“Šuti i trpi”, riječi su 56-godišnje žene koja živi u garaži u Zagrebu. I nije jedina koja tako živi u Zagrebu.
Mnogo je onih koji za bolje nemaju, a pomoć oko smještaja gotovo je nemoguće dobiti.
Kako je žena otkrila, radi kao čistačica, za što prima plaću od 3600 kuna mjesečno.
Međutim, troškovi života su tako veliki da je jedino što si nakon 36 godina podstanarstva, može priuštiti jest garaža za 500 kuna. Tamo živi od 2015. godine.
Usprkos vlazi i činjenici da nema krevet, sve održava urednim. Iz priloga koji je objavio HRT vidljivo je da se trudi održavati sve urednim, te da je usprkos teškoj životnoj situaciji u kojoj se našla, sabrana. Naravno da je željna pomoći i pronalaska toplog doma u kojem može živjeti bez straha od provalnika i hladnoće.
“Plaća je 3600, tako nešto. Kad je bila korona, onda su nam smanjili plaću, rekli su – nećemo vam davati više od 3200, i tako je bilo par mjeseci, i onda kad je prošla korona, malo su povisili. Redovna je plaća takva, ali ako imaš bolovanje, normalno da je manja”, rekla je žena.
“Plaćam pogrebno 150 kuna, dopunsko 80 kuna i još imam pokaz svaki mjesec 360 kuna. Dok platiš podstanarstvo, onda ti od plaće ostane ono malo i s tim se pokrivaj kako možeš. Bila sam puno bez posla. Išla sam na socijalnu pomoć, malo mi je država pomagala, ali ti ne možeš sustići. Dok platiš podstanarstvo, tebi ne ostane za hranu”, opisuje žena kako je došlo do toga da živi u garaži.
Nije joj bilo lako priviknuti se na takav život, ali je s vremenom od toga što joj je dostupno napravila svoj skroman dom. Struju ima, ponekad si skuha nešto na rešou, nuždu obavlja u WC-u koji se nalazi u kompleksu zgrada, a kupa se i pere rublje u garaži. Kaže da se nekako prilagodila, ali da zbog otvorenih vrata zna imati problema s lopovima koji su joj više puta ukrali boce koje skuplja.
Najtužnije je što njena obitelj u Bosni i Hercegovini niti ne zna gdje i kako ona živi. Smatra da je i njima samima život dovoljno težak, te da ih nema pravo tražiti pomoć, jer joj ionako ne mogu pomoći. Ni majci nije mogla otići na sprovod zbog svoje situacije, što joj je neizmjerno žao.
Kaže kako s nižim temperaturama, život u garaži postaje teži. Otkrila je da su joj dobre žene nosile jakne, poplune i kapute kako bi se umotala.
Tijekom domovinskog rata, dijagnosticirana joj je šećerna bolest. Dva puta se onesvijestila, a ispričala je kako je to izgledalo kada je ostala bez svijesti čak četiri i pol sata.
“Nemaš snage, kao da sva snaga izađe iz tijela. Jedva sam hodala. I sad, treći put se pazim. Ne znam kako će dalje ići. Zato sam javila socijalnoj radnici da mi nekoga pošalje, da me netko obiđe. Zimi je hladno tu spavati”, kaže žena.
Pije lijekove, uzima inzulin, a mora i paziti na prehranu. Rado bi riješila svoje stambeno pitanje, ali tvrtka u kojoj već osam godina radi ne želi ju primiti za stalno te ne može podići kredit. Smatra i da je prekasno da nađe bolji posao zbog svojih godina.
Na prilog koji je objavio HRT odmah su reagirali brojni građani koji bi joj željeli pomoći, ali su s televizije odgovorili kako je žena preponosna i ne želi pomoć.
“Želi život dostojanstven čovjeka i upitat ćemo grad može li joj se osigurati i smještaj dostojan čovjeka”, odgovorili su s HRT-a.