Hrvatski i karipski umjetnici

Umjetnička galerija Split prvi puta sučeljava djela karipskih i hrvatskih umjetnika koja se bave pitanjima identiteta, povijesnih i suvremenih kolonijalizama, odnosno, sudbinom “otočkih rajeva” u današnjem svijetu migracija, kapitala i siromaštva

Egzotični svijet Kariba i Hrvatska – prostori su osobitih prirodnih ljepota, ali i otužne stvarnosti i teškog siromaštva.

Pod izložbenim nazivom “Mammon” koji u Novom zavjetu Biblije uvriježeno označava novac, materijalno bogatstvo ili bilo kakav entitet koji obećava bogatstvo  i povezan je sa gramzivim dobitkom Umjetnička galerija Split prvi puta sučeljava djela karipskih i hrvatskih umjetnika koja se bave pitanjima identiteta, povijesnih i suvremenih kolonijalizama, ali i sudbinom “otočkih rajeva” u današnjem svijetu migracija, kapitala i novog siromaštva.

Na prijedlog kustosice Sashe Dees – jedne od najboljih poznavateljica karipske umjetničke scene da se napravi zajednička izložba karipskih i dalmatinskih umjetnika Umjetnička galerija Split zakoračila je u internacionalizaciju koncepta sučeljavanja  likovnih poetika što je započeta 2009. godine.

Suradnja ravnatelja Umjetničke galerije Branka Franceschija sa Sashom Dees započela je tijekom Art Omi međunarodne rezidencije u Ghentu u lipnju 2016. godine na kojoj je Branko Franceschi  bio kustos rezidencije. Odazvavši se Franceschijevom pozivu da posjeti Split, Sasha Dees upoznala je likovni život grada, ali i upoznala mnoge splitske umjetničke incijative koje se bave aktualnim društvenim događanjima. Predstavljeni radovi na izložbi “Mammon” kako ističe Dees – zrcalo su u kojem se ”suočavamo sa stvarnostima dvaju društava i njihovim problemima, nudeći razmišljanja o pojedinačnim povijestima, ali budućnosti”. Dees suvremenu umjetnost vidi prvenstveno kao demokratski korektiv i oruđe koje može ponuditi humanije odgovore na stvarnost.

Osim dijela karipske likovne produkcije kustosica je prvi puta u Hrvatskoj ponudila i uvid u status umjetnosti i umjetničkog školovanja na Karibima. Istaknula je važnost Kube koja je svojim Bijenalom u Havani, različitim muzejima i međunarodno priznatom (besplatnom) umjetničkom školom, pozitivno utjecala na međunarodne karijere svojih umjetnika. Mnoge manje zemlje, s druge strane, nemaju umjetničko obrazovanje na sveučilišnoj razini, ali imaju programe ranije edukacije. U nekim zemljama to uključuje razvoj portfelja koji treba omogućiti upis na strane umjetničke akademije. Poznat i dobro utemeljen primjer je Instituto Buena Bista (IBB) na Kòrsou.

Na Barbadosu, Jamajci, Dominikanskoj Republici i Trinidadu i Tobagu nude se tzv. BFA programi, a Trinidad i Tobago omogućuju pojedincima dobivanje BFA i MFA stipendija u inozemstvu za mlade lokalne studente s visokim rezultatima.  Dominikanska Republika, pak, jedna je od većih zemalja koja ima Muzej za suvremenu umjetnost u Santo Domingu i Centar de Leon u Santiagu koji ima krilo za suvremenu produkciju. Obje institucije organiziraju bijenale koji dodjeljuje nagrade za suvremene umjetnike. U onim zemljama koje nemaju muzeje ili galerije posvećene suvremenoj umjetnosti, s druge strane, vidljiv je aktivan doprinos umjetnika. Primjer je UniArte, nevladina organizacija koju je  osnovala umjetnica Sharelly Emanuelson. Financiranje umjetnosti uvelike se razlikuje u svim zemljama, a mnoge zemlje na Karibima oslanjaju se na međunarodne potpore.

Pad komunizma u Sovjetskom Savezu i Kini te raspad socijalističkog bloka doveli su do procesa u kojem na svim kontinentima države ponovno ostvaruju neovisnost. Taj je proces na Karibima, podsjeća Dees, započeo  šezdesetih godina, a traje i danas pri čemu njezini građani prolaze kroz velike patnje, prevrate, ratove i diktature ne bi li razvili vlastitu upravu, politiku i stvorili autentične identitete koji odgovaraju trenutnim vremenima i društvu umjesto onih povijesnih.

Ulaskom u 21. stoljeće, i Hrvatska i Karibi traže usmjerenja iz Sjedinjenih Država i Europe, a u potrazi za tržišnim gospodarstvom se državna poduzeća i raspoloživi resursi brzo privatiziraju, prodaju, preprodaju i komercijaliziraju.

Obje egzotične lokacije poput raja, s prekrasnim tirkizno plavim Jadranskim i Karipskim morem, napominje Dees – prepuštaju se rastućem sektoru usluga, s turizmom kao glavnim izvorom prihoda u stranoj valuti.

Hrvatska, kao i mnoge zemlje na Karibima poput Arube, Ayitia, Barbadosa, Curacaoa, Dominikanske Republike, St. Croixa te Trinidada i Tobaga, zaključuje Dees: “stoji na raskrižju priključenja kapitalizmu kakvog proklamiraju i potiču Sjedinjene Države ili odvažnog samostalnog skoka…”.

Karipske teme

Na izložbi se mogu vidjeti radovi koji obrađuju neke bolne teme koje nose navedeni svjetski procesi.

Umjetnik, kustos i pisac s Trinidada Christopher Cozier u suradnji s umjetnikom, snimateljem i redateljem Darkom Škrobonjom predstavlja performans i video instalaciju “Početna stranica / Portal”. Ovaj rad u doba sveopćih migracija istražuje tjeskobu odlazaka i dolazaka, na primjer, između otoka i njihove dijaspore, posebno danas, s trenutačnim olujama ili s povijesnim pomacima u čijem se tijeku oblikuje naše čitanje prostora ili pripadnosti.

Komad stepenica koje ulicom na kolicima prenosi čovjek – objekt je kojega može izraditi svatko, ali i rad u kojem umjetnik označava vlastito izgubljeno mjesto bivanja.  Njihovim postavljanjem na prazne parcele u Bostonu, u područjima koje naseljavaju ljudi iz njegove domovine ili u Kingstonu, Bogoti i drugim gradovima, izaziva pomutnju u osjećaju lokacije. Pri dokumentiranju ove akcije od 2017. godine do danas, Cozier je na različitim lokacijama surađivao s lokalnim video umjetnicima, fotografima, kustosima, a videozapise i ili fotografije je izlagao u lokalnim institucijama.

Kao vizualni umjetnik Cozier radi u različitim medijima, nadasve crtežu, grafici, zvuku, videu, performansu i instalaciji.  Poznata je i njegova serija crteža tintom u crtačkom bloku kojom je razvio svojevrsnu zbirku koja objedinjuje vizualne vinjete suvremenih Kariba s likovnim uspomenama na regionalnu kolonijalnu prošlost i zapažanjima s njegovih putovanja u inozemstvu.

Redateljica i video umjetnica Sharelly Emanuelson (Aruba) izložila je 3 kanalnu video instalaciju “Doh Mix Meh” u kojoj kroz riječi karipskog filozofa Eduoarda Glissanta istražuje pojam karibljanstva, odnosno postavlja pitanje što su zapravo Karibi? Razgovor između autorice filma i karipskog mislioca posredovan je raspravom o tradicionalnom Arubskom karnevalu kao simbolu arubskog nacionalizma.  Video instalacija istražuje što u stvari znači biti Arubancem i uživati u karnevalu što se smatra jednom te istim stvari. Arubanski karneval u jednoj inačici priče i ne može biti isključivi nacionalni simbol jer je uvezen iz Trinidada, dok druga priča razvija tezu da se Arubanski karneval razvijao tako da je privilegiranje Trinidada značilo zatomljivanje španjolskih, surinamskih, ostalih nizozemsko Antilskih, pa čak i euro-nizozemskih utjecaja.

Ručno izrađena knjiga “Skrivanje” La Vaughn Belle, pak, bavi se poviješću i kolonjalnim nasiljem. Projekt je nadahnut  razmišljanjem o proteklim kolonijalnim odnosima Djevičanskih otoka s Danskom i trenutnim sa Sjedinjenim Američkim Državama. Riječima umjetnice: “Naše priključenje SAD-u ostavilo nas je politički i ekonomski ranjivim, što je posebno vidljivo na tržištu nekretnina s prosječnom cijenom nekretnine toliko izvan dosega prosječnom kućanstvu da se doima ‘bajkom’. Slično tome, narativ o Danskoj i kolektivna memorija o kolonijalnoj povijesti predstavlja se kao dijelom fikcija , a dijelom stvarnost usredotočena na ideju ‘izgubljenog raja’. Nadahnuta likovnim radom poznatog danskog autora Hansa Christiana Andersena koji je živio tijekom danske zapadnoindijske epohe, knjiga se zasniva na slikama i tekstovima preuzetim s web stranica agencija za nekretnine i časopisa popularnih na Djevičanskim otocima, koji Otoke prodaju kao bajku, avanturu, bijeg i skrovište. Međutim, ovaj projekt istražuje ono što je najčešće skriveno u ovom diskursu – nasilje koje je oblikovano i upisano u krajolik”, ističe autorica.

Umjetnik Maskaens Denis s Haitija izložio je 3 kanalnu video instalaciju  “Ljubav nije zločin” u kojoj snima i fotografira tišinu krajolika, ali  i energiju plesača, estetiku izvođača, uključujući u rad anonimna svjedočenja ljudi koji se sastaju na Haitiju, gdje je rođen, na Kubi, u Južnoj Africi i u Senegalu. Najveća kvaliteta Denisovih radova, kako ističu karipski kritičari: “jest njegova sposobnost da razmišlja o činjenici da ljudi s Kariba žive u mnogostrukoj stvarnosti – i da se razgovor o lokalnom i globalnom ne vide kao prijeteći ili izazovni, već se jednostavno shvaćaju kao inherentni ili kao dani. Karibi se mogu promatrati kao prostor koji dopire onkraj granica zemljopisnih ili nacionalnih granica, otvorena i konfluentna ideja prostora u kojemu su svi uistinu članovi.“

Hrvatski pogled

Branko Franceschi za hrvatsku je dionicu odlučio obuhvatiti medijski i svjetonazorski homogenu grupu lokalnih umjetnika koji svojim porijeklom pripadaju, te rade i uglavnom žive u Splitsko-dalmatinskoj županiji, koja je i u široj regiji poznata kao primjer prostora snažnog lokalnog identiteta. Ipak, izborom je, kako ističe nastojao obuhvatiti i predstavnike njenih unutrašnjih razlika definiranih egzistencijalnim okruženjem otoka, obale i zaleđa, pa tako ova rasno, vjerski, medijski i svjetonazorski prilično homogena grupa posjeduje dobrodošlu unutrašnju dinamiku zasnovanu, dakako, i na osobnim poetikama pojedinačnih autora.

Splitski umjetnici, među ostalim navodi Franceschi, svoj su svjetonazor kao dio intelektualne alternative oblikovali u odmaku i protivljenju onoj generalnoj liniji mentaliteta koji je unatrag zadnjih četvrt stoljeća od hrvatske samostalnosti do danas sazdan u ozračju uključivanja u format liberalnog kapitalizma. Ovaj društveni kompleks pokazao se pogodnim tlom za brzu eroziju socijalne države u aspektu svih razina državne skrbi i javnosti prostora u korist agresivnih i koruptivnih eksponenata privatnog, ortačkog i neokolonijalnog kapitala.

Kao i radovi njihovih karipskih kolega, djela umjetnika hrvatske selekcije stoga su odraz ove slatko-gorke stvarnosti koja ih okružuje. Ipak, Franceschi podcrtava da će kultivirano oko primijetiti da i onda kad su najkritičniji, njihov rad odaje svijest i ljubav prema ljepoti okruženja koje im je rođenjem određeno. Uistinu se nije lako othrvati prednostima koje Mediteran pruža kao životni prostor, napominje Franceschi, čak ni danas kad je ponovno politički podijeljen kao u srednjem vijeku, kad je i u svom europskom djelu ekonomski osiromašen i politički nestabilan, i kad je kroz godine migracijskih kriza postao grobnica tisućama migranata iz još nesretnijih prostora Bliskog Istoka i Subsaharske Afrike.

Podsvjesnu jezu ove činjenice masovnog umiranja u providnim, tirkiznim vodama Sredozemlja u kontinuiranom kadru koji pogled uperen u sunce vodi ispod površine pa sve dublje i dublje prema prostorima trajne tame, sublimno izražava video Petra Grimanija.

S druge strane video diptih Tonija Meštrovića, inače po obitelji porijeklom s otoka Drvenika, opisuje doslovne fizičke i ukazuje na tradicijom određene mentalne granice otočkog svijeta. Također otočanin, Ivica Jakšić Puko, “u čijoj se osobi mjesnog MC prelamaju lokalne i kozmopolitske potencije otočkih sredina”, svojim je skulpturama kruzera – te najvidljivije manifestacije aveti konfekcijsko-korporacijskog turizma koja se nad Mediteranom nadvila da jednom zauvijek uništi njegovo krhko socijalno biće, pokazuje sposobnost Mediteranaca da s humorom i povijesnim iskustvom gledaju u “oči svoje Nemeze”.

Kako bi istakla krhku ljepotu svog zavičajnog svijeta, pak, Tanja Deman snimila je tamni ciklus podvodnih fotografija koje su sve samo ne uobičajena turistička razglednica kojom Hrvatska turistička zajednica globalno proklamira zemlju uz slogane “Mediteran kakav je nekad bio” ili “Puna života’. Boris Šitum izlaže seriju dokumentarnih fotografija svog tekućeg projekta billboard izložbi u unutrašnjosti Dalmatinske Zagore (doslovno iza prvih planina), kao području koje je suvremenim novokomponiranim rječnikom drugotno, kako po svojoj atraktivnosti za neposrednu turističku eksploataciju, tako i po još uvijek snažnom ruralno-tradicijskom načinu života u odnosu na razvijenije otočke i obalne situacije, ističe duboku unutrašnju podjelu i dinamiku županije koja u Splitu doživljava svoj snažni sraz.

Konačno, Gildo Bavčević u skladu sa svojom reduciranom poetikom donosi  vizuru Splita i performira njegovu urbanu kapitulaciju koju simbolizira zapuštenost i zaborav ikoničke arhitekture. Ishodište Bavčevićeve akcije predstavljene videom je sportsko prodajni centar Koteks-Gripe, izgrađen 1979. uoči Mediteranskih igara – jedna od vrijednih urbanističkih cjelina u Splitu. Objekt upečatljivog arhitektonsko prostornog oblikovanja (arh. Živorad Janković – Slaven Rožić) osamdesetih je bio simbolom grada, a nakon devedesetih postaje simbolom ekonomskih i prostornih makinacija i afera.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI