem god mjestu živog tijela. No, da se vratimo našoj nakani, kažem da se meso životinje obnavlja krvlju koja se neprekidno porađa iz njihove hrane i da se to meso raspada i vraća opornjačkim arterijama i izbacuje u crijeva, gdje trune gnjilom i smradnom smrću, kao što nam ona pokazuje svojim izbacivanjem i parama, kao što postupa dim i vatra za usporedbu.
Posjeduje li duh tijelo među počelima…
Dokazali samo kako duh bez tijela ne može za se opstati među počelima, niti se može sam kretati dobrovoljnim kretom, ako ne naviše. No, sada ćemo reći kako je, preuzimajući zračno tijelo, nužno da se taj duh udahne u zrak, jer da je zbijen, bio bi odvojen i pao bi pri nastanku zarakopraznog prostora, kako je gore spomenuto. Nužno je, dakle, ako želi ostati u zraku, da se on udahne u neku količinu zraka, a ako se pomiješa sa zrakom, iz toga slijede dvije neprilike; naime da on olakša tu količinu zraka s kojom se miješa, zbog čega olakšani zrak sam leti uvis i ne ostaje sred zraka gušćeg od sebe, a osim toga takva nestvarana moć, raspršena, razjedinjava se i preinačuje svoju narav, zbog čega joj nedostaje njeno prvo svojstvo. Neka se tomu doda i treća neprilika, naime, da je takvo zračno tijelo, što ga poprima duh, podložno prodiranju vjetra, a vjetrovi stalno razjedinjavaju i kidaju spojene dijelove zraka, obrćući ih i vrteći u drugom zraku; dakle duh u zrak udahnut bio bi raskomadan i razdrt i skršen zajedno s komadanjem zraka u koji se udahnu.
Vrtlozi vjetrova
Kako vrtlozi vjetrova na ušćima nekih dolina udaraju po vodama i njih dubu velikim kopanjem i podižu vodu u zrak u stupastom obliku, u boji oblaka. A to isto ja vidjeh kako se zbiva na jednom sprudu uz Arno, na kojem bi iskopan pijesak dublje od ljudskog stasa, i iz njega bi uklonjen šljunak i bačen u stranu vrlo daleko, a vidio se u zraku u obliku golema zvonika, a vršak je rastao kao grane velikog bora i savijao se potom u dodiru s ravnim vjetrom koji je puhao nad brdima.
Pohvala Suncu
Ako budeš gledao zvijezde bez njihovih zraka (kao što ih se može vidjeti kroz mali otvor probušen vrškom tanke igle i namješten da gotovo dodiruje oko), ti ćeš vidjeti te zvijezde tako sitne da se ništa neće doimati manje. I zaista, velika razdaljina daje im razložno smanjenje, premda ih mnogo imade, koje su mnogo, mnogo puta veće nego zvijezde kakva je Zemlja s vodom. Sad zamisli, kako bi se doimala ta naša zvijezda na tolikoj razdaljini i razmotri potom kolike bi se zvijezde smjestile po dužini i širini između tih zvijezda, koje su prosijane tim mrklim prostorom. Ali ja ne mogu izbjeći da pokudim mnoge od onih drevnih mislilaca, koji rekoše da Sunce nije druge veličine, doli one koju pokazuje; između kojih bi Epikur. A mislim da taj dokaz izvodi iz svjetlosti smještene u našem zraku, jednako razdaleko od središta (Zemlje); tko je vidi, ne vidi joj nikada smanjenu veličinu ni na jednoj razdaljini. No, dokaze o njegovoj veličini i moći namjenjujem četvrtoj knjizi, ali se zaista čudim što Sokrat kudi takvo tijelo i što kaže da je ono nalik na usijani kamen; i zacijelo, tko ga kazni zbog te zablude, taj malo zgriješi. No, ja bih želio posjedovati riječi, kako bi mi poslužile da kudim one koji hoće više hvaliti štovanje ljudi, negoli tog Sunca, ne videći u svemiru tijelo veličajnije i moćnije od njega. Njegova svjetlost obasjava sva nebeska tijela što su svemirom porazdijeljena sve duše poječu od njega, jerbo toplina što je živa bića nose u sebi, dolazi od duše i nikakve druge tpoline ni svjetlosti nema u svemiru, kao što ću pokazati u četvrtoj knjizi; i zacijelo, oni koji su htjeli štovati ljude kao bogove, kakvi su Jupiter, Saturn, Mars i slični, golemu su pogrešku počinili, jer bi se čovjek, da je jošte velik kao taj naš svijet, doimao sličan posve sitnoj zvijezdi, a ta se doima točkom u svemiru i još su jošte ljudi smrtni i gnjili i raspadljivi u svojim grobovima. To Sunce hvale Kugla i Marullo, uz mnoge druge.
Na Kako valja prikazivati neveru?
Ako želiš dobro prikazati neveru, razmotri i dobro izvedi njezine učinke, kada vjetar pušući nad površinom mora pokreće i odnosi sa sobom sve što nije združeno sa sveopćom stvari. I da dobro prikažeš tu neveru, načinit ćeš najprvo izlomljene, razbijene oblake kako se upućuju smjerom vjetra, praćene pješčanom prašinom, podignutom s morskih žala i granje i lišće podignuto jarosnom silom vjetra rasuto po zraku, a u pratnji mnogo čega drugoga, lakog, stabla i trave povijene na zemlju kako izgledaju gotovo da žele slijediti smjer vjetra, s granjem uvinutim izvan prirodna smjera i sa zapletenim i prevrnutim lišćem. Ljudi koji se tamo nalaze, dijelom popadali i ovijeni odjećom i prašinom neka se gotovo ne razaznavaju , a oni koji ostaju uspravni iza kojeg stabla, neka ga obujme, da ih vjetar ne povuče; drugi s rukama na očima zbog prašine sagnuti do zemlje, a odjeća i kosa im ravna u smjeru vjetra. More uzmućeno i uzburkano neka bude puno vrtložne pjene među podignutim valovima, a vjetar neka podiže, u suzbijanom zraku, najrjeđu pjenu poput guste i zamotane magle; brodovi što se unutra nalaze, neki budu načinjeni s poderanim jedrom, a njegovi komadi vijore u zraku u društvu kakva prekinuta užeta, neki slomljeni jarboli pali s poprečnim i slomljenim brodom u uzburkane vale; neki ljudi vičući kako obujmljuju ostatke broda. Načinit ćeš oblake tjerane silnim vjetrovima, udarene o visoke vrhove planina, kako u tim zamotanim vrtlozima nalikuju na valove koji zapljuskuju hridine; zrak strahotan zbog tmastih mrklina što ih u zraku stvaraju prašina, magla i gusti oblaci.
Prikazivanje poptopa
Zrak je bio mračan zbog guste kiše, koja je kosim silaskom, savijenim od poprečnog strujanja vjetrova, stvarala valove oda se po zraku, ne drukčije negoli se zbiva s prašinom, samo se mijenjala, jerbo je takav povodanj bio prepriječen potezima što ih izvode kapi vode, dok silazi. Ali boja njezina nastala je od vatre munja cjepačica i parateljica oblaka, a njihov je bljesak udarao i otvarao pučine širom ispunjenih dolina; a ti su otvori pokazivali u svojoj utrobi savijene vrške raslinstva. I Neptun se vidio s trozubom usred voda, i vidio se Eol kako svojim vjetrovima smata iskorjenjeno ploveće raslinje, pomiješano s golemim valovima. Obzor čitavom polukuglom bijaše mutan i ognjen od primarnih bljeskova neprestanih munja. Vidjelo se ljude i ptice kako ispunjaju sobom velika stabla otkrivena razvučenim valima, slagarim brežuljaka, okruživateljima silnih ponora.
Uz crteže i razmatranje o mišićima
A ti, čovječe, ako razmotriš u tom mojem naporu čudesno djelo prirode, ako presudiš da je ogavno uništiti ga, pomisli sada da je najogavnije oduzeti život čovjeku, o kojem, ako ti se taj njegov sastav učini začudnom umjetnošću, pomisli da ona ne predstavalja ništa u odnosu na dušu koja u takvoj građevini stanuje; i ziasta kakva god bila, ona je, božanska. Stoga pusti je da stanuje u svojem djelu po volji; i ne žali da tvoja srdžba i zloba uništi toliki život, jer zaista tko ga ne štuje, ne zavrjeđuje ga, zato tako nerado odlazi od tijela i uvjeren jesam da njen plač i bol nisu bez uzroka.