Junaci renesanse na putevima slave

Svakodnevno je trebalo ili popustiti ili oduprijeti se zovu predjela kroz koje je vodio put, kavga, kojima su bili svjedoci, kneževskih povorka što su ih susretali na raskršćima, lijepih stvorova, čiji je jedan pogled, jedan smijeh, jedna kretnja ruku, jedan okret bokova sadržavao u sebi više vječnosti nego sve međusobno zavađene estetike u duhu intelektualaca

Ėlie Faure se sa svojom “Povijesti umjetnosti” upisao među najveće i najbolje pisce proteklih stoljeća. Probrane dijelove iz njegove slavne knjige donosimo s odabranim detaljima o umjetnosti renesanse, u kojima pojašnjava rođenje talijanskog slikarskog genija u Europi.

Element slikovitosti, kako piše Faure, što je služio Firenci samo kao povod za stvaranje, došao je iz Venecije, a slikari lutalice, koji su pješačili ili jahali putevima, prisustvovali su svakodnevnim borbama, što su ih u svakom klancu zametali kondotijeri i njihove rulje, zaustavljali su se u gradovima da ukrase kakvu krstionicu, i odlazili su opet dalje u potrazi za kruhom. To su bili najbolji slikari…

Zvali su se Giotto, Taddeo Gaddi, Angelico, Benezzo Gozzoli, Paolo Uccelo, Filippo Lippi, Gentile da Fabriano, Piero della Francesca, Luca Signorelli, Bernardino Pinturicchio. Oni su išli iz Firence u Pizzu, iz Pise u Sienu, iz Siene u San Gimignano, iz San Gimignana u Urbino, iz Urbina u Arezzo, iz Arezza u Sansepolcro, iz Sansepolcra u Perugiu, Assisi, Orvieto, Spoleto, iz Spoleta u Rim…

Bili su zanatlije, radili su zajedno, predavali su jedan drugome svoje tajne, svaki je od njih ukrašavao svoj zid, netko je drugi nastavljao posao onoga koga je odnijela smrt… Palače, hramovi, gradske kuće, samostani i groblja, sve je bilo prekriveno slikarijama; i sama su se pročelja ukrašavala, u divnoj su nadi cvali svi gradovi.

Kamo su išli i kako su živjeli…

U Lombardiji, u Mletačkoj republici, a naročito u Toskani i u Umbriji posvuda nalazimo freske. I najmanje selo je imalo crkvu, oslikanu kapelu; majstori su odlazili na nekoliko mjeseci iz radionice, u kojoj su počeli svoj put, a zatim bi cijelog života ostajali ondje, kamo su došli. Ponekad su opet ostavljali započeto djelo, da bi otišli tamo gdje će biti bolje plaćeni.

Kako su vjerovali u sebe i imali golemu snagu, nisu se bojali ostaviti na svakom kamenu puta dijelić svog života, a cilj je njihova posla bila želja za slijedećim poslom. Gotovo nitko od njih nije imao povjerenja u drugoga, ali ne zbog novca. Svaki je mislio, da nosi u sebi najljepše od svih djela i od jednog je do drugog napora rastao sve više, da bi mogao pobijediti.

Svakodnevno je trebalo ili popustiti ili oduprijeti se zovu predjela kroz koje je vodio put, kavga, kojima su bili svjedoci, kneževskih povorka što su ih susretali na križanjima, lijepih stvorova čiji je jedan pogled, jedan smijeh, jedna kretnja ruku, jedan okret bokova sadržavao u sebi više vječnosti nego sve međusobno zavađene estetike u duhu intelektualaca…

Kad poznajemo povijest Filippa Lippija, njegovo djelo izaziva čuđenje. Čovjek bi pomislio da bio ono moralo biti jače ovisno o svim neposrednim užicima što ih život pruža. Lippi je bio jedan od onih nesvakidašnjih i divnih impulzivnih ljudi, kojima je njihovo doba opraštalo sve, jer je u njihovu načinu življenja prepoznavalo svoje nagone.

Za njih nije bilo zakona izvan njihove želje. To je slava talijanske duše, a ujedno i opasnost, koja joj prijeti. Ona u jednom zamahu ide do samog svog dna. Neobuzdanost osjećanja koja je toliko tištala Massaccia ili Donatella, gonila je redovnika Lippija, da žudno grabi život gdje god stigne… Bio je to redovnik koji je ostao redovnik i onda kad je zavodio redovnice, koji se upravo pomamno odavao ljubavi.

Raskalašeni Filippo Lippi

On je u zanosu između dvije vatrene pustolovine, u snažno modeliranim slikarijama, koje su svojim crvenim akcentima izbijale iz tame kapela, slikao svetu povijest prenijetu u firentinsko društvo, uzburkanu i uzdrhtalu od drame, što ju je rastakala. Na gozbama i svečanostima u palačama, u niskim dvoranama popločenim bijelim i crnim kockama, lagano su se kretalne neobične plavokose žene i u njima su mistična vremena živjela do u samo srce raskošne orgije u kojoj su se u isti mah preporađala i osjetila i misli.

Filippo Lippi označuje, možda, trenutak najveće zebnje što su je proživjeli Firentinci. Iako slikari još uvijek nalaze gotovo svaki put u Svetom pismu povod za ispoljavanje svoje strasti, njih je već prožeo humanizam, koji nastavlja svoje djelovanje. Sukob se prebacuje na drugo područje.

Ne sukobljuju se više njihova drevna vjerovanja i nabujali nagon, koji ih navodi na istraživanje oblika, da bi iz njega iščupali duh. Sada se sukobljuje sam taj živi nagon i preuranjeno djelovanje filozofske i književničke učenosti, koja vjeruje, da će u analitičkoj misli pronaći hranu za nove potrebe, što ih Italija otkriva u sebi.

U djelu Filippa Lippija firentinski crtež počinje gubiti svoju snagu, njegove se krivulje pretjerano zaobljuju, držanje i kretnja postaju usiljeni, a isto tako i priklon glave, nagib vrata nad ramenima, nabori haljina, pa i sam oblik cvijeća. Svi njegovi učenici, pa čak i kipari – među ostalima i Agostino di Duccio, poći će u tome – njegovim stopama.

Duh platonizma

Duh platonizma, na koji se poziva elita, dolazi ovamo suviše rano. Grčka je duša u vrijeme Platonovo temeljila svoja uopćavanja na životu tri stotine godina proživljavanom, osjećanom i voljenom zbog života samoga, života što se skladno razvijao u jednom smjeru bez I jednog zastoja, bez I jednog uzmaka, da bi se u svom prirodnom usponu dovinuo do života idealizma Periklova stoljeća.

Firenca je zagrizla u još nezreo plod od kojega joj trnu zubi. Pa, ipak, je za Firencu i za Italiju, iako će se kasnije morati vraćati natrag, bilo bolje što su se dale na istraživanje književnog područja što su im ga pružali platonovci, no da su izgubile svoju ličnost pred djelima prošlosti koje su im stavljali kao uzor.

Firentinski oblik, zapravo, ni po čemu ne nalikuje na antički oblik, a između firentinske umjetnosti i umjetnosti kipara Atene i Italije Rimskoga carstva – nema nikakve veze. Antički je oblik upravo toliko smiren i pun, koliko je firentinski opor, suh i nemiran. Život je pobijedio svugdje u Italiji. Ona je napisala svoj spjev na jeziku, koji je odgovarao njezinim željama.

Pa, ako je nakon stotinu godina muka pronašla oblik, što je na površini podsjećao na antički oblik, dogodilo se to zato, što je antički oblik, jednako kao i samo slikarstvo 15. i 16. stoljeća, bio nužni izraz grčko-latinskih naroda.

U jednom času, kad je Lorenzo Medici organizirao i pjevao svoje Trionfe, kad su poganske povorke uz povike i kavgu prolazile ispred Loggie dei Lanzi i kad je Poliziano pisao svoje Stanze, čak se činilo kao da će firentinska duša, u stvarnom životu, preobraženom rukom velikog slikara, zaustaviti razvoj talijanskog genija prema likovnom idealizmu, što su ga ostvarili umjetnici slijedećeg stoljeća.

Dok je Botticelli do krajnjih literarnih konsekvencija dovodio sve što je bilo izvještačeno u djelu Filippa Lippija, dotle je Ghirlandaijo u njemu odabirao ono što je bilo najneposrednije i najzdravije. Nitko nam nije ostavio tako vjernu sliku firentinskog života, kao on. To isto ne možemo reći o Filippu Lippiju, usprkos njegovu silovitu crtežu, njegovim pomalo nesuvislim, no snažnim orkestracijama, usprkos karakteru njegovih portreta, žilavim tijelima, koščatim nogama, mršavim licima, kojima je koncentrirana strast davala ozbiljan, tužan, pomalo plahovit izraz.

 

On se cijelog svog života kolebao i nikada nije znao odlučiti se između onoga, što je naučio iz djela svog oca i međusobno suprotnih utjecaja Ghirlandaioja i Botticellija. A oporog Verrocchija, jeinog od velikih suvremenika ove trojice slikara, koji je kao i oni podlegao nadmoćnom utjecaju Donatella i Lippija, zaokupljali su gotovo potpuno problem perspekive i anatomske razdube. Kad se bavio kiparstvom, pridavao je veću važnost načinu na koji je obrađivao materiju i lijevao broncu svojih kipova, no samim tim kipovima.

Domenico Ghirlandaio

Ghirlandaio je jedini volio slikarstvo zbog slikarstva. Jedini je on slikao s onom radošću, koja je proslavila Veneciju i Flamance. Žalio je što ne može “čitav krug firentinskih zidova prekriti slikarijama”. Jedini je on, uz Gozzolija – koji je došao trideset godina prije njega, jedini je on od svih Firentinaca znao vidjeti kako krajolici uranjaju među brežuljke, jedini je on znao naslikati, kako se gube u dubinu velike kockasto opločene dvorane, terase i nebo, na kojemu se ocrtava čist obris kampanila i tornjeva.

Iako se čini, da nije kao Masaccio shvatio bitnu ulogu svjetla i sjene, on je jedini pokušao da atmosferom, ravnotežom skupina i točnim valerima, spoji međusobno planove, koji i najsmjelijim likovnim transpozicijama daju privid stvarnosti. Jedini je on poslije Masaccija i sve do da Vincija, a možda i više no sam da Vinci, pokušao izaći iz onog intelektualnog primitivizma u kojemu je bila i originalnost i slabost Firence. Bio je to za njega i dobitak i gubitak.

On je od svih Talijana svoga doba po svom jeziku najbliži velikim razdobljima. Ali je zato, možda, od njih najudaljeniji u lirizmu i kraljevskom dostojanstvu. Ostao je umjeren u vrijeme, kad su slikari bez reda gomilali svoje likove, slagali tonove, ne pazeći na sklad, pretrpavali svoje kompozicije cvijećem i kričavim tkaninama. A on je ipak znao prikazati prolaženje lijepih povorka, prekrasno orkestrirati narančaste, zagasito crvene boje, boje jorgovana i zelene boje, razasipati po bijelim stoljnjacima, pokućstvu i rubovima otvorenih prozora košare s voćem, kite cvijeća, zvučne čaše i paunove, koji poput lepeze šire repove posute dragim kamenjem.

On je razumijevao mlade firentinske žene, koje je Filippo Lippi suviše pomamno ljubio, da bi mogao zdravo gledati na njih.

One su se kretale u svojim srebrom izvezenim haljinama, s lijepim rukama sklopljenim o pasu. Okretale su prema njemu svoja duguljasta i profinjena lica, pomalo boležljiva, bez ljepote, no tako neočekivano privlačna, tako ozbiljna sa svojim tužnim ustima i očima, svojim vratom suviše krhkim za teret plavih pletenica, svojim izgledom cvijeta, koji je suviše težak za svoju stbljiku i koji je uvenuo prije no što se rascvjetao.

One su razgovarale međusobno, dojile su novorođenčad ili pružale prema njima ruke, nosile su rublje ili košare, obavljale poslove u svom otmjenom domaćinstvu. Ponekad su izlazile na terase, odakle se vidio krajolik kako se gubi u daljini, nenametljiv, prozračan, točno ocrtan, toskanski krajolik pretrpan brežuljicma, osut borovima i usjevima, sa srebrnim nebeskim svodom po kojem su prelijetale velike ptice.

On je, možda, jedini “intimist” u toj strastvenoj Italiji koja je slavna u prvom redu po tome što je dramu čovjeka, zajedno sa sveopćom dramom, prevela u slikarska uopćavanja. Kao i svi Talijani i Ghirlandaio je, nema sumnje, bio decorator. Njegov je stil suviše napet, da bi mogao opisivati spokojstvo večeri i domaćih obroka. On je nemiran, i drama kod njega kruži naokolo.

Ni čovjek kojemu su namiliji od svega tišina i domaće ognjište, ne može izmaći geniju svoje rase. A od naroda koji živi na ulici ili se naginje kroz prozor čim začuje žamor kavge, pjesme, pripovjedanja i svečanosti, i koji često ima prilike vidjeti nasilne ili ljubavne pothvate, od izražajnog i živahnog mnoštva, kojemu je mimika drugi jezik, koji razumije sve i zna sve objasniti od prve, od mnoštva što ga zabavljaju i zanose u isti čas i govori uličnih trgovaca, ne smijemo očekivati da će u miru povučenosti tražiti izvore svog uzbuđenja i sredstvo svoga djelovanja.

Bilo kako bilo, Ghirlandaio je vratio u firentinski život krepki crtež Filippa Lippija i gotovo mu je pošlo za rukom da taj crtež sjedini s mnoštvom na slici i s prostorom…

(Nastavlja se…)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI