Likovnim postavima posvećenima najgorim zločnicima i načinima mučenja ljudi kroz povijest i dio svjetskih muzeja se, na žalost, približava medijima, točnije televiziji i internetu koji su toliko banalizirali smrt da je postala samo jedna u nizu „običnih“ vijesti između reklama
Na plakatu kojim London reklamira Muzej posvećen Jacku Trbosjeku silhueta je crno odjevenog muškarca iza kojeg je lokva krvi.
Iako je teško povjerovati – turisti u ovom muzeju smještenom u 12 Cable Streetu kako ističu njegovi osnivači – mogu doživjeti „priču o ubojici iz perspektive njegovih žrtava“ iako je nejasno kakva je to perspektiva kada su sve žrtve monstruozno izmasakrirane. Još gora činjenica jest da posjetitelji u knjigu dojmova upisuju da su „doživjeli vrhunsku turističku atrakciju“.
Čovjek se nakon ovakvog susreta sa turističkom promidžbom smrti doista mora pitati što je ljudima koji osnivaju ili onima koji posjećuju ovakve muzeje koji de facto glorificiraju ubojice i najgore masakre, a ima ih diljem svijeta?. Što doista možete vidjeti za šest funti s vodičem ako su u pitanju nesretne Trbosjekove žrtve – Mary Ann Nichols, Annie Chapman, Elizabeth Stride, Catherine Eddowes i May Jane Kelly, a za 13 žena još nije utvrđeno da ih je taj monstrum ubio? Što uostalom znači rečenica da muzej prikazuje ubojstva iz perspektive žrtve ako muzejski postav pokazuje rekonstruirane sobe u kakvima je vjerojatno živio ubojica, dok na sobi u kojoj su fotografije žrtava kojima je 1888. Trbosjek rezao grkljan, vadio unutranje organe, te policiji slao pisma s komadima tijela piše da su “uznemirujuće”?
Kakav to posjetitelj, koji nakon odgledanih fotografija Annie Champan kojoj je nikad razotkriveni ubojica odstranio maternicu, a Eddowesovoj i maternicu i bubreg dok je Mary Jane Kelly nedostajalo srce, može napisati da je doživio “turističku atrakaciju koju svima preporuča”?
Dok muzeji s ratnim užasima također obiluju arhivom strave i užasa sa svjetskih ratišta i iz logora ipak nikada nikome nije palo na pamet raditi muzeje ratnim zločinicima kao “herojima našeg vremena” ako naravno ne računamo Staljina koji je sve do pada Berlinskog zida imao mjesta štovanja.
Ipak, u svijetu postoje razno razni muzeji koji će poput spomenutog londonskog ponuditi istu nevjerovatnu vrstu “zabave” izlažući preparirana ljudska trupla i mumije ili deformirane komade ljudskih tijela. Svojedobno je i u Zagrebu protutnjao čudni Nijemac sa svojom zbirkom prepariranih ljudskih bića, a da nitko tu izložbu nije ni pokušao zabraniti. Mrtvi se naravno ne mogu braniti od morbidne znatiželje živih. Da ne govorimo da je i drugo ubojstvo žrtve – ubojstvo pogledom. Nitko normalan ne bi dopustio da se ubijeni član njegove obitelji izlaže znatiželji, ali upravo se to neprekidno događa. Čak su i muzeji holokausta u svijetu umjesto jadnih i izmrcvarenih ljudskih ostataka nagomilanih na hrpe počeli stavljati pojedinačne fotografije iz vremena dok su žrtve bile slobodne i sretne jer je time učinak njihova smaknuća I nestanka još strašniji.
Štoviše, upravo su Amerikanci koji su medijski nepojmljivo banalizirali smrt u svojim forenzičkim serijama i tisućama filmova gdje je smrt “dio zabave” za mase zaustavili kamere vlastitih televizija kada su pale stvarne žrtve terorističkih napada na Twinse i Pentagon.
Na žalost i muzeji se približavaju ovakvim sadržajima gdje ubojice postaju glavne glavne teme čitavog muzeja, a žrtve tek “muzejski izložak”. Potvrđuju to i brojni europski muzeji torture i srednjovjekovnih sprava za mučenje od klupa za “rastezanje”, “ražnjeva”, sprava za mučenje vodom, Nirnberške Djevice u obliku ljudskog tijela u koje su žrtve polagane da bi ih se probijalo šiljcima unutar naprave, garrotta kojima se stezao vrat i tako dalje unedogled, pa postaje nejasno čemu, u stvari, služe ovakvi postavi gdje su pokazane naprave na kojima su ljudi umirali u najgorim mukama?
Dio svjetskih muzeja ovakve tematike, na žalost, samo se približio onoj medijskoj bešćutnosti prema životu i smrti koja je odavno otupjela ljudska osjetila za suosjećanje kao u razvikanoj američkoj seriji „Kosti“ gdje se forenzičari ljupko šale i koketiraju iznad izmrcvarenih trupala ili kostiju žrtava.