Drama H.E.J.T.E.R.I od subote u ZKM-u

Ronald Gorsic/Cropix

Drama “H.E.J.T.E.R.I” Dine Pešuta premijerno postavljena u subotu u ZKM-u autorski je pokušaj pružanja utjehe dislociranoj generaciji milenijalaca koja u predstavi Judite Gamulin pronalazi kontekst u eksplozivnoj ciničnoj melodrami postavljenoj u formi televizijskoga sitcoma.

Generacija takozvanih milenijalaca i njezino (ne)snalaženje u aktualnom globaliziranom trenutku, vječna tema toga nagrađivanog dramatičara, u “H.E.J.T.E.R.I”-ma oživljava kao dirljiv hommage prijateljstvu, u dinamičnoj, pažljivo glumački iscizeliranoj emotivnoj klackalici Pešutove zabrinute dijagnoze suvremenog svijeta koji je mladima otvorio svoja vrata, ali im nije ponudio nikakve putokaze.

U slučaju Hrvatske, oni su generacija rođena u ratu ali stasala nakon njega, uz otvorene granice, na rubu i u jeku eksplozije liberalnog kapitalizma, da bi potom, odrastanjem, prirodno posve zaronila u ono što se često percipira kao “kapitalistički glib” – anksioznu izgubljenost nakon što obilje manje ili više iskorištenih prilika ne rezultira unutarnjim ispunjenjem i srećom.

Iz te nemogućnosti pronalaska konačne svrhovitosti proizlaze egzistencijalna pitanja koja muče Pešutove junake, trojicu gejeva ‘pojačanih’ jednom ambicioznom vizualnom umjetnicom i jednom posrnulom pripadnicom bivšeg sustava vrednovanja po “liniji partijske pripadnosti”.

Središnja okosnica komada su odlasci i povratci utjelovljeni u liku Roze (Hrvojka Begović), koja se nakon pet godina berlinske potrage za uspjehom zapadnjačkog tipa odjednom pojavljuje na vratima zagrebačkog stana svojeg prijatelja Paška (Dado Ćosić), važno obznanjujući da je ovaj put njezin povratak konačan.



Nalazi ga u stanju relativne melankolije i uznemirenosti; Paško je u neproduktivnoj vezi s dosta mlađim muškarcem kojega će kasnije tijekom večeri neuspješno i zaprositi. Uskoro dolaze Sanjin (Luka Bulović) i Mak (Ugo Korani); prvi, nemiran mladić koji je izgubio nogu i potom se nesigurno prepustio brižnoj skrbi drugoga, koji je pak jedini u tome komadu posve stabilna osobnost. On je siguran u sebe i svoje osjećaje, smiren u vezi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, i u neprekidnom stanju čekanja da se njegove nade u vezi sa Sanjinom ostvare.

Gej problematika, ženska emancipacija, socijalistička prošlost – redom prepoznatljivi motivi hrvatske suvremenosti, u Pešutovu komadu dobivaju osvježavajuće, novo ruho koje uglavnom zanemaruje društveni kontekst protagonista. Umjesto s i dalje prisutnim neravnopravnostima u deklarativno demokratskom društvu ili homofobnim neprijateljskim strujanjima koja remete ustavom zajamčenu jednakost, junaci predstave hrvaju se s vlastitim emocijama, bačeni u arenu vlastitih životnih očekivanja.

Stvarnost je u tome komadu itekako prisutna – u tekstu je puno referenci na aktualna društveno-politička zbivanja, stvarne aktere hrvatske političke scene, gospodarsku situaciju, i sve one uobičajene teme koje se prirodno upliću u svakodnevni međuljudski diskurs, i koje su posve prirodno i ugrađene u razgovore koje akteri drame vode jedne hladne večeri u stanu u Zagrebu.

Društvene datosti i zadatosti prisutne su, brižljivo upletene u rubove njihovih intenzivnih dijaloških razmjena punih promišljanja o sebi, svijetu, i sebi u svijetu. Njihove su pozicije u tom i takvom svijetu na općoj razini neupitne, a ono što muči jezgru toga društva, troje cjeloživotnih prijatelja Paška, Rozu i Sanjina, strah je generacije ljudi koji su odrasli u uvjerenju da imaju mogućnost izbora – a koje su ti izbori doveli do stanja totalnog izgaranja – pred pitanjem: što sada izabrati, kamo i kako dalje sa svojim životima?

Hrvojka Begović zablistala je u ulozi Roze, u čiji je kompleksan, zanimljiv i životan karakter Pešut ugradio duboku erudiciju i britki cinizam pametne ali esencijalno nesigurne mlade žene sklone eksplozivnim psihologizacijama. Ispada da je njezin “povratak” na neki način prisilno uvjetovan činjenicom da joj se berlinski dečko ubio. Njegovo samoubojstvo naglo ju je katapultiralo iz površnih uživanja u zabavi, alkoholu, drogama i razbacivanju novcem u mučna promišljanja o smislu života, što ju je pak prirodno vratilo u okrilje prijatelja u potrazi za sigurnošću i utjehom.

Dado ĆosićLuka Bulović i Ugo Korani izvanredno uigrano glume trolist gej prijatelja, u zaigranom, dinamičnom kazališnom igrokazu posve u stilu televizijskog sitcoma “Prijatelji”, na koji se ta predstava svojom estetikom i poetikom uvelike oslanja.

Predstava se igra u manjoj ZKM-ovoj dvorani Polancu, gdje publika s tribina koje s dvije strane okružuju scenu gotovo postaje dijelom intimnog interijera Pešutovih junaka, čija se drama odvija u dnevnoj sobi s prepoznatljivim kaučem, na kojemu taj komad i počinje i završava čitanjem didaskalija kojima se autor obraća izravno redateljici.

Središnja jezgra komada gotovo pred sam njegov kraj neočekivano se proširuje likom Korane, smijenjene ravnateljice Muzeja suvremene umjetnosti koja je na tu poziciju došla kao kći nekad utjecajnog političkog aktera. Sa svojih preko 40 godina, Korana, koja je neka vrsta antipoda Rozi ali istodobno i njezina dvojnica, predstavlja generaciju nekadašnjih bogova koji sada moraju pasti i prepustiti svijet novim, mlađim bogovima.

Katarina Bistrović Darvaš igra je kao histeričnu klimakteričnu ženu na rubu rastrojenosti, kojoj u trenucima iznenadne lucidnosti pažljivo dodaje savršenu dozu životne mudrosti.

“Hejtanje”, po kojemu je drama i dobila ime, temeljna je odrednica u Pešutovoj dijagnozi karaktera generacije tzv. milenijalaca. U cunamiju cinizma, anksioznosti i privrženosti, junaci se počinju rješavati utjecaja te negativne emocije postupno shvaćajući da im se svijet neće ispričati, da im život ništa ne duguje, a da je prijateljstvo ključno mjesto njihove životne biografije.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI