Milivoj Zenić je tijekom tri desetljeća na čelu šibenske Gradske knjižnice 'Juraj Šižgorić', pokrenuo bogatu izdavačku djelatnost oživjevši mnoge zaboravljene velikane, koji dokazuju da je ovaj grad, ne samo ljepotom baštine, već i intelekturalnim duhovima, bio jednak humanističkim središtima Europe
Kada se, zahvaljujući ustrajnim naporima Milivoja Zenića (Šibenik, 14. kolovoza 1953. – Šibenik, 20. studenoga 2011.) šibenska Gradska knjižnica nakon desetljeća prebivanja na periferiji, smjestila u reprezentativnu staklenu zgradu arhitekta Ivana Vitića – Šibenik je dobio jednu od najljepših i najvažnijih gradskih knjižnica u Hrvatskoj – Gradsku knjižnicu „Juraj Šižgorić“.
Ali, kako je Zenić, osim što je od knjižnice načinio kulturno žarište, pokrenuo i nevjerojatno bogatu izdavačku djelatnost i organizirao brojne znanstvene simpozije koji su na vidjelo iznijeli mnoge zaboravljene velikane, još se jednom potvrdilo da je Šibenik bio, ne samo među vrhovima renesanse i baroka po baštini, već i po intelektualnim duhovima koji su ga uzdigli na razinu najznačajnijih središta Europe u 15. i 16. stoljeću.
Stoga je i knjiga „Šibenik, srcem i umom“ u kojoj su Marinko Šišak i Vilijam Lakić objedinili Zenićeve eseje, prvorazredno vrelo šibenske povijesti i intelektualni vodič kroz povijest grada.
Nema važnog znanstvenog i povijesnog podatka, priče iz prebogate usmene predaje, živih običaja iz davnina koje taj zaljubljenik u svoj rodni grad nije dotakao, vrativši gradu zaboravljeno poštovanje i prisjetivši javnost na svjetske intelektualne velikane koji su ga oblikovali. Štoviše, moglo bi se reći da za obnovljeni interes za šibensko kulturno i povijesno nasljeđe, nitko nije zaslužniji od Zenića koji je promovirao i mlade autore, te tiskao njihova djela. I prije ove sjajne knjige, Zenić, kozmoplit koji je je toliko bio svjestan značenja nacionalne kulture, jezika i kulturnih posebnosti, napisao je tri djela posvećena gradu – „U pohvalu od grada Šibenika“ (povijest pisane riječi u Šibeniku od najstarijih vremena do danas“), „Stari Šibenik“ i „Šibenska katedrala“.
Osim prikaza Šibenika sa svim zanimljivostima, od velikana renesanse do živopisnih pučkih likova koje čuva usmena predaja, knjiga donosi i antologijski esej, „Očuvanje nacionalne kulture i jezika u procesu globalizacije“. A kada istinski zaljubljenik u svoj rodni grad piše o povijesti sa strašću literata, nastaje živa knjiga ili kako je pisao bratu Mihovilu slavni šibenski humanist, Antun Vrančić: „Ako knjiga nema duha, uzalud joj tko predaje svoje napore… i probdjevene noći“. A takva je upravo Zenićeva antologijska knjiga puna duha, zaboravljenih priča o skrivenim legendama grada, ali i povijesti cjelokupne županije(!), kulurnog nasljeđa i puntarskog duha grada.
Ljepota grada
Kao jedan od rijetkih gradova na istočnoj obali Jadrana koji nema izravne rimske tradicije, podsjećao je Zenić, Šibenik svoj postanak zahvaljuje starohrvatskom kastrumu na vrleti što se diže 70 metara ponad mora. S te se lako branjene uzvisine, na kojoj se i danas uzdiže jedan od simbola grada – tvrđava sv. Mihovila – pruža nezboravan pogled na dubok zaljev i uski kanal sv. Ante, koji zaljev povezuje s međuotočnim morem. Ispod tvrđave amfitetralno se širilo naselje, s nepravilno razvedenim spletom ulica i trgova, brojnim otvorenim, ali i nadsvođenim stubištima. Šibenik je, zahvaljujući samosvijesti šibenske komune, izrastao u skladnu gradograđevnu cjelinu.
Osobitost grada najviše se otkriva u pogledu s mora, kada se silueta grada dramatično pretapa s grozdovima brežuljaka i brda, mitskoga Trtra i ladanjskoga Šubićevca. Većina namjernika započinje obilazak Šibenika na stjecištu puteva – znamenitoj Poljani, spojnici staroga srednjovjekovnog grada s novim Šibenikom koji se od 19. stoljeća širi prema istoku. Slavna Poljana bila je već u 15. stoljeću, u doba glasovita humanista Jurja Šižgorića, „mjesto ugodno za one koji izlaze da se nadišu zraka… prikladno za konjske utrke, za gađanje u igri s kopljima, za loptanje i za gađanje u cilj strijelama“.
Još donedavna Poljana, a i čitava stara jezgra, napomenuo je pisac, bile su pozornicom brojnih manifestacija, a danas, kada se težište javnog života pomaknulo na rub grada, Poljana čeka svoj redizajn, poslovni i preneseni. Ovaj potonji, već je naviješten preseljenjem Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić“ u gradsko središte, u kojem je to reprezentativno izdanje Ivana Vitića, naslonjeno dijelom na stare gradske zidine, svojom inovativnm arhitekturom svojevrsni kontrapunkt katedrali.
Iz knjižnice se pruža pogled preko perivoja koji nosi ime botaničara svjetskog glasa, Šibenčanina Roberta Visianija, na stari samostan šibenskih franjevaca koneventualaca. Reprezentativna crkvena i stambena arhitektura, mnoge palače s unutrašnjim dvorištima i zdencima, gotičke bifore i plemički grbovi na portalima, zajedno sa slikovitom pučkom arhitekturom u težačkim i ribarskim dijelovima grada, svjedoče o višestoljetnoj, ne uvijek idiličnoj koegzistenciji pučana s plemstvom, koje je stoljećima bilo isključivo hrvatsko.
To potvrđuju mnogi dokumenti o gradnji šibenske katedrale koja se izdvaja, ne samo u hrvatskom, već i u europskom graditeljstvu po suglasju arhitekture i skulpture, osobito antologijskom nizu od 71 kamene glave na apsidama, što ih je realistično izradio Juraj Matejev Dalmatinac sredinom 15. stoljeća, kao psihološke portrete Jurjevih suvremenika. Remek djelo majstora Jurja je i raskošno oblikovana krstionica. Nikola Firentinac koji je dovršio gradnju katedrale, svodova i kupole, zatvorio je gradnju jedne od najznačajnijih europskih građevina pod zaštitom UNESCO-a.
Grad europskih humanista
Šibenik je grad ne samo nekih od najvećih hrvatskih, već i europskih i svjetskih humanista. Faust Vrančić, čije je kapitalno djelo „Novi strojevi“ (Machinae novae), zastupljeno i u svjetskoj literaturi – na 49 bakroreza je prikazao 56 različitih konstrukcija izuma i projekata, te je knjiga u Europi i u novije doba doživjela nekoliko izdanja – u Münchenu (1965.), Milanu (1968.) i Budimpešti (1985.). Područje tehnike koje je Vrančić obuhvatio, bilo je vrlo široko – od reguliranja rijeka i sunčanih satova, preko raznih mlinova i mostova, broda za čišćenje mora do kola za bakrotiskare.
Neke do tih naprava nisu bile nove, ali ih je on doradio. Neki projekti bili su daleko ispred svog vremena, kao most od bronce koji neće biti ostvariv sve do 18. stoljeća, potom most s jednim užetom – pretečom žičare, mlin postavljen u morskom tjesnacu s idejom o korištenju plime i oseke i najpopularniji projekt – „Leteći čovjek – homo volans“ – koji u odnosu na Leonardov padobran ima prvenstvo u povijesti padobranstva, jer je prvi tiskom objavljen! Vrančić je na „Novim strojevima“ radio u Pragu kada je bio tajnikom Rudlofa II., koji je od grada, okupljanjem najučenijih duhova epohe, stvorio intelektualni centar Europe.
I drugo Vrančićevo kapitalno djelo, „Rječnik pet najuglednijih europskih jezika“, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga (hrvatskoga) i mađarskoga, objavljeno 1595. – prvi je je hrvatski samostalno tiskani rječnik u Hrvata i jedan od najranijih poliglotskih rječnika u Europi. U njemu je više od pet tisuća riječi polaznog, latinskog stupca prevedno na talijanski, njemački, hrvatski i mađarski jezik. Godine 1605., češki benediktinac, Petar Loderecker, objavio je u Pragu Vrančićev „Rječnik“, s nadopunom češkog i poljskog, a godine 1834. „Rječnik“ je pretiskao u Bratislavi, Josip Török.
Vrančićev je „Rječnik“ utjecao na rječnike Bartola Kašića, Jurja Habdelića, Ivana Belostenca, Andrije Jambrešića, Ardelija Della Belle i Joakima Stullija. Osim što je svoj materinski jezik predstavio Europi, Vrančić je zaslužan i za izgradnju današnjeg jezičnog standarda. Ništa manje nije važno jedino hrvatski pisano djelo, „Život nekoliko izabanih divic“, koje je Faust posvetio „poštovanim opaticama i ostalim redovnicama šibenskog samostana sv. Spasa“. Koliko je ova knjiga bila bitna, svjedoči podatak da u Leksikonu hrvatskih pisaca 2000. godine, povjesničari književnosti, Dunja Fališevac i Darko Novaković, upozoravaju na srednjovekovna izvorišta i renesansni novum Vrančićeva djela, koje „izrasta iz srednjovjekovne književne kulture, ali je u knjizi prisutan i svjetovniji duh renesanse.
Izabrući za protagoniste knjige žene, Vančićeva je zbirka obilježena i ranovjekovnim svjetonazorskim koncepcijama. Posljednjih godina istraživački interes izazvali su i Vrančićevi zapisi o logici u kojima je odstupio od tada uobičajene aristotelovske logike i etike. Faust je, usprkos što je veći dio života proveo u inozemstvu, bio odgajan u ljubavi prema domovini, te je Šibensku katedalu uvrstio u „Nove strojeve“, dok je češke Biblije s posvetom darovao šibenskom Kaptolu. Njegova posljednja želja, da bude pokopan na groblju na otoku Prviću gdje je sačuvan ljetnikovac obitelji Vrančić – ostvarena je. Faustov štićenik, bio je Dinko Zavorović, prvi hrvatski novovjekovni historiograf kao i Ivan Tonko Mrnavić, kojeg je preporučio Papi kao prevoditelja.
Faust je napisao i knjigu o svom slavnom stricu, Antunu Vrančiću, nadbiskupu ostrogonskom, kardinalu i ugarskom namjesniku. Antunov golem opus – osobito više od tisuću pisama raznim europskim uglednicima, ostao je dobrim dijelom neistražen, napomenuo je Zenić, te je Gradska knjižnica 2004. upriličila znanstveni skup o ovom velikom humanistu. Akademik Glavić je u zborniku koji je izašao nakon znanstvenog skupa, ocijenio Antuna Vrančića kao crkvenog dostojanstvenika, pjesnika, povjesničara, arheologa i „najuglednijeg latinista hrvatskog podrijetla svih vremena“.
Osim njih, gradu daju pečat humanisti Jakov Naplavčić, Ambrozije Mihetić, Juraj i Šimun Divinić. U nizu velikana ističe se i lik Jurja Šižgorića koji se nakon studija prava u Padovi vratio u rodni grad. Odgojen u humanističkom duhu, u Veneciji je objavio 1477. pjesničku zbirku „Elegiarum et carminum libri tres“ – prvu tiskom objavljenu knjigu jednog hrvatskog pjesnika. Među njegovim djelima osobito je važna „Elegia de Sibenicnensis agri vastatione“, domoljubna pjesma o turskom pustošenju šibenske okolice, dok je zavičajnu pripadnost Šižgorić izrazio u spisu „De situ Illyriae et civitate Sibenici“.
Plodna humanistička djeatnost nastavila se i u 16. stoljeću, te je jedan od najvažnijih pisaca hrvatskoga humanizma, Ivan Polikarp Severitan, nakon naobrazbe u rodnom gradu poslan u glasovitu rimsku akademiju humanista, Pomponija Lera, gdje je kao najbolji pjesnik ovjenčan lovorovim vijencem. Nakon povratka u Šibenik, bio je prisljen, zbog intriga mletačke vlasti, napustiti rodni grad. O njegovoj svestranosti svjedoče brojna djela među kojima i „Monoregia“ – filozofsko-politološki traktat u kojem prije Machiavellija raspravlja o suvremenom vladaru i „Solimaida“, bilijsko-religiozni humanistički spjev.
U Šibeniku su radili i neki od najvećih likovnih umjetnika – bakroresci i kartografi, Martin Kolunić Rota, koji je u bakrorezu portretirao Antuna Vrančića i Natal Bonifacij, koji je Faustu Vrančiću posvetio zemljopisni atlas, zlatar Horacije Fortezza, te šibenski skladateljski trolist – Julije Skjavetić, Ivan Lukačić – autor Sacrae cantiones, te Ivan Šibenčanin.
Crkveni redovi, samostanske i gradske knjižnice
Stoljećima su crkveni redovi u Šibeniku čuvali nacionalnu kulturu. Šibenska Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“ predstavila je, među ostalim, i važno djelo, dr. Jure Krište, posvećeno nemjerljivu doprinosu muškog i ženskog dominikanskog reda u čijim su školama široko humanističko znanja stjecali Juraj Šižgorić, Ivan Polikarp Severitan i dvojica braće Ivana Tomka Mrnavića. Prema navodu dr. Krište, dominikanci se spominju već oko 1400. godine, kada su posjedovali svoju kuću iza crkvice sv. Krševana, gdje su ostali sve do početka 16. stoljeća kada su prešli kod crkvice sv. Duha gdje su posjedovali tri kućice kao gostinjac putnicima i siromasima iz šibenskog zaleđa, za koju im je skrb bila temeljna zadaća.
Godine 1735., dominikanke su se razdijelile, pa su neke pošle stanovati blizu dominikanskog samostana kod braće u Docu, ali su se ponovno ujedinile 1870. kada su došle pod ingerenciju šibenskoga biskupa, a živjele su u kući na Gorici, gdje djeluju i danas. Ideja ujedinjenja ženskih zajednica dominikanki, djelo je o. Anđela Marije Miškova, zahvaljući kojem su ostaci redova i preživjeli. I Miškov je pripadao onim velikim duhovima koji su se upisali u povijest grada. Rođen 1848. na Zlarinu, Miškov je položio 1888. u Šibeniku svečane zavjete u vrijeme preporodnih gibanja i borbe za hrvatsku riječ. Vrstan propovijednik (uvijek na hrvatskome jeziku) i uspješan misionar, pisac, nakladnik časopisa i domoljub, među ostalima se dopisivao i sa Strossmayerem, te je bio starješina u svim samostanima.
Koliko su crkveni redovi važni, svjedoči podatak da se pojava pisane riječi u Šibeniku vezuje uz svijet crkvenih ustanova koje su stoljećima bile uključene u svakodnevnicu grada, isticao je Zenić. Među šibenskim rukopisnim blagom osobito se ističe knjižnica samostana sv. Frane, koja čuva 150 rukopisnih knjiga od kojih neke pripadaju vrhuncima umijeća pisanja i umjetnosti iluminirane riječi. Među njima se kao dragulj ističe „Šibenski kodeks“, pisan karolinom iz 11. stoljeća. Kulturno povijesnim značenjem odskače i „Breviarum franciscanum de Breberis“, nazvan „Bribirski nekrologij“, jer su u njemu 1303. upisani brojni članovi obitelji Šubić, te „Liber Semonem II“ u kojem je fra Pavao Šibenčanin – prvo poznato ime hrvatske latinične književnosti – 1380. zapisao antologijsku „Šibensku molitvu“ – prvi latinicom zapisan pjesnički tekst. Knjižnica šibenskih franjevaca konventualaca sadrži i 161 prvotisak od kojih su neki rijetkost i u svjetskim okvirima.
Knjižnica sv. Lovre sadrži najviše djela iz 17. i 18. stoljeća. Po srijedi su utilitarne, praktično-vjerske knjige koje su, pisane zrelim književnim jezikom, ostvarile svoju osnovnu ulogu. Osobito je bio popularan žanr crkvenog govorništva kojim su se bavili franjevci, Mate Zoričić i Josip Banovac, gvardijani samostana sv. Lovre.
Poslije Kandijskoga rata i kuge u 17. stoljeću, Šibenik se dugo oporavljao i tek je 1866. kanonik Josip Mrkica, osnovao narodnu slavjansku čitaonicu, dok je 1917., šibenski povjesničar, don Krsto Stošić, osnovao Knjižnicu Pavlinović, a 1922. i Gradsku knjižnicu. Ona je tijekom šezdesetih godina bila smještena u neprikladnom prostoru tzv. plavog nebodera, gdje je ostala 30-ak godina i iz kojeg je počela Zenićeva borba(!) za novi smještaj, ostvaren 2005. godine u Vitićevu zdanju..
Nije zaboravio Zenić zabilježiti ni legende o Krki, otvorenje cestovnog pravca Šibenik – Trogir, početkom 19. stoljeća i ključnu ulogu koju je imala francuska uprava na čelu s maršalom Marmontom, nastanak slavne pogače ili pogače, ali i drniškog pršuta kroz koji je opisao povijest grada. Tu su i izvanredni eseji o starim gradskim karnevalima i bogatoj svjetovnoj kulturi – Ante Šupuku, Vinku Nikoliću, Zlatku Gunjači, Slavi Grubišiću, Srećku Badurini i mnogim drugim velikanima duha koje nije zaboravio ovaj zaljubljenik koji je svoj rodni grad uveo u 21. stoljeće…
Preobrazbe Gorice
Nadošao je val betonizacije…
Zabilježio je Zenić i preobrazbe grada, posegnuvši za „krhotinama sjećanja“ – ne bi li opisao duh nekdašnje Gorice koja se kao znatan dio povijesne jezgre pružala od tvrđave sv. Mihovila prema moru, do ulice koja danas nosi ime Jurja Dalmatinca, jer je u njoj protomajstor katedrale imao kuću, potom južno uz ulicu gdje su samostani sv. Luce i sv. Lovre, sve do gradskih vrata gdje se danas nalazi kazališna zgrada. Na istoku su goričke kuće nalegle na perimetar zidina što su se od tvrđave preko Prigrada i Staroga Pazara pružale do šibenske Poljane.
Osamljenom šetaču, napominje Zenić, koji se danas uspinje brojnim goričkim stubištima i nadsvođenim prolazima prema tvrđavi sv. Mihovila ili groblju sv. Ane, nezamislivi su bujnost i vrenje života koji se još prije dvadesetak godina, poput mlada mošta, izljevao iz goričkih konoba, dvorišta, ulica i kaleta. Gorica je danas posve tiha, bez cike dječurlije, jer su njihovi očevi odavno napustili djedovinu. Mrtve konobe pučke, težačke Gorice, dokazuju da je taj dio grada ostao bez težaka, a time i prisnog familijarnog nasljeđa.
Još 80-ih godina prošlog stoljeća stotinjak metara jedne goričke (slijepe ceste), što se pruža od vatrogasije do podno stepeništa prema tvrđavi, bilo je ispunjeno karima i đendinjerama što su se spremale duž grobljanskog zida. Te su konjske zaprege služile uglavnom za odlazak u (Donje) polje, mada je bilo i onih koje su služile za kirijašenje. Bogdani su još za Drugoga rata imali dvadesetak zaprežnih prometala kojima su šibenska gospoda odlazila na ladanje do pospana Skradina i romantičnih slapova Krke. Neki od konja poput onoga posve ljudskog imena, Zlatko, sam se spuštao stepenicama, kao što se Čećurina Drgana znala sama vratiti iz polja do kuće, blizu Stojićka Vice i Šime, koje su godinama šivale poznate šibenske narančasto-crvene kape.
Te kape, danas tek dio opreme klupskih pjevača, stoljećima su bile simbol šibenskog puntarstva, onoga što se oglasilo u buni u osvit mletačkog doba, u narodnjaštvu hrvatskog preporoda, u radićevstvu, u Drugom svjetskom, te u Domovinskom ratu. Život priprosta, često opora šibenskog težaka, ističe Zenić, pravedna i istinoljubiva, bio je ispunjen brigom i cjelodnevnim mukotrpnim radom. Društveni mu se život u starije doba svodio na bratovštine, a u novije, potkraj 19. stoljeća, na Pjevačko društvo „Kolo“ . Poznati po lijepu glasu, Goričani su ulazili u to društvo što ga je osnovao praški đak, pučanin Vice Iljadica- Grbešić i nije bilo kuće koja s ponosom nije davala pokojeg pivača.
Danas je nestalo i karakterističkih taverna u kojima su težaci uz nešto sira, jaja utvrdo i slane srdele prodavali svoje vino. Toverne je resila osebujna floerelana simbolika: grančica smrike označavala je da se prodaje crno vino, maslinova grančica bila je za bijelo vino, a od borova za opolo. S tovernama nestalo je obrednih društvenih izlazaka, prisnih razgovora i narančasto-crvenih kapa. Nadošao je val betonizacije, satelitski pjati i rashladne škatule zamijenili su pučke fumare i slare, a i gospodske portale i bifore.
Ne čuju se više šuštavi venecijanizmi, ni tiha molitva ispred Gospe Lurdske podno kampanela sv. Lovre. Ostali su tek dostojanstveni Mijovil, šutljivi čempresi sv. Ane … ostala je tajanstvena samoća Gorice, isticao Zenić, danas oaze utihe, gotovo rezidncijalne četvrti za umorne od modernog doba…
Vinogradi stari kao grad
Spomenici ljudskoj ustrajnosti i muci…
Nezaboravan je i piščev opis šibenskih vinograda koje su krčile u jalovima kamenjarima „iste one ruke koje su gradile i Šibensku katedralu“. Štoviše, u unutrašnjosti katedrale isklesat će majstor Juraj Matejev Dalmatinac na brojnim mjestima lišće loze. Povijest vinogradarstva šibenskog kraja stara je koliko i sâm grad, napominje Zenić.
Šibenik se prvi put spominje 1066. u ispravi kralja Petra Krešimira IV., kada je 1298. grad dobio biskupiju, a to je značilo da je proglašen i gradom, a za njegovo uzdržavanje dodjeljeni su mu vinogradi i posjedi u okolici grada. Ponosan na vinogradarsku tradiciju svog kraja, Juraj Šižgorić je kao humanist okrenut antičkoj baštini, u središtu šibenskoga vinogorja, Donjem polju, nalazio ostatke materijalne kulture Ilira i Rimljana, od kojih su Hrvati učili vještinu vinogradarstva. Na brojnim fragmentima nađenim u Donjem polju i obližnjem Danilu nailazio je na motive figura koje beru grožđe.
Nabrajao je Šižgorić i sve otoke poznate po vingorarstvu od Žirja, Prvića, do Zlarina. I Dinko Zavorović, prvi hrvatski historigraf čija je obitelj imala na grbu motiv vinove loze, hvalio je murtersko vino u 16. stoljeću, navodeći da ga „traže i duždeva gospoda u Mlecima“. Zenić spominje i još starija svjedočanstva o vinogradarstvu na području skradinsko-bribirskog vinogrja i primoštensko-rogozničkog kraja. Od odluke šibenskog Gradskoga vijeća s konca 14. stoljeća, kojom se mještanima daju krševite zemlje Bosoljinskoga primorja do uvale Tobolac da ih iskrče i posade vinovu lozu, pa sve do danas, vidljivi su tragovi mukotrpnog rada težaka – tisuće kilometara suhozida, milijuni kubika i iskrčenog kamena ugrađenog u suhozide kao – spomenik ljudskoj ustrajnosti i muci.
S druge strane Šibenik je bio i grad karnevala i smijeha. I u najgorim vremenima, napominje Zenić, „uvijek je u našim krajevima titrao onaj mediteraski funcutski osmijeh kao potvrda radosti življenja i kao znak obnove života“. Davne 1487. Juraj Šižgorić u svome djelcu „O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku“ navodi da je „Zajedno s učenim i rječitim mužem Jakovom Naplavčićem s hrvatskog na latinski preveo narodne poslovice“. Odmah potom, pišući šibenskim narodnim običajima dodaje“ Pri svadbi plešu i pjevaju neke svatovske pjesme kakve nismo čuli da je pjevao ni Katul ni Klaudijan. Obijesna mladež, obuzeta ljubavnom čežnjom, noću glasno pjeva takve ljubavne pjesme kakve bi spjevao uglađeni Tibul ili nježni Propercije ili razbludni Gal i Sapfa s Lezbosa“.
Spektakularne ljepote šibenske okolice
Dva svjetski poznata nacionalna parka – Krka i Kornati
Malo je hrvatskih županija koje se poput Šibensko-kninske odlikuju tolikom ljepotom prirodne i kulturne baštine, podsjeća Zenić. Na zamljopisnoj karti ovog nevelikog prostora što ga rijeka Krka na svom putu od izvora do ušća poput simetrale dijeli na dva dijela, smještena su dva nacionalna parka – Krka i Kornati.
Rijeka Krka izvire podno Dinare čiju je mitsku snagu slavio još prije pola tisućljeća Petar Zoranić nazivajući rijeku „Vilinskim vlasima Dinare“. Rijeka prolazi pokraj Knina, sijela hrvatskoga kralja Zvonimira. Na svome putu prema moru, Krka se probija kroz duboke kanjone nad kojima stražare nijemi ostatci srednjovjekovnih utvrda. I dva srednjovjekovna kaštela, kraljevski grad Tin i manji Lab, bili su pred nadolazećom osmanlijskom opasnošću obuhvaćeni zajedničkim zidinama.
Često rušena, obnavljana i proširivana, veličanstvena Kninska tvrđava rječito je svjedočanstvo burnih minulih stoljeća. U blizini Knina nalaze se ostaci arkada rimskog logora Burnuma, ali i izvanredno važan novootkriveni spomenik – legijski amfiteatar. Na tome svetome tlu nacionalne arheologije, među brojnim starohrvatskim crkvama i grobištima, od Uzdolja do Biskupije, biser je ranosrednjovjekovne arhitekture, crkva sv. Spasa na izvoru Cetine. Usred plodna Petrova polja uzdiže se od kamena u obliku centralne građevine.
Mauzolej je na Glavici u Otavicama za sebe i svoju obitelj podigao svjetski poznati kipar, Ivan Meštrović. U Drnišu, odakle je krenuo u svijet, u tamošnjem muzeju mogu se vidjeti neki rani Meštrovićevi radovi, a njegov spomenik sv. Roku, zaštitniku grada, uzdiže se u središtu mjesta. Iz Drniša, pokraj kojega teče Krkina pritoka Čikola, lako se stiže do franjevačkog samostana na Visovcu, otočiću usred Visovačkog jezera što ga je oblikovala rijeka Krka. Samostan se prvi put spominje 1400. godine. Kao Lapis alba, bijela stijena. Tijekom stoljeća nekoliko je puta pregrađivan, a na otočiću – oazi mira i spokoja – danas je njegovan perivoj s autohtonim i egzotičnim biljem. U samostanu se čuvaju mnogi vrijedni kulturni spomenici, među njima i ranorenesansna Bogorodica s djetetom, Jurja Ćulinovića, rijetka inkunabula s Ezopovim basnama i sablja narodnog junaka, Vuka Mandušića, poginulog u borbi s Osmanlijama.
Do Visovca se najčešće dolazi brodom sa Skradinskoga buka, zacijelo najpopularnijeg turističkog odredišta u okviru Nacinalnog parka Krka. Park tu pruža mnoštvo sadržaja kojima prezentira etnografsku, gospodarsku i kulturnu baštinu Pokrčja, ali najviše udivljenja zacijelo izaziva sam buk, najviša sadrena barijera u Europi, visoka 46 metara, koji je dobio ime po nedalekom povijesnom gradiću Skradinu. Buk je svojevrsno središta NP „Krka“, po bogatstvu i posebnostima endemskih biljnih i životinjskih vrsta.
Skradin – nekada važni rimski municipij Scradona, kasnije i središte hrvatskoga biskupa, dokaz je, poput nedalekoga Bribira, rasadišta, ali i mijena mnogih kultura i civilizacija, od prapovijesnih gradina i rimskih naselja do srednjovjekovnih gradova. Zapadno od Šibenika važno je i najveće turističko odredišta Vodice, koje su dobile ime po brojnim izvorima pitke vode. Nekoć su Vodice, prvi put spomenute tijekom 15. stoljeća, opskrbljivale uvijek žedni stari Šibenik. Danas mjesto nudi svakovrsne turističke usluge.
Nedaleko Vodica smjestio se Pirovac, s brojnim kućama za odmor dok je uza same Vodice, slikovito mjesto Tribunj. Njegov najstariji dio izgrađen je na otočiću, koji je kasnije kamenim mostom povezan s kopnom. Zapadno od Tribunja i Pirovca smješten je otok Murter, odvojen od kopna Murterskim kanalom preko kojega je u mjestu Tisno izgrađen pokretni most. Na otoku su brojne pjeskovite plaže, među kojima se izdvaja tiha uvala Kosirina, a jednako je lijepa, Kornatima okrenuta – Slanica.
Uz Tisno valja svakako posjetiti uske kale Murtera, Betine i Jezera. Otoci Zlarin i Prvić još su za renesanse bili omiljena boravišta šibenskih humanista. Otoci Krapje i Žirje do naših su vremena otoci ribara, vinove loze i maslina. Ipak, najveću pozornost domaćih i stranih turista, privlače Kornati, otočna obitelj od stotinjak otoka, školja i hridi, prostor začudne i nezrecive ljepote što vibrira snagom iskona. Zaštićeni kao Nacionalni park, Kornati su kamena oaza, napominje Zenić, u kojoj suvremeni nomadi nalaze blagotovrnu osamu i nepatvorenu ideju Mediterana.
I na istočnom kraju županije mnoštvo je veličanstvenih panoramskih vizura. S brda Jelinjak, prekrivenog gustom borovom šumom, pruža se pogled na Grbašticu, smještenu u dnu bogata zaljeva. U daljini naziru se Žaborić i Brodarica, ispred koje je Krapanj, najniži naseljeni otok, nekoć središte spužvarstva. Primošten, koji je simbol turizma, nekada je bio otok koji je s vremenom premošten. I danas se doimlje poput usidrena kamena broda kojem je jarbol okomica crkve. Okolica mjesta je znamenita po obližnjim vinogradima i čuvenom vinu Babić.
Istočnije od Primoštena je ribarsko naselje Rogoznica, koje šetalištem Lungomare, gustom borovom šumom i zaštićenom lukom, privlači brojne ljubitelje prirode i nautičare. U dnu uvale izvrsno je opremljena marina, u čijoj je blizini Zmajevo jezero, po izmjeni plime i oseke jedinstven prirodni fenomen.
Otok Zlarin
Zlatni otok i njegove kćeri mora…
Dotakao se Zenić i Zlarina o kojemu je još Juraj Šižgorić u svom djelu „O smještaju Ilirije i gradu Šibeniku“ zapisao: „Blizu ulaza u šibensku luku utvrđen kamenim brežuljcima kao kulama i posvećen 12-orici apostola leži Zlarin. Plodan je i obiluje gajevima badema, vinogradima i maslinjacima. To je otok bogat lukama i ribom. A na brežuljku ima tragove veoma drevnog grada već sravnjena sa zemljom. Poslije službe božje, tu sam se među gorskim stijenama i u sjeni drveća odavao ugodnom pjesnikovanju“.
Posjedovao je Šižgorić na tom zlatnom otoku (Insulae auri) ljetnikovac, kao i plemićke obitelji Divinić, Dračević, Kosirić, Mužić i Semonić. U ljetnikovcu ugledne šibenske obitelji Mazzoleni redovito se početkom 20. stoljeća odmarala operna pjevačica, Ester Mazzoleni, „Kraljica belkanta“, koju je osobito cijenio Toscanini. Na nevelikom otoku, podsjeća Zenić, pronađeni su arheološki predmeti iz neolitika i rimskoga doba, a još je „donedavna bila živa usmena predaja o grčkim galijama“ u Srimi.
Zlarin se prvi put spominje u dokumentima vezanima za osnutak Šibenske biskupije u 13. stoljeću. Od tada, vjerojatno, započinje i iskorištavanje morskih bogatstava, osobito koralja (naziv koralj dolazi od grčke riječi koralion, a znači – „kći mora“). Za razliku od romantičnih opisa Petra Divinića, koji je u 16. stoljeću slavio koraljarstvo „da nam pod kuralj u njih rastu grane“, riječ je oduvijek bila o napornu poslu, iscrpljujućim putovanjima i tegobnome radu, upozorava Zenić.
Osobito su dojmljivi bili ispraćaji, ali i dočeci koraljara, koji su se u sretnijim vremenim znali uputiti u lov s dvadesetak brodica. Nakon procesije u kojoj je sudjelovalo cijelo mjesto i župnikova blagoslova, koraljari su kretali na put. Lovili su od osvita do sutona na šibenskome području od Kornata preko Žirja do rta Planke, ali i na dalekim izvanjadranskim obalama. Zahvaljujući Društvu za unaprjeđivanje Zlarina, običaj ispraćanja koraljara danas se obnavlja u turističke svrhe.
Crkva Gospe od Rašelja iz 15. stoljeća postala je zavjetnim mjestom zlarinskih koraljara, pomoraca i iseljenika o čemu govore brojne grančice koralja, zavjetne slike i makete brodova. Bratovština ove crkve posjeduje martikulu iz 1458., pisanu hrvatskim jezikom (čakavicom). Barokna crkva Velike Gospe, pak, čuva tijelo rimskoga mučenika sv. Fortunata (Srećka) – zaštitnika Zlarina. Za jednu oltarnu sliku novac je osigurao car Franjo Josip prigodom posjeta Zlarinu 1875. godine. Budući da je poželio vidjeti lov na koralje, Zlarinjani su opremili deset lađa i u dva dana ulovili 15-ak kilograma koralja koje su darivali caru.
Uz crkvu sv. Šime i sv. Roka sačuvana je i kapelica Porođenja Isusova u okviru ljetnikovca Lascari u predjelu Baćina – dijelu Zlarina koji je postao poznat zahvaljući pjesmama jedne od najvećih hrvatskih pjesnikinja koja je tamo provela djetinjstvo – Vesni Parun.
Do danas je sačuvana obrada koralja, te nakon majstora Viktora Lukina koji je dugo držao brusionicu koralja i danas u staroj Kažermi (nekoć vojarni) djeluje radionica i prodavaonica koralja „Zlarinka“, koju vode Kristina Ljuba i Vjekoslav Duhović. Tu se mogu kupiti rećine, naušnice ili ogrlice od koralja, koje su resile živopisne nošnje starih Zlarinki, ali i građanski izgled mnogih dama.
Jedna od njih bila je slavna glumica Ita Rina, koja je na Zlarinu snimila film „Tisuću otoka“ u kojem je glumila koraljarsku princezu. Društvo za unaprjeđenje Zlarina u ljetnim mjesecima prikazuje ovaj film u Kažermi kao dio ponude kulturnog turizma. Među slavnim Zlarinjanima, Zenić podsjeća na Mladena Bjažića, poznata po kultnoj pjesmi „Moja mati“ koji je dugi niz godina vodio školu čakavice, dr. Vinka Alfierija, osnivača Yach kluba Zlarin, koji je evocirao tradiciju zlarinskog pomorstva, pučku pjesnikinju Zdenku Gregov, koja čuva zbirku slika svog pokojnog muža Vinka.
Kulturnu ponudu Zlarina danas obogaćuju galerije „Adum“ i „Ateler“ koju vodi Jagoda Kaloper. Zbirka slika, fotografija i numizmatike Jerka Vukova Colića, smještena je u crkvi sv. Šime, a priprema se stalni izložbeni postav o motornome jedrenjak „Nirvana“, do Drugoga svjetskog rata u vlasništvu obitelji Vukov.