Hrvatski genij znanosti i jezikoslovlja

U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”

Polihistor, kozmopolit, izumitelj, jezikoslovac i biskup Faust Vrančić među onim je renesansnim duhovima koji su zlatnim slovima upisali hrvatski jezik, kulturu i znanost u svjetsku povijest.

U povodu 400. obljetnice Vrančićeve smrti, a u želji da hrvatsku i svjetsku javnost podsjeti na velika ostvarenja tog genijalnog znanstvenika i poliglota u rangu najvećih izumitelja svih vremena koji je i u mehanici i u leksiografiji bio stoljećima ispred svog vremena poput Leonarda da Vincija ili Michelangela – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, u sklopu Mjeseca hrvatske knjige organizirala je prigodnu izložbu koja dočarava Vrančićeva postignuća kojima se taj senzibilni Šibenčanin, tajnik najvećeg europskog cara Rudolfa II., upisao među besmrtnike, učinivši zauvijek poznatima jednu malu kulturu i jezik, uvijek na rubovima velikih carstava, uvijek pred ratnim opasnostima i mogućnošću ičeznuća. Vrančić je proslavio sebe, istovremeno upisavši Šibenik i Hrvatsku u temelje europske kulture.

U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”, Venecija, 1615./1616., a mogu se digitalizirana u cijelosti pogledati u središnjem dijelu izložbe u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Predstavljen je i prikaz odabranih digitalnih preslika rukopisne ostavštine Vrančićeve obitelji koju u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga, dok su s razdobljima u životu i radu Fausta Vrančića povezane preslike stare građe iz fonda ostalih zbirki građe posebne vrste NSK, odnosno Grafičke zbirke i Zbirke zemljovida i atlasa. Za ostvarenje ove izvanredne izložbe Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu dobila je pokroviteljsku potporu UNESCO-a prilikom prijave na njihov natječaj značajnih svjetskih obljetnica 2016. – 2017..



Stručna recenzentica izložbe je dr. Marijana Borić, znanstvena suradnica na Odsjeku za povijest prirodnih i matematičkih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a suradnici u pripremi izložbe su Sandi Antonac, Tamara Ilić-Olujić, Maja Karić, dr. Ivan Kosić dr. Sofija Klarin-Zadravec, Mara Marijanović, dr. Tatjana Mihalić, dr. Mira Miletić-Drder, Ana-MarijaTkalčić, Vesna Vlašić i Jasenka Zajec.

Izložene preslike bogate građe popraćene su detaljima iz Vrančićeva životopisa – pa je izložba ujedno i opsežan prikaz jedne od najvažnijih renesansnih europskih biografija.

Carski tajnik Rudolfa II.

Vrančić je rođen 1. siječnja 1551. godine u Šibeniku, u uglednoj plemićkoj obitelji, rodbinskim vezama povezanoj s hrvatskim banom Petrom Berislavićem i biskupom Ivanom Statilićem, diplomatom i uglednim pravnim stručnjakom, uključenim u brakorazvodnu parnicu Henrika VIII. i Katarine Aragonske. Dio obiteljske tradicije bila je i briga za školovanje nadarenih članova.

O Faustovu obrazovanju brinuo se njegov stric Antun Vrančić, ugledni diplomat, crkveni velikodostojnik, primas Ugarske i kraljev namjesnik. Obrazovanje je započeo u rodnome Šibeniku, zatim se sedam godina školovao u Ugarskoj.

Nakon Ugarske je otišao u Padovu, gdje je od 1568. do 1572. godine studirao pravo i filozofiju. Nakon smrti Antuna Vrančića 1573. godine nekoliko sljedećih godina Faustova života slabo su poznate. Pretpostavlja se da je boravio u Italiji i dopunjavao svoja znanja. Vjerojatno se kretao u društvu hrvatskih intelektualaca i uglednika jer je 1. siječnja 1575. godine primljen u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Šibenčanin Božo Bonifačić, ugledni bakrorezac i kartograf koji je 1583./84. bio kamerlengo bratovštine, izradio je bakrorez sv. Jeronima, na čijim se uglovima nalaze četiri grba hrvatskih pokrajina iz kojih su Hrvati imali pravo na članstvo u bratovštini, i to hrvatski, dalmatinski, slavonski i bosanski, te ga posvetio Faustu Vrančiću. Godine 1579. postao je vojni zapovjednik grada Veszpréma i upravitelj tamošnjih biskupskih imanja, a tamo je stekao i prva tehnička znanja.

Nakon dvije godine službe u Veszprému postao je tajnik rimsko-njemačkoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Rudolfa II.Habsburgovca koji je od Praga stvorio intelektualni centar Europe. Na carskome dvoru kretao se u krugu europske intelektualne elite, među kojom su bili uključeni istaknuti astronomi Tyho Brache i Johan Kepler, ugledni inženjer i graditelj Adrian de Vries, konstruktor Jacopo de Strada, filozof i alkemičar John Dee, slikar Giuseppe Arcimboldi i Giordano Bruno. Vrančić se u Pragu bavio i različitim intelektualnim interesima. Prikupljao je jezičnu građu za svoj petojezični rječnik te je dovršio u rukopisu djelo “Život nikoliko izabranih divic” – posvećeno opatici i redovnicama samostana sv. Spasa u Šibeniku.

Osim toga, dok je bio tajnik Rudolfa II., bavio se i tehničkim projektima o čemu svjedoče dokumenti o patentima koje je u to vrijeme tražio ili dobio za pojedine izume, te potvrđuju kako je tehnika bila područje kojim se neprekidno bavio najveći dio života. Nakon smrti supruge Marije 1594. godine napustio je Prag, posjetio je Dalmaciju i vratio se u Italiju, gdje je u Veneciji 1595. dovršio i objavio kapitalni “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae – Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga/hrvatskoga i mađarskoga”, prvi cjeloviti rječnik hrvatskoga jezika i prvi veći rječnik mađarskoga, koji je temelj hrvatske leksikografije. Mnogi su se leksikografi koristili Vrančićevim rječnikom ne samo kao modelom za vlastite nove rječnike nego su sastavljali i svoja djela, preuzimajući njegovu jezičnu građu.

 

U njemu je Vrančić uvrstio dalmatinski (hrvatski) jezik u društvo pet najuglednijih jezika Europe. Premda je u svojem rječniku koristio pridjev Dalmati[c]ae, u rječničkome materijalu njegova drugog izdanja kojega je uz Vrančićevo odobrenje priredio Peter Loderecker u Pragu 1605. godine, proširivši ga stupcima češkoga i poljskoga jezika, riječi Dalmata, Dalmatia, Dalmatice doslovno su se prevele kao Harvat, Harvatska zemlja, harvatski, što potvrđuje da je Vrančićevo djelo rječnik hrvatskoga jezika. Vrančićev Dictionarium neprijeporno je pridonio ugledu i potvrdi hrvatskoga jezika, koji je 1599. godine izabran kao najprikladniji od slavenskih jezika za poučavanje u isusovačkim kolegijima, te se tada utemeljila Akademija hrvatskoga jezika u Rimu, na kojoj se, u sklopu Rimskoga kolegija, predavao hrvatski jezik.

Borac za katoličku obnovu

Godine 1598. vratio se u službu Rudolfa II., kada ga je car imenovao naslovnim biskupom Csanáda te kancelarom za Ugarsku i Transilvaniju. Stekavši novi položaj, pisao je poslanice o tamošnjim društvenim i vjerskim prilikama.

Bio je dosljedan borac za katoličku obnovu i protivnik reformacije, kao i religijske podjele u sklopu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, svjestan, između ostaloga, i podatka kako je prevlast protestantizma tijekom 16. stoljeća znatno umanjila potporu katoličkih zemalja u borbi protiv Turaka. O radu Fausta Vrančića u tome razdoblju svjedoče riječi Vrančićeva štićenika, književnika i povjesničara te naslovnoga biskupa bosanskoga Ivana Tomka Mrnavića koji je zapisao: „Doveo je pastire duša i učitelje među narod koji je do tada bio pritisnut vječnom tiranijom osvajača krivovjernika. Sam je svojom pastirskom riječju zbog nedovoljnog broja katoličkih svećenika obilazio narod, gradove i sela svoga svećeništva i neprestano govorio prema svojoj dužnosti.“

Svjetovni je život napustio 1605. godine, kada se preselio u Rim. Živio je u kući španjolskoga plemića Ivana Krstitelja Vivesa, u blizini trga Piazza del Popolo. Sklopio je prijateljstva s uglednim barnabitima, među kojima je i Giovanni Ambrogio Mazenta, priređivač zbirke tehničkih crteža Leonarda da Vincija. To je prijateljstvo imalo odlučujućega utjecaja na Vrančićev daljnji život i rad. Vrančić se, uz preporuke Mazente, odlučio pridružiti redu sv. Pavla, tzv. barnabita, te je, odrekavši se biskupske časti, u novicijat stupio 1608. godine u mjestu Zagarolo, u okolici Rima, i u njem boravio do 1609. godine. Posljednjih desetak godina Vrančićeva života bilo je vrlo plodonosno razdoblje, u kojem je napisao ili dovršio najveći broj svojih djela. U Rimu je 1606. godine tiskao djelo “Život nikoliko izabranih divic”, koje je dovršeno dvadesetak godina prije. U njegovu opusu ističe se kao jedino djelo koje je napisao hrvatskim jezikom. Pišući štivo na hrvatskome jeziku, jedinome na kojem su redovnice znale čitati, Vrančić se pokazao s religiozne i duhovne strane kao osoba koja doprinosi obnovi vjerskoga života. Knjiga govori o životima dvanaest ranokršćanskih mučenica te se može smatrati svojevrsnom antologijom svetačkih životopisa.

 

U Rimu je Vrančić pripremio i tehnički priručnik “Machinae novae” (Venecija, 1615./1616.), jedno od najistaknutijih djela iz područja europske tehničke literature na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. U njem je pojedinim projektima vizionarski predviđao daljnji razvoj tehnike. Djelo sadrži 49 različitih slika velikoga formata. Potom slijede komentari na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku, kojima je opisao 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija. Svi ti projekti nisu bili novi, ali su mnogi bili izvorno Vrančićevi, te su predstavljali veliko obogaćenje dotada poznatih tehničkih oblika i konstrukcija. Među brojnim vrijednim projektima mlinova, mostova te različitim napravama, ističu se kao prve u povijesti tehnike njegove ideje žičare, amortizera, mosta od metala, kao i mosta ovješenoga o lance, dok je projektom Homo volans (Leteći čovjek), prvom konstrukcijom modernoga padobrana, postigao i svjetsku slavu.

Premda su se prije Vrančića i drugi autori kao Leonardo da Vinci bavili idejom takve naprave, on je prvi dao konstrukciju koja sadrži sve elemente suvremenoga padobrana te omogućuje sigurno spuštanje s velikih visina. Vrančić, kao ni drugi tadašnji autori, nije mogao riješiti sve probleme kojima se bavio, već ih je tumačio i opisivao fenomenološki. Kao rješenje tih problema bila su potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja koja su upoznata tek u 18. stoljeću i poslije. Međutim, dalekovidni projekti koje je Vrančić osmislio, premda su nadmašivali mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju, pokazali su koliko je bio daleko ispred svojega vremena. Mnoge Vrančićeve zamisli zaživjele su u praksi stoljeće i više nakon što su otisnute u djelu “Machinae novae”, a neke od njegovih izvanrednih ideja koriste se širom svijeta i danas, puna četiri stoljeća od njihova objavljivanja.

Oboljevši 1615. godine, Vrančić se odlučio iz Rima vratiti u rodni zavičaj. Na putu se zaustavio u Veneciji, gdje se zadržao kako bi priredio i tiskao svoja filozofska djela i “Machinae novae”. Nakon što je objavio prvo izdanje djela “Logica suis ipsius instrumentis formata” (Justus Verax Sicenus, Rim, 1608.), molio je logičare da ocijene njegovo djelo u kojem je odstupio od dotadašnje aristotelovske logike. Mišljenje o Vrančićevoj logici dao je filozof, fizičar i matematičar, splitski nadbiskup Marko Antun de Dominis, zastupajući tradicionalno, aristotelovsko poimanje logike. Vrančić je potom djelomično izmijenio i proširio tekst svoje Logike iz 1608. godine te ga objavio 1616. u Veneciji pod naslovom “Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita (Nova logika oblikovana i objašnjena vlastitim oruđima)”, u istome svesku zajedno s neizmijenjenim tekstom djela “Ethicae christianae”, koje je tada potpisao pravim imenom. Vrančićeva Etika, premda je opsegom kratko djelo, sadržajem je vrlo bogato. U njem je promišljao o načinu i smislu ljudskoga života na putu konačnoga ostvarenja. Vrančić se u Veneciji zadržao više od planiranoga. Nakon što su djela objavljena, iscrpljen bolešću, više nije imao snage za povratak. U Veneciji ga je zatekla smrt. Preminuo je 20. siječnja 1617. godine, u kući Jeronima Jubetea, svećenika župne crkve S. Provolo, u predjelu Castello. Prema vlastitoj želji, izraženoj u dodatku oporuke načinjenome neposredno prije smrti, njegovo je mrtvo tijelo zajedno s djelima prevezeno brodom te pokopano u župnoj crkvi sv. Marije u Luci na otoku Prviću. Posmrtni govor za njega održao je 22. veljače 1617. godine u šibenskoj katedrali Ivan Tomko Mrnavić.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI