‘Ljepota i smrt su dvije temeljne odrednice u mom likovnom i literarnom stvaralaštvu…’

Dakle, ljudsko biće rastrgano dubokim proturječjima, raspeto između dobra i zla, biće u kojemu kako ističe Baudelaire simultano djeluju Bog i demon. Nije li povijest ljudskog roda na Zemlji gdje, kako kaže Dante, 'pati zlo sjeme Adamovo', dokaz tome da je usprkos dobra udio demonskog dominantan? U razgovoru u filozofovoj mansardi dotakli smo se i njegove omiljene teme samoubojsva u kontekstu filozofije. Naime, Cioran smatra da je život tako strašan i besmislen da bi nakon te spoznaje pitanje samoubojstva bilo čak i pitanje časti

Dimitrije Popović, slikar, kipar, grafičar i pisac koji se bavio zagonetnom Kristovom Mukom, Raspećem i Uskrsnućem, slijedio u svojim slikarskim traganjima velike talijanske majstore, od Leonarda do Dantea, crtao biblijske proroke, secirao strašne Kafkine preobrazbe čovjeka kukca, nastojeći odgonetnuti djelić tajne života i smrti, napisao je novu knjigu nedavno predstavljenu u Muzeju Mimara.

Knjiga „Labirinti sjećanja” posveta je umjetnicima koji su ga duboko nadahnuli, od Emila Ciorana, slavnog rumunjskog filozofa, čija je kultna knjiga „Kratak pregled raspadanja” posebno imala odjeka u slikarevoj mladosti, preko umjetnosti Danila Kiša, Ranka Marinkovića i Dade Đurića koji su ga fascinirali svojim djelom, često vrlo bliskim po temama. Sjećanja su to na te velike umjetnike s kojima se upoznao, družio, s vrlo zanimljivim opservacijama o njihovu životu.

Dimitrije je do danas priredio 70-ak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, te sudjelovao na dvjestotinjak skupnih. Dobitnik je trideset domaćih i inozemnih nagrada. Objavio je knjige „Veronikin rubac”, „Smrt u slikarstvu”, „Corpus Mysticum”, „Blud i svetost”, „Eros, krv i svetost”, „Priče iz Arkadije”, romane „Raspeće strasti” i „Ljubičasto ogledalo”, knjige proze „Smrt Danila Kiša” i „Uokvirene riječi” i te pripovijeteke, „Luča Njegoševe noći” i „Proces Kafkinog preobražaja”.

Član je Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Ruske akademije književnosti, Slavenske akademije književnosti i umjetnosti (Bugarska), Crnogorskog PEN centra i Hrvatskog društva pisaca.

O najnovijoj knjizi u izdanju Litterisa razgovarali smo s umjetnikom:

U jednom od eseja u najnovijoj knjizi ‘Labirinti sjećanja’ pred vama su iskrsle dječačke slike kada ste uz najljepše poljsko cvijeće zatjecali lubanje i kosture životinja. Je li već u toj najranijoj dobi ova slika postala jednom od idejnih srži vašeg golemog i fascinantnog opusa gdje se dodiruju ljepota i smrt?

Ljepota i smrt su dvije temeljne odrednice u mom likovnom i literarnom stvaralaštvu. Njihovo prožimanje vidljivo je u svim mojim tematskim slikarskim ciklusima ili esejima i beletristici.

Kada pokušavam sebi racionalno razjasniti korijene tog prožimanja, kada nastojim prodrijeti u tu zamršenu tajnu fenomena umjetničkog stvaralaštva, onda se prisjetim tih dana iz djetinjstva gdje su prizori iz neposrednog svijeta prirode u meni izazivali uz zapažanje i posebno zanimanje. Taj odnos lijepog i ružnog, mirišljavog divljeg cvijeta i kosti kostura neke ptice ili mačke kakve sam nalazio igrajući se s djecom u cetinjskim glavicama koje opasuju moj rodni grad, tada sam spontano osjećao kako u stvari lijepo i ružno harmoniraju u prirodi. Privlačno i odbojno prije nego su postali elementi mog stvaralačkog izraza, prenešeni u imaginarne svjetove slikarstva i literature, harmonično su živjeli u prirodi. Ta banalna stvarnost realnog svijeta ukazivala je u stvari na onaj vječni fenomen permanentnih ciklusa rađanja i umiranja, života i smrti. Ti lijepi privlačni cvjetovi i te mrtve bezbojne kosti ostvarivali su čudesno jedinstvo i bili su za mene također svojevrsno otkriće koje mi je dokazalo, obzirom na moj nadrealistički umjetnički prosede, da je, dakle, nadrealizam postojao u prirodi prije onog nadrealizma kojega sam kasnije otkrio kao avangardni pravac s Bretonovim manifestom. Ta sjećanja iz djetinjstva su mi potvrdila ono čega sam kasnije postao svjestan, a to je da se imaginarno emanira iz realnog. Ljepota i smrt se znaju fatalno rimovati.

U knjizi opisujete susrete sa slavnim filozofima, piscima i slikarima Cioranom, Kišem, Marinkovićem i Dadom Đurićem, sve od reda vrhunskim misliocima i stvarateljima koji su u nekim segementima bliski vašem umjetničkom senzibilitetu. Vjerujete li da su na neki način ti susreti bili predodređeni (preko raznih posrednika!), kao što u životu malo toga jest slučajnost. Vjerujete li u sudbinu, točnije u Boga?

Vjerujem da je sve u Božjoj moći. Četiri osobe o kojima pišem u knjizi izabrane su po onom Gotheovom izboru po srodnosti. Ono što je i Ciorana i Kiša i Marinkovića i Đurića određivalo kao posebne kreativne osobnosti bilo je i meni blisko. Imao sam afinitet i interese za istu ili sličnu umjetnost, filozofiju i literaturu koja je i njih nadahnjivala. Sve ono što je njihovo stvaralaštvo određivalo, unamunovski kazano, jest tragično osjećanje života. Stoga smatram da su moji susreti ili suradnja sa ovim stvarateljima bili “pripremani” preko onih posrednika koji su i njima puno značili: Dürer, Leonardo, sveta Tereza iz Avile, Lautreamont, Rimbaud, Dostojevski, Kafka, H. L. Borges – da spomenem samo neka važna imena. Kad sam ušao u Cioranovu parišku mansardu prva knjiga koju sam ugledao bila je knjiga Lautreamontovih sabranih djela. Bilo je to isto izdanje koje sam kupio u Parizu 1973. godine. Od te knjige sam godinu dana kasnije uradio jedan nadrealistički objekt. Prije toga, Lautreamontova “Maldororova pjevanja”, koja su preveli Danilo Kiš i njegova supruga Mirjana Miočinović, obilježila su moju mladost u gimnazijskim danima.

Dakle, labirint je nužan. Onaj umjetnički labirint, bez Arijadninog konca, jer umjetnik ulazi u labirint svjesno ili instinktivno. Osjeća ili zna da mu iz tog labirinta nema povratka. Što je labirint zamršeniji, to je izazov stvaralačkog traganja veći. Umjetnost je ogledalo labirinta nesagledivog ljudskog bića.

Kako je izgledao vaš susret s Cioranom čiju ste knjigu „Kratki pregled raspadanja” sami našli u jednoj zagrebačkoj knjižari. Eto, opet sudbinski pogled na točno određenu knjigu! O čemu ste razgovarali u njegovoj skromnoj pariškoj mansardi gdje ste mu pokazali svoje važno djelo kojim ste se dugo bavili u raznim periodima – starozavjetnu Juditu?

Poznanstvo s Cioranom je bilo posredovano njegovom čuvenom knjigom “Kratak pregled raspadanja”, koju sam kupio i jednoj zagrebačkoj knjižari davne 1972. godine. Kažem, poznanstvo, jer mi je ta knjiga otkrivala karakter njegovog složenog portreta. Cioranova pesimističko melankolična filozofija pisana je briljantnim stilom s profinjenošću vrhunskog poete. To je ono što je i najmračnije teme knjige, kao što je apologija samoubojstva, činilo privlačnim. Zanimljivo je bilo vidjeti kako se slavni filozof cijelo vrijeme sukobljava s Bogom bez kojeg nije mogao. Njegove zanosne stranice o svetoj Tereziji iz Avile pokazuju koliko je doživljavao istinski i dubinski ovu svetu karmelićanku, autoricu čuvenog “Zamka duše”. Cioranove su misli pisane gotovo u aforističkim formama. Tu sam knjigu imao kao ključnu literaturu na prvoj godini studija na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Kad sam Ciorana osobno upoznao u Parizu, u njegovoj čuvenoj mansardi, ponio sam mu na poklon moju knjigu ciklusa “Judita” istu onu koju mu je jednom prilikom pokazala moja prijateljica Branka Bogavac. Kad je Cioran prelistao tu knjigu, poželio je upoznati me. Eto, opet posredovanje putem umjetnosti. Mislim da slučajnosti ne postoje već se sve odvija po zakonima nekog višeg reda koji izmiče našim spoznajnim moćima i racionalnim eksplikacijama. Očito ga je zaintrigirao način kako sam likovno izrazio starozavjetnu hebrejsku heroinu. To smo poslijepodne u filozofovom stanu, dok je s pažnjom gledao reprodukcije slika ciklusa Judita, razgovor vodili o umjetnosti, filozofiji, religiji… te o životu općenito.

Koje su Cioranove ideje obilježile ili utjecale na vaš rad kada ste kao mladić stanovali kao podstanar u, paradoksalno, stanu u kojem si je jedan čovjek oduzeo život?

Ono što određuje moj pogled na svijet jest čovjekov tragični položaj u tom svijetu. Dakle ljudsko biće rastrgano dubokim proturječjima , raspeto između dobra i zla, biće u kojemu, kako ističe Baudelaire, simultano djeluju Bog i demon. Nije li povijest ljudskog roda na Zemlji gdje, kako kaže Dante, “pati zlo sjeme Adamovo”, dokaz tome da je usprkos dobra udio demonskog dominantan. U razgovoru u filozofovoj mansardi dotakli smo se i njegove omiljene teme samoubojsva u kontekstu filozofije. Naime Cioran smatra da je život tako strašan i besmislen da bi nakon te spoznaje pitanje samoubojstva bilo čak i pitanje časti.

Zanimljivo je kako ga je za vrijeme našeg posjeta nazvao jedan mladi intelektualac (koji ga inače često naziva) i koji traži od Ciorana potvrdu o svojoj odluci da se ubije. Taj bizarni detalj tog popodneva sjetio me na samoubojstvo jednog čovjeka koji se ubio u stanu u kojem sam kao student stanovao za vrijeme prve godine studija. Vrata od sobe u kojoj se nesretnik ubio bila su sudski zapečaćena crvenim voskom. Zanimljivo je kako život izrežira situacije u kojima se bizarno prepliću mračne pojedinosti. “Kratak pregled raspadanja”, s filozofovim mislima o samoubojstvu, čitao sam u iznajmljenom stanu u kojem je izvršen suicid, a u Cioranovoj mansardi za vrijeme našeg razgovora javlja se mladi čovjek koji sebi želi oduzeti život. Njegova je tragedija u tome što je bukvalno shvaćao Ciorana. Jedan je novinar nekom prilikom, isprovociran filozofovim stavovima o suicide, upitao Ciorana kad toliko zagovara samoubojstvo kao moralni čin, zašto se onda sam ne ubije i tako dokaže dosljednost svoje filozofije. Odgovor je glasio: “Bez ideje o samoubojstvu odavno bih se ubio…”

Nije li čudno da je taj veliki filozof ništavila i poricanja egzistencije i samoga života, zagovaratelj samoubojstva „kojim odlučujemo o svojoj sudbini”, a koji je toliko utjecao na vašu mladost, jednako strastveno kao i vi detaljno proučavao misične ekstaze sv. Terezije Avilske? Nije li se ovdje baš u fascinaciji za mističnim i onostranim spajanjem s božanskim očitovala filozofova neobična žudnja za smislom? Da ne kažem vječnim životom…

Potpuno ste u pravu.Smatram da se radi o čovjeku koji je u suštini svoga bića duboko religiozan. On se obrušavao na apsolut bez kojeg nije mogao. Izazivanjem Boga, u stvari, pokazivao je vjeru u njega. On se kao što sam već naglasio, istinski divi španjolskoj svetici. Taj me dio njegovih razmišljanja posebno zanimao jer je sveta Terezija intenzivno zaokupljala i moju pažnju. Često sam je crtao i radio kolaže i objekte po onom liku kakav nam je prikazao Bernini u svojoj čuvenoj skulpturi “Ekstaza svete Terezije”. O toj sam slavnoj skulpturi napisao jedan esej. Cioran koji je žalio što nije mogao biti biograf čuvenih svetica, Matildi Magdeburškoj, Katarini Sijenskoj, Anđeli iz Foligna… upravo potvrđuje svoju sklonost misticizmu i duboki interes za vjeru. Riječi iz otkrivenja svete Terezije su ga toliko dojmile da ih je po vlastitom priznanju danima ponavljao: “Ne trebaš govoriti s ljudima, nego s anđelima”.

S Cioranom ste se dotakli i velike teme Dostojevskog. „Bog se klacka između Rusije i Španjolske”, rekao vam je Cioran. Što je time mislio?

Točno. Spominjući svog omiljenog pisca Dostojevskog, Cioran je govorio, osim problema slobodne volje, i o misticizmu. Posebno je isticao odnos prema Bogu, strastveni odnos, kako je pisao, kojeg su imali ruski i španjolski mistici. Isticao je svoju omiljenu misao kako su Rus i Španjolac više opsjednuti Bogom od bilo kojeg njemačkog metafizičara. Sjećam se njegove rečenice: “Rusija i Sibir zajedno gore sa Španjolskom i Bogom”.

Citirajući Dostojevskoga koji piše o demonima i misleći na cjelovit vaš opus, pitala bih vas, kako pojašnjavate da u stvarnosti uvijek prevagne onaj negativni aspekt u čovjeku, ubojstvo kao temelj od postanka svijeta, svijeta koji začudo i usprkos tome, uvijek opstaje, čak i u krhotinama koje se neprekidno obnavljaju?

Malo prije sam spomenuo dominaciju zla u svijetu, zla koje je prisutno na razne načine, manifestno ili latentno. Između ostalog i opsjednutost sveopćim progresom svijeta otkriva istovremeno i naličje tog progresa. Svjedoci smo kako se upravo novim tehnologijama manifestira njihova zlouporaba u smislu raznih vrsta kriminala, diverzija, dječje pornografije, da ne govorimo o izgubljenoj privatnosti. Sva ta tamna dimenzija postojanja nužno postavlja ono staro pitanje: da li se čovjek rađa dobar, kao što je smatrao Russeau ili se rađa zao, kao što je tvrdio De Sade? Ovoj konstataciji nastranog markiza povijest ljudskog roda, nažalost, ide dosta u korist. Od starozavjetnog braćeubojstva Kaina koji je ubio Abela, nagon za ubojstvom je očito svojstven čovjekovoj prirodi. S druge strane, kada pogledamo evidentan problem otuđenja čovjekovog u tom modernom, naprednom svijetu, onada se javlja onaj temeljni problem na koji je upozoravao Fromm. Čovjek je izgubio “blagostanje”, a pod tim se pojmom podrazumijeva ona usuglašenost s prirodom što znači sa samim sobom i sa svojim bližnjima. “Iskustvo odvojenosti”, koje je danas na djelu, stvorit će u budućnosti od čovjeka elektronskog monstruma koji će sve znati, svime upravljati, koji će egzistirati u lažnom virtualnom svijetu. Bit će čovjek koji više egzistira, nego što živi. Ali, kako je rekao Dostojevski u “Idiotu” – “…ljepota će spasiti svijet…” Dakle, dobro. U tom smislu umjetnost ima veliku ulogu kako je naglašavao papa Ivan Pavao II., koji je u svom čuvenom “Pismu umjetnicima” citirao ovu čuvenu rečenicu ruskog klasika. Umjetnost daje smisao životu i oplemenjuje ga. Kada se bavi temama zla, posredno upućuje na dobro kao temeljnu vrijednost humanizma.

Vašu mladost, točnije slikarski studij, kako pojašnjavate, obilježili su i Lautreamont i mračna Buñuelova estetika. Koje su ideje prvoga i filmovi ili scene drugoga utjecali na vaš nadrealistički izraz?

Lautreamot je snažno djelovao na moj stvaralački senzibilitet artikuliran u nadrealističkim kompozicijama mojih ranih radova. Kod njega sam otkrio da stvari istovremeno mogu biti ono što jesu i nešto drugo, kada im se promijeni kontekst. U novim odnosima dobivaju nova značenja. Čuvena rečenica iz VI. “Maldororovih pjevanja”: “…lijep kao slučajan susret kišobrana i mašine za šivanje na operacionom stolu”, bitno je odredila ne samo nadrealističku umjetnost, nego se reflektirala na modern, odnosno suvremenu umjetnost općenito. Od nadrealizma i dadaizma do suvremenih aktualnih likovnih praksi. Posebno sam volio Buñuelovu mračnu poetiku donesenu u profinjenom redateljskom postupku. Više puta sam gledao “Andaluzijskog psa”, “Dnevnik jedne sobarice”, “Ljepoticu dana”. Ne čudim se da je Breton plakao od uzbuđenja kada je gledao “Viridijanu”. Buñuel je imao poseban senzibilitet i smisao za nadrealno.

I danas rado gledam njegove filmove. Nedavno sam gledao “Tristanu” s Catherine Deneuve i sjetio se Buñuelovih riječi o slavnoj glumici: “Lijepa je kao smrt, hladna kao vrlina i zavodljiva kao samoubojstvo”.

Posebno su prijateljska vaša sjećanja na Danila Kiša koji je opet(!) – sudbinski – vidio vaše radove iz ciklusa „Judita”. Ističete da je vaše prijateljstvo bilo srdačno i neposredno. Kako se sjećate Kiša čiju figuru s toliko nježnosti opisujete, njegova govora, tijela, sviranja gitare, nervozna pušenja i mnogih drugih zgoda, čak i snova u kojima vam se javljao?

Kiš je bio izuzetna ličnost. Susreti su s njim uvijek bili zanimljivi bez obzira da li se pričalo o takozvanim banalnim stvarima ili o ozbiljnim temama. Prjie nego sam ga osobno upoznao , upoznavao sam ga, kao i Ciorana, kroz njegovu literaturu. Kiš je isticao da stavlja znak jednakosti između literature i života. Zato je njegov “porodični ciklus” dat u njegovim knjigama tako sugestivan i izražen majstorskim stilom. Kiš je bio jako senzibilan i lucidan, duhovit i ironičan. Imao je velikog smisla za likovnu umjetnost. Bio je položio prijemni ispit za srednju umjetničku školu u Crnoj Gori. Taj likovni senzibilitet se odrazio i u njegovoj literaturi. Dar zapažanja i smisao za detalj. Pisao sam o Kišovim tekstovima o slikarima. Koliko znam nitko se nije bavio tim dijelom njegovog stvaralaštva. U knjizi “Labirinti sjećanja” unio sam samo one pojedinosti susreta s Kišom koje su bile bremenite literarnim, koje su mogle postati književnost. Obična memoaristička faktografija me nije zanimala. Taj sam princip provodio u cijeloj knjizi.

Koja su Kiševa djela utjecala na vas i što vas je posebno u njegovu finu senziblitetu vezivalo uza tog velikog pisca nalik, kako je ustvrdio jedan poznanik – Giacomettiju?

Posebno su me se dojmile dvije knjige – “Bašta, pepeo” i “Enciklopedija mrtvih”. Te knjige pokazuju sav raskoš Kišovog pripovjedačkog dara. Neke dijelove iz spomenutih knjiga unosio sam kao funkcionalne citate u “Labirintima sjećanja”, portretirajući piščev lik. Zanimljiva je Lubardina konstatacija da Danilo Kiš liči na Alberta Giacomettija. I doista, njegovo košćato lice i bujna kosa kao i njegova mršava tjelesna građa, podsjećala je na izgled slavnoga kipara. U metaforičkom smislu kazano, Kišova figura me podjećala, posebno u danima njegove bolesti, na Giacomettijeve skulpture izduženih korpusa, koje je nagrizala i izjedala težina i muka egzistencije zemaljskoga života. U takvim asocijacijama projicirala se misao o piščevom životu koji se odvijao, njegovim riječima kazano – “između nade i beznađa”.

Kakva su vaša sjećanja na Ranka Marinkovića uz čiji ste portret i druženja ispisali i neke od najljepših rečenica o ljudskim rukama?

Čuvam lijepe uspomene na susrete i suradnju s Rankom Marinkovićem. Bio je također izuzetna osobnost. Kad smo u razgovorima otkrili da je njegov blizak prijatelj, Cetinjanin, koji je živio u Torinu, bio i prijatelj mog strica, ti su naši susreti postali još prisniji. Razgovarali smo o crnogorskim slikarima i piscima, o Njegošu, o boravku Tina Ujevića u Nikšiću i njegovoj čuvenoj zbirci pjesama “Auto na korzu”. Ranko mi je ispričao i neke zanimljive i duhovite anegdote o slikaru Petru Lubardi. Naravno, u našim razgovorima posebna je tema bila o rukama. Marinković je poznavao neke moje radove u kojima je izražajnost ruke bila posebno naglašena kao u nekim kompozicijama Kristovog raspeća… Ruke doista jesu neiscrpni motiv , uvijek aktualan i u likovnoj i literarnoj umjetnosti.

Kakav ste projekt ostvarili s Marinkovićem, koji je također vidio vašu knjigu „Judita” koju je napisao Tonko Maroević?

Rad na toj književno grafičkoj mapi bio je zanimljiv stoga što suradnje na tom prijektu u stvari nije niti bilo. Vodili smo samo razgovore, jer je Ranko u potpunosti poštivao moju likovnu autonomiju. Kao vrstan pisac i intelektualac znao je da je ruka toliko inspirativna da bilo koja od simboličkih kompozicija koje imaju za motiv ovaj dio ljudskog korpusa, može biti zanimljiva. Na početku razgovora o grafikama za grafičku mapu napomenuo sam da me ilustracija nikad nije zanimala ,te da će mi njegov tekst o rukama biti kao inspirativno polazište, a ne literarni predložak za doslovno prenošenje teksta u likovni medij. Grafički listovi u mapi prikazivali su ruke u njihovim različitim simboličkim značenjima, završno sa Kristovim probodenim šakama…

Pišući o Marinkoviću dotakli ste se i tema osamljenosti otoka, ali i planina. Što ste time mislili?

Ranko Marinković je rođen na otoku Visu. U metaforičkom smislu gledano, otok budi svijest o čovjekovoj spoznajnoj ograničenosti. U kom god smjeru se krene uvijek se dolazi do obale, do granice kopna kojim se čovjek kreće. More koje okružuje otok može čovjeka povezivati sa svijetom, ali čovjek zna da je na otoku izoliran. Iz te izolacije želi izaći, preći granice koje ga okružuju. Ja sam rođen na Cetinju. Ta stara crnogorska prijestolnica je okružena kamenim glavicama, brdima i planinama. Grad je kao otok u kamenom moru. Taj kameni obruč oko Cetinja stvara ambivalentan osjećaj. Čini se da vas ta brda i planine štite i da vas također sabijaju ili guše. Tu, u tom pejzažu čovjek također osjeća svoju spoznajnu ograničenost. Želi razbiti taj obruč, razdvojiti ta brda i planine i vidjeti što je s onu stranu, tamo gdje sunce i dalje sija nakon što je zašlo iza cetinjske kotline. Ta potreba za novim obzorima, za novim svjetovima, u osnovi je fenomenologije stvaralaštva. Umjetnik uvijek teži razmicanju granica stvarnog. Nadilazi svijet zbilje prodirući u njega.

Marinković nije volio strojeve. I vi pišete kako stroj briše individualni rukopis, ali osobno bih rekla danas i upravo razorno utječe na cvilizaciju sve kraćim tekstualnim formama, nasilnim društvenim mrežama koje su postale najsofisticiranije sredstvo nadzora čovjeka, prevagom vizualnog nad tekstualnim, osiromašenjem i tiska i izdavaštva. Što mislite o tome?

U potpunosti se slažem s Vašim mišljenjem. Rukopis jednog pisca nam također govori o njegovoj osobnosti, temperamentu itd., da ne kažem koliko je to vrijedan dokument po sebi. Imati na primjer Camusove tekstove u izvornom rukopisu ili na kartici s pisaćeg stroja, velika je razlika. Danas u eri E-civilizacije duhovno osiromašenje ili atrofija senzibiliteta sve su više uočljivi. Uniformnost potiskuje ili uništava individualnost. Teror kolektivne manire se odražava i na onome što pripada domeni bliskosti ili intime. Na primjer, onaj lijepi običaj čestitanja Božića na čestitkama s jaslicama, adekvatne tematike zimskih idila u kojima smo dobijali rukom ispisane želje za taj veliki blagdan i Novu godinu, o čemu je svojevremeno u “Vjesniku” afirmativno pisao Vaš otac, Veselko Tenžera, sada se zamjenjuje hladnim ekranom mobitela s krajnje reduciranim tekstom – Sretan B. i N g, zatim Lp uz ime ili inicijale pošiljatelja sa stiliziranim simbolima srca. Intimnost kojim su zračile stare, iako često kičaste slikarije, primjerenije su od hladnog minimalizma elektronske nemaštovitosti. To banaliziranje tradicije u ime nekog modernog stila komuniciranja je, u stvari, neka vrst dehumanizacije. Čovjek je u službi automata kojeg je sam proizveo. Tehnički napredak se odražava na njegovo duhovno siromaštvo. Nikad ne bih mogao čitati pripovjetku ili roman na računalu. Knjiga je prirodniji medij, u prisnijem je kontaktu s ljudskim tijelom. Makluanovski rečeno, knjiga je produžetak naših ruku, uzimamo je s police, listamo, odlažemo na noćni ormarić…

Uz temu ruku vezano je i vaše neobično iskustvo s velikim štovateljem vašeg rada, Pierceom Brosnanom. Možete li nam ispričati kako ste ga upoznali, kakav je vaš rad kupio, ali i zanimljivo djelo koje vam je poklonio?

Zanimljivost susreta s Pierceom Brosnanom bio je u tome što je slavni glumac bio od ranije dobro upoznat s mojim radom. Kad je jednom prilikom kratko boravio u Zagrebu svratio je u galeriju Hotela Intercontinental i pitao vlasnicu, gospođu Lidiju Lojić, ima li u galeriji mojih radova? Na pitanje što ga zanima, počeo je nabrajati moje cikluse. Kad me posjetio u ateljeu rekao je da je davno kupio jednu moju monografiju i da su mu se radovi toliko svidjeli da je odlučio upoznati me kad sljedeći put dođe u Zagreb. Brosnan je jako ugodan, jednostavan čovjek s velikom ljubavi i smislom za umjetnost. Veliki je vjernik i posebno ga zanimaju moje slike s kompozicijama Kristovog stradanja i raspeća iz ciklusa “Corpus Mysticum”. U ateljeu je želio kupiti jedan rad s kompozicijom Golgote s izraženom Kristovom rukom s čavlima i Božjim okom na njoj… Kako sam taj rad bio poklonio mojoj supruzi Jagodi, nisam ga htio prodati. Suradan ujutro kad je Brosnan otputovao, iz hotela smo dobili veliki buket cvijeća za Jagodu i glumčev crtež njegove ruke inspiriran radom koji mu nisam mogao prodati. Kad je prije par godina prilikom snimanja u Crnoj Gori posjetio moju izložbu na Cetinju u Njegoševoj Biljardi, rekao je da je moja slika “Mrtvi Krist” izgorjela u požaru u njegovoj kući u Malibuu. Obećao sam mu uraditi drugu verziju te slike.

Kakav je kao čovjek i kao umjetnik bio Miodrag Dado Đurić, kojega s posebnim štovanjem i ljubavlju opisujete i to vrlo živopisno?

Dado Đurić je također bio posebna osobnost. Bio je individualist predan svim svojim bićem onome što je radio. Imao sam prilike uvjeriti se u postupak njegovog rada prilikom boravka u slikarevom domu u mjestu Herouval, stotinjak kolometara udaljenom od Pariza. Njegove, kako su ih kritičari okarakterizirali – fantazmagorične kompozicije, izražavale su svijet izobličenih bića u raspadanju. Dado se sav predavao slici. U procesu rada često je unosio promjene, ne računajući unaprijed na definitivni izgled kompozicije. U vremenu nesklonom narativnoj figuraciji, u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, ostao je dosljedan verističkom nadrealizmu. Bio je ineligentan i duhovit umjetnik. Kao rođeni Cetinjanin, premda puno stariji od mene, imali smo zajedničkih tema vezanih za naš rodni grad. Naše obitelji su bile u prijateljskim odnosima. Cijenio sam njegovu dosljednost. Imponirala je također njegova beskompromisna vjera u slikarstvo kad se proglašavala smrt slikarstva. Od hrvatskih slikara posebno je cijenio Stančića.

Što je bilo zajedničko u vašem radu, odnosno idejama, ili, kako ste opsali slikarev rad – da u općem porazu umirućeg svijeta – budi svijest o životu kao najvećoj vrijednosti?

Povezivalo nas je više stvari, naročito na planu likovne umjetnosti. Dado je volio renesansne majstore, posebno njihove crteže. Ja sam također volio talijanske i njemačke umjetnike tog razdoblja, Mantegnu, Leonarda, Grünewalda i Dürera. Bliska nam je poetika slikara i pisaca koji su se bavili onim što se odnosi na podsvijest, na tamne strane ljudskog bića… Naravno, tu su tradicija i podneblje, mediteranski ambijent sa svim kontrastima u kojima se isprepliću stvarnost i mit. Mediteransko podneblje je u Španjolskoj dalo umjetnost Dalija i Buñuela, dakle velikih majstora poetike nadrealnog, koja je bliska Dadovom slikarstvu. Usprkos teškom životu i mračnim temama njegove umjetnosti, Dado je bio svjestan vrijednosti života. Slavio ga je svojim slikarstvom…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI