Magična privlačnost grada Gaudija i Miróa…

Zanimljivo je da je najveći arhitekt Barcelone, Antonio Gaudi, na studiju imao samo osrednje ocjene iz arhitekture, ali odlične iz 'probnih nacrta i projekata', a svakako je bilo znakovito kada je njegov professor, Elies Rogent, 1878. potpisujući njegovu diplomu izjavio: 'Tko zna jesmo li ovu diplomu dali luđaku ili geniju. Samo vrijeme će pokazati...'

Barcelona je jedan od onih sanjarskih i romantičnih gradova koji se ne mogu zaboraviti. I stoga nije neobično što mnogi putnici odlaze u katalonsku prijestolnicu samo da bi doživjeli duh grada kojega su odredila fantastična remek djela njegovog najvećeg arhitekta, Antonija Gaudija, kao i jedinstveno slikarstvo i skulpture Joana Miróa, blistavih mediteranskih boja s jedinstvenim i često duhovitim geometrijskim konstrukcijama i oblicima.

Čitava je Barcelona u znaku te dvojice genija koji su maštovitošću, igrom i razbijanjem svih akademskih konvencija, stvorili potpuno nove likovne svjetove, koji su gradu dali onaj magični umjetnički čar, blistavost, živost i energiju, kojima se mnogi vraćaju.

Možda se najbolje bit Barcelone vidi u spektakularnoj Gaudijevoj katedrali Svete Obitelji – Sagrada Familia – snovitoj i maštovitoj gradnji koja izgleda kao kreacija prirode isklesana u vertikalnim stijenama i kakve nema nigdje drugdje na svijetu. Gaudi ju je gradio punih 40 godina, a njezino se dovršenje očekuje tek 2025. godine.

U Ulici Passeig de Gràcia na broju 92, pak, nalazi se jedna od najpoznatijih kuća koju je Gaudi konstruirao, a danas je u vlasništvu fundacije katalonske banke. Casa Milà ili La Pedrera, sagrađena između 1906. i 1910. godine, izvana podsjeća na uzburkane valove s pročeljem koje nema niti jednu ravnu liniju i ni jedan ravan zid. Gaudi ju je projektirao kao skulpturu, s detaljima nalik organskim oblicima. U unutrašnjosti se nalazi i pomno uređen apartman star 100 godina, s originalnim namještajem iz tog doba.



Najimpozantniji je krov, tj. terasa prepuna neobičnih dimnjaka koje je pretvorio u apstraktne skulpture koje su također postale simbolima grada. Nešto niže u istoj ulici, na broju 43, nalazi se i Gaudijeva Casa Batlló, s također valovitom fasadom i detaljima koji evociraju prirodne oblike, ali i drago kamenje.

Počeo kao tehnički crtač i dizajner namještaja

Gaudijevski centar grada, svakako je spektakularni Park Güell, Gaudijevog pokrovitelja i mecene Eusebija Güella – gradski vrt smješten na 20 hektara u Eixample kvartu u kojem je pokazao sav svoj jedinstveni genij, stvarajući čudesne oblike, paviljone, mozaike i skulpture. To veličanstveno ostvarenje mašte, vrhunac je Gaudijeve arhitektonske i kreativne umjetnosti koja se proučava već čitavo stoljeće.

No, posjetitelji Barcelone ne znaju mnogo o samom Gaudiju i njegovu tragičnu završetku. Danas se oko mjesta njegovog rođenja nadmeću gradići Riudoms i Reus, iako većina njegovih biografa smatraju da se rodio u – Reusu.

U Barcelonu je stigao kao sedamnaestogodišnjak u namjeri da studira arhitekturu na Višoj tehničkoj školi za arhitekturu od 1873. do 1877. godine. Zbog nedostatka novca, usporedo sa studijem, radio je I kao tehnički crtač i dizajner namještaja, a te poslove je radio tako dobro da su ga angažirala dvojica poznatih katalonskih arhitekata, Josep Fontserè i Joan Martorell. Zanimljivo je da je na studiju imao samo osrednje ocjene iz arhitekture, ali odlične iz \”probnih nacrta i projekata\”. Svakako je bilo znakovito kada je njegov professor, Elies Rogent, 1878. potpisujući njegovu diplomu izjavio: \”Tko zna, jesmo li ovu diplomu dali luđaku ili geniju. Samo vrijeme će pokazati….\”

Gaudi je prije velikih arhitektonskih ostvarenja radio kao dizajner interijera i dekorater, a jedna od vitrina koju je dizajnirao za poznati vrtić Casa Cornellà, bila je izabrana za Univerzalnu izložbu u Parizu 1878., što je bio preokret u profesionalnom i privatnom životu mladog Gaudíja, kojemu će pokrovitelj i glavni klijent postati bogati tekstilni industrijalac, Eusebi Güell.

Dana 7. lipnja 1926. Godine, Gaudíja je pregazio tramvaj, a zbog njegovog lošeg izgleda i praznih džepova, taksisti su ga odbili voziti u bolnicu u strahu da neće moći platiti vožnju. Nitko nije prepoznao najslavnijeg arhitekta Barcelone, dok ga prijatelji nisu pronašli u bolnici za siromašne sljedećeg dana. Kada su ga htjeli premjestiti u bolju bolnicu, on je to odbio. Umro je dva dana kasnije, a za njim je žalila cijela Barcelona.

Ismijani Miró

Ne manje neobičan život imao je I drugi velikan koji je odredio veličanstven duh grada – Joan Miró – čija fundacija, osnovana 1976. na gradskom uzvišenju Montjuïc, danas predstavlja najvažniju svjetsku zbirku njegovih djela. Taj sin zlatara i urara i kćeri uglednog stolara, na nagovor oca upisao je poslovnu školu, ali je u isto vrijeme pohađao umjetničku akademiju La Escuela de la Lonja. U razdoblju od 1910. do 1911. radio je kao knjigovođa u jednoj kemijskoj tvrtki, izlažući prvi put svoja djela na općinskoj izložbi.

Nakon nervnog sloma napustio je knjigovodstvo i potpuno se posvetio umjetnosti 1912. godine, pridruživši se umjetničkom Udruženju sv. Luke. Prvu samostalnu izložbu organizirao je 1918. u Dalmauovoj galeriji u Barceloni, gdje su njegova djela – ismijana. U Parizu, u kojem je bio niz godina – upoznao je Picassa.

Već su rane Miróove slike imale odlike fovizma i kubizma, ali i nacionalnog katalonskog slikarstva. Kako je u Parizu ostvario kontakt s umjetnicima bliskima nadrealizmu i njegov stil se počeo oblikovati u lirskoj fantaziji iracionalnih organskih oblika koji su nastali kao rezultat igre i mašte, humora i jedinstvene distorzije realnosti, stvarajući neobične geometrijske konstrukcije.

Često je otvoreno izražavao prijezir spram konvencionalnih metoda slikanja, smatrajući ih simbolima buržoaskog društva. Njegova djela, naslikana raskošnim bojama i bogatom simbolikom jezika podsvjesnog, utjecala su na nebrojene umjetnike druge polovice stoljeća koji su tragali za novom slikom, pa nije bila pretjerana njegova misao: “Nadam se da će ljudi razumjeti da nisam pridonio samo oslobađanju slikarstva, nego i ljudskoga duha”.

Fundacija Miró, koja je jedan od nezaobilaznih umjetničkih punktova Barcelone, nudi uvid u nevjerojatnih 14.000 djela, uključujući grafičke radove, više od 800 crteža i oko 400 djela drugih umjetnika. Svake dvije godine ova institucija dodjeljuje i Nagradu Joan Miró, odnosno 70.000 eura najboljem umjetniku.

Barcelona ima još mnoge impresivne muzeje – od Picassovog, Muzeja katalonske povijesti, Arheološkog muzeja, Nacionalnog umjetničkog muzeja Katalonije, Nogometnog muzeja F.C. Barcelona u sklopu Camp Noua, pa sve do novootvorenog Muzeja rocka na Plaçi de Espanya kojeg posjećuju, uglavnom, mlađi turisti. U Muzeju se, među ostalim, može vidjeti soba posvećena grupi “Queen” u kojoj je izložen i Mercuryjev smrtovni list, zatim posebna španjolska edicija sa stihovima i prijevodom iz 1976. singla „Tie Your Mother Down”, a slijede sobe posvećene Rolling Stonesima, Beatlesima, te nacionalnom španjolskom i katalonskom rocku. U predsoblju se može vidjeti i scenarij slavnog filma „The Doors”, Olivera Stonea, Fender gitara koju je potpisao Jimmy Hendrix, ručno napisana pjesma „I’m on fire” i „Revolution”, Brucea Springsteena, naočale Princea, kao i mnoštvo drugih eksponata vrijednih za pogledati.

Rambla i Barceloneta

Nemoguće je, međutim, sve obići jer je čitav grad umjetničko djelo – noću nalik na razbijeni dragulj koji svijetli uz more. Nije ni čudno što je nakon Pariza, Londona i Rima, četvrti grad po posjećenosti u Europi, te je s 5 milijuna turista godišnje, najpopularnije turističko odredište u Španjolskoj.

Neopisivu vizualnu ljepotu nudi glavna ulica, La Rambla ili Las Ramblas – živopisna, najveselija i najživlja ulica prepuna šetača, drveća, prodavača cvijeća, čudesnih mirisa iz obližnjih restorana, zvukova uličnih svirača i zabavljača koja odaje kozmoplitski duh čitavog grada.

Šetačima Ramblom nude se nebrojene mogućnosti istraživanja sporednih uličica i trgova koji nose šarm prohujalih stoljeća, a puni su malih dražesnih restorana, suvenirnica tržnica, restorana i dućana jedinstvenog mediteranskog šarma. Najstarija i najljepša gradska tržnica je La Boqueria (Sant Josep Mercat) koja nudi nezamislivo bogatstvo svježe hrane, ribe, mesa, voća, povrća, slatkiša, svježe pripremljenih sokova, začina i predstavlja pravo gastronomsko utočište u udobnoj, opuštenoj i živahnoj atmosferi.

Katalonska kuhinja je mediteranska puna svježeg povrća, voća, maslinovoga ulja i nije ni malo teško otkriti dobre restorane „para comer” (za jesti), jer sve vrvi od reklama i usmenih poziva na ulici. Treba sve probati – od tapasa, sope de pescado, gazpacha, paelle, pinchosa, salata, churrosa (uštipaka), creme catalana… i naravno nazdraviti sangriom ili nekim domaćim koktelom koje vam preporuče domaćini.

Plaça Real u samom centru, jedno je od najromantičnijih mjesta. Oblikovana u 19. stoljeću, prepoznatljiva je po svojim arkadama, fontanom „Tri gracije”, uličnim lampama koje je dizajnirao Gaudi i stablima palmi. Trg također obiluje restoranima i barovima, a na njemu se nalazi i raritetni privatni Muzej punjenih životinja. Nedjeljom se na njemu uvijek održava i mala filatelistička tržnica.

Plaça Cataluna s kojom se Rambla križa, predstavlja središte grada, prometno čvorište za automobile, vlakove, autobuse, a lijep pogled na sam trg pruža se s robne kuće El Corte Inglés. Trg se pruža na čak 50.000 četvornih metara i ujedno je bankraski centar, odnosno zona za biznismene. U centru trga je prekrasan okrugli vrt s dvije svijetleće fontane i nekoliko skulptura.

Port Vell

Putnik koji želi s druge strane osjetiti miris mora, baciti pogled na luku, na prekrasno brdo Montjuïc, sjesti na klupicu, leći pored nje i osunčati se, odlazi u La Ramblu de Mar, preciznije na Port Vell (Stara luka).

Port Vell je samo nastavak Ramble južno prema moru, po čijem mostu se slijevaju rijeke turista. Tamo možete posjetiti i spektakularni akvarij, odgledati filmsku predstavu u centru Maremagnum ili naprosto sjesti i uživati u pogledu na brodice, golondrine, jahte, ljude, brdo, uspinjaču i dočekati da se drvena konstrukcija mosta podigne i propusti jahte na drugi kraj.

Put dalje vodi prema jednoj od najljepših europskih plaza – Barceloneti – starom ribarskom distriktu nezaboravne atmosfere s neizbježnim restoranima koji nude svoje mediteranske specijalitete. Grad doslovno živi tijekom cijele godine uz to slavno morsko šetalište, jer je klima blaga gotovo čitave godine. Ljudi su iznimno ljubazni, susretljivi, blagonakloni, temperamentni, otvoreni i komunikativni.

Brdo Montjuïc koje se uzdiže iznad trgovačke luke, a do kojeg se može doći žičarom, najveće je područje za rekreativni život, a zahvaljujući brojnim kulturnim sadržajima i noćnom životu, postao je popularna točka okupljanja. Osim Miroova muzeja, na brdu se mogu vidjeti spektakularne fontane koje turistima pružaju takozvani “ples vode” uz glazbu, stari dvorac, botanički vrt, a posebna je atrakcija Olimpijski stadion i bazen koji su izgrađeni 1992. godine u vrijeme Olimpijade. Jedan dio stadiona je i otvoren za javnost, pa se može vidjeti i uslikati toranj s plamenikom u kojem je gorjela olimpijska vatra. Što se tiče dvorca, on je sagrađen u 17. stoljeću kao utvrda, a danas je u njemu smješten Vojni muzej sa zbirkom oružja iz svih vremenskih razdoblja. Botanički vrt ima gotovo pustinjsku zemlju, a među biljkama najviše uspjevaju kaktusi svih mogućih vrsta.

Velika turistička atrakcija je i Španjolsko selo (El Poble Espaniol). Izgrađeno je 1927. godine za Svjetsku izložbu 1929. i u stvari je jedinstveni projekt koji predstavlja, među građevinama naravne veličine, bogatstvo arhitekturalnih stilova iz svih španjolskih regija. Selo je raj za turiste, prepuno je malih galerija s Muzejem narodne umjetnosti i ljupkim suvenirnicama.

Noćni život Barcelone još je intenzivniji, nego život danju. Tek kada se upale svjetla stotina restorana, pubova, barova, osjeća se ritam i sav žar jednog od najljepših europskih gradova, čiji su duh takon nezaboravno utjelovili u svojim nekonvencionalnim djelima Gaudi i Miró…

Stitched Panorama
Facebook Comments

Loading...
DIJELI