Izbor radova Dušana Džamonje izvedenih u pedesetim godinama, kojima su dodani i oni nastali nekoliko godina prije i kasnije od ciljanog razdoblja, podsjetnik je na razdoblje koje nije zanimljivo samo kao početak karijere jednoga karizmatičnog umjetnika već i kao trenutak u kojem se dogodio globalni pomak relevantne umjetničke produkcije od figuracije prema apstrakciji
U četvrtak, 24. siječnja 2019. u 19 sati, u Galeriji umjetnina u Splitu otvarena je izložba – Dušan Džamonja 50/60. Izložba je organizirana u suradnji s Umjetničkim paviljonom, Zagreb, a ostaje otvorena do 7. veljače. Izlažu se odabrani radovi umjetnika izvedeni u pedesetim godinama, a dodani su im i oni nastali nekoliko godina prije i kasnije.
Kako ističe kustos izložbe Branko Franceschi: “Izbor radova Dušana Džamonje izvedenih u pedesetim godinama, kojima su dodani i oni nastali nekoliko godina prije i kasnije od ciljanog razdoblja, podsjetnik je na razdoblje koje nije zanimljivo samo kao početak karijere jednoga karizmatičnog umjetnika već i kao trenutak u kojem se dogodio globalni pomak relevantne umjetničke produkcije od figuracije prema apstrakciji. Ne možemo se ne zapitati imali išta u stvaralaštvu mladog umjetnika što se može usporediti sa situacijom u kojoj je osobni razvoj usuglašen sa silnicama vremena u kojima se odvija i osjećajem da im njegova vlastita kreativnost pridonosi.
Posebno nam je zanimljivo da je Fedor Džamonja, umjetnikov sin i skrbnik očeve ostavštine, a za ovu izložbu inicijator i selektor radova, projekt pokrenuo u razdoblju globalne promjene stvaralačke paradigme kojom je – kao da živimo jedan obrnut proces – jezičac ravnoteže prevagnuo na stranu figuracije. Ozračje pedesetih godina pogodovalo je razmišljanjima koja su težila nadilaziti postojeće formule u jedinstvenom zamahu širenja ljudskog iskustva na tehnološki, moralno i intelektualno nova područja. Današnji se pak neusporedivo snažniji znanstveni razvoj paradoksalno odvija paralelno s neprekidnim jačanjem i širenjem područja regresivnih društvenih tendencija. Kao da je ponestalo i mašte i volje da se koncipiraju radikalno novi stvaralački principi i protokoli. Umjetnici su okrenuti recikliranju, preslagivanju i preoblikovanju, u kojima nema ničeg suštinski novog, već se novo pojavljuje samo kao drugo lice starog.
Stoga se s današnjega gledišta pogled na jednu dekadu umjetničke karijere – čiji se izvrstan početak u domeni tradicionalno mišljenoga figurativnog kiparstva tako radikalno razlikuje od, u istoj mjeri izvrsne, apstraktne skulpturalne kompozicije izvedene deset godina kasnije – jednostavno doima nadrealnim. Upravo stoga važno je izložbom zorno potvrditi realnost takve dinamike događaja i podsjetiti da je barem jednom u povijesti to bio realan prag kreativne (re)evolucije.”