Bili smo i ostali spremni za Domovinu…

YouTube

Knjigu započinjem varaždinskom obiteljskom i društvenom vedutom, jer je moj pradjed Stjepan Jaklin, jedan od značajnih profesora Gimnazije, koja je upravo zahvaljujući njegovim naporima i njegovih kolega Zime, Milčetića i Pavca, uvela u nastavu Hrvatsku slovnicu, pa i hrvatski jezik kao nastavni od 1861., a do tada je nastavni jezik bio njemački. Predavao je Stjepan upravo tu Hrvatsku slovnicu, grčki i latinski jezik, pa i risanje, jer je bio talentiran. Studiralo se u Grazu ili Beču. Kasnije Khuenovo nasilje donijet će propast mnogim rodoljubima, pa i njegovoj obitelji

Nevenka Nekić, cijenjena i nadaleko poznata hrvatska spisateljica, profesorica povijesti i književnosti i filmska stvarateljica, napisala je potresnu i tragičnu knjigu memoara „Moja dva stoljeća” u izdanju naklade „P.I.P. Pavičić”.O tegobnoj povijesti svoje obitelji koja je prošla kalvariju u raznim nemilim povijesnim događanjima, o sudbini Hrvatske, ratovima, Hrvatskom proljeću, Domovinskom ratu i rođenju nove države pisala je sa strašću koju imaju samo – svjedoci…

S autoricom, Nevenkom Nekić, razgovarali smo o njezinu životu i novoj knjizi…

Svoje bogate memoare započinjete dolaskom očevih predaka u Varaždin. Kako je izgledao građanski život vaše obitelji u doba Bachova apsolutizma kada se skupina profesora, kako navodite, borila za preodgoj mladeži u domoljubnom duhu?

Moja dva stoljeća pretvorila su se u tri – jer sudbina je htjela da su moji relativno blizi predci rođeni prije gradnje Đakovačke katedrale. Tako se tatina mama, baka Elizabeta, rodila 1865. u Đakovu, a datumi rođenja mojih varaždinskih predaka – pradjeda i prabake bili su još raniji, u prvoj polovici 19. stoljeća. Knjigu započinjem upravo varaždinskom obiteljskom i društvenom vedutom, jer je moj pradjed Stjepan Jaklin jedan od značajnih profesora Gimnazije koja je upravo zahvaljujući njegovim naporima i njegovih kolega Zime, Milčetića i Pavca, uvela u nastavu Hrvatsku slovnicu, pa i hrvatski jezik kao nastavni od 1861. godine, a do tada je nastavni jezik bio njemački. Predavao je Stjepan upravo tu Hrvatsku slovnicu, grčki i latinski jezik, pa i risanje, jer je bio talentiran. Studiralo se u Grazu ili Beču. Kasnije Khuenovo nasilje donijet će propast mnogim rodoljubima, pa i njegovoj obitelji.

Spominjete da su vaši preci bili izuzetne osobnosti, kao vaša baka i Elizabeta i otac Ivan. Što nam možete reći o njihovoj sudbini?

Moja baka Elizabeta, Liza, očeva majka, imala je tragičnu sudbinu. Pišem o njenoj hrabrosti, udaji za ljubljenoga čovjeka protiv roditeljske volje, smrti prvog i drugoga supruga u 29. godini od tuberkuloze. Iza ta dva braka ostalo je petero djece. Najmlađi je bio moj otac Ivan. Proživjela je baka Liza pet državih okvira, tri puta je ostajala bez imovine, opljačkana 1918., 1945., pa na koncu i bez groba na Mirogoju 1973. godine. Njeno dostojanstvo proizlazilo je iz vjere u Boga i srčanosti vlastite naravi. Sama je vodila svoj hotel u Kotoru, „Stadt Winn”, otvoren još 1900. godine. Prevarili su je lažljivci na koncu I. svjetskoga rata, kada je nastojala spasiti sina od bojišnice, gdje je kasnije izgubio oko. Umrla je 1952. i pokopana je u lijepom obiteljskom grobu na Mirogoju, koji nam je otet 1973. godine.

Otac, moj sanjar Ivan, rođen je 1899. i to potkraj godine, pa je 1918. morao kao zadnjepozivac krenuti na bojišnicu. Izgubio je oko, ali svejedno je završio visoku školu za inženjera niskogradnje. Voljom ministarstva, proveo je mnoge godine u Kraljevini Jugoslaviji u nizu provincijskih mjesta, jer kao Hrvat i radićevac nije mogao sve do 1940. dobiti namještenje u struci. A kad je dobio Beograd, onda smo u bombardiranju ostali bez svega. Sanjao je cijeli život povratak u svoj Kotor, gdje je proveo djetinjstvo. Nas dvoje otputovali smo 1959. u njegovu Itaku i o svemu tome napisala sam knjigu putopisnoga i autobiografskog karaktera – “Kotorska trilogija”. Sva bogatstva duhovnoga svijeta, čudesne prostore mašte, snažna literarna stvarenja, usadio mi je otac, s kojim sam vodila razgovore, bolje reći slušala njegove analize. Njegovo golemo znanje, koje je najprije stekao u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji, a kasnije samoobrazovanjem, omogućilo mu je da do same smrti čita grčke tekstove „Ilijade”, latinsku baštinu koju je volio, talijanske klasike jer je talijanski jezik bio nastavni u Gimnaziji, a on opijen njegovom ljepotom. Volio je Leopardija, tumačio mi Danteov „Pakao” kad je došao u moju lektiru. Sjetni su i turobni bili njegovi dani u ponižavajućem sustanarskom životu u kojem je i sklopio oči u 62. godini života. Pišem opširno o mnogim traumama koje je prolazio, predavanju udesima i beznađu.

Kakva su vaša sjećanja na majku?

Majka Julijana, iz nekada imućne mađarske đakovačke obitelji koja je propala iza 1918. u kobnoj simbiozi s Istokom, u promjeni austrougarske krune i dinara u omjeru 4:1. – udala se za Ivana Jaklina. Te davne 1920. godine ona na fotografiji s vjenčanja nosi kiticu limunova cvijeća kupljenoga u Strossmayerovom stakleniku kojega više nema – razbili ga partizani 1945. godine. Za ono doba bila je razmjerno obrazovana, dobro je vladala i daktilografijom, pa joj je posljednje radno mjesto bilo u kancelariji osječkoga gradonačelnika, Papratovića. Njih dvoje, Ivan i Julijana, stoje na vratima mojega života – majka kao čudesni čarobnjak koji od malih sredstava hrani obitelj, a on kao neka duhovna pulena na pramcu lađe moje plovidbe. Kažem nas troje, jer moja dva brata i sestra bili su daleko stariji, odsutni ili mrtvi…

Posebno se osvrćete i na tragediju vašeg brata. Što se njemu dogodilo?

Ne znam o dodirima mojega nježnoga brata Branka. Ubijen je kad sam imala samo dvije godine. Ali čuvam pisma koja je pisao iz Italije, pobožno očekujući povratak kući nakon studija geodezije. Otac je mislio spasiti sina, jer ako ostane u vojsci domobrana kamo je trebao pristupiti kao ročnik, ubit će ga partizani, četnici ili tko drugi. NDH je bila pretužna tvorevina kojom su harale vojske i to njih šest. Fanatizam Nijemaca i partizanski otpor doveli su i do Brankove smrti. Nikada nećemo znati kakvom je smrću umoren. Cijelo moje djetinjstvo prošlo je u majčinom i očevom grču zbog sinovljeve smrti. Imao je 22 godine. Možda stoga napisah mnoštvo knjiga o žrtvama, tuzi majčinstva i potrazi za grobovima.

Otac je za vrijeme NDH radio kao službenik zadužen za organizaciju popravaka željezničkih pruga. Nije bio vojni obveznik s obzirom na nedostatak oka, nije bio član nikakve stranke, a doživio je strašne havarije vozeći se vlakovima zbog posla. Human i nadasve obrazovan slutio je strašni kraj te nesretne države. Moje sjećanje kao i priče roditelja, ostaju u slici naše Heinzelove ulice gdje se pod krošnjama 1945. u svibnju, skupljalo mnoštvo na putu s istoka na zapad. O tome pišem u knjizi kao i o suknu nečije uniforme od koje će majka sašiti rukom, jer stroja nije imala, moje odjelce koje ću dugo nositi zahvaljujući kržljavom tijelu.

Kako ste živjeli za vrijeme rata?

Tijekom rata Zagreb je gladovao, pa tako i naša obitelj. Mama je dobila tuberkulozu. Poslije „oslobođenja” nije se mogao odbiti posao i tako smo morali napustiti Zagreb i počele su selidbe, uglavnom Slavonijom i Baranjom. O tome pišem opširno kao i mojim ponovnim posjetima tim mjestima nakon 60 i više godina.

Najstrašniji dio nastavio se poslije povratka u Zagreb u raznim sustanarstvima, kao i u Splitu i Karlovcu. To je trajalo do 1975. godine. Socijalizam koji nas je vodio u svijetlu budućnost komunizma, do savršenstva je razvio i taj artizam ponižavanja kojim se oduzimala intima, ostavljalo ljude bez zahoda, vode, kutka osobne slobode.

U Splitu smo npr. živjeli u sustanarstvu u otetoj vili obitelji Čavlina na Firulama. Ali, kako smo rasli, postajali smo sposobni uočiti ljepotu koja nas je okruživala: more, mirisni mediteranski vrtovi, jutarnja kupanja u bistrom zaljevu Firula. Otac je još mogao silaziti do Poška i loviti ribu. I ja sam lovila. Lovim i danas. To je strast. Split nije imao ni jednu novogradnju, bio je iskonska ljepota, a naša škola na Lučcu bila je stara i vlažna, a meni se i danas čini kao prekrasno mjesto.

Ali, glad je bila posvuda. Čekalo se u redu za kruh (ne svi, neki su sve nabavljali u tzv. diplomatskim magazinima!), za robu, meso, na pazaru se kupovala verdura (povrće) više negoli riba, a mi smo imali malu mirovinu moga oca i morali prodavati predmete iz našega doma da kupimo hranu. To je činila majka koja je na koncu počela vaditi i perje iz jastuka pa nositi na pazar.

Kao djevojčica mnogo ste čitali. Koje ste pisce voljeli i kako ste odlučili biti profesorica?

Meni su knjige još od pete godine života bile jedini izlaz iz svakodnevice. Strasno sam čitala i tužno je reći da sam prvu knjigu koju je otac posudio u Bezdanu i donio u Batinu čitala potajno i sama – bila je to „Mati”, Maksima Gorkog. On se naljutio i poslije donosio knjigu i meni. Bile su to ponajviše ruske pripovijetke, a ostaje u sjećanju Bažovljeva „Škrinjica od malahita”. Kasnije, dolaskom u Zagreb otkriva se svijet velike dječje i ine književnosti: Ivana Brlić Mažuranić, D’Amicis i njegovo „Srce”, Molnarovi „Dječaci Pavlove ulice”, Andersenove priče i bajke, Truhelkini „Zlatni danci”, Stevensonov „Otok s blagom”, Kiplingova „Knjiga o džungli” i mnoštvo drugih koje su oblikovale moj svijet duha i duše. Voljela sam kazalište, posjećivala sam s ocem predstave u HNK i to na stajanju, jer je bilo jeftino. Najljepša djetinja uspomena je balet „Žar-ptica”, Igora Stravinskog. I u kino smo išli i pogledali tada vrlo popularne filmove – snimljene talijanske opere. Najslavniji je bio pjevač Beniamino Gigli koji je obojio i naš obiteljski život svojom pjesmom „Mama”. Ona se i danas izvodi, a govori o povratku sina iz rata koji se raduje majci i domu. Moja je mama svaki put plakala i palila svijeću jer njen se sin nikada neće vratiti. Razdvajali smo dobro od zla i rješenja nalazili u svjetovima duhovnih sfera glazbe, kazališta, literature i filma. Otac je nekada svirao violinu i gitaru koje su, naravno, izgorjele 6. travnja 1941. u Beogradu. Kasnije mu je preostajalo samo slušati velike majstore, što je redovito činio na polovnom radiju marke Philips. Tada sam prvi puta slušala ozbiljnu glazbu.

Kako pamtite komunistička vremena kada ste s drugima bili za što samostalniju Hrvatsku, tadašnju represiju vlasti, a naročito gašenje Hrvatskog proljeća, odnosno Karađorđevo?

Nada da ćemo dočekati slobodnu Hrvatsku mom se ocu ugasila njegovom smrću. Meni je ostala nada koja svoj klimaks doseže Hrvatskim proljećem, sastancima u Karlovačkoj čitaonici u Banjavčićevoj ulici, angažmanom u Matici hrvatskoj, sudjelovanjem u predavanjima i nastupima, slavljem u Ozlju kao centralnim svečanim događajem u Hrvatskoj 1971. godine, sve do Karađorđeva. Nikada nisam dobila radno mjesto u Karlovcu, nikada nisam mogla dobiti stipendiju, iako sam bila jedini maturant oslobođen mature, a sve je to bilo šezdesetih godina. Dakle, još nisam imala krimen nacionalistice, jer Proljeće je stiglo deset godina poslije. Pa zašto? Tko je bio na rukovodećim mjestima? Pišem o tome kao i o potucanju po okolnim selima, upoznavanju s „partizanskom bolesti”, poniženjima… da bi vrhunac propasti ideala bio pod mojim prozorima nasuprot crkve Svetoga Trojstva na Badnjak 1971. godine.

Krug ljudi koji su pisali, a nisu mogli objavljivati, ili su to morali platiti robijom, proširio se selidbom u Zagreb. Ususret su mi došli i ostali kao kolege po peru i prijatelji osobito oni iz geta u časopisu „Marulić”: Zlatko Tomičić, Stjepan Sulimanac (napisao je knjigu, prodao kravu da bi knjigu objavio, završio u zatvoru!), Mato Marčinko, Dubravko Horvatić, Radovan Grgec, Stanka Pavuna, Vojmil Rabadan, Stjepan Džalto, Svevlad Slamnig, Joja Ricov, Ivan Mužić, Ante Jakšić, Jakov Ivaštinović, Miroslav Slavko Mađer, Stanislav Šodan, Đuro Vidmarović, Rajmund Kupareo, Stanislava Adamić i mnogi drugi.

Najstrašnije je prošao Zlatko Tomičić koji je skoro pet godina proveo u samici. Robijaši su se dijelili na one poslije Drugoga svjetskog rata i one poslije Hrvatskoga proljeća. U novoj RH najprije će se ujediniti u Društvu političkih zatvorenika (DPZ), a kasnije – razjediniti. Onaj koji je prošao Bleiburg, dvadeset i sedam logora i 12 godina robije, bio je prijatelj Ive Brizić, Bračanin, a i njegova petorica braće prošla su kroz partizanske logore. Najmlađi Nikola rođen 1943. bio je na Golom otoku, jer je pohađao gimnaziju kod dominikanaca u Bolu.

Toliko snage, srca i uma kao kod Ive Brizića nisam nikada našla kod ljudi. Tolerantan, obrazovan, bez mržnje, bez osvetoljubivosti, pobožan, uporan u borbi za slobodnu Hrvatsku, sudjelovao je u svim akcijama i bili smo zajedno kao đaci i učitelj sve do njegove smrti 2000. godine. Slobodno mogu reći da je umro od udara koji se dogodio raskolom u DPZ-u. Našao je svoje mjesto u mom romanu „Kardinalovo srce”.

Kakva su vaša sjećanja na Vladu Gotovca?

Vladu Gotovca poznavala sam iz DHK-a kao i njegove uzničke sudbine. Sjajni orator, genijalni jezični artist, tvrdogavi i prgavi pjesnički duh, filozof i branitelj porobljene Hrvatske. Da nije napisao ništa drugo, odnosno izgovorio, osim onoga slavnoga govora pred armijskom zgradom, a koji govor spada u možda najslavniji u hrvatskoj povijesti, trebalo bi ga pamtiti i djeca bi trebala čitati taj govor na koncu svakoga razreda, kao što bi trebala znati pjevati Hrvatsku himnu i izvoditi je početkom svake školske godine. Dok je Vlado bio na robiji, slali smo uz pomoć supruge Marka Veselice, Božene, skromne priloge za Marka koji su se dijelili. Kad se Vlado vratio iz logora, bio je bolestan i nismo mu mogli pružiti ruku. U posjetu je bio i Tonči Škarić, Bračanin iz Sumartina, posebna legenda u povijesti napora za slobodu Hrvatske. Kroz njegov stan u Preradovićevoj prošli su skoro svi značajni i istaknuti tvorci novih stranaka. Neki su jeli i spavali, neki samo dolazili na razgovore i kovali planove. Njegova nesebičnost ostaje kao uspomena na dane sloge i nade.

Posebno ste bili vezani s obitelji Veselica. Kakva su vaša sjećanja na Marka Veselicu? – Marko Veselica dobio je značajno mjesto u mojim memoarima uz druge ljude iz našega kruga. Bili smo vezani kao obitelji, zajedno smo stvarali stranke, dijelili se i rastali nakon godina kad smo već imali svoju Hrvatsku. Pomagali smo jedni drugima, sudjelovali na političkim skupovima uz Ivana Gabelicu, Ivu Brizića, Miru Andrića, Antu Parađika i mnogo onih koji su već na drugom svijetu. Na drugom suđenju Marku upoznala sam njegovu majku. Sudac Hamilton viknuo je da bi mu on dao doživotnu, a ne ovakvu vremensku kaznu. Za taj poklič bio je dostojno nagrađen.

Čega se sjećate iz vašeg bogatog profesorskog rada?

Najvažniji događaj u mom profesorskom radu bio je dolazak 1978. u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, koja se onda nije smjela zvati tim imenom kao od osnutka 1928. godine, nego Interdijecezanska srednja škola. Ona nije od 1947. imala pravo javnosti, njeni učenici nisu imali nikakva prava, ni socijalna ni zdravstvena, niti kod upisa na neki od fakulteta. Svjedodžbe su morali nostrificirati ako su željeli upisati neki laički studij. Bio je to geto u okrilju Crkve. Tako su mnogi učenici IDSŠ-a to činili u Klasičnoj gimnaziji u Križanićevoj. Sjedili su poput pokislih ptica po stubištu i čekali u zebnji ispitne komisije koje bi trebale u nekoliko dana ispitati osamnaest predmeta. Prihvatila sam se administrativnoga posla razrednika i ispisivanja svjedodžbi jer smo imali bijedno financijsko stanje otplate stana od 45 kvadrata. Nastojala sam ohrabriti uplašene sjemeništarce, a i kolegice su bile najčešće uviđavne i razumjele su strahove te djece. Nakon moga prijelaza u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, gdje ću dočekati mirovinu, moji nekadašnji učenici postali su svećenici, neki hrabri biskupi, a imam i jednoga nadbiskupa, čestitoga i snažnoga, plemenitoga. Kažem neskromno – imam – jer mislim da sam darovala, ne samo znanje, nego i ljubav. Tražila sam samo njihove duše, ništa drugo. O životu u NKG-u, našim putovanjima u Italiju i posebno u Rim, susretima s papom Ivanom Pavlom II., izletima diljem Hrvatske, odlascima na Bleiburg, pomaganju u raščišćavanju ruševina u Vukovaru itd… pišem mnogo u memoarima.

Svojedobno ste i protestirali na Trgu svetoga Marka. Zašto?

Bio je to naš zajednički nastup na Trgu svetoga Marka 1988. godine na Dan ljudskih prava, 10. prosinca. Došlo nas je tridesetak od pozvanih 300. Opkoljeni milicijom u uniformama i civilu stajali smo prvi put u protestu od vremena 1945. i tražili – građanske slobode, prvenstveno slobodu kretanja. Povelju je Vladimir Šeks predao u Saboru samo portiru – Runjić je, navodno, virio iza zavjese, ali se nije usudio primiti zahtjev. Nisu nas tukli, uhićivali, osjećali su da njihovo nestaje i da dolazi novo doba. Na desetoj obljetnici toga događaja, priredio nam je Hrvatski državni sabor( još je bio državni!) sjajni susret sudionika koji su već tada, nažalost, bili posvađani i podijeljeni u skupine. Strašna, velika,mnogobrojna ega lutala su već saborskim hodnicima…

Osamdesetih godina prijavljivali su nas u SUP. Danas se to čini toliko besmislenim i bijednim pokušajima da zaustave truljenje komunističke doktrine. Razgovori o Stepincu, zatvorima, susreti s prijateljima na Braču čije su majke tajnim noćnim čamcima išle na tajna mjesta da bi vidjele svoju djecu koja su tajno došla iz Njemačke s tajnim putovnicama; sve to je bilo za njihovu državu opasno. Naročito prijateljstva s Veselicom i njemu sličnima. Supruga Antu saslušavali su zbog takvih mizernih stvari u Đorđićevoj, a ja mogu sa žalošću konstatirati da su mene došla saslušavati dvojica policajaca moje nove države Hrvatske u naš stan – 2011.! Htjeli su me prisiliti da govorim o Stanimiroviću, poznatom kao “Vampir”, jer sam upravo dobila prvi primjerak knjige svjedoka iz Tovarnika, a kojoj knjizi sam bila urednica. Ne autorica. Autori su svjedoci s imenom i prezimenom.

Spominjete i vaš rad u Klasičnoj gimnaziji. Kakve su vaše uspomene na taj dio vašeg života?

U vrijeme Šuvara radila sam kao profesor u Klasičnoj gimnaziji u Križanićevoj. Škola se zvala Obrazovni centar za jezike. Klasična gimnazija bila je dio Centra. Dobila sam posao samo zahvaljujući dodatnoj bibliotekarskoj struci koju, srećom, drugi kandidati nisu imali. Direktorica je bila Srpkinja i strasno me zavoljela nakon mojih inzistiranja da spriječim kršenje nekakvih prava. Naredba da izdvojim sve knjige tiskane u NDH, jer su tiskane korijenskim pravopisom i spalim, a što sam ja odbila, izazvala je navalu bijesa. Zatražila sam pismeni nalog za takvu komisiju, ali taj nalog nije nikada sačinjen. Jedno je reći, a drugo ostaviti pisani trag.

Opća je namjera Šuvara bila ukidanje gimnazije, pa i klasične gimnazije. Tada su profesori velikoga ugleda – Vratović, Vinja, Bručić i Miše – hodočastili Šuvaru da isposluju opstanak ove najstarije škole u povijesti zagrebačkoga gimnazijskoga obrazovanja koju su utemeljili isusovci. U trenutku maturantske ludorije, koja onda nije izgledala ni divlje ni prostačko, naši su klasičari napisali transparent: “Quod licet Jovi, non licet bovi” (Što je dopušteno Jupiteru, nije volu!) i odjeveni u klasične kostime odnijeli to pod prozore Šuvaru. Sic!

Kako ste uveli glagoljicu u nastavu?

Osobno sam bez pitanja uvela glagoljicu kao dio mojih predavanja i vjerujem da je to bio jedini slučaj u cijeloj Jugoslaviji. Dragi su mi svi moji učenici, ali nekih se sjećam, poradi kasnije suradnje: Ante Nazora, Krešimira Dolenčića, Filipa Šovagovića, Željke Markić, Zrinke Erent… Odlaskom u NKG završila je moja sputana prosvjetna profesura.

Po čemu još pamtite osamdesete godine?

Svakako je krajem osamdesetih najdramatičniji događaj bio Badnjak 1989. – televizijski prijenos usmrćenja postolara Ceausescua i njegove Helene. Veliki prijatelj Ljubičice Bele, umro je kraj staroga zida od ruku vlastitoga naroda, uništivši prije toga stotine tisuća obitelji i vrijednih spomenika Rumunjske, a sagradivši najveću službenu palaču u Europi koja i danas stoji kao dotjerani raskošni monstrum. Njih dvojica bili su usklađeni u ideologiji, a njihovi prijatelji diljem svijeta u – „nesvrstanosti”. Jedan „nesvrstani” Idi imao je najbolje komade ljudskih tijela u frižideru…

Pao je Berlinski zid i čovjek s crvenom pjegom na glavi počeo je rušiti, htio-nehtio, crveno carstvo gulaga i duhovno razoreni SSSR. I kod nas su se naviještale značajne promjene, a najsnažnija je bila održani skup u Društvu hrvatskih književnika u veljači 1989. godine. Tada je nastupila ekipa onih koji će povesti Hrvatsku u slobođenje. Na čelu je bio Franjo Tuđman. Marko Veselica je sjedio na stubištu, jer nije smio nastupati u javnosti, kako je pisalo u presudi. Pred nama su bili skori izbori. O, Bože, mislila sam, ne treba nam američki nosač zrakoplova u Splitskoj luci kojega smo očekivali 1971., sami ćemo ostvariti san stotina godina! I krenuli smo. Svatko u nekoj zanosnoj strasnoj želji da nečim doprinese tom snu. Ja sam dobila zadaću da putujem u Budimpeštu i tamo na velikom skupu slobodnih ljudi održim govor o izborima i potrebi nadzora, jer komunisti su bili i ostali golema laž koja se održavala desetljećima. Oni mogu falsificirati izbore! Ta me misao opsjedala. Uz mene je stajala sjajna intelektualka iz Hrvatskoga svjetskog kongresa, Ivona Dončević, prevodila i dodavala svoje 45-godišnje iskustvo emigrantske žrtve. Tu se našla i književnica, Malkica Dugeč, emigrantica od 1971., kao i ekipa od nekoliko rodoljuba. Tada sam upoznala dr. Otta von Habsburga, koji je bio članom Europskoga parlamenta i predsjednik Ekonomske komisije, a kako bijaše u godinama, često je znao i predsjedati EP-om prema starosti. Jedna od okolnosti učinila je da se priključim Paneuropskoj uniji čiji je bio predsjednik: na moje pitanje o njegovom stavu o politici svoje obitelji prema Hrvatskoj u prošlosti, dr. Otto je izjavio da se kaje za sve što je bilo nepravedno, okrutno i da će doći u Zagreb i pokloniti se na grobovima Zrinskih i Frankopana. Učinio je to i bila sam nazočna, kao i cijelo vrijeme njegove nesebične borbe za oslobođenje Hrvatske. Jurili smo kasnije po raznim bojišnicama, vozili pomoć u Mostar, Karlovac, a on je otišao u Vukovar, sam, ne bojeći se okupacije koja se zvala – „oslobođenje”. Njegovo izvješće u EP-u bitno je pridonijelo drukčijem razmišljanju o ratu u Hrvatskoj. Tada smo 1991. utemeljili Hrvatsku Paneuropsku uniju (HPEU) na čelu s akademikom Mislavom Ježićem. Pod zastavu s križem u središtu stala sam kao dopredsjednica HPEU-a. Eto, ispunilo se 28 godina napornoga i nesebičnoga rada u HPEU, u domovini i diljem Europe, uvijek volonterskoga. Bili smo i ostali spremni za Domovinu…

Otto von Habsburg imao je čudesni životni put, eruditsko obrazovanje, poznavanje i to aktivno desetak jezika, pravednost i mudrost. Puno puta sam mu rekla: ‘Bože, zašto niste bili na čelu AU-monarhije kad je trebalo?!’ Mnogo smo naučili od velikoga prijatelja Hrvatske. On je svakome iskazivao poštovanje i priznavao vrline kojima se netko isticao – neću spominjati vrline Mislava Ježića, Pave Barišića i niza značajnih članova HPEU-a, ali reći ću što je cijenio u mom doprinosu: ‘Frau Nekić, vi ste najtemperamentnija zastupnica Hrvatske države! Ja, das ist wunderbar!

Kako pamtite Domovinski rat?

Spomenuvši Vukovar pred mojim očima i u dubini moga bića strašni je trzaj i grč. Mnogo je filmova o razorenom Staljingradu, Berlinu, Dresdenu, Hirošimi, ali one ruševine nepostojećega grada u koji sam ušla šesti dan po Mirnoj reintegraciji, s mojim maturantima, ne da se ni sa čim usporediti. To ne može znati nitko ako nije došao u doba potpunoga nestanka hrvatskoga Vukovara. Jedino je brdo s ruševinom drage crkvene arke Svetoga Filipa i Jakova bilo vidljivo unatoč razoru. Živa se duša nije pokazala u pustoši, gomile smeća i ruševina ležale su po nekada lijepim ulicama i u tom smradu i strahoti oni su živjeli osam godina. Samo su malo razmakli ruševni materijal i otpadke kako bi mogli doći do krčmi. Jer, drugih znamenitosti nije više bilo. O tome sam pisala od 1992. pa sve do danas. Od moje 42 knjige mnogo ih je posvećeno na neki način Vukovaru. Poznavali smo Vukovar kao obitelj koja je imala sestru i druge članove obitelji nastanjene u tom nekada mirnom i toplom gradiću. Dolazili smo u njega od 1961. godine, znali napamet svaku ulicu i znamenitosti, molili se u crkvi Svetoga Filipa i Jakova pred grobom svetoga Bone, redovito posjećivali Dvorac Eltz s muzejskim postavom, Galeriju našega prijatelja Antuna Bauera, jeli goleme lubenice, one srijemske, pa zajedno s našim fratrima (fra Rikard Patafta krstio je našu kćerku Zrinku), gledali kako protječe silni Dunav, onaj iz naše himne. Ni slutili nismo tih dalekih dana krvnike oko nas. Onda je početkom Domovinskoga oslobodilačkog rata već 14./15. rujna pobijeno cijelo Sajmište gdje su stanovali i naši dragi. O tome se već puno pisalo, a mi smo čekali 8 godina da nađemo njihove posmrtne ostatke i da ih dostojno pokopamo. O Vukovaru sam napisala mnogo tekstova. Možda o tom srijemskom prostoru posebno mjesto zaslužuje moja trilogija: “Burik”, „Jean ili miris smrti” i „Omerta”. Tri romana o tri sudbine i ujedno svim sudbinama koje su prošle krvoločni nasrtaj zvijeri na našu hrvatsku domovinu. Onaj II. svjetski rat u meni je kao maglom zastrt, ali Domovinski je svakim danom sve jasniji i bolniji.

Mnogo je mojih prijatelja među braniteljima, mnogo među udovicama i ranjenim ženama, majkama, prijateljima istine. Svi oni čekaju da se otkopa tržnica u Vukovaru ispod koje leže stotine nestalih, da se otkopaju jame iza Ovčare i nađu mnogi, možda i u bajeru na putu za Negoslavce. Susrećem se s majkom Jeana Michela Nicoliera, zajedno čekamo mile kosti njenoga sina.

Kakve su vaše uspomene na Svetog Oca Ivana Pavla II.?

Budite mi svjedoci, poručio je Ivan Pavao II. posjetivši Hrvatsku. Moji susreti s tim svetim čovjekom, velikim Poljakom i svjetskom moralnom vertikalom, bili su mnogobrojni i davali mi snagu za rast u duhu. Volio je sve, a nekako posebno nas u Hrvatskoj, znajući našu povijest, vjernost i nadu. Položio je svoje ruke u zajedništvu s mojima na svoje grudi i rekao mi najljepšu rečenicu: “Tako sam sretan što jedna majka poučava moje buduće svećenike!” Bože, koliko je snage ulio u moj krhki život, koliko dobrote u sve nas kad je posjetio Hrvatsku!

Došao nam je i papa Benedikt XVI. Nježan i možda najobrazovaniji Papa ikada, i opet sam imala čast da budem među nekolicinom koja je imala pravo stisnuti mu ruku i malo porazgovarati na njegovom materinskom jeziku. A dvorana HNK bila je dupkom puna mojih svećenika i mnogih prijatelja, uglednih osoba, ali i onih drugih, od vlasti, koji su izazvali opći muk svojim ulaskom. I o tome pišem, jer treba svjedočiti istinu. Govorio je Benedikt o temama koje sam ponosno prepoznala kao moje odavno zapisane: smisao vjere i nauke u životu Ruđera Boškovića, (monografija „Ruđe iz Dubrovnika”), Ludbreško čudo o kojem sam napisala roman „Demon i Sveta krv”, a osobito o Alojziju Stepincu koji je zauvijek u mom romanu “Kardinalovo srce”. To su upravo bile teme pape Benedikta. Tako je otključao našu povijesnu i duhovnu dubinu koja je mene odavno ponijela u pisanju. Stojimo na fotografiji – on sav u bjelini, ja u crnini, gledamo se u oči i ja tada, 4. lipnja 2011., ne znam da će on dati ostavku na svoje časno mjesto, što nikada ni jedan Papa nije učinio. Mislim da ga je mnogo toga boljelo.

Govorio je o ISTINI: bez nje nema mogućnosti života, suživota, a kamoli ljubavi. Još nismo raščistili s Drugim svjetskim ratom, a nekmoli s Domovinskim. Obilazimo jame pune nebrojenih žrtava, ne daju nam da ih otkopamo. Neki ne daju, neki neće reći gdje su nam kosti, a znaju. Znaju njihove žene i majke, ali šute. Dobro, ako šute zločinci, ali kako majka može šutjeti?!

U knjizi spominjete mnoge grobnice. Gdje se one nalaze?

Naše su jame popisane, bar one iza II. svjetskog rata u Zagrebu. Na jednoj smo imali molitveni skup – Tuškanac od broja 64-74. Bilo je to 25. svibnja 2005. godine. Svećenik, naša skupina od pedesetak ljudi, gospodin Miroslav Lukšić, bivši vlasnik toga zemljišta na kojem je strijeljano u lipnju i idućih mjeseci godine 1945., oko 900 ljudi. Rastjerali su nas s molitve, stavili uskoro žicu i napisali „Pepeljarka” – kao dio gradskoga zelenila! Pođite i provjerite!

Mnogo ste bavili i filmom. Što nam možete reći o tom dijelu vaše biografije?

Moja zanimanja bila su tijekom života raznovrsna i tako se dogodilo i moje filmsko amatersko djelovanje. Bili su to dokumentarni filmovi, najviše iz područja povijesti i kulture, a također u ekipi ljubitelja podmorja, Mira Andrića. Bila sam scenaristica prvenstveno za umjetnost i arhitekturu kad momci izrone iz podmorja, ali svaki moj uradak bio je vezan za cjeloviti tekst koji smo oblikovali na montaži. Snimila sam ukupno 56 filmova, a samo jedan bio je moj posve – od ideje, scenarija i režije – film o hrvatskom kiparu, Mili Grgasu, koji je zanemaren u hrvatskoj javnosti unatoč njegovim brojnim javnim djelima što rese naše i inozemne gradove. HRT nije nikada htjela prikazati taj film, ali srećom postoji TV Laudato koja je nekoliko puta emitirala film, a posebno u trenutku kad se život Mile Grgasa gasio. Kad pogledaju portret Vatroslava Lisinskog na pročelju dvorane, malo ljudi zna da ga je izradio – Mile Grgas. Izoliran je iz javnoga života i medija, jer bio je Hrvat – nije skrivao rodoljublje i sakralna kiparska djela.

Danas u podrumima HRT-a, slikovito rečeno, čame moji filmovi o velikim ženama hrvatske povijesti – od kraljice Jelene do Ivane Brlić Mažuranić, o tajnama Lokruma, Glavi Petra Kružića, Tulovim Gredama i Velebitu, o Mladenu Šubiću Bribirskom, četiri značajne priče o Braču i glagoljašima, film o Vukovaru, o Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i tridesetak o hrvatskom podmorju. U okviru festivala sakralnoga filma na Trsatu bio je prikazan film “Draga Gospa Ilačka” za koji sam napisala scenarij i kompletan tekst u offu. Dobio je upravo zbog kvalitete teksta – prvu nagradu.

A zašto se danas moji filmovi ne emitiraju? Govore jasnim jezikom o hrvatskoj prošlosti, bez natruha laži, jednostavno i pomalo esejistički, ali stručno, bez ideologije. I u ono vrijeme rane hrvatske države jedva smo uspjeli dobiti nekakvu skromnu potporu od HT-a i bili smo sretni da se konačno otvaraju vrata povijesti. Mislim da se ovim novim reformama koje provode u školama, vrata povijesti treskom zatvaraju. Imali smo skromnu opremu i nikada nismo mogli otići ni na jedan dan izvan granica Hrvatske – npr. do Graza, da snimimo mjesto gdje leže kosti banice, Ane Katarine Zrinski.

Od koga ste naslijedili slikarsku strast?

Slikarsku strast naslijedila sam od djeda Rudolfa, kao i moj brat Branko. Slikala sam najčešće hrvatsku sakralnu baštinu, starohrvatske crkvice razasute diljem naše obale, portrete, a jedna je izložba bila posvećena Vukovaru. Izlagala sam na tridesetak samostalnih i dvadesetak skupnih izložaba u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu, Jastrebarskom, Tuzli i Slavonskome Brodu. Uz moj rad u NKG-u i sav društveni i ostali angažman, uspjela sam bar djelomice ostvariti davni san – Likovnu akademiju. Svoju djelatnost u HPEU ostvarila sam i postavljanjem izložaba, pisanjem kataloga i dugi niz godina okupljala sam ljubitelje slikarstva iz domovine i inozemstva. Nadam se da će za odavno pripremljenu monografiju o Ani Mariji Botteri i njenom slikarstvu, Ministarstvo kulture možda imati sluha. Monografija o kiparu Grgasu ostvarena je uz pomoć obitelji i prijatelja.

Što sada pripremate?

Sada pripremam svoju 43. knjigu koja sabire eseje, polemike i priloge objavljene u časopisima i na portalima. Knjiga memoara, „Moja dva stoljeća”, objavljena je u nakladi Josipa Pavičića s malo potpore i nakon dugog čekanja. Tako je ovaj kratki razgovor vrlo suženi prikaz 372 stranice mojih uspomena. Pisana je otvoreno, bez osuda ili netočnih podataka, jednostavno i s namjerom da u njoj mnogi nađu i svoju sudbinu, koja je nalik našoj obiteljskoj i osobnoj. Mislim da mi je ruku i pero vodilo ono što zovemo PUT, ISTINA i ŽIVOT…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI