Mali plac je jedini ostatak autohtonog urbaniteta koji se može još lahko i prirodno uklopiti u današnje potrebe Zagreba…

Britanski trg

Šećem Pragom i gotovo karikaturalno doživljavam Scile i Haribde tog današnjeg trenda pretvaranja povijesnih sredina i urbanog života u brand uspješne komercijalizacije i prodaje. Uspješno se prodaju kineski suveniri, sva genetski manipulirana hrana u scenografiji povijesti i povijesnih prostora…

Za razgovor o teškim urbanističkim  devastacijama glavnog grada posljednja dva desetljeća, gotovo da nema boljeg sugovornika od arhitekta Branka Silađina koji je neke od svojih najznačajnjih projekata ostvario upravo u Zagrebu i za Zagreb – rekonstrukcija Zagrebačkoga kazališta mladih (1975.-87.); s M. Krajncom i B. Šerbetićem Trg bana Josipa Jelačića (1981.-87.),  te  lapidarij Arheološkoga muzeja (1985.).

U Silađinovu svjetski vrijednom opusu posebno mjesto zauzimaju projekti obiteljskih kuća koje se ističu čistoćom oblika i jednostavnošću.

Poražavajuće je brisanje nekih glasovitih povijesnih točaka Zagreba, pri čemu mislim i na gašenje starih obrta, zatvaranje glasovitih galerija i kavana u centru, mjesta memorije kakva su u Beču zaštićena zakonom i upisana u turističke vodiče. Užasnuo me neonski znak za roštilj na hotelu ‘Dubrovnik’. Bi li trebalo novim mjerama zakonski zaštititi i stare zagrebačke obrte i ostatke povijesnih lokacija od privatnih investitora koji, očito, novcem mogu intervenirati i u najstroži centar grada s obzirom da je poznato kako su se neka kultna odredišta poput, galerije Ullrich, mogla spasiti da je grad vlasnicima ponudio zamjenske prostore?

 Nije ni najmanje poražavajuće, to je stvarnost današnjeg vremena i života, samo posljedica današnjih potreba, načina i oblika života i jasan odslik na urbanitet i urbani život Grada i gradova. Osnova formiranja i funkcioniranja svih urbanih oblika uvijek je i uvijek će biti potreba, i to dnevna potreba puka koji živi u tom prostoru. Budite uvjereni da nitko nije subvencionirao nastanak onog što bi se danas htjelo zaštititi. Zvuči grubo, ali je istinito. Čim se nešto zakonski zaštiti, postaje muzejski objekt, a to znači životu potreban kao dekoracija ili memorija… Postoje metode produžetka života i tih tragova minulog života, a to je, nažalost, sve ozloglašeniji turizam.

Primjeri u Beču, koje spominjete, upravo su to… Šećem Pragom i gotovo karikaturalno doživljavam Scile i Haribde tog današnjeg trenda pretvaranja povijesnih sredina i urbanog života u brand uspješne komercijalizacije i prodaje. Uspješno se prodaju kineski suveniri, sva genetski manipulirana hrana u scenografiji povijesti i povijesnih prostora. Vidio sam Prag u svim fazama “poslijezidnog” života, od zapuštene i sive, ali istinske vrijednosti povijesnih slojevitosti, čišćenja i glancanja tog dragulja, do današnjeg blještavila beskrupuloznog raubovanja prostora u cilju cijeđenja beskonačnih kolona pomahnitalih turista. Danas, kad bi netko prekinuo taj turistički tsunami, taj grad bi u času urbano “umro”. No, ne treba se bojati, nitko ga neće prekinuti mada se već vide i znaju posljedice na istinsku spomeničku vrijednost grada, nitko neće, a niti zna kako ukrotiti taj process, te ga racionalno i primjereno očuvati i ujedno koristiti za potrebe današnjeg vremena i života. Sve to se događa danas i u našem Dubrovniku, možda još i gore, jer se kod nas to tretira izričito sezonski i civilizacijski još bezobzirnije… Ključan je samo osobni profit i to u što kraćem vremenu. Zagreb je na istom putu, no apsurdno je da je to i jedina realna šansa da do kraja ne propadne njegov vrijedni povijesni prostor. Primjerena obnova, ne novogradnja, njegovanje povijesnih identiteta prostora i njegova urbaniteta, fantastična je šansa da povijesni dio grada oživi i živi.



Je li to moguće kontrolirati, veliko je pitanje s puno opravdanih sumnja, tu je ključan integral nas samih, jer on upravo preko odabranog nam oblika demokracije upravlja prostorom i njegovim  korištenjem na svim razinama, a to u ovom stadiju razvoja našeg društva nikako nije baš optimistično.

Već dvadeset godina urbanistički planovi donose se stihijski, neprekidno se mijenjaju ili ih uopće nema. Kada se usporedi današnji zagrebački urbanizam s različitim povijesnim razdobljima, pogotovo s vremenom Milana Lenucija kada je grad poprimio  najviše europske vrijednosti, dolazi se do zaključka da naprosto više nema vizionara i stručnjaka takvoga tipa ili su namjerno u sjeni. Što se dogodilo sa zagrebačkim urbanizmom? Kakav je  suodnos politike, struke i privatnih investitora u mijenjanju gradova, a kakav bi trebao biti?

 – Već više od dvadeset godina, urbanistički planovi, odnosno planiranje ne postoji, umrlo je prirodnom smrću nakon najnovijeg oslobođenja; ukidanjem društvenog vlasništva na zemlju, stavljanjem privatnog interesa iznad zajedničkog neminovno je ukinuto planiranje, dapače,  proglašeno je osnovnim grijehom trulog i propaloga socijalizma. To je odmah i hotimice postala osnova nezajažljivog razvoja i procvata privatnog interesa, a urbanizam je sveden na dimenziju privatne parcele i interesa vlasnika, odnosno još gore – Interesa trgovine zemljištem. Najveći novac i profit danas se okreću u prodaji zemljišta, ne samo kod nas već i u svijetu, s tim da je kod nas, nestanom istinskog planiranja i gospodarenja prostorom, doveden do karikaturalnih oblika i groznih posljedica za najveću vrijednost (…a koju smo posudili od unuka!), a to je – Prostor.

Gospodin Bog sasvim sigurno nije zamišljao da će se Njegova Zemlja rasparcelirati i postati osnovno sredstvo trgovanja, bogaćenja i time ratovanja… Treba vjerovati da će čovječanstvo jednog dana shvatiti da zemlja pripada svima i da su svi samo njeni korisnici. No, prešao sam u fantastiku razvoja ljudskog uma … a tema je prizemna, u biti podrumska … uloga, svrha i cilj urbanizma u Hrvata. Urbanizam je uvijek služio i bio precizan odslik vremena i društva u tom vremenu –  tako je to i danas – vlada Interes i današnji urbanizam mu vjerno služi, a kako je to u nekad Lijepoj i nekad Našoj vrlo promjenjivo, planovi se brzo i često mijenjaju… Karikaturalni primjer je Generalni plan Zagreba koji svakodnevnim mijenama  služi samo za legaliziranje dnevnih potreba interesa pojedinaca i grupa, a nikada zajednice.

Stručnjaka ima, no oni su neminovno služici svoje službe Vremenu, a vizionari tu eventualno služe samo ako koriste kao  krinka neke igre Interesa… Zvuči pesimisistično, no u biti to bi trebao biti podstrek da ne optužujemo urbanističke stručnjake I “stručnjake”, već da poradimo na boljim uvjetima odnosno razvoju zastalog ili krivo usmjerenog nam Društva.

Posebno teške devastacije doživjeli su Trešnjevka, Vrbik i podsljemenska zona, ali i mnoga druga zagrebačka naselja. Zašto se često biraju i loša ili osrednja arhitektonska rješenja kada Hrvatska ima vrhunske arhitekte?

To što zovete devastacijama samo su direktan, precizno i jasno vidljiv trag prethodno opisanog procesa razvoja i odnosa privatnog interesa i interesa Zajednice; interesni “urbanizam parcele” nije urbanizam, urbanizam nije demokratska disciplina pojedinca, Urbanizam (pisan sa velikim U) je instrument Zajednice i interesa zajedništva. Što se tiče arhitekata i arhitekture situacija je jednaka – Arhitektura je i uvijek je bila precizan odslik svog Vremena, civilizacijskog, duhovnog i materijalnog stanja Društva u nekom prostoru. U jednom od brojnih mojih razgovora na tu temu s Veselkom Tenžerom, nastao je njegov zaključak: “…znači,  zato imamo uz najbolje arhitekte najgoru arhitekturu!?” Taj Zaključak, malo korigiran, izbacivši “zato” i “uz”, objavio je u jednoj od svojih sjajnih, ali ogorčenih kolumna. Sigurno je da to vrijedi i danas i to još mnogo jasnije i pogubnije. Vrijednost arhitekture u jednom prostoru ne čine “špice”, već visoki prosjek. Nastala ili nastajuća arhitektura materijalizirani su odraz civilizacijskog, duhovnog i materijalnog stanja investitora, to možete jednostavno pratiti analizirajući u nas arhitekturu obiteljskih kuća “uspješnih” tajkuna ili poslovnih ljudi poslije “oslobođenja” – arhitekte bira investitor prema potrebi slike kojom želi prezentirati svoju uspješnost – danas kuće uspješnika u principu ne služe stanovanju na principu Doma već prezentacije uspješnosti… No, to je također bilo uvijek i bilo tako – dvorci su služili prezentaciji stečene moći.

Arhitekti vjeruju u svoju prosvjetiteljsku ulogu u društvu, no u stvarnosti su samo vjerni služici… Ne postoji tako besmislen, bedast pa i nemoralan zadatak kojeg i najrenomiraniji arhitekt neće preuzeti u zadovoljavanju poriva građenja i neminovnog ega. Arhitekti, u biti, nisu ništa krivi za greške u prostoru, odnosno odnose prema prostoru, ali rado prihvaćaju zasluge…

Koji su  najveći problemi gradova u budućem mijenjanju povijesnih prostora, kao što je bio projekt “Golf na Srđu”, koji se nimalo nije dopao Dubrovčanima?

 – Nimalo ne mislim da je problem Srđa problem mijenjanja povijesnih prostora; kad bi to bio problem, tema bi bio uistinu povijesni prostor neposrednog okruženja spomeničke cjeline Grada. A taj se prostor bezočno ispunjava novim gradnjama i bubrenjem postojeće izgradnje bez ikakvog ozbiljnog razmišljanje o primjerenom rješavanju prometa i očuvanju prostornih vrijednosti cjelokupnog prostora i, što je ključno, primjerenom gospodarenju neizmjerno vrijednog povijesnoga nasljeđa.

U principu, problem razvoja povijesnih gradova leži u traženju i iznalaženju primjerenog odnosa između nasljeđene povijesne baštine i potreba današnjeg vremena, i tu opet dolazimo do ključne teme s kojim smo ovaj razgovor počeli.

Danas nema realnih planerskih mogućnosti formuliranja tog odnosa što je sigurno kao dugoročan instrumenat neophodna nužnost života i razvoja povijesnih gradova, njihova očuvanja i njegovanja kao nemjerljive vrijednosti. Nemjerljive vrijednosti, ne samo kao osnove današnjeg života, već i nužnog samopuzdanja kao osnove svake kreativnosti i vjerovanje u životne potencijale vlastita grada i prostora.

Poseban su problem Novi Zagreb i sve novije četvrti koje nemaju fizionomiju drukčiju od drugih takve vrste u svijetu. Ni jedno zagrebačko novije naselje nema centar, trg je nestao kao arhitektonska tema, četvrti imaju banalno iste sadržaje za preživljavanje, obično bez ikakvih kulturnih institucija, dok je arhitektura gotovo identična. Zašto?

Nije problem Novi Zagreb, već naš odnos prema  tim novim gradskim prostorima. Ja bih, možda, rekao da su neki prostori Novog Zagreba postali gotovo idealna mjesta stanovanja prema onome što danas proizvodimo u bezočnom raubovanju prostora pretjerano gustom izgradnjom i zanemarivanjem javnih prostora. Nekada stvorene “spavaonice” imale su planirane, nikad izgrađene javne sadržaje (osim škola i vrtića koji su i danas nedostižni uzor), primjerene i u međuvremenu razrasle zelene površine, prostori koji se danas popunjavaju novom stambenom komercijalnom izgradnjom, pa i na štetu zelenila. Nestaje trg, nestaje javni prostor s tvrdnjom da danas, velikom promjene načina i oblika života i nema potrebe što je sa sigurnošću netočno. Baš zato što je točno da su potrebe drukčije, sada njih treba identificirati i formirati, a pitanje se i opet vraća na početak… Stvorili smo društvo interesa pojedinca, pita  se – što Ja ili Netko hoće, a ne što Mi trebamo… Identičnost arhitektonskog izraza nije problem, arhitektura svih razdoblja izrađena u neko vrijeme bila je sličnog izražaja (stila), mi samo gradimo više i brže…

Na rubu Praga naletih na javni prostor s pokretnim stolovima i klupama, kioskom i pianom u ormaru gdje se stanovnici okupljaju, većinom poslije podne i vikendom, druže u slobodno formiranim grupama, donoseći ili poslužujući se u kiosku bez konobara, svirajući na pianu… Današnji oblik komunikacije i druženja… Mi smo u Zagrebu ’87., nakon “unezverijade” imali na Trgu takav oblik demokratskog i slobodnog korištenja Javnog prostora, no dokinuli smo ga, nakon toga danas je to postao prihvaćeni i normalni oblik korištenja i urbaniteta na Times Squeru i Bryant Parku, a kod nas, čim sjednete, stigne livrirani konobar i nudi skupu i preskupu ponudu svog gazde…

Trgovi glavnog grada vrlo su loše modernizirani. Dva puta mijenjan Cvjetni trg, izgubio je svoj povijesni šarm i oblik. Je li  smjelo uopće graditi u prvoj zoni zaštite, ali i grubo ugušiti pobunu građana koji nisu htjeli mijenjanje trga, još jedan trgovački centar i to preko puta crkve? Razočaranje je bilo prisutno i pri preuređenju Kvaternikovog trga… Kako treba uređivati trgove, a da se ne naruši njihov povijesni integritet? Koliko javnost može biti uključena u stvaranje grada, u kojem naposljetku živi, kojega plaća i voli, a što je praksa u nekim drugim državama?

Cvjetni trg

Trgovi Zagreba nisu loše modernizirani, već potpuno neprimjereno korišteni, no ne radi se samo o trgovima, govori se, ili trebalo bi se govoriti o Javnom prostoru. Javni prostor potpuno je nedefiniran i neprimjeren za današnje potrebe istinskog urbanog života grada. Po čemu su Cvjetni trg, Bogovićeva i sve pokrajnje ulice, Tkalčićeva, a polako i Europski trg – uistinu javni prostori…? Bogovićeva mi je posebno bolno mjesto, jer sam ju kao “pješački otok” otkrio I predlagao prije, ali i u toku natječaja za Trg. Sve je preprogramirano za potrebe kancerogenog merkantilizma … i to je neizlječivo! Da se vratim opet na fantastiku razvoja ljuskog uma … Bilo bi nužno, potrebno i poželjno pravno i zakonski Javni prostor definirati kao neprofatibilni, zajednički,  neotuđivi prostor Zajednice… Stvarnost je drukčija, ugostiteljski lobi jednako je jak kao i građevinski… a sve skupa vođeno vidljivim i nevidljivim Interesom… Kvaternikov trg se ne može s tim miješati, on je jednostavno krivo programiran i bez ikakve funkcionalne veze i neposrednog kontakta s obodom, nije imao šanse u rukama ni jednog arhitekta. Britanac ili Mali plac, kako ga ja još uvijek zovem, ima jedini još šansu da zadrži povijesni identitet Zagreba i da služi današnjim potrebama grada, uvjet je samo da se promet pod svaku cijenu prebaci samo na jednu, istočnu ili zapadnu stranu i da ne bude natječaja s potrebom neminovno “originalnih dizajnerskih ideja” i rješenja… Mali plac je jedini ostatak autohtonog urbaniteta koji se može još lahko i prirodno uklopiti u današnje potrebe grada.

U svim promjenama i održavanju prostora, Javnost treba biti primjereno detektirana i na temelju kvalitetne dijagnoze, očekivanja i potreba, treba djelovati maksimalno suzdržanim korekcijama, funkcionalnim i oblikovnim promjenama. Taj prostor treba njegovati u duhu cjelokupnog povijesnog i urbanog identiteta grada i današnjim dnevnim potebama urbanog života. Direktno sudjelovanje je više nego opasno i nesigurno upravo za osnovu, a to je čuvanje vrijednosti naslijeđenog identiteta i ugode Grada. Nažalost, današnji stav Grada pa i “struke” prema urbanoj ulozi trga je u najmanju ruku nejasan, ja bih rekao i potpuno kriv –  umjesto formiranja prostora okupljanja, poticaja aktivnog zajedništa i druženja, novi i to ključni gradski prostori preprogramirani su u izrazito memorijalne prostore.  Planirani novi, centralni gradski trg, isto tako uvijek namijenjen javnim događanjima, okupljanju i primjerenom prostoru najšireg spektra urbanog života i akcija, planiran između Gradskog poglavarstva i Koncertne dvorane, preprogramiran je u konceptualno strogo memorijalni prostor Domovini, ograđen od života oboda mirogojskom šišanom zelenom ogradom i ostakljenim “zidom boli”, u prostor u koji se ulazi skinutim šeširom i u tišini odaje pošta stradalima i Domovini (umrloj?). Gotovo jednako tako jasno memorijalno, a ne urbano, pretjeranim memorijalnim obikovanjem, programirana ključna točka povezivanja grada “iznad i ispod pruge”, radi se o prostoru spomenika Holokaustu, u biti sjajna konceptualna misao moguće memorije u urbanom prostoru interpretirana je previsokim zidom prema jedinom sadržaju oboda trga, danas Pošti, sutra vjerojatno hotelu ili nekom drugom sigurno javnom sadržaju…

Nažalost, danas se trgovi formiraju i oblikuju prema prilici, a ne prema stvarnim istinskim potrebama i funkciji urbanog života….

S druge strane, ostali su neiskorišteni mnogi kapaciteti industrijske baštine o kojima se vrlo mnogo pisalo. Što Vi mislite?

Industrijska baština je isto baština i tako je treba i tretirati, no ujedno treba biti i svjestan i velikih razlika u vrijednosti pojedinih tih tragova. Moramo priznati da je ta povijesna industralizacija u nas nastala u potpuno drugim uvjetima i prostorima od onih u razvijenim dijelovima Europe i da često nema te vrijednosti, a ni potrebe koja joj se često daje, što nipošto nije negiranje vrijednosti i upotrebljivosti, već upravo jasno ukazivanje na realno i funkcionalno sudjelovanje tog traga naše baštine u današnjim i sutrašnjim potrebama života.

Nebrigom izgubismo Paromlin, no mislim da toga trebamo biti svijesni, a ne se zavaravati nerealnom rekonstrukcijom i izgradnjom besmislene lažne dekorativne kulise i u beskraj odgađati prelazak pruge i očekivano, prirodno spajanje tih prostora u prostor Jednog grada. U “Gredelju”  postoje takvi potencijali koji su još upotrebljivi i to ubrzano treba aktivirati, ali kao prostore ovog grada, a ne “…onog s druge strane pruge”. Propustili smo kotlovnicu Badela, sjajno iskoristili konjušnicu za formiranje Laube… Imamo još toga – iskoristimo to primjereno…

O oživljavanju obala Save također se razgovara desetljećima bez ikakvih rezultata, osim uređene šetnice i aleje skulptura pokojnog kipara Ratka Petrića. Zašto nije zaživio vaš prijedlog uređenja Save?

Dodirnuli ste mi još jedno bolno mjesto; desetljećima govorim, tumačim, objašnjavam kako Zagreb ne treba i ne smije “otići na Savu”, već da je Sava u Zagrebu i da je treba samo otkriti i koristiti. Sava i prostor uz nju treba otkriti i koristiti kao zagrebački Central park. Negdje 2011. stvoreni su kontakti i odnosi s Gradom koji su omogućili prezentaciju tih razmišljanja gradonačelniku, koja je on objeručke i u mahu prihvatio. Ja sam maksimalnim inicijativnim angažmanom (pa i bez ugovornih odnosa) pun oduševljenja izradio niz prijedloga i studija puta i načina “otkrivanja Save”.

Posebna prilika se  pružila kada je Zagreb dobio organizaciju “Univerzijade” 2016. odnosno šansu da se grad “unezveri”, te da gradu ostane isto tako trajan trag koji je ostavila “Unezverijada ‘87”, a trag je uistinu ostao neizbrisiv, ne samo fizički, već i mentalno. Zagreb je ‘87. otkrio “dobri duh Zagreba”, odnosno vrijednost Javnog prostora. Tako sam ja vidio šansu da se ta prilika iskoristi za i čitljivo I jasno otkrivanje Save upravo građanima Zagreba.

Naime, uz, tada punu, podršku gradonačelnika izradio sam okvirnu studiju realnih okvira “Unezverijade Save 2016”. Prijedlog je bio da se taj susret sportske omladine primarno održi na Savi, da centar budu sportski objekti i prostori “Mladosti”, Kineziološkog fakulteta, studentskih domova, te aktiviranjem inundacionih prostora Save uređenjem nasipa, urbanim aktiviranjem starog Savskog mosta u pješački most, ali i kao prostora boravljenja, izgradnjom Jarunskog pješačkog mosta, također s boravišnim sadržajima, na mjestu produženog jarunskog otoka, a koji bi spajao i stvarao cjelinu sportskog kompleksa s Arenom. Prijedlog je sadržavao i realni terminski plan s izradom programskih osnova i nužnih arhitektonskih natječaja pojedinih sadržajnih cjelina, kao i rokove izvedbe… Sve je bilo prezentirano Organizacionom odboru i u principu s aklamacijom prihvaćeno, da bi stjecajem niza okolnosti sve zamrlo, a ja naprasno odstranjen… Danas se nitko niti ne sjeća te “Univerzijade” 2016., a kamoli da je, osim troškova, ostavila nešto Gradu. Nakon toga, nekom odlukom su fantomski rezultati jednog u međuvremenu provedenog međunarodnog anketnog natječaja mladih ahitekata, proglašeni relevantnim za uređenje obale Save. Rad je bio i jest na razini kolaža mladenačkih “šoping” sličica, s uistinu nikakvim realitetima stvarnih zagrebačkih potreba i mogućnosti korištenja prostora. Potpuno je realno da do realizacije nije došlo, no dobro je da se  prostor ipak malo očistio i da su stvorili uvjeti za otkrivanje potencijala za primjereno korištenje i usmjerenje tog najdragocjenijeg javnog prostora Grada. O tome bih mogao pričati i sanjati danima… Rijetko koji grad ima takvu šansu – definitivno smo izgubili Zeleni stambeni sjever, a imamo šansu da današnjim ponašanjem izgubimo i Savu… No, sebi i drugima uporno ponavljam – treba vjerovati!

I hrvatska arhitektura Moderne, koja je svjetskih dosega, je ugrožena. Treba li je zaštititi zakonom, ali i Novi Zagreb koji poprima sve derutnija obilježja, pa osim nastalog planerskog i građevnog kaosa, ubrzano propadaju cjeline građene i nastale prije samo nekoliko desetljeća?

Da, uistinu se može govoriti o Ugrozi, no ne može se samo govoriti o ugrozi Moderne i mnogih uistinu vrijednih tragova Društveno usmjerenog urbanizma i arhitekture poslije Drugog svjetskoga rata, od kojih su neka dostignuća i na svjetskoj razini, već i o ugrozi cjelokupne urbanističke, graditeljske i prostorne Baštine.

No, to sve i ne leži u nedostatku zakona i zakonskih odredba, već o neznanju, nerazumijevanju, nepoštovanju i nepridržavnju, ne samo zakona, već i civilizacijskih i kulturalnih tekovina ovog našeg, ali i europskog Prostora.

Osnova toga leži u tezama iznijetim na početku ovog razgovora, sve počinje i završava na Nama, na integralu nas…. i krug se ponovo zatvara…

Kakvim novim projektima se bavite?

Teško se može govoriti o projektima, ovako izopćen iz djelovanja na mojoj osnovnoj životnoj opsesiji, a to su teme Zagreba, više se može govoriti o zanimacijama. Besposleni popovi krste i kozliće, tako i ja izmišljam i sanjam projekte, sudjelujem na uglavnom namještenim natječajima, radim obiteljske kuće i adaptacije stanova, što radim vrlo rado i čime se vraćam počecima karijere kada sam od toga i živio, a i napravio “ime”.

Nedavno sam s akademikom Fiskovićem završio jedan, meni vrlo intrigantan, projekat urbano aktivnog “Muzeja povijesti i života otoka Lopuda” kojem bi trebao biti cilj, ne samo pokazati tragove bogate povijesti otoka, već i inicirati urbani život, te potaknuti samosvijest stanovništva u ostvarivanju životnih potencijala tog prekrasnog otoka. Osnovni inicijator je Biskupija Dubrovačka, na čelu sa sjajnim i uzoritim biskupom Matom Uzinićem.

Tako je sve, pa i to, u Božjim rukama i EU fondovima…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI