Čovjek je vječno korak do vječnosti…

Ovom ovdje gradu pamtim pravce prostiranja, godine odrastanja i mrtve duše. Grad miriše na razotkrivenu istinu i sumnjivu laž. Opjevan je slatkim riječima i laviranim crtežom. Ja pamtim detalje, kaparu izraslu iz fuge u zidu, mračni kantun pod renesansnom kapelicom u protironu Peristila i drvenu rampu za Ivana Pavla II., trideset godina kasnije. Teško je prisjetiti se vesele zgode ili tužnog događaja, samo zaborav, kao da nikad ništa bilo nije...

Jednu od najzanimljivijih knjiga, “Strah od smrti”, koja obrađuje brojne fenomene egzistencije, života i smrti, snova i nadahnuća, prošlosti i budućnosti, postojanja i nepostojanja, nedavno je predstavio profesor i umjetnik, Mateo Perasović.

Perasović je član Hrvatske udruge likovnih umjetnosti (HULU) u Splitu od 1980. godine. Izlagao je sedamnaest puta samostalno i više od trideset puta skupno, crteže, slike, grafike, fotografije, print, keramiku, ambijentalne instalacije, video i multimedijske projekte u Splitu, širom Hrvatske i u inozemstvu. Dobitnik je nagrade “Emanuel Vidović”, Velike nagrade Splitskog salona1990. godine.

Izvanredni je profesor crtanja i slikanja na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, prodekan za nastavu i koordinator izgradnje Nove akademije. Pripremio je i objavio stručni priručnik “Slikarski rječnik” (Narodno sveučilište u Splitu) 1994. i “Slikarski pojmovnik” (Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu) 2002. godine. S prof. Perasovićem razgovarali smo o njegovoj najnovijoj knjizi…

Vaša knjiga „Strah od smrti”, kao umjetnički „statement” posvećen umjetnosti i temeljnim pitanjima postojanja, počinje i završava snovima. Što vam znače snovi u promišljanima krhke ljudske egzistencije?

Kad ih se prisjećate, snovi odgovaraju afirmativno. Započinje kreativni postupak recepcije, pa su efekti u stvarnosti nedvojbeni, u budnom stanju znamo da je nešto bilo san. Dakako, snovi su zavodljivi, halucinantni, povuku vas u se, ali se isto tako odmaknu kad zagusti, inače bi vas povukli u smrt, zaključili život na javi. U snu se vrijeme ne proteže ujednačenom brzinom niti kronološkim redom, ponekad stoji ukočeno misterioznom silom, a ponegdje se gipko provlači zaobilazeći duge intervale na volju kratkih detalja. Snovi su hibridna vizualizacija drugih mogućnosti iz prošlosti i nejasnih posljedica iz budućnosti. Snovi su kao i intuicija, ovise o ukupnom iskustvu i njegovim projekcijama. Vidne, slušne, taktilne i mirisne informacije iz vanjskog svijeta procesuirane u mozgu u snu, konfiguriraju slike slabe koherentnosti koje svjesno, budno stanje, guraju u najdublje pukotine zaborava. Ipak, često je lakše prizvati sjećanje iz dalekog djetinjstva, nego svježe jutarnje snove. Smeta nam sadašnji trenutak i buka jastva. Osjet budnosti zaklanja sliku sna. Snovi su kao “pokidane veze” – nešto je moglo biti, a nije i nešto bi moglo biti, a neće… Snovi samo posreduju u razumijevanju danje budnosti, iz njih se ne iščitavaju objektivni sudovi, nego se samo naslućuju neke druge mogućnosti na osnovu polaznih pozicija.Uvijek pamtimo snove koji nas bude, često one za koje i u snu znamo da su snovi. Budan čovjek traje od sna do sna.



Vaša višeslojna multimedijalna instalacija „Pamtim sve”, kako pišete, „kameleonska naprava”, hod je kroz povijest. Što ste njome istraživali i koliko je snaga sjećanja utkana u nama i svemu oko nas?

„Pamtim sve” je instalacija nastala zbog zaborava. Lakše je pamtiti nego zaboraviti. Zaboravlja se sve, a pamti izabrano. To je kao linija manjeg otpora. Sadržaj života je zaborav, pamćenje je forma, okvir u koji možete ugurati što god hoćete. Nije se teško sjetiti, teško je zaboraviti. Instalacija se bavi “naoko” sitnicama, detaljima, slikama iz pričuve, iz okruženja, prigradskim prostorom i gradom u daljini. „Pamtim sve” je priča o gradu za leđima. Pamtim ulice grada po položaju, ali im zaboravljam nazive, pa se ovim radom podsjećam. To su ulice, palače i trgovi grada s kojim više i nemam emocionalnu vezu. Davno je prošlo inicijacijsko doba otkrivanja grada. Stvarni život živim u nedefiniranom okruženju, na rubu grada gdje se nazivi još i nisu udomaćili, pa tim dijelom dominiraju slike. Međutim, svako okruženje se potroši. Prigradska naselja postaju bliže gradu, pustopoljine postaju parkirališta, poljske kućice trgovački centri, a groblja šetališta. Pobjeći iz grada je nemoguća misija, njemu se i ne vraćam, on me sustiže. I kad nisam u njemu, kao da putujem u neko drugo mjesto. Sva su ta mjesta renesansna, srednjovjekovna, antička, duboko usidrena u prošlost i zakriljena sumnjivom memorijom. Ovom ovdje gradu pamtim pravce prostiranja, godine odrastanja i mrtve duše. Grad miriše na razotkrivenu istinu i sumnjivu laž. Opjevan je slatkim riječima i laviranim crtežom. Ja pamtim detalje, kaparu izraslu iz fuge u zidu, mračni kantun pod renesansnom kapelicom u protironu Peristila i drvenu rampu za Ivana Pavla II., trideset godina kasnije. Teško je prisjetiti se vesele zgode ili tužnog događaja, samo zaborav, kao da nikad ništa bilo nije. Prošle su godine “bezveze”, moglo je biti i neko drugo mjesto, svejedno. Tko zna? Možda besmrtni grad, star i zaboravan, ne pamti mene.

O čemu svjedoči prekrasan vizualan diptih „Romeo i Julija” koji sadrži, po mom mišljenju, izvanrednu sakralnu dimenziju?

„Romeo i Julija” govore o ljubavi, strasti i hrabrosti. I o usudu i sigurnoj smrti. Treba umrijeti brzo i za života, a ne čekati. Ljudski život je kratkotrajni fenomen ograničenog sadržaja uz nešto emocija i osjeta. Dakako, vrijednije je biti živ, nego mrtav. Mrtav si zauvijek, a živ privremeno. U Romeu su razbuktale emocije, Julija ih je prigrlila kao svoje, do nerazlikovanja. Ljubav žene je pažljivi dodir tople ruke na ramenu, muška ruka je sklonija koljenu i struku. Žena se dodirom daje, muškarac osvaja. Kad obostrano vole, muškarac i žena postaju jedno biće. Neuzvraćena ljubav ženi je fatalna, muškarac je u tome fanatičan. Zabranjena ljubav je najviši stadij ljepote ljudskog bića, nikad ne posustaje, eksponencijalno raste do vlastite užarenosti. Onemogućena, implodira, vrtložno se sažima u se. Romeo i Julija nisu uspjeli doseći stanje sumnje, otišli su zauvijek lišeni iskustva zajedničkog življenja do iznemoglosti. Smrt ih je uzela bez odgode. Sigurna je bila jedino njihova bezvremena ljubav i bezuvjetno davanje. Istodobna svjesnost sebe i voljene osobe je stanje inicijalne ljubavi koja će biti kratkotrajno fatalna u priči o ljubavnicima koji su dali život za nju i dugoročno dosadna kod parova koji su je imali “sreću” potrošiti u višegodišnjem trpljenju. Jednom i zauvijek je kobno. Nasilno prekinuta, kratka ljubav ostavlja trag u memoriji. Duga i uspješna ljubav ostavlja potomstvo i trag u genima. Ljudi baštine jedno i drugo. Prkositi sudbini plamenom iz srca i duše je bezvremena ljubav u dahu i trenu. Ničega tu nema “priko mire”, sve se dogodilo u zažarenom vrhu vala, prije ponavljanja, razočarenja i oprosta, prije sunovrata u ništavilo bez sjaja u očima. Kad bismo mogli svaku ljubav, i one protegnute do zaborava, kad bismo im mogli osjetiti vreli dah prvih dana, bi li svaka od tih prošlih ljubavi bila fatalna i nezaboravna? Ima li ljubav otaljavana do boli momente uzdizanja i padanja, pick-upove koji je pobuđuju i uzbuđuju ili je neumitna slabost vuče put ambisa bez osvrtanja i prisjećanja? Duge, mlake i kratke, žestoke ljubavi, kratki junački i dugi kukavni životi. Ista količina energije za različite ljubavi, jednom sabijena u grču do fizičke opipljivosti, drugi put rasplinuta u prostoru do neuhvatljivosti. Sve ljubavi u zbroju za samo jednu ljubav svijeta.

Tvrdite da je umjetnost, među ostalim, magija, osobno iskustvo, inicijacijski put razumijevanja sveukupnosti, proces otvaranja trećeg oka, postupna opservacija zbilje. Iznosite i jednu od vaših temeljnih tema, a to je da je umjetnost povratak u budućnost. Budućnost je jedna od vaših osnovnih ideja koja se javlja u vašem opusu. Tvrdite da se sve iz budućnosti inverzno reflektira u svojoj prošlosti? Što ste time mislili?

Odgovor na ovo pitanje je cijela knjiga “Strah od smrti”. Ona se čita kao Kuran, od početka prema kraju i od kraja prema početku, ne bi li se pronašlo “ime Božje”, zaglavno mjesto u tekstu od kojega se vrijeme prostire unatrag i unaprijed, istodobno. Naravno, i znanost dvoji opomenuta prostor-vremenom i kvantnom mehanikom što ne koči razbuktalo inženjerstvo i slatki okus funkcionalnih rješenja. Povratak u budućnost je teorem i samo čeka fizikalni dokaz. Jednom, dva puta i misao postaje fakat. Za sada je povratak u budućnost saint fiction, jer mu se traži materijalna potvrda što je pogrešan put. Budućnost, a ni prošlost nisu u materiji, materija ne putuje vremenom, materija se ne prostire, ona stoluje na mjestu, nepomaknuta. Jednom kad je “uhvatite”, čestica miruje, svrnite pogled i nje nema. Samo misao o njoj vrtložno dubi ovu pojavnost koju akceptiramo kao stvarnost. A moja mi misao govori da materije, u stvari, i nema, da se nikad ništa nije rasprslo u nešto. Sve je samo jedna jedina točka postavljena istodobno na sva mjesta i sve je fantazmagorija nečije budnosti, halucinacija mozga koji se igra percepcijom. Ništa tvarno. U knjizi tvrdim da se sve iz budućnosti reflektira u svojoj prošlosti, u vječnoj sadašnjosti. Sve je tu, odjednom, trajni prezent čiju bezvremenu vrijednost umanjuje percepcija i iskustvo imenovanja. U našem slučaju, aktivnosti iz budućnosti nisu ponovljive, nego inicijalne u ovom vremenu. Racionalnim manevrom se to pokušava objasniti naslućivanjem. Međutim, ne radi se o mikro vremenu potrošenom u procesuiranju informacije iz jednog u drugi dio mozga. Za one koji vjeruju, radi se doslovno o vizualiziranju budućnosti i repetitivnom efektu u sadašnjosti. To je mentalni pepertuum mobile koji se oduvijek vrti u svevremenu. Slike su posložene, sve do jedne, do apsurda koji dokida kreaciju. Čovjek zamišlja sve postojeće mogućnosti i sve moguće postojanosti. Zato je i moguće da NETKO samo prebire po vremenskoj skali put naprijed, put nazad, svejedno.

Život i postojanje tumačite i u vrlo kompleksnom radu koji sadržava i video uradak „Tko dolazi prvi”. Kako je nastao ovaj rad i što odražava?

„Tko dolazi prvi” je slojeviti rad koji mi se, sukcesivno po vremenskoj skali, vraćao nekoliko puta na “doradu”. Različiti ga mediji sklapaju u smislenu cjelinu koja se vrti oko video uratka, vrtnje u krug, prvo u kripti sv. Luce, a potom u katedrali sv. Duje nad njom i natrag. I ovdje je prisutna dvojba. Iako s odmakom i dalje vidim tu ukorijenjenu ambivalentnost, dijabolično lice svake osobe, događaje koji to možda i nisu, jer za njih postoje tek sumnjive interpretacije. Moj je Duje Diocletianus, ratnik i pobjednik, a Diokles je Dujam, svetac i mučenik. Jedan i drugi nose iskustvo Levanta, nataložene slojeve Antike i ukopano u zimski pijesak i skoreno blato pamćenje Perzije, Sirije i Egipta, tristo godina prije islama. Oba vjeruju, jedan ratoborno u svemogućeg Boga, drugi stoički u moral i vrline. Rast u život ili pad u smrt? Tko zna…? U pokušaju interpretiranja te upitnosti odabrao sam prvostolnicu (mauzolej) i pod njom kriptu kao mjesto zbivanja, duhovnog uzdizanja i vraćanja u ratiom nedohvatljivu smrt. U rano jutro 2004., uskim hodnikom ulazim u mistični prostor kripte mauzoleja i vrtim se s jednim otvorenim okom kao Isus u Gibsonovoj „Pasiji”, klizeći kožnim đonom po izlizanom kamenom podu. Vrteći se u krug, doživljaj škrtog ambijenta prenosim u gornji, velebni prostor omeđen granitnim i mramornim stupovima. Nad njima kapiteli i frizovi, a između njih niše i oltari, porfirni ambon i ciboriji, kamene figure i reljefi, čudesno svjetlo i taktilna sjena. Vraćam se u kriptu, etažu niže, a iz bunara sv. Luce, ljeska pitka voda. Je li kriptu pohodio slavni Mitra, a mauzolej nad njim Sol Invictus ili je jedno podrazumijevalo drugo? Pamti li kripta ranokršćanska otajstva i sakramente ili ranije antičke misterije? Kakvu mračnu tajnu nosi mjesto kripte iz vremena prije Dujma i Dioklesa, krije li se tu nekad moćni energetski vrtlog, vortex oslabljen potiranjem vjere i demencijom? Duje je u kolektivnoj memoriji, naročito pučana grada Splita, zasjeo na pijedestal svetosti kao Solomon na tron mudrosti. Neupitna je njegova bogobojažljivost i srčanost, neupitna je njegova fanatična odlučnost da se ne odupre usudu. Svetac je postao činom umiranja i bez kongregacijske kauze. Diokles je vjerojatno samo načuo o sudbini mjesnog odličnika, sumnjivog tipa iz Sirije koji tamo u Saloni na domaku palače proklamira opasnu vjeru s ruba njegova carstva. Istina o njima je ostala u salonitanskoj prašini i carskom porfiru. Nemilosrdni je Augustus, kažu, otišao svojima prosinca 316. po julijanskom kalendaru, a gorljivi biskup dragom Bogu dvanaest godina prije, carskim ediktom, 10. travnja 304. Anno Domini. Tekst Nicosa Kazantzakisa adaptirao je kao kantatu za dvoglas Petar Opačić, a izgovarali su ga Dara Vukić i Mirko Kraljev.

U esejima se naročito bavite pitanjem ljudske svijesti. Koja je granica spoznaje čovjeka koji živi u svojoj svijesti i svijeta koji se pred njim rasprostire i stalno mijenja?

Svijest je zamka. Prvo je tamo, pa ovdje, pa istovremeno boravi onamo i traje ovamo. Tu biti, a tamo bivstvovati. Nemoguće ju je znati jer se vrti kao derviš oko vlastite osi, repepetitivno u beskonačnost. Kad mislim, znam čega sam svjestan, kad ne mislim, ne znam čega nisam. Kad sam svjestan, osjećam, u ne-svijesti me nema. Važan sam si čovjek i duša utjelovljena u meni. Može li to privremeno mjesto boravka biti sveto mjesto uznesenja duha u astralne sfere tjelesne nedodirljivosti? Mogu li se odvojiti od tijela barem na čas, a da ne izgubim svijest o sebi, mogu li biti duh, a ne tek šuplje tijelo u kojemu odjekuje svaki podražaj iz vanjskog svijeta? Je li je svijest o sebi rezultat beskonačnog broja uzastopnih podražaja posredovanih “kožom i kostima” i “krvlju i mesom” procesuiranih u glavi “okidanjem” neurona ili je udahnuta odozgo emanacijom iz božanske nad-pozicije i kakve to veze ima sa mnom? Ja sam samo kratkotrajno biće slijepljeno za površinu jedva zamjetljivog zrna zagubljene kozmičke galaktike. Tu biti…

Kakve ste ideje istraživali u video uratku „Lovrinac” u kojemu je lik koji nosi priču nevidljiv?

„Lovrinac” je memorijalno djelo, kao što je to izložba „Ravnoteža buke” iz 2000. godine. „Lovrinac” je izvjesna budućnost iz daleke prošlosti. Instalacija je rađena u nekoliko etape, kronologija joj je desetogodišnja i nije dovršena. U mom je slučaju urbani Split de facto dosegnuo groblje sv. Lovre na zimski solsticij 2002,. kad sam se uselio u obližnju novoizgrađenu višekatnicu, što držim “nadolijevanjem ulja na vatru”. Video je sniman u vrijeme proljetnog ekvinocija, prvi dio u rano jutro, a drugi kasno popodne istog dana. Dva kadra nastala “snimanjem iz ruke”, izlaska iz grobnog mjesta i hoda unatrag do “mjesta uznesenja”, kao i povrat u polaznu poziciju, montirao sam u 14 minutni film kojim sam htio pojasniti dvojakost tumačenja jastva. Razotkrivanje je u stvari pokapanje, jednom kad se sve sagleda, ne ostaje ništa. Četrnaest minuta hodanja po groblju je moglo biti i mučnije, ljudi su tu zakopani zauvijek, naši roditelji i naša djeca. Video uradak „Lovrinac” sam umetnuo u perforiranu nadgrobnu stelu napravljenu šest godina prije, a kojom sam ponovio božanske proporcije Zlatnog reza iz iluzionističke slike „Libido”, naslikane godinu prije. U prostor pred stelom postavio sam 2004. plexi cijev i keramičku kuglu, falusoidni lingam, simbol generativne moći, napravljen u međuvremenu za potrebe izložbe u Varaždinu 2001. godine. Ovim sam radom “ispreturao” logiku kronologije koju mi je teško i samom “pohvatati”. Ni jedan od mojih radova nije prošao takav put opovratne metamorfoze, tek naslućene u video instalaciji „Tko dolazi prvi?”

Uz rad „Zapadna vrata” – „prostor komemoracije” – tumačite i fenomen vremena. O kakvom je radu riječ?

Porta Ferrea, veličanstvena i obasjana zapadnim suncem, skrivena romaničkim kamenom pod kasnogotičkim zvonom bilježi renesansno vrijeme. Nevjerojatna je i višeznačna istina „Zapadnih vrata”. Ona su pogled u budućnost i duboka misao o prošlosti, vremenski prolaz kojim život neprestano prelazi iz jednog u drugi oblik. Ljudi vjeruju da je stvaralački čin transponiranje prirodnog “materijala” u formu znakovitog sadržaja. Ljudi vjeruju u važnost artefakta, jer misao o djelu daje smisao životu, pa kad naslanjaju svoje obiteljske kuće na vanjske zidove antičke palače, rukom se drže za skute ishodišta, a nogom kroče u slobodu otvorenog prostora, mladi i neopterećeni ustaljenim normama i stereotipnim oblicima. Antička palača je kompleksna arhitektonika, definirana i okamenjena ideja, savršena i dovršena. Palača je zadnji dan života, naoko beskonačno vrijeme u konačnici svedeno na zadanu mjeru. Bez strasti i bez greške, jednom utočište, a potom konačište, sigurno kao smrt. Život je s druge strane zida, u prostoru bez kraja, u avanturi satkanoj od nadanja i strahova, od rahlog materijala, žbuke i opeke. Zidaju se vertikale i ostavljaju otvori s pogledom na zapad, kao Porta Ferrea.

Nastaju i prekrajaju se trgovi: gotički, renesansni, mletački i autentični. Putevi i ulice se prilagođavaju, izrastaju naknadno, od jednog do drugog mjesta, organski, po potrebi, bez konflikta. Grad se širi lepezasto, mjerom od lakta i koraka. Vrata u zavjetrinu, prozor na jug! Svjetlo i sjena. Bez oprosta i bez žaljenja. Sve što se generacijama gomilalo u palači, strah i drhtanje, memorija s juga, istoka i sjevera sabijena u nultu točku prsnula je kroz „Zapadna vrata” kao voda, kao svijest, kao nada u život. Tekst „Porta Ferrea” je pisan 2006. godine, a željezna je konstrukcija rađena 2000. godine. Lako mi je zamisliti da sam instalaciju napravio kao refleksiju na tekst, jer vjerujem u kronološki obrat. Teška se čelična instalacija pokazala pogodnijom za realizaciju iz prve ruke od dvije kartice teksta. U instalaciji „Porta Ferrea” nema ništa od antičke ljepote, ni spomena romanike, a kao nožem rezane perforacije nemaju ni baroknu razigranost ni secesijsku kićenost. Hladni su simboli plamenim žarom urezani u brodski lim. Prvi je znak “sveti trokut” sothic, drugi je sedmerokraka menora, treći arijska svastika i četvrti opzitni pentagram, a pod njim križ. Trebam li prihvatiti jednostavnu misao da je instalacija obračun s ideologijama ili je u pitanju teže razumljiva mistika trigonometrijskih formula i geometrijskih likova proizašlih iz estetike poligona i njihove povijesnosti?

Instalacija „Papinsko” nastala je, kako svjedočite, kao „nebeska slika zemaljske zbilje”, kao kazališna scena u iščekivanju „Čovjeka koji će u posvećenom prostoru potvrditi ljudsku dimenziju, raniju, potrošnu i duboko humanu”. Možete li pojasniti ovaj osobit rad?

Instalacija „Papinsko” bi mogla proći i kao minimalistička intervencija u prostoru da nije konotacije koja je povezuje sa slojevima nadgradnje ispod kojih se “valja” priča apostrofirana u nazivu rada. Linearni raspored dasaka naslonjenih na galerijski zid, monokromni ambijent, stolica svedena na funkcionalne elemente, planovi reducirani na minimalnu množinu, sve govori u korist misli usredotočene na krajnju jednostavnost, od izvedbe do značenja. Međutim, nešto raskošno emanira iz siromašnog ambijenta i traži tumačenje. „Papinsko” je u stvari bajkovita instalacija. Namjenska oltarna građa, daske u funkciji podizanja imaginarnog ciborija potaknutog mišlju na remek djelo barokne “plastike”, Berninijev baldahin nad oltarom Papinske bazilike sv. Petra u Rimu. Čudan se prostor tu otvara za neobične misli. Papinski ciborij je rasklopljen, oltara i nema, samo Papina Stolica. Teško se oteti dojmu da su fakti “upakirani” u legendu, da se slika o ribaru Šimunu, apostolu i prvom rimskom biskupu otela kontroli. „Papinsko” stoji kao kazališna scena u iščekivanju Čovjeka koji će u posvećenom prostoru potvrditi ljudsku dimenziju, ranjivu, potrošnu i duboko humanu, različitu od svih ostalih manifestacija života. Čovjek kroz život nosi dokument u kojemu Božjim pečatom dokazuje ustrojstvo svijeta i sebe u njemu. Istodobno je tu bivstveni doživljaj sebstva i fraktalni izdanak nedovršene slike svijeta. Čovjek je vječno korak do vječnosti. Prostor je u „Papinskom” trodimenzionalan oko Stolice, plošan u rubovima kadra i prazan u stražnjem planu, ujedno skladan i suprotstavljen. Nebesko plavo u instalaciji je mitska pustopoljina, čistina u kojoj su ukotvljena sidra Nečije prisutnosti i mjesta na kojima vlada poredak stvari s točno utvrđenim vlasništvom – daska je Božja, Stolica Papina, a svjetlost nadnaravna. Znak na Stolici je prostorna crvotočina bez izlaza na drugoj strani, bez sadržaja na drugoj strani, bez druge strane, vječni prolaz iz jednog u – ništa. Znak je domena, nebesko plava na nebesko plavoj pustopoljini, istoznačna, jednaka, bezuvjetna, prazna… Instalacija „Papinsko” je posvećena Gorkome Žuveli, vladaru svih stolica i ostalih rukotvorina.

Dvoznačno je i vaše djelo „Libido” – slika posvećena ocu, ujedno i „djelić ideje o kozmosu kao ishodištu naših puteva i utočištu svih naših nadanja”. Što ste sve upisali u ovaj rad?

Slika „Libido” je nastala 1999. godine, neposredno pred memorijalnu izložbu posvećenu ocu umrlom na isteku ljeta dvadeset jednu godinu prije. Slike su dvodimenzionalne analogije trodimenzionalne zbilje. U naravi, elementi raspoređeni po dubini prostora u slikama su plošno postavljeni na površini, jedni uz druge. Rezultat na slici je “zamrznuti” kadar, stabilna kompozicija. Iz realnog svijeta u privid i nazad. Simulacija simulakruma, rekao bi Jean Baudrillard. Na simboličkoj razini „Libido” usmjerava pažnju put trajnog nomena opće kozmičke prisutnosti iz koje izvire sva materija i kojoj pripada i svako dvojno tumačenje, pa bilo ono i ambivalentno. Psihoanaliza usko tumači libido kao seksualni nagon (inicijalno pogonsko gorivo, početni uvjet opstanka vrste) i šire kao ukupnu psihičku energiju (iz koje proizlaze svi nagoni). U našem je slučaju libido razotkrivena žudnja i to žene spram muškarca. Kako je sliku radila “muška ruka”, ona je u stvari slobodna interpretacija muškog doživljaja ženskog libida koji je zamišljen kao energetski vrtlog koji halapljivo uzima energiju muškarca. Prsten centralno postavljen u gornji kvadrat pravokutne slike je u sebi zatvoreni krug, kao torus, otvor simboličnog prohoda u Drugo, otvor kroz koji to Drugo emanira svoj duh ovdje u mjesto susreta. Prsten je pečat libida koji u potpunosti artikulira moju opsjednutost inverzijom konveksne slike budućnosti koja nadolazi izokrenuta u konkavnu zbilju prošlosti koja odlazi. S jedne je strane misao na pravocrtno zbivanje po vremenskoj skali, a s druge fakat da se u prošlosti dogodilo ono za što su se uvjeti posložili u sadašnjosti. Krucijalni pojam koji će razriješiti ovu dvojbu, a i platforma na kojoj “pluta” sadržaj knjige „Strah od smrti” je intuicija. Što god bilo kasnije, ranije od toga su se stvari posložile oko „Libida” “na konto” intuicije.

Libido je označen kao ženski princip iz razloga muške opijenosti misterijom prokreacije kroz ženu. Libido je prekomjerno breme života. Vodi ga ženska ruka, nagon pritajen u kostima, skriven od pronicljiva uma. Libido je nespoznatljivo grotlo svih mogućnosti usmjereno u kratkotrajni život, u manjkavu manifestaciju tih mogućnosti. Kad završi ciklus davanja, libido postaje rupa na dnu svijeta iz koje vapaj izgubljenih duša plače za svim što se moglo, a nije ostvarilo…

Kako je nastalo i što znači vaše djelo/izložba „Ravnoteža buke” u kojemu se, među ostalima bavite fenomenom svjetlosti?

„Ravnoteža buke” je izložba iz 2000. godine i istoimena slika iz 1991. godine. Slika je dio “svemirskog” ciklusa kojim sam pokušao razumijeti trigonometriju i simboliku pravilnih poliedara i drugih tijela ravnih ploha. Slike iz tog perioda su iluzionističke, geometrijska tijela uspijevaju levitirati u prostoru u stanju dokinute gravitacije. U „Ravnoteži buke” je to dodekaedar, simbol ukupnosti, konfiguracija propupala iz jedne jedine točke, uravnotežena struktura koja sadržaj predočuje oplošjem od dvanaest pravilnih peterokuta. „Ravnoteža buke” je lišena suvišnih detalja, ponavljanja, pupanja, prokreacije, kloniranja, umnožavanja bilo koje vrste. Intuitivni kadar „Ravnoteže buke” je paradigmatska slika uravnoteženosti unutrašnjeg i vanjskog svijeta, rezultat je mentalne kontemplacije, zora osviještenog u lucidnom trenutku oslobođenja od tjelesne osjetilnosti. Gotovo mi je neugodno iz sadašnje pozicije sumnjičavog mizantropa tražiti riječi za djelo koje je nastalo u vrijeme potpune usredotočenosti. Iz teksta čitam manjkave formulacije unutar nametljivo konstruiranih rečenica. Kad bi trebala, iz ovih rečenica nikad ne bi nastala „Ravnoteža buke”. U stražnjem planu slike modro se nebo rasprskava u svjetlosnom crescendu. Slika u donjem peterokutu zrcali trenutak kojemu prethodi događaju iz pozadine. Vremenske varijable koje se tu impliciraju navode na opažanje fino nijansiranih pomaka u prostoru. Minimalna razlika u vremenu između inicijalne slike neba i susljedne slike u pentagonu omogućuje prostoru da se širi. Prostor putuje s vremenom prema nama u prošlost. Nove slike dolaze iz budućnosti. Izložba „Ravnoteža buke” je posvećena mom prerano preminulom ocu i nekolicini književnika/filozofa čije sam knjige pronašao u komodi u dnevnoj sobi i sačuvao ih do danas. Kirkrgaardu, Lawrenceu i Brochu sam pridodao pitagorejce i Borgesa.

Tema svjetla se javlja i u radu „Svjetlost je narav Božja” – iluzionističkoj slici za koju pišete da je „puna čovjeka, prisutnosti bića čija misao ulazi u prostor izvan rubova slike i emanira ideju o beskrajnim mogućnostima zbilje”. Kako je koncipiran ovaj rad?

„Narav Božja” je raskošna i dramatična, krase ju monumentalizam i naglašena perspektiva, dinamika prostora i iluzionizam, sve odreda odlike baroknog slikarstva, ali i geometrizam, suzdržanost i “tanak” kolor. Tek nešto plave daje hladnu notu karbonskoj površini levitirajućeg objekta i “približava” dubinu stražnjeg plana, neba. Slika upućuje na SF-filmsku produkciju, točnije na onaj dio koji ona iskazuje prema možebitnim zbivanjima u kozmosu. Kao da nas budućnost, pokušajima našeg razumijevanja te fikcije, upozorava. Dogodit će se to i to, jer je tako bilo zapisano. Za nas nekih drugih mogućnosti i nema. Sve je unaprijed determinirano. To mi se čini izgledno.

Stoga je i „Narav Božja” vozilo s mainstreama suvremene znanstvene fantastike, naknadno vizualizirani san budne osobe koja u snu iz dnevnih podražaja intuitivno sklapa nadrealne, ali čovjeku razumljive konstrukcije. „Narav Božja” ne blješti od svjetlosti u koju se ne može gledati i pred kojom se pada ničice. Svjetlost u ovoj slici je po ljudskoj mjeri, ona je prisutna “taman” toliko da oslobodi asocijativnu misao, da je skrene, da je “pogura” u prošlost, jer svjetlost dolazi iz budućnosti. Fizičari bi rekli da svjetlost dolazi iz duboke prošlosti, u što nisam siguran. Moja se misao i ovdje bavi inverzijom. Teško je shvatiti tu posljedično-uzročnu “zavrzlamu” koja je nit vodilja knjige i u njoj obrađenih umjetničkih radova. Potrebno je malo sumnje u ovo što jeste i malo vjere u ono što bi moglo biti.

Što ste željli reći djelom „Across the Borderline”?

”Borderline” je limes, granična crta obostrano kobna. Ona je prostorna i vremenska konstanta koja se stalno prelazi. Ta linija rascijepa zrcali dvojake slike istog stanja. Borderline je politička, duhovna i psihička činjenica. U stvari, cijeli je život ta transcendencija poznatog u nepoznato. Život je trajno transcendentan i prije smrti, kao što je smrt transcendentna i prije života. A transcendencija je onaj subliminalni, preskočeni trenutak spoznaje, uranjanje u “drugo”, kad “prvo” još nije otpušteno. Subliminalno u transcendenciji nije sjećanje, nije početak ove esejistike, ovog razvučenog statementa, nego je kraj zbivanja kojemu ne preostaje ništa drugo nego da se opetuje, ponovo kao potpuno novi dodađaj, kao nova svijest oslobođena natruha prošlih stanja. Je li u pitanju mistična kreativnost? Je li u pitanju intuicija kroz umjetnost, kroz filozofiranje o smislu života i neriješeno pitanje osobne vjere? Vrti li se život u ciklusima unutar kojih su pozicionirani zaglavni trenuci koji nas određuju? Eto, što je više pitanja u ovom intervjuu, veća je dvojba u odgovorima. Kao i u slikarstvu, udaljavamo se sve više od onih prvih shvatljivih koncepata na nepoznato, trusno područje i prilagođavamo, jer nam ne preostaje ništa drugo.

„Stone Dream” zagonetan je clarckeovski oblik u prostoru slike iza kojeg se rasprostire Svemir. Nalaze li se u Svemiru odgovori na mogući drukčiji nastavak života ljudske vrste koja se opetovano uništava od početaka?

“Stone Dream” je hipnotičko stanje sna i halucinantno stanje budnosti. Vizualno, i ovdje je u pitanju nebeska kapa i cijeli kozmos za njom, svemir na drugoj strani i konotacije koje mogu proizaći iz tog astrala dupke punog egzotičnih tijela i svakojakih događaja. Negdje sam već napisao: Bliskog susreta treće vrste neće biti s antropomorfnim ili nekim drugim morfološkim oblicima. To može biti samo susret s duhovima i projekcijama, ili prelazak u paralelni svemir. Paralelni svemiri otvaraju bezbrojne mogućnost, beskrajno trajanje i vječnu vrtnju u krug. „Stone Dream” iz 1988. godine je kronološki prvi od izabranih radova, a zadnji u knjizi „Strah od smrti”. Njime završava jedno vrijeme stvaralaštva, vrijeme sna iz budućnosti, pa ću zaključiti zadnjom rečenicom iz knjige: Predosjeća li čovjek u snu vlastitu sudbinu ili mu se ona neotkrivena dogodi, zlosretna kao fatum?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI