Globalizacija je svojim ekonomskim nasiljem velesila gdje opstaju samo najjače tvrtke, uspjela unificirati sve svjetske gradove, pa tako i čitavu Europu u kojoj je sve teže tragati za tradicijom i kulturnim identitetom. I Hrvatska je nedopustivo prepustila svoje knjižare, galerije, stare kavane u svim gradovima stranim teleoperaterima, tvrtkama ili domaćim tajkunima
Što je donijela famozna globalizacija svijetu? Razvidno je da ćete u svakom europskom gradu naći uvijek iste zamorno naporne i dosadne robne marke, proizvode svih vrsta, modne brandove, lance brze prehrane, iste strane banke, ili proizvođače automobila.
Tragajući za vrijednostima lokalne kulture, povijesti i tradicije, teže ćete naići na informacije, jer je izglednija činjenica da ćete više puta naletjeti na znak Mc Donaldsa nego restorane lokalne kuhinje. I na nekoć najljepšem zagrebačkom trgu umjesto kultnih zagrebačkih knjižara, odavna su udomljeni strani teleoprateri, nestale su mnoge stare galerije i zagrebačke kavane, što se u jednoj visoko civiliziranoj sredini nikada ne bi dogodilo. No, nisu ni velike države ostale imune na globalizacijske unifikcije i brisanja različitosti.
Očito – ne stvara se samo nov ekonomski svijet po mjeri najjačih velesila. I gradovi postaju sve sličniji jedni drugima tvrtkama koje desetljećima polako zauzimaju urbane centre i najvećih i najmanjih svjetskih gradova. Možda je najtočniju definiciju onoga što se događa u globaliziranom svijetu dao Ito Morabito odgovorajući na pitanje novinara kako vidi Pariz u budućnosti? „ U svojoj zamišljenoj viziji, ujedno i parodiji društva konzumerizma, vidio sam sve glasovite pariške građevine u vlasništvu velikih korporacija i s logom Mc Donaldsa na crkvi Notre Dame“. Njegova vizija, na žalost, nije daleko od stvarnosti.
Doduše, Francuzi i Nijemci su se pokušali zaštiti od dominacije američkog filma, s tek djelomičnim uspjehom. I danas većina ljudi na svijetu zna tko je Batman ili Spiderman, ali nije nikada čula za velike mađarske, češke, poljske, kineske, japanske, afričke ili južnoameričke redatelje, pisce ili kazališne umjetnike. Baš kao što i na nakladničkim tržištem knjiga vladaju najjače nacije, a pisci i pjesnici iz malih zemalja vrlo rijetko bljesnu na međunarodnim sajmovima knjiga.
Obezličeni Pariz
Tako ni simbol Europe – Pariz nije više što je bio. Europa multikoproracija, banaka i biznismena stvorila je svoj hladni svijet i u ahitekturi i dizajnu koji ne ostavlja mnogo nade. Zadnje knjige koje možete kupiti o „suvremenom Parizu“ rastužit će vas vizurama jednog neprepoznatljivog grada u novim četvrtima, globaliziranog i unificiranog, yuppijevskog Pariza čije građevine pripadaju Las Vegasu i Los Angelesu. Začudo te čudne nove knjižice o Parizu manje će vas uputiti u legendarne kavane, na dražesne ulice, trgove i avenije, gdje su živjeli najveći duhovi Europe, a više u razgledavanje jednog novog Pariza koji sa starim gradom nema veze. Taschenova knjiga o Parizu, primjerice, predstavit će vam grad novih poslovnih blokova, potpuno istih u cijelom svijetu, bez ikakva identiteta, mjesta za zabavu i odmor „mladih bogataša“, onih istih tipova u kravatama s kožnim torbama i mobitelima koji prate uspon i pad dionica, biznismena čiji se život odvija između novca i dosade, skupih auta i sjedenja u luksuznim noćnim klubovima.
U Zagrebu ćete ih prepoznati jer im „duh grada“ predstavlja Kaptol Centar, Avenue Mall i Arena Centar, uvijek vise u Bogovićevoj odjeveni u uvijek istih pet modnih marki bundi i naočala, čekajući da ih škljocnu fotografi tabloida, a ako vam se obrate, uvijek će vam govoriti da su pozvani na neki „event“ gdje će biti baš „cool“.
Što se tiče „Zvijezda pariškog dizajna“ po Taschenovu izboru, osim rijetkih iznimaka poput Phillipea Starcka čiji je duhoviti dizajn mjerilo francuskog identiteta, riječ je o duhovno siromašnom i obezličenom svijetu u kojem nisu prepoznatljivi ni slavna francuska kultura i duh koji su uvijek bili združeni s elementima igre, hedonizma, erotike i humora jedne velike civilizacije.
Već prvi blok u knjizi posvećen dizajnu u arhitekturi otkriva goleme i jednolične mase čelika i stakla Christiana de Portzamparca koji je stvorio prizmatičan Granitni toranj u četvrti La Défense. Kao neboder on je svakako impozantan u visini, plastičnosti građevnog tijela i čeličnoj hladnoći, ali nema baš ništa „pariško“, za čime su očajnički tragali Taschenovi autori, već bi mnogo prirodnije mogao resiti centar Houstona. Portzamparc se, međutim, iskupio prekrasnom zgradom „Le Mondea“ posve „francuskom“ na Bulevaru Auguste Blanqui, na čije je pročelje duhovito nanio kultni novinski tekst Victora Hugoa o slobodi tiska, pa je u ovom rijetkom slučaju gdje zgrada postaje novinska stranica Le Mondea arhitektura doista znak i simbol kulture kojoj pripada. Najžalosniji su ipak interijeri Crhristiana Biechera, pripadnika „nove svestrane generacije“ arhitekata, koji ističe da bi volio vidjeti Pariz prekriven visokim neboderima.
Tehnička hladnoća
I slavni Dominique Perrault, koji je postao međunarodna zvijezda nakon projekta nove francuske Nacionalne knjižnice 1989., među novim projektima potpisuje gigantsku poslovnu zgradu u distriktu Boulogne-Billancourt, zamorne monotonosti pročelja, za koju Taschenovi autori tvrde da „posjeduje eleganciju“. Biecher je autor novog Pariškog turističkog ureda – mučnog prostora s ekranima i kompjuterskim zaslonima, čiju je aposlutnu tehnološku hladnoću arhitekt pokušao ublažiti vedrim bojama, ali je postigao još gori učinak, nalik ambulantnoj čekaonici.
Biecher je primjer onoga prema čemu se grana velik dio pariškoga suvremenog dizajna, barem onoga kojeg su probrali Taschenovi pisci tragajući za „suvremenim pariškim dizajnom“ – prostori bez topline, humanosti, igre, prostori u kojima će čovjeka zamjeniti tehnički brutalizam kompjuterskih zaslona s podatcima i minimalistički interijeri bez duše. To je pogotovo očito u Biecherovoj slastičarnici Pierre Hermé kojoj bijeli zidovi, bezoblične police s jednoličnim kutijama, a napose čokoladice izložene u staklenim vitrinama, izazivaju nelagodu, u prostoru što spaja duh apoteke i prodavaonice boja, a u kojem slastice gube svaki smisao.
Christophe Pillet možda najbolje pokazuje kvazinternacionalnu i snobovsku formulu dizajna interijera koja u Parizu ima fantastičan uspjeh. Dok je za modnog gurua Jeana Claudea Jitroisa u skladu s njegovom linijom odjeće stvorio istoimeni interijer butika s mnogo metalnih površina, zrcala i cilindričnim visećim lampama, butik Rudolphe Menduier nastao je „nadahnut rock glazbom, filmovima o Jamesu Bondu i hotelima Las Vegasa“. Riječju, skupe Menudierove cipele i kravate izložene su u interijeru neopisivo nalik spoju vioskotehnološke kuhinje i operacijske dvorane u kojima su cipele i kravate izložene u ladicama..
Matali Crasset, također jedno vrijeme suradnica Philippea Starcka nakon karijere u Milanu, u Parizu se predstavila interijerima koje ne možemo označiti nego infantilnima, pa je njezin dizajn za pariški Centar kulinarstva vrlo nalik dječjem vrtiću. Christian Ghion, s druge strane, vrlo cijenjeni dizajner, koji je radio za Cappellini, Diora i Yvesa S. Laurenta, među novijim radovima potpisuje dućan za erotsko rublje Chantal Thomas što nevjerojatnim ružičastim bojama i kič namještajem evocira bordel, što svakako nije profinjena francuska erotika kakva bi odgovarala tom prostoru. Jedna od najvećih zvijezda je Immad Rahmouni koji se proslavio restoranom Maison Rouge, lansiravši kič užičastih i ljubičastih boja, plastičnih lampi i umjetnih biljaka u svojim interijerima La Suite i Le Pershing.
Među svjetlijim dionicama ove knjige jest „čisti futuristički stil“ Ita Morabita, vidljiv u svim njegovim dizajnerskim uradcima od bočica za parfeme do interijera diskoteke Le Cab, sofisticirani dizajn braće Bouroullec, kao i sva djela doista najvećeg francuskog dizajnera Phillipea Starcka, nenadmašnog u stvaranju inovativinih i duhovitih oblika istovremeno tipično francuskih i kozmopolitskih. Među rjetkim zanimljivim autorima je Patrick Jouin, koji je na aveniji Montaigne dizajnirao restorantsku terasu, postavivši na tendu kopiju slavne Fragonardove slike „Ljuljačka“, što je duhovita posveta francuskom slikaru.
Zakljčno – nov unificirani, globalizirani, infantilni svijet dizajna u kojem gradovi i džave gube svoje urbane, kulturne i sve moguće identitete na račun stranih korporacija koje brišu domaće industrije, obrte i proizvodnje, potiskuju tradiciju i donose bezlične sadržaje – samo je jedan od smrtonosnih procesa današnjeg svijeta u koji se Hrvatska izvanredno uklopila. Dovoljno je pogledati zagrebačke ulice, natpise, prazne trgovine i obrte duž Ilice, uništen jezik, a s druge strane nazive banaka, skupih dućana i teleoperatera koji su zauzeli mjesto nekoć kultnih zagrebačkih knjižara.