Prošlo je pet godina mog beskućništva. Lutanja i tumaranja po ulicama. Gladan, napušten od sviju. Na početku sam se obraćao nekim ljudima za pomoć. Onima kojima sam ja nekad pomagao. Odbili su me. Odlučio sam živjeti kao vuk samotnjak. Boriti se za opstanak. U dugim samotnim noćima znao sam moliti, ali u crkvu nisam išao. Tamo nisam spadao. Lijepo bi bilo otići u crkvu na misu, ali gledati vedra lica ljudi koji se mole, a onda izaći sam na ulicu – to nisam mogao. Molio sam Boga da mi dade snage da to sve izdržim
Kako je živjeti na dnu hrvatskog društva, skupljati boce i čekati na milostinju potresno je u svojim sjećanima opisao Josip Šegota, ekonomist koji je ostao bez posla u romanu “Beskućnik” koji je izdala naklada P.I.P. Pavičić.
Ove, danas jedinstvene zapise u korpusu suvremene hrvatske memoaristike Šegota je pisao na cesti, sjedeći po klupama u malu bilježnicu, svjedočeći svu bijedu ljudi koji su ostali bez egzistencije, a kakvih je danas sve više. Iako su pisani prije više od desetak godina, aktualniji su nego ikada u zemlji koja je ekonomski gotovo propala, u kojoj su ljudi izloženi masovnim otkazima, deložacijama i sve težem opstanku. Šegota, kojega se u najtežim trenutcima odrekla i obitelj, jednostavnim riječima i vrlo tragično opisuje svu dramu ljudi od kojih većina okreće glavu, koji su rijetko tema medija, čija se sudbina prešućuje.
– Prošlo je pet godina mog beskućništva. Lutanja i tumaranja po ulicama. Gladan, napušten od sviju. Na početku sam se obraćao nekim ljudima za pomoć. Onima kojima sam ja nekad pomagao. Odbili su me. Odlučio sam živjeti kao vuk samotnjak. Boriti se za opstanak. U dugim samotnim noćima znao sam moliti, ali u crkvu nisam išao. Tamo nisam spadao. Lijepo bi bilo otići u crkvu na misu, ali gledati vedra lica ljudi koji se mole, a onda izaći sam na ulicu – to nisam mogao. Molio sam Boga da mi dade snage da to sve izdržim. Sad kad se prisjećam svega što sam proživio, pitam se je li moguće da sam sve to izdržao, ili sam možda samo sanjao neki ružan san?
Pišem ovo ne iz sažaljenja prema sebi, već da dokažem što se sve može proživjeti, a da čovjek ne poklekne. Na žalost, znam mnoge koji su pokleknuli. Odali se piću, krađi, drogi. Nisu izdržali. Pali su. Pali su ne zato što su htjeli pasti, nego zato što im nitko nije htio pomoći. Ostali su sami, otpisani i zbrisani od društva. Nekad su i oni, kao i ja, bili nešto, ali ih je sudbina gurnula u ponor. Ostali su sami, i umrli sami, i zaboravljeni.
Zahvaljujem Bogu što mi je dao snage da sve izdržim i počnem život ispočetka. Znam da će biti teško, ali odlučio sam se boriti. Ako nekad u gradu naiđem na nekog od mojih bivših cimera, neću se stidjeti. Rado ću zastati i popričati s njima. Ako me tko bude pitao, s ponosom i bez srama ću reći da sam bio jedan od njih. Naše su duše bile prazne, a misli ispunjene čežnjom koja je imala samo jedno ime: dom.
Na terasi Merctora
Subota je. Lijep, sunčan dan. Ne može biti ljepši. Sjedim na terasi Mercatora, velike trgovačke kuće u blizini Prenoćišta. Mercator je neko vrijeme bio moj drugi dom. Ljeti je ugodno na terasi, a zimi se može sjediti u sali. Nisu skužili da se to može, pa nas nije bilo puno. Novaca nisam imao, pa sam znao lunjati i gledati čega sve tamo ima. Sa čežnjom sam gledao u hranu koju nisam mogao kupiti. Uzmem u ruke komad nekog finog kulena i razmišljam. Uh, kako bi bilo da ga fino tanko narežem i jedem sa sirom! Onda ga vratim natrag na policu. Gledao sam i pršut. A koliko su tek finih sireva imali! Bilo bi divno pojesti malo tog sira..
Na tehničkom odjelu buljim i kopam po CD-ima, gledam naslove koje bih kupio. Maštam o tome da slušam muziku u mirnoj i tihoj prostoriji i uživam. Samo maštam, toga za mene zasad nema. Teško mi je bilo sve to gledati, bez novaca, ali nikada nisam tamo nešto ukrao, a ni igdje drugdje. Beskućnik sam. Sve sam izgubio. Na koju god stranu krenem, ne ide. Ipak, borit ću se. Možda uspijem. Znam da je ovo najteži dio mog života. Još teže je onima koji su bolesni, a ja ipak mogu zahvaliti Bogu što sam zdrav. U mirovinu ne mogu, a stalno slušam takve savjete. I moja socijalna radnica mi stalno tupi da zatražim mirovinu. Gledam je pa si mislim, e, stvarno si opičena! Ne mogu mirovinu dobiti oni bolesni i kljakavi, gdje ću ja?!
Sve razmišljam tako i gledam oko sebe. U marketu sam kupio lijepu teku s koricama da imam gdje pisati.. Mercator je pun ljudi. Svi kupuju. Pune se kolica. Gledam vesela lica kako grabe sve što im dođe pod ruku. Trpaju ono što treba i što ne treba; Ima rulja love. To se nekad i kod mene radilo. Trpalo se u kolica, a stari je plaćao. Sad kad sam propao, ne jebe me više nitko ni pol posto.
Iz restorana na terasu izlazi bračni par srednjih godina. Voze puna kolica. Gospođa naručuje nešto za jelo. Mislim si, šta će joj to? Pa ona ima dom, mogla bi spremiti nešto bolje za jelo, a ne da ovdje skupo plaća te splačine. Zakleo sam se sebi da se neću propiti kao većina beskućnika. To ne vodi ničemu, to je kraj. Polagano pijuckam, frčem cigarete i pušim. Jednu za drugom. Dan je predivan. Cijelo popodne je preda mnom. Ne znam kako ću ga ubiti. Vjerojatno ću ići skupljati flaše. Deset komada pet kuna. Lutat ću po gradu i kopati po kantama. Ako uspijem skupiti dvadeset komada, bit će to uspjeh. Svi skupljaju, ima ih ko krumpirovih zlatica! Svi traže. Ma, ne svi, samo sirotinja.
Flaše se najbolje skupljaju po danu, i to od deset do jedan. Tad nema puno penzića. Jebe ih vrućina i tlak, pa ne smiju van. Navečer kad zahladi, razmile se po kantama i nema šanse naći koju flašu.
Kraj mene prolazi dvoje djece, dečko i curica. Viču: “Tata, kupi hepi femili!”. U rukama nose igračke. Šta će biti kad ta djeca postanu ljudi? Hoće li ga poštivat, a onda odjebat? Stiže mi u društvo konobar. Pita što pišem. Što da mu kažem? Opisujem svoj sjebani život. Za dvadeset minuta je dva. Dižem se od stola i odlazim. Ne žuri mi se. Ionako nemam kamo. Ljudi se povlače u svoje domove. Grad polako umire.
U Prenoćištu
Idem u Prenoćište. Ima tamo neki stari razjeban aparat za kavu, ostao još od onda kad je to bila gostionica. Svakog punog sata, ali samo svakog punog, naslažemo mi šalice na šank. U šalici kava i šećer. Onda na to portir uzme šalicu i šiba unutra paru. Ma super, milina od kave! Žurim da stignem na tu kavu, da mi špricne tu paru jer ako zakasnim – ništa. Morat ću čekati novi puni sat. Prenoćište ima 16 soba. Ima nas muških i ženskih, u odvojenim sobama, naravno. Dva su hodnika i sa svake strane je po 8 soba. Milina. Srce mi puca od radosti kad pogledam gdje sam završio.
Sjedim na krevetu i pišem, u sobi od nekih 12 kvadrata. U sobi su tri kreveta na kat. Šestorica nas boravi u njoj. Svi smo različiti, svaki na svoju stranu. Različitih prošlosti, s različitim patnjama. Teško se možemo uskladiti. Teško je jer nema ormara za spremit robu. Samo jedan mali uski, a u njega ne stane gotovo ništa. Nemaš kamo sa stvarima.
Kad naiđem na nekog od poznatih, počnu mi govoriti: ja bih ovo, ja bih ono, ti si lud… Ma, nemaju pojma, nisu oni to prošli! Prije sam znao slušat ta lupetanja. Baš gledam u lisnicu. Koliko imam? Dvaespet kuna. To je za mene sada velik novac. Od skupljanja flaša kupio sam si hlače, jaknu za ljeto i neke sitnice
Posao ne mogu dobiti.
Muka mi je od žicanja. Nikada, i kad mi je bilo najteže, nisam žicao. Sjetim se jedne ženske kojoj sam uvijek posuđivao novce kad nije imala. Tražila je od mene, jer je znala da neću nikom o tome govoriti. A i nisam. I sad, ovako bijedan, dođem ja k njoj na posao i zamolim je da mi pomogne. Pogledala me onako arogantno, izbezumljeno, čudi se što ja to tražim. Kaže da nema. Znao sam da ima, ali mi nije htjela pomoći. Ostao sam postiđen. Mislim si u sebi: P…ti m….., a dok si dolazila k meni posuđivat lovu, bio sam dobar! Od onda nisam više ni od koga tražio. I danas često viđam tu žensku. Drago mi je da je uspjela. Više nije sirota. Neka ima! Ipak, gledam je s nekim prezirom. Jednog dana, kad dođe vrijeme, reći ću joj kako je onda ispala gnjusna.
Sjedim sam u sobi. Hvata me panika. Ne znam što ću dalje. Ispucao sam sve adute, ali ipak moram izdržati. Znam, bit će jako, jako teško. Tražio sam posao, obilazio razne stranke, pokazivao svoju dokumentaciju i molio za posao. Jedan visoki dužnosnik prije godinu dana mi je obećao posao. Ali mi kaže da moram čekati dok se to jebeno radno mjesto ne otvori. Bio sam jednom kod njega i kažem mu, ako se ikad izvučem iz ovoga, napisat ću knjigu “Beskućnik i lutalica”. Dođem ja drugi put k njemu, a on me pita jesam li počeo pisati knjigu. Odgovaram mu da nemam gdje, a on mi kaže neka pišem vani u parku. Tako sam i radio.
Pet kuna
Četiri sata su, moram u grad kupiti papiriće. Gadi mi se više samom lunjati po gradu. U torbi imam šest flaša. Fale mi još četiri da predam u Konzum i dobijem tih jebenih pet kuna. Uzet ću istu trasu kao i uvijek: Vijećnica, Tomislavov trg, Zrinjevac, Gornji grad, pa Ilica do Kazališta. Imao sam jedne tenisice, što sam ih kupio na Jakuševcu, raspale se od silnog hodanja.
Šećem Ilicom i zavirujem u svaku kantu. Idem cik-cak, prelazim ulicu pa se opet vraćam. Negdje nađem, negdje ne. Jučer kad sam išao po hranu, u Vukovarskoj, na tramvajskoj stanici, vidim – ne vjerujem svojim očima – stoje plastične flaše, osam komada. Uh, kakva lovina! Odmah iz džepa vadim vrećicu, to uvijek nosim sa sobom. Sav sam u flašama. Trpam ih u vrećicu, sav sretan. Fale mi još dvije, njih sam našao usput. Pet kuna je palo. Znam da će ljeto proći, neće uvijek biti flaša. Moram se opskrbiti za zimu. Treba mi zaliha duhana. Počeo sam kupovati duhan. Mjesečno mi treba šest paketa, a to je zajedno s papirićima 150 kuna.
Mislim na svoje sinove. Da mi svaki od plaće da po 80 kuna, stari bi imao što pušiti. Ali, nema, jebi se, Joso! Ako nemaš, puši čikove. Padala je jaka kiša. Jedan kompa, beskućnik, gleda u tu kišurinu i kaže mi: Danas trafika ne radi. Budalo, kako ne radi, mislim si u sebi. Grad je mrtav, nema nikoga. Tramvaj je gotovo prazan. Na stanici u Krugama ulazi moj bratić Jole. On je priča za sebe. Okrenuo sam glavu da me ne vidi. Nemam volje objašnjavat mu da sam ponovo u Prenoćištu. Silazim kod Vijećnice. Idem poprijeko u Pothodnik, kao uvijek. Nosim sa sobom torbu, ako ulovim koju flašu. Gle čuda! Na autobusnoj stanici u košari blista flaša od soka od pola litre. Uzimam je i stavljam u torbu. Papirića ima dovoljno.
Razmišljam da ne idem skupljati flaše, dopizdile su mi već. Na ulazu u Pothodnik jedan vitalni penzić trči s vrećom i zagleda po kantama. Sad su izmilili van dok nema vrućine, pa ne postoji opasnost da ga lupi herc. Idem natrag u bazu. Tako zovem onu barutanu od Prenoćišta, jer to mi nije dom. Ja nemam doma. Počinje kiša…
Da kažem nešto o sebi. Rođen sam u Zagrebu, 1947. Majka mi je bila Austrijanka, a otac Hrvat. Mama me je naučila njemački, tako da ga znam otkad pamtim. Otac je za vrijeme rata bio poštar. Tako su se i upoznali. Živjeli smo teško, ali sretno. Godine 1956. moja je majka preuzela dužnost pazikuće. Bila su to teška vremena za mene. Osjetio sam nepravdu još kao malo dijete. Živjeli smo u garsonijeri. Majka je čistila stepenište i brinula se o svemu u kući. Bila je veoma cijenjena. Svjetlo se moralo paliti i gasiti u određeno vrijeme, tako da gospoda drugovi uživaju. Tada još nije bilo plina, pa se ložilo na ugljen. Neko smo vrijeme ložili peći, a čistili smo i kancelarije koje su bile u kući.
Živjeli su tu poznati ljudi. Neću im spominjati imena, jer su već svi mrtvi. Jednom prilikom mi je stanar, inače poznati književnik, rekao u haustoru da se čudi kako sam ja, sin pazikuće, završio fakultet…Sjećam se da sam se, kao mali, igrao u stanu s kćerkom jednog danas poznatog kompozitora. Tada još nije bio tako poznat, ali čim je započeo njegov uspon, meni su vrata bila zatvorena.
Prezimenjak u Saboru
Neko sam vrijeme radio u Željezari Sisak, predstavništvo u Zagrebu. Ne mogu se požaliti. Bio sam cijenjen. I plaće su bile dobre. Za vrijeme Hrvatskog proljeća zove me sekretar Partije i ispituje je li mi što u rodu neki moj prezimenjak. Onako glupo, ali iskreno, ja mu odgovorim da ne znam. Moram pitati oca. Možda je iz našeg plemena. Vraćam se stubištem i sretne me trofazni, Srbin s kojim sam bio dobar. Kaže mi, budalo, šta sereš, znaš da sve čiste, a ti imaš isto prezime kao i ovaj! Pa otišao on kod sekretara i garantirao za mene. Trofazni. A moji su me uvalili u govna. Takvi smo mi Hrvati.Poslije, kada je došla nova Hrvatska, taj govnar prezimenjak radi kojega sam skoro najebo, postao velika zvjerka u Hrvatskom saboru. Kada su me u firmi počeli jebati zbog moje jezičine, jer sam uvijek morao lajati a to im nije odgovaralo, otišao sam kod tog glavonje da mi pomogne.
Ispričao sam mu da sam zbog njega skoro najebo. Nije mi želio pomoći, makar sam bio u pravu. To je naš hrvatski jal. Radio sam u državnoj firmi kao diplomirani ekonomist, a šefovi su mi bili automehaničari, tupani s osmoljetkom… (Knjiga „Beskućnik“ J. Šegote može se naručiti izravno od nakladnika: Naklada Pavičić, tel. (01) 66 01 993, e mail: [email protected], ili: www.naklada-pavicic.hr, po cijeni od 85,50 kn)