Kako ističe slikarev biograf Christof Thoenes, samo je nekolicina slikara prije i poslije Rafaela, toliko pridonijela obogaćivanju onome što bismo mogli nazvati vizualnim kolokvijalizmima civilizacije. Rafael je oblikovao pokrete, izraze lica, poze i kretnje koje će citirati slijedeći naraštaji, dao oblik odnosa prema ljudima, povijesnim situacijama kao i pojavi Božanskog
Rafael, uz Leonarda i Michelangela – jedan od najvećih slikara svih vremena, zaljubljenik u Madonne koje je prikazivao s neizmjernom ljubavi i nježnosti, slikar koji je oslikao vatikanske Stanze neponovljivom grandezzom i remek djelima koja se pokušavaju protumačiti do danas – bio je i umjetnik zagonetna privatnog života. Prema Lessingovu paradoksu, Rafael bi trebao biti „najveći genij kojeg je slikarstvo ikada upoznalo, pa čak i da nije imao toliko sreće te se rodio bez ruku“.
Rođen u Urbinu 28. ožujka ili 6. travnja 1483., tijekom više od dva desetljeća umjetničkog djelovanja, pokazao je nevjerojatnu svestranost – svaki izazov pred kojim se našao samo mu je služio za poticanje stvaralačke moći, kako ističe slikarev biograf Christof Thoenes. Samo je nekolicina slikara prije i poslije njega, toliko pridonijela obogaćivanju onome što bismo mogli nazvati vizualnim kolokvijalizmima civilizacije. Rafael je oblikovao pokrete, izraze lica, poze i kretnje koje će citirati slijedeći naraštaji, dao oblik odnosa prema ljudima, povijesnim situacijama kao i pojavi Božanskog. Stoga ovaj povjesničar umjetnosti nimalo ne pretjeruje kada Rafaelov doprinos razmijevanju ljudske prirode uspoređuje s Shakespeareom.
S druge strane, teoretičari umjetnosti iz Rafaelova doba tvrdili su da on u svojem umu drži ideju prema kojoj „pokušava provesti pravednost u svojem slikarstvu“. Tumačenje Rafaelove umjetnosti u pojmovima platonskog ideala nastavili su razvijati talijanski i francuski teoretičari 17. i 18. stoljeća.
Rafael je bio i ostao čudotovorac u korištenju oblika i boje, svjetla i sjene u svim medijima i tehnikama, no vrlo se malo zna, kao što smo napisali – o njemu samome. Malobrojna sačuvana slikareva pisma sadržavaju samo rasprave o praktičnim stvarima. Obilje tekstova o umjetniku dojmovi su o djelu, ali ne govore kakav je bio kao čovjek. Rano je ostao bez oca slikara i majke, da bi prva naukovanja prošao kod Pietra Perugina. Brzo se oslobodio učiteljeva načina rada, ali je zadržao sustav pripreme slika, studija i nacrta. Prva poznatija narudžba mu je „Procesijska zastava“ sa Svetim Trojstvom na jednoj strani i stvaranjem Eve na drugoj iz 1499. godine. Slavan je njegov rani rad „Zaruke Bogorodice i Josipa“ . Kako je Perugino ranije obradio tu temu za Bogorodičinu kapelu u Perugii, Rafael je trebao načiniti sličnu sliku. Zadržao je strogu simetričnu kompoziciju, no zato su Djevica Marija i njezin zaručnik prikazani na slobodniji način. I samo na Rafaelovoj slici Salomonov hram zrači veličanstvenom uzvišenošću koja preplavljuje atmosferu cijele slike.
Prvo remek-djelo
Prvo remek djelo, međutim bila je „Oltarska pala Oddi“ u kojem se mladi slikar natjecao s Peruginom. Dok se Djevičino uzašašće (i Kristovo) na Perugionovim djelima obično zbivalo na nebu u obliku aureole koja nalik bademu (mandorla) okružuje lik Krista ili Bogorodice, mladi Rafael odlučio se za drukčije rješenje – Djevica Marija već je nebu gdje prima svoju krunu, dok su ispod nje učenici, pokazujući različite stupnjeve začuđenosti, okupljeni oko njezina groba gdje rastu ljiljani i ruže.
Čudo uzašaća izvodi se iz reakcija i odgovora koje je slikar učinio vidljivim: sv. Toma koji odbija vjerovati da je Bogorodica uzašla u ruci drži pojas s njezine haljine koji je pao s neba ravno u njegove ruke, stojeći između sv. Petra i sv. Pavla. Tijekom boravka u Firenci, s druge strane, gdje su stvarali gigantski duhovi Leonarda i Michelangela, Rafael je načino nekoliko djela. Od tri velike oltarske pale koje je dovršio u Firenci dvije su bile namijenjene Perugii, dok je treća bila naručena prije slikareva odlaska u Rim. Dok je slika „Madona i Dijete sa svetim Ivanom Krstiteljem i svetim Nikolom od Barija“ još uvijek prožeta dubokom meditativnom mirnoćom u kojoj likovi nemaju kontakata jedni s drugima ni s promatračem, „Oltarska pala Baglioni“ nudi nevjerojatno bogatu narativnu priču, a sačuvan je velik broj pripremnih kompozicija. U stražnjem dijelu slike Rafael je stvorio prekrasnu panoramu, koja se proteže od ulaza u grob u prednjem dijelu lijevo, do Kalvarije vidljive u daljini. Naprijed stoje dvije skupine likova – na lijevoj strani mrtvi Krist i dvojica nosača, zajedno s Ivanom, Nikodemom i Marijom Magdalenom. Na desnoj strani je Djevica Marija, koja, oprostivši se zadnji put od svojeg sina, pada na zemlju, a pridržavaju je tri pratiteljice. Kao i na slici „Krunidba Bogorodice“ za obitelj Oddi, kombiniraju se dva događaja. Pogled privlači atletski građen mladić koji nosi Kristovo tijelo, uspravljen na herojski način. U prikazu likova vidi se Michelangelov utjecaj: mlada žena koja kleči parafraza je Djevice s „Tonda Doni“, Nikodem je nedovršeni kip sv. Mateja, a Krist čija ruka visi možda ima uzor u glasovitoj Pietà iz crkve sv. Petra.
Slikar prekrasnih Madonna
Rafael se smatra i jednim od najvećih slikara Madonna ikada, slika koje su postale ikone zapadne civilizacije. Madonna je pratila Rafaela cijeli život – od prvih mladenačkih pokušaja do velikih slika Svete obitelji. Zapanjujuća je, činjenica, međutim da u njegovim slikama Madonne nema ponavljanja, nema zastoja, nema zadovoljstva samim sobom, ni jedna Madonna nije slična drugoj, ističe Thoenes. Iz razdoblja kada je stvarao u Perugii je „Solly Madonna“ koja proučava svoj molitvenik s tihom posvećenošću, a Dijete glada u stranice zajedno s njom što je motiv koji će slikar ponovno upotrebljavati s mnogo životnosti u slijedećim komopozicijama.
Češljugar s kojim se dijete igra može se protumačiti kao simbol duše, ali i kao podsjetnik na Stradanje. U Firenci su njegove Madonne bile vrlo omiljene. Slika „Madona s karanfilom“ parafraza je Leonardove slike „Madonna Benois“ – mlade majke koja se igra sa svojim djetetom s osmijehom na licu. Rafael je također obrađivao temu majke koja sjedi s dvoje djece, koju su već obradili Leonardo (Djevica u špilji) i Michelangelo (Brugges Madonna). Poticaji iz oba djela nađeni su na tri Rafaelove slike na kojima je Djevica smještena usred idiličnoga krajolika, kako gleda dvoje djece kako se igraju. Trosmjerna komunikacija je najintenzivnija, a sinteza najsublimnija na slici „La Belle Jardinière“ iz Louvrea: dijete Ivan sa svojim oruđem kleči ispred Isusa koji se naginje tik uz koljeno svoje majke, koja zauzvrat gleda u njega. Pogledi koji se izmjenjuju prelaze s Ivana na Isusa i s Isusa na Mariju, praćeni pokretom, kao da dijete želi objasniti situaciju majci.
Selidbom u Rim Rafaelovo razdoblje formalnog eksperimentiranja neko je vrijeme bilo završeno – ali ne i njegov razvoj i produbljivanje teme. Rafaelove Madonne postale su još više majčinske, njihova djeca više nalik djeci koja se igraju nesvjesna sebe s cvijetom („Aldobrandini Madonna“) ili majčinim velom („Madonna di Loreto“). Po intenzitetu, međutim, stručnjaci najvećim remek djelom drže njegovu „Madonna della Sedia“ što je odvojena od ostalih Madonna: slikar je koncentirao sva tri lika u jednom krugu u ekstremnom groplanu, majka i dijete oboje gledaju u promatrača što je slikarska briljantnost kojom umjetnik prikazuje čak i sporedne pojedinosti, kao što je okrenuti uspravni dio stolca i tkanina protkana zlatom. Sve to priziva ugođaj portretske intimnosti koja nije nađena ni kod jedne druge Rafaelove Madonne. Paleta je jedinstvena, a Djevica snažno grli svog malog sina čija ruka nestaje ispod njezina šala, dok mali Ivan ne sudjeluje u komunikaciji.
Boravak u Vatikanu
U jesen 1508. Rafael je kao slikar zaposlen na papinskom dvoru kao scriptor brevium, pisac papinskih službenih isprava, ušavši u društvene krugove u kojima će ostati sve do svoje smrti. Bilo mu je 25 godina. U Vatikanu će postići svoje najveće uspjehe. Upravo je on stvorio maniera grande rimske visoke renesanse – kao posljedica približavanja Michelangelu isprva u Firenci, a potom u Rimu. Pod pokroviteljstvom pape dobrotovora Julija II. della Rovere, okružen vodećim teolozima i najškolovanijim duhovima epohe, primio se zadaće – narudžbom za izradu fresaka za velike svjetovne interijere. Razvio je novi stil zidnog slikanja i stvorio svijet alegorijskih i povijesnih likova i prizora koji se tumače do danas. S Bramanteom i Michelanegelom stvorio je sliku Julija II kao „renesansnog Pape“. Rafaelove Stanze (odaje) čine papinske sobe koje je Julije II namjestio za sebe na gornjem katu Vatikanske palače. Počeo je sa središnjm prostorijom u kojoj se vjerojatno nalazila papinska knjižnica, a današnji naziv Stanza della Segnatura nastao je kao kasniji naziv zbog namjene odaje kao sudnice. Zidovi su oslikovani likovima iz Biblije i i mitologije te piscima i misliocima antike i srednjeg vijeka, ali i Kristom, Apolonom, Platonom i Aristotelom. Na stropu četiri ženska lika koja sjede simboliziraju različite putove duhovnog prosvjetljenja – teologiju, poeziju, filozofiju i pravdu kao temeljne principe upravljanja ljudskim ponašanjem na zemlji. Svakoj o tih personifikacija redom odgovaraju četiri zidne slike: „Disputa“, „Parnas“, „Atenska škola“ i „Pravda“.
Slika „Disputa“ bila je prvi Rafaelov test talenta i hrabrosti. Kompozicija je utemeljena na izgubljenoj fresci „Posljednjeg suda“ Fra Bartolomea koju je Rafael već bio nacrtao 1505. godine za ukrašavanje apside u crkvi San Severo u Perugii. On je razvija u nebesku viziju veličanstvene prostornosti. U središtu kompozicije, na oltaru, nalazi se monstranca u kojoj je posvećena hostija, utjelovljenje misterije Euharistije. Na nebu se pojavljuje Sveto Trojstvo, okruženo s Djevicom i sv. Ivanom te s četiri Evanđelja ispod njih. Proroci, apostoli i sveci raspoređeni su uzduž polukruga. Ispod, na zemlji Rafael je pomiješao pojedine osobe iz crkvene povijesti s anonimnim likovima.
Njegova je glavna briga bila udahnuti okupljenoj masi život za što je Leonardovo „Poklonstvo mudraca“ osiguralo odlučujući poticaj. Tako slika stvara impresiju disputa o svetom sakramentu, a možda je slika bila izrađena kao podsjetnik na vatikansku raspravu iz 1452., u kojoj je Francesco della Rovere, budući papa Siksto IV. branio Chorpus Christi kao jedinu svetinju. Prozor na sjevenom zidu nudi pogled na vrh Vatikanskog brijega. Rimski humanisti smatrali su ga Parnasom, sjedištem Apolona i muza. Rafael ga je vizualizirao kao stjenoviti plato. Apolon je okružen s devet muza, s 18 grčkih, latinskih i talijanskih pisaca okupljenih u skupine. I dok je klasike, kao što su Dante, Homer i Vergilije lako prepoznati, za ostale je moguće samo nagađati tko su. Ključni čimbenik slike je ženski lik uveden u obliku muza i pjesnikinje Sapfo, a raspored svih likova je vrlo harmoničan. U sredini „Atenske škole“ je naslikao Platona s Timejom ispod ruke, pokazujući uvis u carstvo ideja, dok Aristotel, držeći svoju Etiku, pokretom pokazuje zemaljsko područje. Sokrat razgovara s skupinom atenskih građana, dok u pravom planu slike Pitagora, okružen učenicima, piše. U prvom planu je i Bramante koji učenicima objašnjava zakone geometrije, a sasvim dolje desno pojavljuje se i Rafael koji je mnogo dugovao Bramanteu ne samo zbog arhitektonskih nadahnuća, već i zato jer ga je uputio u klasične spise o životu filozofa.
Zid na kojem je freska „Pravda“ poseban je jer je majstor podijelio zid na individualna polja. U luneti se nalaze sjedeći likovi hrabrosti, razboritosti i umjerenosti. Zajedno s pravdom na tondu svoda, čine kvartet kardinalnih vrlina na kojem se mora osnivati ljudski sustav pravde. Prizori s obje strane vrata prikazuju građanske i crkvene zakone i zajedno ilustriraju pravnu znanost. Rafael još nije dovršio dekoriranje Stanza della Segnatura kada se Julije II vratio, bolestan i poražen iz borbe protiv Francuza, zatraživši od slikara nov ciklus radova u kojima će pokazati kako Bog dolazi u pomoć, čak i u naizgled bezazleznim istuacijama.
Iz Biblije i povijesti crkve izabrane su četiri epizode – „Izgon Heliodora iz hrama“, „Oslobođenje sv. Petra“, „Susret Leona I. S Atilom“ i „Misa u Bolseni“ tijekom koje hostija počinje krvariti i tako uvjeri svećenika da postoji istinska nazočnost Krista u eurharistiji. Freske u Stanza d’Eliodoro u kojima Bog čini svoja djela preko izaslanika napravile su revoluciju u žanru povijesnog slikarstva, a papa se pojavljuje u tri prizora. Kompozicija freske „Izgon Heilodora iz hrama“ jedinstvena je po žestini prikaza s jedne strane, a s druge potpune mirnoće Pape koji kleči u stražnjem planu. Ništa manje zapanjujuća nije papinska pratnja na slici „Misa u Bolseni“ na kojoj kardinali, biskupi, prelati te članovi Švicarske garde prikazuju papinsku dvorsku hijerarhiju (Julije se pojavljuje kao stvarna osoba), ali na način da Rafael zaobilazi hijerarhiju. Umjesto toga prikazuje skupinu muškaraca koji su se okupili tog trenutka i koje slikar promatra kao odvojene pojedince. Na fresci „Susret Leona I. Atilom“, Atila na crnom konju gotovo nestaje u gomili konjanika koja je u rasulu, dok se Papa mirno približava skupini. Na posljetku, na slici „Oslobođenje sv. Petra“ Rafael na vrhuncu moći odbacuje svaku vrstu nježnog crtanja, prepuštajući prizor učinku svjetla, a posebno je dojmljiv izraz na licu svetog Petra dok ga nađeo izvodi iz zatvora.
Slavne tapiserije
Rafael je nakon svega postao slavan, njegova radionica ogromna, te mu Julijev nasljednik Leon X. nije dao predaha. U godinama koje su slijedile bio je zaokupljen izradom crteža za niz od deset tapiserija na kojima je prikazao sv. Petra i sv. Pavla, namijenjenih Sikstinskoj kapeli. Slikar se fokusirao na događaje iz Biblije koji daju legitimnost papinskoj Crkvi, dok je papa zahtjevao da na rubovima budu prizori iz njegova osobnog života. Opet je načinio veličanstvene radove – apostoli su smješteni među masivna arhitektonska zdanja ili usred nježnih krajolika, propovijedaju sa snažnim, promišljenim zanosom. Utjecaj Isusa čovjeka na učenike rijetko kad je bio tako uvjerljivo prikazan i tako jednostavnim sredstvima kao na tapsierijama „Čudesan ulov ribe“ i „Predaja ključeva“. Trebalo mu je gotovo 18 mjeseci da izradi deset crteža koji su imali mjere 3,5 puta 5 metara. Godine 1519. prvih sedam tapiserija stiglo je u Rim gdje su obješene u Sikstinskoj kapeli, ali su danas smještene u Vatikanskoj Pinakoteci. Nakon crteža za tapsierije, nastavio je u zadnjoj Stanzi raditi ciklus fresaka iz života Konstantina Velikog. Nasuprot dodatnog vanjskog pročelja papinskih odaja, sagradio je Loggiu koju je dao ukrasiti groteskama u maniri Neronove Domus Aurea. Za 13 svodova Loggie nacrtao je niz od 52 biblijska prizora, koji se protežu od „Stvaranja svijeta“ do „Posljednje večere“ i kojima su se divili kao „Rafelovoj Bibliji“.
Rafael koji je umro 1520. nakon što je dovršio „Preobraženje Kristovo“ – ostao je svojim djelima besmrtno svjetliliti u mraku stoljeća sjajem rijetkog genija koji je imao sposobnost otkrivati prirodu ljudskog i božanskog.
