Izložba kao osobni hommage kolegama

Ministarstvo kulture

Hommage fotografima Nikoli Vraniću, Vinku Malinariću, Rudolfu Bartoloviću, Živku Bačiću, Miljenku Mojašu i Vidoslavu Barcu načinili su kolege na jedinstvenoj i vrlo intimnoj izložbi gdje se osobno sjećaju svojih kolega kao marnih djelatnika i čuvara memorije hrvatske baštine

Jedinstvenu izožbu posvećenu kolegama  koji su čitav život posvetilii snimanju hrvatske baštine “U službi vizualizacije baštine” priredile su kolege konzervatori i povjesničari umjetnosti u Klovićevim dvorima ispisavši doista poseban i vrlo intiman i osoban hommage Nikoli Vraniću, Vinku Malinariću, Rudolfu Bartoloviću, Živku Bačiću, Miljenku Mojašu i Vidoslavu Barcu.

Izložba je ne samo dokument njihova rada, već i izložba sjećanja na ljude koji su bilježili raskoš i ljepotu kulturne baštine koja se samo zahvaljujući fotografima vizualno prenosi s generacije na generaciju.

Time su osvjetlilii rad Službe zaštite kulturne baštine koja je nezamisliva bez vizualne dokumentacije koja tvori bazu i nezaobilazno polazište svakom stručnom radu, kako teoretskom, tako i praktičnom. Fotografije su neprocijenjive vrijednosti jer prate mijene spomenika tijekom vremena, bilo u pozitivnom ili negativnom kontekstu.  Izložba pruža široki spektar vizualnosti koji u sebi uključuje i isprepliće vrlo slojevitu tematiku, pa tako uz onu užu, stručno-spomeničku, povijesnu, pejzažnu, ambijentalnu, reportažnu, socijalnu, life tematiku, portretistiku i drugo.

Svoj je procvat konzervatorska fotografija doživjela  tek u drugoj polovici 20. stoljeća, kada se njena slojevito ustrojena služba, s brojnijim regionalnim zavodima na terenu, osnažuje profesionalnom fotografskom podrškom.

Zahvaljujući brojnim snimkama, koje dosežu broj od više stotina tisuća negativa s pridruženim pozitivima (fotografijama), dokumentirana je, ili bolje rečeno ovjekovječena baština koja se s protokom vremena ponekad bitno izmijenila, pa i trajno iščeznula.



Neminovno slijedeći nove tendencije i tehnologije koje vrijeme sobom donosi, dvojica od spomenutih fotografa, generacijski desetljeće mlađa od ostalih, Živko Bačić i Miljenko Mojaš, analognu su konzervatorsku fotografiju negdje s prijelomom milenija zamijenili digitalnom.

Nino Vranić jedno je od najistaknutijih imena naše fotografije, ne samo druge polovine 20. stoljeća u kojoj djeluje, već i šire, i ne samo dokumentarne koju stvara unutar matične konzervatorske službe, već i one umjetničke kojoj se posvećuje u slobodno vrijeme, a kojoj opet ishodište nerijetko pronalazimo u terenskim spomeničkim evidencijama i fotodokumentiranjima.

Nino Vranić za Zagreb je bio vezan od svoje mladosti, u njemu se školovao, živio i radio, autorski ga ovjekovječio, uvrstivši ga u svoj sveukupni stvaralački opus. Nakon završene grafičke škole u Zagrebu, započinje brusiti zanat u tada glasovitom i uhodanom foto studiju “Zaza”, zastupništvu Agfe. Studio smješten u Margaretskoj ulici vodio je Ninin djed Josip Zagorac, a brojio je 38 uposlenika, zajedno s Ninom i s mlađim mu bratom Jožom, kasnije također vrsnim fotografom i dugogodišnjim djelatnikom Muzeja grada Zagreba. Ovo mjesto bilo je presudno za njegov daljnji rad i razvoj budući da je odavde bio upućen u Konzervatorski zavod.

Vranićevo službovanje u Konzervatorskoj službi trajalo je puna tri i pol desetljeća, od veljače 1954. pa sve do konca 1989. godine kada odlazi u mirovinu i nastavlja djelovati kao slobodni umjetnik. U Konzervatorskom zavodu zatječe povjesničare umjetnosti Anđelu Horvat, Anu Deanović i Tihomila Stahuljaka, arhitekte Gretu Jurišić, Mladena Fučića i Ivu Skokandića, dok tek koji mjesec nakon Vranića u službu pristižu i mladi povjesničari umjetnosti Branko Lučić i Joža Ladović. Za uredskog, a ponajprije terenskog rada i druženja s kolegama konzervatorima, koji je u obnoviteljskom vremenu nakon Drugog svjetskog rata odisao nekim nevinim, pa čak i pustolovnim duhom, Vranić je proširivao svoje spoznaje  ne samo o fotografiji i njenim mogućnostima, nego i o prostorima naše Hrvatske, njenim kulturnim spomenicima i njenim žiteljima.

Osvrćući se unazad, evidentno je da je doprinos Nine Vranića Konzervatorskoj službi i njezinoj fotodokumentaciji ogroman. Fototeka Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture kao sljednica fotodokumentacije povijesnih konzervatorskih službi danas obuhvaća više od 90.000 fotografija i 40.000 originalnih negativa te bilježi otprilike dvjestotinjak autorskih imena. Od tih 90.000 fotografija gotovo četvrtina djelo je Nine Vranića. Za svojega službovanja Vranić je obišao i fotodokumentirao više od tisuću spomeničkih lokaliteta samo na području Hrvatske, precizno 1037, a ako se uzme u obzir činjenica da se na mnogim lokalitetima nalazi više spomenika, da je tijekom službovanja najveći dio lokaliteta pohodio više puta, da je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća bio uključen u projekt Ars Sloveniae, da je spomenike snimao i u slobodno vrijeme – nameće se zaključak kako je broj nepokretne i pokretne spomeničke baštine koju je Nino Vranić ovjekovječio više no respektabilan.

Upravo je konzervatorska fotografija Nine Vranića izvrstan primjer kako se iz spretnog spoja kakvog “sretnog terenskog motiva ili trenutka”’ te autorove interpretativne doraslosti istome nerijetko rađaju konzervatorske fotografije koje nadilaze svoje dokumentarističko poslanje i postaju fotografijama nekih viših, a ponekad i antologijskih vrijednosti.

Među brojnim nagradama i priznanjima koje je Nino Vranić dobio na temelju svojega rada treba istaknuti titulu Majstora umjetničke fotografije koju mu dodjeljuje Međunarodno udruženje umjetničkih fotografa — FIAP (1954.); nagradu Danice hrvatske s likom MarkaMarulića (1996.); počasno članstvo u rovinjskoj udruzi „Batana“ poradi promicanja lokalne maritimne baštine (2001.); Nagradu Vicko Andrić za osobite zasluge na području zaštite kulturne baštine i ULUPUH-ovu Veliku nagradu za životno djelo, za dugogodišnje umjetničko djelovanje i doprinos ugledu ULUPUH-a (obje 2008.).

Životna posvećenost fotografiji

Vinko Malinarić, kako podsjeća Ljiljana Sladonja rođen je u Belgradu, povijesno slojevitom, ruralnom naselju na padinama Vinodolske doline, koja mu je, eto, podarila i ime. Slikovitost rodnog podneblja združena s Vinkovim urođenim senzibilitetom da prepozna i potom ovjekovječi vizualne atraktivnosti, zacrtala je put njegovoj životnoj posvećenosti fotografskom pozivu.

U radnom je okruženju, u kojemu je proveo gotovo tri desetljeća, od 1965. do umirovljenja 1992. godine, bio samozatajan i požrtvovan djelatnik, koji je – iako nerijetko opterećen životom – neposustalo darivao čitavog sebe. Usprkos životnim usudima, svojim je vedrim duhom gotovo redovito uz kraći jutarnji razgovor i kavu pokretao kolege i suradnike. Riječka je konzervatorska služba tijekom Vinkova gotovo tridesetljetnog djelovanja bila obilježena radom vrsnih praktičnih i teoretskih stručnjaka, terenskih i uredskih djelatnika, poput povjesničarki umjetnosti Ive Perčić (ujedno i dugogodišnje uspješne ravnateljice Zavoda), Mirjane Peršić, Vesne Jenko i Katice Brusić, etnologinje Gothardi Pavlowsky, arhitektice Sanje Borčić i drugih. Kao čovjeka krasile su ga plemenite ljudske karakterne osobine – bio je borac za pravednost i poštenje, radnu disciplinu, odgovornost i kolegijalnost. Uvijek je bio spreman na suradnju, svesrdno prihvaćajući obilaske terena diljem regije, osobno vozeći kilometre i kilometre do povijesnih destinacija, instinktivno prepoznajući spomeničke vrijednosti, što se u krugu konzervatorskih znalaca izuzetno cijenilo. Bio je vičan u izradi i vođenju fotografske dokumentacije, aktivno pri tomu sudjelujući u evidenciji, valorizaciji, registraciji i praćenju konzervatorskih radova.  Vinkove su fotografije, kako ističu kolege – govor duše i vode nas tamo gdje riječi ne mogu. One nam na osebujan način prikazuju nacionalnu spomeničku baštinu Istre, Hrvatskog primorja, kvarnerskog otočja i Gorskog kotara, trajno ovjekovječujući njihovo graditeljstvo, društvo, običaje… Na njima su sačuvane njihove jedinstvene vizure i neponovljivi trenutci.

Spominjanje imena Rudolfa Bartolovića u krugovima osječkih djelatnika u kulturi, kako navode Viktor Ambruš, Zvonko Bojčić i Višnja Gubica, osobito među konzervatorima i restauratorima, zasigurno će asocirati na dugogodišnjeg fotografa nekadašnjeg Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Osijeku. Rudolf Bartolović, ili Rudika, kako su ga kolege zvali, rođen je 4. studenog 1939. u Koprivni, u Bosni i Hercegovini, a umro je 17. travnja 2002. godine u Osijeku, nažalost prerano, tek što je otišao u prijevremenu mirovinu.

Životni put u ranoj ga je mladosti doveo u Osijek te se zaposlio u tada najpoznatijem osječkom fotografskom atelijeru Varnai u Županijskoj ulici, gdje je stekao osnove fotografskog zanata. Potom, kraće vrijeme, početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, djeluje i kao foto-reporter Glasa Slavonije.

U osječkom Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture Rudolf se zaposlio 1. srpnja 1967., gdje je proveo gotovo cijeli radni vijek, do umirovljenja 11. veljače 1994. godine. Rudolf Bartolović bio je prvi profesionalni fotograf u osječkom Regionalnom zavodu. S kolegama konzervatorima i muzealcima obilazio je široki prostor pod nadležnošću osječkog zavoda, koji se protezao od Jasenovca na zapadu pa sve do Iloka na istoku, fotodokumentirajući svekoliku baštinu: arheološku, umjetničku, a osobito etnografsku. Gotovo da nema niti jednog spomenika u pet istočno-slavonskih županija koji Rudolf Bartolović nije zabilježio svojim fotoaparatom. Više od devedeset posto svih, u njegovo vrijeme registriranih spomenika kulture, od onih arheoloških do industrijske arhitekture i moderne, zabilježeno je na njegovim filmovima.

Njegovom zaslugom ustrojena je zavodska fototeka i dijateka kao sastavni dio ukupne dokumentacije o kulturnoj baštini Slavonije i Baranje. Iza sebe ostavio je oko 35.000 negativa i blizu 5000 pozitiva. Fototeka je vođena uredno i profesionalno tako da se i danas na jednostavan način može pretraživati i koristiti. Radio je fotografije za izložbe te stručne publikacije čija je tema bila kulturna baština.

Gotovo sve kolege koji su s njim surađivale slažu se s konstatacijom da je Rudolf Bartolović bio samozatajan čovjek, pomalo čak i asketske prirode, nenametljiv, usmjeren na savjesno obavljanje svoga posla. Nije bio previše rječit; umjesto toga promatranje je bila njegova najbolja komunikacija s okolinom. Njegovo oko i kreativna duša imali su itekako senzibiIiteta za sve ono što su nam prethodna pokoljenja ostavila u naslijeđe. Njegove fotografije najbolje govore o tome kako se istinski znao stopiti s prošlošću i naslijeđem kao i sadašnjošću, s graditeljskom baštinom, profanom i sakralnom, njihovim pokretnim inventarom, s ljudima,njihovom svakodnevicom i najrazličitijim terenskim situacijama. Povrh toga, njegovo je oko, kako i priliči fotografu od formata, imalo istančan osjećaj i za izuzimanje i isticanje ljepote najsitnijih pojedinosti i detalja.

Veliko je bilo Rudikino ushićenje kada je dobio profesionalni širokokutni fotoaparat „Linhoff“ koji je u ono vrijeme mnogo značio njemu kao fotografu. Bartolovićeva ljubav prema baštini najbolje ocrtava anegdota vezana uz evidentiranje te fotodokumentiranje srednjovjekovne tvrđave – kule na Papuku. Na opasku kolega da pripazi da ne ošteti spomenik teškim terenskim cipelama, Rudika je srčano odgovorio: “Ja čuvam spomenik, a spomenik čuva mene!”

Živko Bačić, pak, podrijetlom je otočanin, iz Lukorana na otoku Ugljanu. Ovdje, kao i u susjednom Preku, polazi osnovnu školu, dok u Zadru završava Gimnaziju.

Još za osnovnoškolskih dana pokazivao je interes za fotografiju te u VII. razredu osnovne škole završava fotografski tečaj, dok svoje prve fotografske uratke izlaže još kao gimnazijalac. Odmah nakon završetka gimnazijskog školovanja, 1965. godine, doseljava se u Split, gdje se već sljedeće godine učlanjuje u foto-sekciju Studentskog društva narodne tehnike „Ruđer Bošković“ (poslije Fotoklub „Ruđer Bošković“). Od 1967. godine izlaže kao član spomenutog foto-kluba, kojemu je bio jedno vrijeme i predsjednik. Samostalno izlaže od 1977. godine. Od 1974. godine radi kao fotograf u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture – Split, a u istoj je instituciji, aktualnog naziva Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Splitu, umirovljen 2013. godine. I nadalje snima spomenike i umjetnine surađujući s bivšom ustanovom, kao i drugim kulturnim ustanovama u zemlji. Fotografije su mu objavljene u nizu domaćih i stranih časopisa, stručnih publikacija i knjiga. Uz više desetaka tisuća snimaka na temu kulturne baštine, u Bačićev bogati opus uključene su i fotografije umjetničkog predznaka. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH). Dobitnik je nagrade Splitskog salona 1983. godine i kolektivne nagrade „Vicko Andrić“ za 2001. godinu.

Arhiviranje hrvatske obale

Živko Bačić je, anpominje Joško Belamarić  svojim slikama arhivirao gotovo cjelokupni umjetnički inventar spomeničke baštine na hrvatskoj obali, od Dubrovnika do Poreča. Neke od njegovih fotografija postale su inkunabule starije hrvatske umjetnosti, ne samo kao prvorazredni konzervatorski dokumenti, nego i kao svojevrsne studije pojedinih umjetnina koje je svojom fotografijom znao mnogo puta karakterizirati prodornije od tolikih ispisanih stranica kolega konzervatora s kojima je svakodnevno surađivao. Ovaj šturi izbor fotografija iz njegova golemog opusa pokazuje u kolikoj mjeri je Bačić obogatio ikonografske predodžbe hrvatskih urbanih i krajobraznih ambijenata.

Njegove su fotografije u pravilu snimljene osobnim stavom punim empatije, koji put i s dozom suzdržanog humora. Motiv koji voli fotografirati u strukturi je jednostavan, ali u pravilu emotivno orkestriran, najčešće u tonalitetima poetske melankolije. Ako postoji zajednički nazivnik svih tih slika, onda najčešće dolazi iz njegova senzibiliteta prema registraciji atmosfere Zavičaja koji se postupno transformira pred neminovnim naletom globalizacije. Ono što Bačićeve uprte oči registriraju jutros, napominje Belamarić, večeras su već nekadašnja mjesta, koliko god se činilo da nam ih je Bog učinio nepotrošivima. Mnoge su od njegovih fotografija među posljednjim lirskim dokumentima u tišinama pred oluju koja će definitivno preobraziti naš Zavičaj u europsko igralište.

Ratna fotografija

S druge strane, kako ističe Maris Šišević Kusalo- Miljenko Mojaš pokazao je poseban senzibilitet za snimanje arheološke baštine, svesrdno surađujući s Ivicom Žile, dubrovačkim arheologom, kolegom i prijateljem pored kojega postaje istinskim zaljubljenikom i poznavateljem arheološke baštine šireg dubrovačkog kraja. Poseban opus njegovog rada čini ratna fotografija, nastala u Domovinskom ratu, u jednom od najtežih razdoblja u povijesti grada. Mojaš je zauzeo stav da fotograf u konzervatorskom poslu nije promatrač nego sudionik koji sudjeluje, razmišlja, razumije, formira značenje, te  uživljen u ono što zahvaća objektivom – transponira u kvadratić negativa koji je, zajedno sa svojim pozitivom, dakle fotografijom, prožet faktografskim, dokumentarnim i racionalnim značenjem. Drugim riječima, Mojaš ostaje suzdržan od osobne interpretacije te postajući jedno sa snimljenim ostaje nevidljiv, neutralan, maksimalno odgovoran onome što zahvaća svojim objektivom.

Naglasit će da nikad nije volio snimati ljude, ni privatno ni profesionalno. Na njegovim fotografijama skoro da i nema ljudi, na njima su svi ključni akteri nevidljivi: i graditelj, i istražitelj, i konzervator, i snimatelj. Svi su u službi spomenika. Spomenik je jedini bitan. Samo fotografirano djelo govori i preko „fotografije – istine“ obraća se onome koji prima, recipijentu u kojem traži doživljajnu i misaonu spoznaju.

Miljenko Mojaš nipošto nije bio tih i samozatajan fotograf službe. Na terenskim istraživanjima i druženjima svoja stečena terenska enciklopedijska znanja nesebično je prenosio mladim kolegama, vičnijim teoretskim no praktičnim znanjima. Također, njegov osebujan, živi i neposustali duh nerijetko je uvlačio kolege u kovitlac glasnih i gorljivih rasprava kako snimati graditeljsku baštinu; satima bi znao naglas promišljati kako zabilježiti viđeno, kako prenijeti svjetlo, o tehnici snimanja, objektivima, kamerama, najdražim mu mamiyama i hasselbladima, o projektorima, o procesu razvijanja te kako u konačnici izvući sočnu snimku iz negative.

Aktivno se bavio i razvijanjem u konzervatorskom laboratoriju na čijim je vratima postavio natpis Opsjenar, obznanjujući na taj način kolegama da se iza vrata, u mraku tamne komore, odvija skrivena čarolija. Bio je i ostao spiritus movens nadolazećih konzervatorskih generacija, njihov učitelj i njihov bliski drug kojega su od milja zvali Miliko. Njegovim fotografijama opremljena su brojna izdanja, monografije, izložbe i katalozi izložbi.

Fotograf – konzervator, djelatnik Ministarstva kulture, Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, omiljeni i ugledni suradnik Miljenko Mojaš – Miliko ostavio  je u naslijeđe nepreglednu množinu kvalitetnih analognih crno-bijelih fotografija, ostajući trajno zabilježen kao majstor konzervatorske fotografije koji je puna tri i pol desetljeća bespoštedno darivao cijeloga sebe.

Služenje kulturi

Vidoslav Barac je u službu za zaštitu kulturne baštine, s kojom i za koju je živio punim intenzitetom od svoje tridesete godine do kraja života –dakle, cijelo desetljeće i pol – pristigao iz novinske kuće, odlučivši brz i stresan fotoreporterski posao ostaviti za sobom. Tada još nije niti slutio (ili jest?!) da je služenje kulturi u jednakoj mjeri zahtjevan i bespoštedan posao. Sve je, uostalom, stvar osobnog pristupa!

Vidov više no afirmativan odnos prema djedovini, i domovini, bio je upisan već u njegovim vinodolskim genima, a kasnije i produbljen studijem povijesti i geografije. Usporedo s interesom za prošlost njegovu je pažnju još za srednjoškolskih dana počela zaokupljati i fotografija, no niti u okvirima ovog medija nije zapostavljao prošlost, koja ga je uvijek iznova nadahnjivala i iz koje nikada nije prestajao učiti. Njegovom fotografskom oku nisu bila interesantna samo neobavezna mladenačka druženja na Medveščaku, već vizure starih frankopanskih gradova Vinodolske knežije, poput zavičajnih Grižana ili obližnjeg Drivenika. Jednako tako pratio je i povijest fotografskog medija, nastojeći što bolje upoznati i savladati zanatske zakonitosti analogne fotografije.

U konzervatorsku službu stupio je ratne 1994. godine i u njenim je redovima djelovao kao profesionalni fotograf do 2000. godine, kada prelazi u Hrvatski restauratorski zavod. Od 2007. pa do svoje prerane smrti 2010. godine ponovno je bio djelatnik konzervatorske službe, Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture. U vrijeme kada je stupio u službu za zaštitu kulturne baštine našoj je domovini bio nametnut krvavi rat u kojemu su svakodnevno stradavali ne samo njeni nedužni civili te hrabri branitelji, nego i vrijedni kulturni spomenici, pa i oni s UNESCO-ove liste zaštićene svjetske baštine. U takvim nemilim okolnostima, kao i nakon okončanja rata s povratom velikog dijela okupiranog područja Republici Hrvatskoj, te uspostavom UNPA zone na teritoriju Istočne Slavonije, Vid djeluje kao foto-dokumentarist Komisije Ministarstva kulture RH za popis i procjenu ratne štete na spomenicima kulture. Slijedom toga spomeničkoj službi ostavlja u naslijeđe na tisuće fotografija oštećenih ili razorenih sakralnih i svjetovnih građevina, nestalnih gradskih četvrti ili ruralnih cjelina. Međutim, Vidove fotografije, kao odraz njegove emotivne ponesenosti zatečenim, nerijetko dosežu razinu osobnih interpretacija te posredno, simbolički progovaraju i o osjećajima i patnjama ljudi zahvaćenih ratnim vihorom. Vidov je odnos prema fotografskom pozivu bio više od radne obaveze pa su i njegove fotografije mahom slojevitije od tek pukog prenošenja viđenog.

Vid je, slijedeći zahtjeve službe, osim ratom zahvaćene baštine, foto dokumentirao kulturnu baštinu i u sklopu dugoročnim planom službe zacrtanih akcija na njenom periodičkom evidentiranju i zaštiti. Takve su evidencije istovremeno uključivale nepokretnu i pokretnu, prostorno-ambijentalnu i etnografsku, a u posljednjim godinama i nematerijalnu baštinu. Štoviše, Vidovo je fotografsko djelovanje bilo neizostavni dio nastojanja stručnih službi Ministarstva kulture na zaštiti i promociji nacionalne spomeničke baštine kako na nacionalnoj, tako i na svjetskoj razini. Za potrebe svjetske prezentacije nacionalne baštine od velike je vrijednosti njegov rad vezan uz prijedloge za upis na UNESCO-ovu listu zaštićene svjetske i kulturne i prirodne baštine. Vid je svojim fotografijama znalački ovjekovječio urbanističke cjeline i graditeljske bisere poput Šibenika, Trogira, Zadra, Varaždina i Velikog Tabora, no jednako tako majstorski je ovjekovječio baštinu otočkog i kontinentalnog čipkarstva Hrvatske kao i svijetle manifestacije tradicionalne izrade igračaka i licitara.

Uz sve nabrojeno Vid je sudjelovao i u velikim projektima Ministarstva kulture, poput Hrvatske tradicijske kulture (2001.) te Slavonija, Baranja i Srijem – vrela europske civilizacije (2009.) obnašajući dužnost urednika fotografije (i čini mi se puno više od toga). Izlagao je na više skupnih i samostalnih izložbi, od kojih krunu čini njegova retrospektivna izložba Vidjeti prošlost (Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt, travanj 2007.) popraćena istoimenom foto-monografijom (autor Vladimir Gudac, Školska knjiga, Zagreb, 2007.)

Vid je dio svog radnog vijeka, nakon i prije ponovnog povratka konzervatorima, proveo u Hrvatskom restauratorskom zavodu, gdje se susreo s posve specifičnim načinom shvaćanja i pristupa motivu. Unutar restauratorske struke više nije bilo dovoljno interpretirati

predmet snimanja u njegovu zatečenom stanju. Tu je bilo neophodno vezati se uz objekt, o njemu razmišljati, s njime živjeti, pratiti ga u mijenama tijekom cjelokupnog procesa konzervatorsko-restauratorskih radova, nebitno je li riječ o građevinskom objektu, zidnoj ili štafelajnoj slici, kipu i slično. Suočavao se tu Vid s izazovima fotografiranja brojnih raritetnih umjetnina, udovoljavajući temi na najbolji mogući način. Među mnogobrojnim izazovima, a potom i uspjesima kojima se posebno ponosio ističe se foto-prezentacija antičkog kipa Apoksiomena. Vidovo oko studiozno je proučilo svaki njegov pedalj, a vjerojatno vođen detaljem njegovih kovrčica ukosi, u šali je znao reći kako je kip njegova isposnička verzija!

O Vidovom fotografskom radu nemoguće je govoriti, a ne osvijetliti pri tome Vida kao osobu. I obrnuto. Dovoljno je reći Vidoslav Barac, pa da u našim sjećanjima oživi čitav niz vizualnih galerija, crno-bijelih i kolor fotografija, uspomena, asocijacija. Bio je (I ostao) Vid, Videk, Vido, Vidonja, Barac, Bare, Barack, Buco i Debeli. Svojim neposustalim radnim poletom i svojom dominantnom pojavom ostavio je svijetao i neizbrisiv trag u konzervatorskoj i restauratorskoj struci.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI