Izložba ’O ljudima i životinjama’, a posebno prateći katalog s tekstovima stručnjaka, nije samo priča o životinjama kao umjetničkom i etnografskom motivu, mitološkom i religijskom simbolu, već i angažirani pokušaj fenomenološkog prikaza istrebljenja drugih vrsta, odnosno povijesti čovjekova odnosa prema životnjama
Nasilje i ubojstvo – uz siromaštvo,bez ikakve sumnje vodeće teme današnjice, naslijeđene iz mračnog repertoara 20. stoljeća – protegnule su se i na kulturne fenomene gdje ih većina publike ne bi očekivala.
Središnja izložba, „O životinjama i ljudima“, u zagrebačkom Etnografskom muzeju koja će trajati gotovo do kraja ove godine (studeni), veliko je iznenađenje za sve one koji su pretpostavljali da je riječ samo o predočenju bogate etnografske građe s animalističkim motivima, odnosno prikazu uloge koje su životinje od davnina imale na ovim prostorima.
Ova izložba, a posebno prateći katalog s tekstovima stručnjaka, nije samo priča o životinjama kao umjetničkom i etnografskom motivu, mitološkom i religijskom simbolu, već i prvi angažirani pokušaj fenomenološkog prikaza istrebljenja drugih vrsta, odnosno povijesti čovjekova odnosa prema životnjama. Ukratko, ovo je druga izložba ove godine, nakon Moderne galerije, koja je predstavila također etičku izložbu “Animalizam u hrvatskom slikarstvu”, kako bi se javnosti predočio razarajući utjecaj čovjeka na prirodni svijet oko njega, odnosno da se javnost senzibilizira za sve one teme na koje već dugo upozorava Udruga “Prijatelji životinja” – od laboratorijskih eksperimenata, do užasavajuće stvarnosti klaonica i krznarija.
Uz vrhunske umjetničke domete pučke umjetnosti nadahnute animalističkim motivima, publika, a osobito mladi, prvi put imaju uvid i u onu drugu, mračnu sliku. Gotovo je nevjerojatno da su se do duboko u 20. stoljeće vodeći teoretičari, sociolozi i filozofi dvoumili u pojmovnim određenjima životinja kao “hrane”, „entiteta“ ili „subjekata s kojima je dobro živjeti“. Čovjek, kojemu je nezamislivo ubojstvo drugog čovjeka koje se ne može protumačiti (jer se naprosto ničime ne može opravdati), u sličnoj je poziciji kao čovjek, kojemu nije sporno da je većina životinja visoko emocionalna i vrlo inteligentna, pa besmislene postaju sve ideje je li životinja uopće vrijedna razmatranja, ili, je li sama priroda živ i pulsirajući organizam koji se ne može uništavati bez fatalnih posljedica.
Antropološka isključivost
Kako smo u 7Dnevno već pisali o knjizi Richarda Pattersona, “Vječna Treblinka”, s jezivim opisima sve produktivnijih i bržih američkih klaonica koje kolju i polužive životinje sa slomljenim nogama i zdjelicama, a čiji je broj 2004. godine dosegnuo cifru od 50 milijardi životinja, valja istaknuti da usprkos brojnim svjetskim udrugama i pokretima za spas životinjskih vrsta i promjenu prehrane, nikada za mesnu industriju nije ubijano toliko mnogo vrsta kao danas.
Suzana Marjanić u svom uvodnom eseju, “Antropologija životinja – paradoks i/ili nužnost: antropocentrizam, specizam i/ili totalizam”, među ostalim objašnjava katastrofalne posljedice antropcentrizma, isključivost moderne antropologije prema kojoj se životinjama mogu baviti jedino biologija, zoologija i etologija, podsjećajući na kapitalnu knjigu Petera Singera, “Oslobođenje životinja”, i povijesnu ulogu koju je odigrala u oblikovanju svjesti o poražavajućem ljudskom odnosu prema životinjama, kao i na kultno djelo “Specizam – diskriminacija na osnovi vrste“, američke teoretičarke za prava životinja, Joan Dunayer. Autorica podsjeća na ključnu ulogu koju je u Hrvatskoj početkom devedesetih godina odigrao profesor Nikola Visković svojom knjigom „Životinja i čovjek: prilog kulturnoj zoologiji“, što je bilo prvo djelo kulturne animalistike u Hrvatskoj, na temelju kojeg će nastati i istoimeni znanstveni projekt koji će rezultirati zbornikom radova, „Kulturni bestijarij“. Godina objavljivanja knjige 1996., bila je ključna godina inicijacije prava životinja u Hrvatskoj, da bi tek nekoliko godina kasnije bila osnovana prva udruga za prava životinja – “Prijatelji životinja”.
Visković je prvi prijelaz prema kulturnoj zoologiji, odnosno ulozi animalnoga u kulturnoj historiji prepoznao u radu Richarda Lewinsohna, koji je pod pseudonimom Morus objavio knjigu “Povijest životnja” s podnaslovom “Njihov utjecaj na kulturu i civillizaciju” (1952.) kojom je među prvima odstupio od čisto biološkog pristupa fenomenu životinjskoga. Daljnji prijelaz prema kulturnoj animalistici učinio je pariški skup o kulturnoj etnozoologiji, “Čovjek i životinja”, koji je 1975. organizirao Raymond Pujol. Tim je skupom Pujol djelomično ograničio mnogostruko proučavanje kulturne zoologije na etnozoologiju, koju je odredio kao graničnu biološko-socijalnu znanost. U odnosu na takav koncept, Visković svojim postavkama kulturne animalistike propituje sveprisutnost životinjskoga u povijesti čovječanstva, s ključnim pitanjem – “kako spriječiti neopravdano upadanje prava jednih bića u prava drugih bića, tj. razornu apsolutizaciju ičijih prava?”
Navodeći organizacije, od Međunarodnog društva za antrozoologiju ISAZ, zatim Society&Animals Foruma koja producira edukacijske programe i materijale o suodnosu ljudskih i neljudskih životinja, Suzana Marjanić podcrtava značenje različitih termina koje istraživači rabe. Tako npr. Kenneth J. Shapiro, jedan od urednika časopisa Society&Animals, određuje animalistiku kao podpodručje koje je paralelno s pokretom za prava životinja. S druge strane, Boria Sax je 1989. utemeljio udrugu NILAS (Nature in Legend and Story) gdje sudionici istražuju sve suodnose različitih oblika života u književnosti i folkloru, ali se bave i ekokritikom – biljnim svijetom i krajolikom.
Spomenimo u opširnom autoričinom eseju i Institut za kritičke animalističke studije koji su 2001. utemeljili Steven Best i Anthony J. Nocella, kao prvi znanstveni centar posvećen filozofskim diskusijama o oslobođenju životinja, koji djeluje kao akademska internetska stranica. Naposlijetku, spomenimo i da je Suzana Marjanić pokrenula kolegij Kulturna animalistika zajedno s Antonijom Zaradijom Kiš na Hrvatskim studijima 2010., koji je uz bioetičke i animalističke teme Hrvoja Jurića i Snježane Husić na sveučilišnim programima Filozofskog fakulteta, otvorio mogućnost da u humanističkim disciplinama postane vidljivija problematika vrste.
Suživot kroz povijest
Domestikacija životinja je počela potkraj paleolitika, a ljudi su birali upravo one životinje koje su društvene, koje mogu živjeti u ograđenim prostorima, odgovarajuće veličine, mirne naravi, mogu se razmnožavati, nisu izbirljive u hrani i žele živjeti uz čovjeka. Po jednoj od teorija, podsjeća Željka Petrović Osmak, životinje su birane prema karakternim i fizičkim osobinama, dok su životinje pristajale na život uz čovjeka jer su imale male šanse za preživljavanje u prirodnom okolišu. Tijekom stoljeća i tisućljeća, životinje su domesticirane u sve većem broju da bi služile ljudskoj vrsti, da bi se njima gospodarilo i kontroliraliralo ih, pa se odnos započet na međusobnu povjerenju, kako tvrdi Ingold (2000.), pretvara u odnos temeljen na dominaciji.
Dakako, s razvojem mesne, farmakološke i modne industrije, životinje su se počele sve masovnije i beskrupoloznije iskorištavati – svinjama, peradi i kravama su se mjenjali geni križanjem vrsta, životinje su se hranile umjetnim pripravcima, a kako bi se proizvelo što više mesa, industrijski životinjski pogoni su pojačali razmnožavanje i selekciju da bi životinje rasle neprirodnom brzinom. Naravno, izmet koji se nekoć koristio za gnojenje zemlje, postao je prepun antibiotika zbog čega se tretira kao otrovan otpad. Osim masovne proizvodnje mesa, razne vrste životinja se koriste za zabavu, znanstvene pokuse koji uključuju genski inženjering, vivisekciju (kirurški postupci na živom organizmu), kirurške modifikacije, kloniranje itd.
Posebno je znakovita povijest lova koja je započela kao čovjekova potraga za hranom, te je u početku obilježena obrednim štovanjem životinja, brojnim magijskim ili religijskim ritualima kojima su drevne skupine zahvaljivale bogovima na ulovu. Međutim, lov je tijekom srednjeg vijeka i renesanse postao zabava aristokratske i plemićke klase, a kao “sport” u kojemu se ubija iz zabave, ostao je do danas. Europski kolonizatori su na afričkom tlu posebno poticali skupljanje egzotičnih vrsta što će biti začetak zooloških vrtova i cirkusa, ali i lova na životinje, koje je preuzelo i domaće stanovništvo i koje je do našeg vremena rezultirao istrebljenjem mnogih rijetkih životinja.
Izložba pokazuje primjere suživota čovjeka i životinja na hrvatskom selu tijekom 19. stoljeća. S jedne strane je to i povijest skladnog suživota gdje su ljudi ili brižno njegovali životinje o kojima su ovisili, ili su im, suprotno tome, mijenjali prirodne navike, stavljali ih u skučene prostore, zauzdavali ih sputavalima, jarmovima, kladama i brnjicama, koje se mogu vidjeti u muzeju, batinali ih i kažnjavali. Starija etnološka literatura (Ivanišević) spominje primjere kada su životinje koje su imale “prevažno mjesto” u životu, bile pravno zaštićene, te je u Prigorju, osobu koja ugnjetava svoja goveda, bilo moguće prijaviti vlasti (Rožić). Za razliku od današnjeg vremena kada se životinje industrijski tove umjetnim hormonima, na selu su one pažljivo hranjene.
U nekim selima se telad nije odvajala od majki sve dok ih same nisu odbile, u drugima su im stavljane brnjice. Domaće životinje imale su imena prema fizičkim osobinama. Važnost domaćih životinja se očitovala i u narodnim vjerovanjima. Na Jurjevo se stoka udarala blagoslovljenom zelenom grančicom kako bi se zaštitila od uroka, vještica i ostalog zla. Na svetkovinu sv. Jurja, zaštitnika pastira, ratara i konja, 24. travnja, stoka se kitila cvijećem i biljem, te su se palile očisne vatre. Konji i magarci stoljećima su korišteni kao tegleće životinje.
Zaključno, ova dionica izložbe pokazuje da je povijesni razvitak bio nemoguć bez životinja, kao i čovjekov opstanak, ali i da je eksploatacija vrsta bila humanija i znatno manja nego danas, a čovjekov odnos mnogo bolji.
Animalizam u hrvatskom likovnom folkloru
Među primjerima izložene građe zanimljivo je izdvojiti hrvatsku pučku ornamentiku od koje je najstarija ona geometrijska s motivima koje etnologija bilježi pod nazivima vučji zub, mačje šape, orlove čampeti, žablje oči, riblja kost, zmija i gusjenica. U Slavoniji, Baranji, Srijemu i kod bačkih Bunjevaca, utkivani su bijeli zoomorfni ukrasi u najfinija lanena platna. Obično su se nizali dužinom ženskih, ali i muških rukava košulja, kao i na skutima ženske nošnje. Platneni i vuneni dijelovi baranjske nošnje ukrašeni su obiljem životinjskih motiva, među kojima se ističu ptice. Posebno je bogat likovni sadržaj vezenih pokrivača za krevet iz okolice Slavonskog Broda u čijem su središtu ljudi i životinje. Riječ je o poznatim simbolima plodnosti koji su se vezli kao dio svatovskih običaja i magijsko-apotropejskih vjerovanja.
Uz bogatstvo biljne i životinjske ornamentike mnogo je životinjskih motiva – među ostalim patke, golubovi, paunovi, pijetlovi, purani, labudovi i kokoši prikazani su u letu, kako hrane mlade, sjedeći na gnijezdu ili nesući jaja. Na nekim pokrivačima javljaju se konji ili jeleni, ali i pčele, zečevi, psi i zmije, a u složenim kompozicijama i ljudski likovi. Simbolika je vrlo zanimljiva. Patke su od prapovijesti vezane uz božanstva koja donose proljeće i rađanje. Pijetao u svadbenim običajima ima apotropejsku ulogu – s jedne strane razgoni zle sile, a s druge je simbol muške smjelosti, junaštva i borbenosti. Golub je u širem smislu plodnosti simbol požude, a “oko” paunova pera odbija zle poglede. U kontekstu magijskih simbola plodnosti, konj predstavlja muškost, mladost i seksualni žar.
Mnogi od tih motiva, kultnog i magijskog značenja iz pretkršćanskog su doba i ishodište im seže sve do vrela europske civilizacije i ranih kultura istočnog Sredozemlja. Zaključno, ova će vam izložba pružiti putovanje kroz izvanredno bogatu tradicijsku kulturu, ali i navesti vas da promislite – jesu li životinje koje su je nadahnule prateći čovjeka od pradavnina, zaslužile bolju sudbinu od one prehrambene, pokusne i odjevne?