Stephen Lupino nikada nije imao iluzija. Kamera je tom trezvenom Varaždincu bez lažnih iluzija o svijetu, podjednako služila bilježenju lažnog, često i karikaturalnog sjaja njujorškog jet seta (pri čemu je i sâm postao velika zvijezda), kao i snimanju najvećih ljudskih tragedija, čime je doista postao jedinstvena figura u korpusu hrvatske fotografije
Izdužena skulptura „Leteće Venere“ dugih nogu, ruku pretvorenih u krila i kose koju povija vjetar, a koju je Stephen Lupino predstavio na svojoj retrospektivi u zagrebačkim Klovićevim dvorima -velika je oda životu u mračnom svijetu koji, kako s pravom kaže autor – „hrli ka apokalipsi“. Bez sumnje, svjetski poznati fotograf žena, potvrdio se podjednako i kao uspješan kipar, slikar i dizajner namještaja, čija djela odražavaju poraz suvremene civilizacije u kojoj ljudski život ima sve manju vrijednost. Malo je tko mogao očekivati da će 21. stoljeće biti još gore od prethodnog, koje je kroz dvije idelogije institucionaliziralo nasilje i masovnu nasilnu smrt.
Izložba je u tom smislu bila svojevrstan odslik današnjeg doba globalnog kaosa, doba koje u Europi nosi teško breme dvaju totalitarnih sustava s milijunima ubijenih u njemačkim i ruskim logorima, odnosno prikaz suvremene apokalipse koja posvuda poprima iste, tamne konture ratova, izbjeglištva, sve većeg siromaštva i izgubljene ljudskosti, ali i velika Lupinova posveta ženama kao simbolima one bezvremene vitalnosti i osjećajnosti, koja uvijek ostaje kao posljednja nada u svijetu umornom od smrti.
Posveta životu
Štoviše, njegova arhetipska Venera nosi utješnu poruku s posljednje linije obrane od sveopće planetarne nesreće, koju autor i pokazuje u slikama fatalističkih naziva – „Lucifer“, „Luciferov svijet“, „Apokaliptične žene“ i „Cunami“, ali i u skulpturama ukočenih lica bez emocija. Leteća Venera, krhka i elegantna nije samo kontrapunkt djelima u kojima odjekuje mrak današnjice – ona „leti“ usprkos strahovitoj težini postamenta kojima je prikovana uz tlo.
Većinu izloženih radova autor je već predstavio u rujnu 2017. u Beču i Grazu, pa su Klovićevi dvori bili izložbeni finale u prikazu jednog vrlo neobičnog opusa.
Izložba je ispunila očekivanja, prikazavši zašto je Lupino jedinstvena pojava u korpusu hrvatske umjetnosti i rijedak umjetnik koji postiže uspjehe na američkoj sceni. Valja priznati da nikada ovaj senzibilni Varaždinac, nekadašnji karate šampion i tjelohranitelj, koji je vrlo mlad započeo veliku fotografsku pustolovinu – nije imao iluzija. Kamera mu je podjednako služila bilježenju lažnoga sjaja njujorškog jet seta, prikazivanju gotovo karikaturalnih likova koji tvore noćnu scenu bešćutnog velegrada, gdje toliki očajnički streme postati poznati, već i (mnogo kasnije), snimanju najvećih ljudskih tragedija, čime je doista postao jedinstvena figura u korpusu hrvatske fotografije.
Lupino je i do New Yorka dospio lutajući svjetskim metropolama osamdesetih godina. Proputovavši Italiju i Englesku, bezuspješno je pokušao biti glumac. Pukim slučajem, dok je u Veneciji pozirao za američki Vogue, snimio je djevojčicu na plaži tako uspješno, da je otkrio životno zanimanje koje će ga proslaviti i obogatiti. Nakon Europe, zaustavio se u New Yorku.
U Klovićevim dvorima mogu se vidjeti i neke od njegovih najslavnijih snimaka ljepotica, ali i američkih zvijezda iz najranijeg razdoblja, kada je tek postao slavan u New Yorku, što je već bio nevjerojatan uspjeh u gradu koji ima stotine tisuća vrhunskih fotografa.
Baveći se svim i svačim (od sporta, modelinga, pa do studiranja), došao je u doticaj s poznatima koji su mu postali modeli. Lupino je u New Yorku živio kao noćni lutalica koji je bilježio živopisne likove undergrounda. Pomogla mu je Deborah Turbeville, slavna modna fotografkinja, zahvaljujći kojoj su mu se otvorila vrata prestižnih tiskovina.
Visoka ‘čistoća’ i plastičnost snimaka
Postao je toliko cijenjen svojim nekonvencionalnim i originalnim snimkama „zvijezda“, da su mu dopustili da postavi improvizirane studije u dva trendovska njujorška noćna kluba – Area i The World.
Koristeći spot-rasvjetu (svega jedna žarulja od 1000 W) inzistirao je na modelaciji svjetlo — tamno, čime je postigao visoku „čistoću“ i plastičnost snimaka.
U klubu Area imao je pristup nebrojenim posjetiteljima kluba i slavnim osobama, koje je mogao učiniti temom svojih fotografija. Među članovima isticali su se Billy Idol, The Ramones, Brian Ferry, Frank Zappa, Malcolm McLaren, Grace Jones, te slavni likovni umjetnici, kao što su Jean-Michel Basquiat i Keith Haring.
Kada je u francuskom Vogueu proglašen, ni manje, ni više, nego „genijem objektiva“, preorijentirao se na modne fotografije, radio je kataloge automobila za General Motors, Lanciu, reklamnu kapanju za cipele Kiney, snimao modnu kolekciju Ferrea i Trussardija. Radio je za vodeće modne i umjetničke časopise: Photo, Zoom, Vogue, Playboy, Hommes, L’Uomo Vogue, Europeo, L’Espresso, Per Lui i King and Max.
Gledajući danas njegove pin-up djevojke, ljepotice i nabildane muškarce u neobičnim pozama, gledatelj shvati da nije imao samo sreću pronaći vlastiti stil među milijunima američkih fotografa, već je bio i lukav poput Warhola, još jednog Europljanina koji je odmah shvatio američki način razmišljanja – znao je da će mu se ponuditi najljepše žene i muškarci za svojih 15 minuta medijske slave, koje smatraju da su – smisao života.
Zemlja poput Amerike, koja živi od mitova mladosti i ljepote, utrke za dolar, vrlo je uspješno filmskom i modnom industrijom nametnula svijetu svoju tvornicu snova u koju još vjeruju romantični i naivni pojedinci.
Povratak u Hrvatsku
Valja istaknuti da je Lupino snimao i manje poznate ili nepoznate osobe, postižući jasne i stilski prepoznatljive snimke od kojih su mnoge postale dijelom antologija svjetske fotografije. S druge strane, kada se vratio u Hrvatsku ovjenčan slavom, snimio je jednu od najčudesnijih serija fotografija posvećenih djeci oboljeloj od malignih bolesti, ali ti radovi koje spominjemo kako bi se vidjele sve dimenzije Lupinovih umjetničkih i etičkih preobrazbi nisu, na žalost, na ovoj izložbi.
Ali, humanitarna izložba „Moji anđeli“, podsjetimo, koju je svojedobno publici predstavio tadašnji ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt, Vladimir Maleković, otkrila je novog Lupina – fotografa sposobnog izdržati najveću zamislivu bol. Bio je to nevjerojatan dokument patnje – zadnje fotografije koje su ostale roditeljima nakon oproštaja s djecom, fotografska zadaća, koja ga je, kako je rekao i sam Lupino – gotovo uništila.
Mjesecima je u Klaićevoj bolnici snimao tu djecu koja su ga zavoljela, pa je i suvišno reći da su mu i samom postala prijatelji. Bila je to, stoga, i jedinstvena izložba u povijesti hrvatske fotografije i lekcija svima onima koji uvijek okreću glavu od najtragičnijih ljudskih tema, a svoju tešku misiju Lupino je nastavio snimajući i nekoliko serijala stigmatizirane djece oboljele od Downovog sindroma. Dakako da su ove izložbe, na koje podsjećamo kako bismo pojasnili emotivnu krivulju Luinova opusa, razbile mit o njemu samom kao fotografu isključivo posvećenog blještavilu modne scene.
Na izložbi se mogu vidjeti i dva iznimna rada – portret „Fabijan Šovagović“ i „Radnik“, koji potvrđuju da je autor vrlo lako klizio raznim područjima koja uključuju i angažiranu i portretnu umjetničku fotografiju.
Futuristički namještaj
Uvijek iznenađujući, Lupino se posljednjih godina proslavio i svojim jedinstvenim arhaično-futurističkim namještajem u kojem spaja drvo i metal, kao i skulpturama, koje održavaju svu krhkost ljudskog života.
Što se tiče namještaja, on je posve originalan i nema poveznica s drugim autorima. U njemu je Lupino otkrio ljubav prema drvu i metalu, prema prastarim vještinama klesanja, rezbarenja, brušenja, radeći posve originalne radove u rasponu od futurističkih zrcala do neobičnih stolica jedinstvenih nogu i naslona. Djela od masivnog drva sa zakovicama (zrcala, stolice) ponekad asociraju na srednjovjekovni pučki namještaj i posve su originalna u usporedbi s današnjim dizajnom, dok je u futurističkom namještaju postigao vrlo maštovita ostvarenja, ponegdje bliska filmskoj estetici Luca Bessona.
U slikama bliskima estetici outsider umjetnosti, Lupino je, pak, vrlo jasno, najčešće u kontrastima crne i crvene, prikazao dijabolične sustave koji su obilježili 20. stoljeće, referirajući se na simbole totalitarizama, ali i na individualno zlo, sveopći rasap vrijednosti i mračne slutnje koje prožimaju današnjicu. U tom nizu slika apokalipse, ističe se rad „Greed“ (Pohlepa) kao glavna površinska oznaka današnjeg vremena, iza koje stoji vječno i uvijek prisutno zlo.
U skulpturama je opet pronašao nešto posve drugo. U njima se očituje i nova Lupinova filozofija. U skulpturama nalik afričkim i oceanskim totemima, izduženim likovima nalik dalijevskim i de chirichovskim likovima osamljenima u pustinji, doista je pokazao i krhkost današnjeg čovjeka i ljudskog života, ali i njegovu dijaboličnost.
No, iza svih mračnih tema, ipak stoji veličanstvena „Leteća Venera“ kao znamen ljepote koja će, kako je pisao Dostojevski – „spasiti svijet“. Zna Lupino i predobro da iz svakog mraka, kaosa i rasapa, uvijek dolazi svjetlo, ma koliko to nemoguće izgledalo…
Ukratko, Lupino se potvrdio ovom izložbom kao vrstan i doista svestran autor koji stvara djela univerzalne tematike, vrijednost kojih je prepoznala i američka, austrijska, a danas i zagrebačka publika.
