Darovavši rodnom Varaždinu skulpturu, Lupino je još jednom potvrdio svoje brojne talente od često neshvaćene u domaćoj sredini, ali sa znatnim odjekom i uspjesima u svijetu. I ovaj spomenik ženama kao apsolutnoj ljepoti koja će možda spasiti ovaj svijet umoran od smrti mnogo govori o njemu samome
Lupinova skulptura “Leteće Venere” dugih nogu, ruku pretvorenih u krila, kose koje povija vjetar, prije par je dana postavljena u Varaždinu u ulici iz koje se ovaj osebujni avanturist i otisnuo u svijet prije nekoliko desetljeća.
Skulptor ju je načinio gotovo kao arhetipski znak u prostoru, njezino tijelo kao da je isklesao iz plamena jer ga tvori jedna neprekinuta i profinjena linija slaveći bezvremenu ljepotu i duhovnost žene.
Njezini prsti kojima jedva dotiče postament stvaraju poetski efekt kojim se čini da ova božica ljubavi leti kao vječni simbol apsolutne ljepote koja će možda spasiti ovaj svijet umoran od smrti, svijet koji, kako tvrdi sam autor, “hrli ka apokalipisi” .
I ovom je skulpturom , bez sumnje jednim od najljepših spomenika ženama, Lupino potvrdio svoje brojne i svakovrsne talente koji su očekivano u domaćoj sredini izazvali pakost i nelagodno meškoljenje mnogih kolega pa i prigovore da je rad postavljen bez javnog natječaja. Varaždin je, suprotno tome, samo profitirao ovim djelom jer je vhunske vrijednosti za razliku od većine javnih skulptura u Hrvatskoj.
Uostalom, Lupinova su djela našla svoja izlagačka mjesta i postigla fantastične cijene zadnjih godina u New Yorku i to od renomiranih kritičara i galerija, pa je i to kriterij koji valja uzeti u obzir s obzirom da Hrvatska ima velikih problema s javnom plastikom i to počevši od Zagreba, gdje su, na žalost u samom centru postavljeni vrlo loši radovi od spomenika Marku Maruliću, Tinu Ujeviću i Stjepanu Radiću, da spomenemo tek neke, i to djela koja su prošla sve moguće komisije i natječaje.
No, vratimo se Lupinu – tom jedinstvenom autodidaktu koji se potvrdio u svemu čega se prihvatio. Još prije par desetljeća proslavio se snimajući blještavilo američkih jet settera po noćnim klubovima ili u profesionalnim studijima postižući perfekcionističke snimke antologijske vrijednosti koje su ušle i u američke preglede najbolje fotografije i u muzejske postave (zagrebačka Moderna galerija).
Dakako, Lupino ne bi bio to što jest da nakon godina snimanja “poznatih” iza kojih su se krili obično nadrogirani i alkoholizirani pojedinci – pjevači, glumci i glazbenici jedne nemilosrdne mašinerije laži i snova nije i sam stekao glas fotografskog jet settera i umjetničkog “paparazza”. Mnogi su se iznenadili stoga kada je izveo jedini u povijesti hrvatske fotografije obrat ušavši u Klaićevu bolnicu, snimajući djecu oboljelu od raka čiju je neopisivu ljepotu zauvijek ovjekovječio i prikazao na humanitarnoj izložbi “Moji anđeli” u Muzeju za umjenost i obrt.
Ni tada mnogi nisu shvatili što je napravio izgubivši pred očima mnogu djecu koju je jako zavolio, ostaviviši njihovim roditeljima uspomene i upozorivši društvo na neizdrživu ljudsku tragediju u sredini gdje se nitko, ali baš nitko, ni prije Lupina ni poslije nije htio baviti temama teško bolesnih, umirućih ili invalida.
Baš kao što danas mediji u širokom luku zaobilaze sve veće i veće siromaštvo, pa je Tošo Dabac još uvijek jedini umjetnički velemajstor socijalno angažirane fotografije iako ulice vrve neopisivo žalosnim prizorima ljudi kojima je potrebna pomoć, a koje ćete vidjeti uvijek na par istih amaterskih novinskih snimaka umirovljenika kako kopaju po kanti za smeće.
Lupino je nastavio istim smjerom pa su sljedile humanitarne izložbe posvećene djeci oboljeloj od Downovog sindroma i izdavanje umjetničkog časopisa, nakon čega je počeo izrađivati arhaičan i masivan namještaj i zrcala, rabeći opet neuobičajenu staru tehniku i materijale, postižući jedinstvene rezultate.
Skulpture su bile zadnji izazov koji ga je privukao i u kojem postiže uspjehe, stvarajući profinjene, krhke i lagane forme koje su i na prezasićenom američkom tržištu koje je sve vidjelo našle svoje mjesto, a to je uspjeh s kakvim se malo tko od hrvatskih kipara može pohvaliti. Lupina često izbjegavaju domaći mediji. Osobno mi nije jasno zašto, s obzirom da je ostvario velike rezultate i pokazao humanizam kao malo koji umjetnik. Uostalom i ovaj spomenik ženama kao apsolutnoj ljepoti koja će možda spasiti ovaj svijet mnogo govori o njemu samome.