Kod romanskih naroda naziv dana Gospodnjeg izvire iz latinskog naziva 'dies Dominica', pa Talijani nedjelju zovu 'domenica', Francuzi 'dimanche', Španjolci 'domingo', većina slavenskih naroda u nazivu toga dana iznosi njegovu krakteristiku - nerad; to je dan kada se ne djela, a germanski narodi i Anglosaksonci vuku naziv za taj dan još iz poganskih vremena, kada je nedjelja bila posvećena suncu. Otuda njemački 'Sonntag', engleski 'Sunday'
Otkrivanje tajni spomenika iz ranog razdoblja kršćanstva i antike, otkrića zagonetnih natpisa, samo su dio bogata pedesetgodišnjeg rada pokojnog dr. Branka Fučića koji je marno istraživao baštinu Istre i Hrvatskog primorja. Kao pravi istraživač svoja je otkrića objedinio u knjizi „Terra incognita”, u izdanju Kršćanske sadašnjosti, pozivajući čitatelje da i sami posjete mjesta velikih otkrića.
Kako piše Fučić – druga od Deset zapovijedi Božjih glasi: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji. Kršćaninu je dan Gospodnji svaka nedjelja i svaki zapovijedni blagdan. Jedna od oznaka dana Gospodnjeg je uz misu i molitvu, također i počinak od svakoga teškog rada. Apstinencija od napornih fizičkih radova na dane koji su na osobit način posvećeni Bogu, zahtjev je na kojem je Crkva kroz sva stoljeća ustrajala.
Kod romanskih naroda naziv dana Gospodnjeg izvire iz latinskog naziva „dies Dominica”, pa Talijani nedjelju zovu „domenica”, Francuzi „dimanche”, Španjolci „domingo”, većina slavenskih naroda u nazivu toga dana iznosi njegovu krakteristiku – nerad; to je dan kada se ne djela, a germanski narodi i Angloskasonci vuku naziv za taj dan još iz poganskih vremena, kada je nedjelja bila posvećena suncu. Otuda njemački „Sonntag”, engleski „Sunday”.
Slike podsjetnici
Kako je srednjovjekovna umjetnost riješila problem da taj zahtjev za nedjeljenim i blagdanskim počinkom stavi pred oči vjernika i da ga vjernicima neprestano ponavlja? Kako bismo taj zahtjev na vidljiv, na opipljiv način prikazali u freskama na crkvenim zidovima? Kod Talijana i katoličkih slavenskih naroda naziv za nedjelju je ženskoga roda – to je „dominica” odnosno to je „nedjelja”, ali kod germanskih naroda to je imenica muškog roda: to je „Sonntag”, to je „Sunday”. Kako ćemo na slici na vidljiv način prikazati nedjelu? Jednostavno; njezinom personifikacijom, tako da je naslikamo kao neki vidljivi ljudski lik…
Kod nas na freskama u Sloveniji i u istri nedjelja je prikazana kao mlada žena koja sjedi ili koja stoji. A kako ćemo na slici reći publici koja ne zna čitati pa joj moramo pomoću slika obajsniti da je u nedjelju i u blagadne zabranjen svako teški fizički rad? Tako da oko lika personificirane svete Nedjelje naslikamo one alate kojima se obavljaju teški radovi. Stoga na tim slikama vidimo u zraku oko sv. Nedjelje – srpove, motike, vile, lopate, lemeše i crtala, grablje, sjekire, batove i nakovnje, pile i cijelu zbirku starih alata. To su mnemotehničke slike, slike podsjetnici.
U slovenskom dijelu Istre posjetite selo Zanigrad nedaleko Hrastovlja u zaleđu Kopra. U crkvi sv. Štefana na freski koja je nastala početkom XV. stoljeća vidite sjedeći lik sv. Nedjelje okružene alatima, a u hrvatskom dijelu Istre, u mjestu Bačva, u zaleđu Poreča, vidite u crkvi sv. Jakova stojeći lik sv. Nedjelje s alatima. Slika je naslikana u 16. stoljeću.
U zemljama gdje je nedjelja muškog roda, isti je sadržaj prikazan kao Krist „čovjek boli”, Krist koji stoji gol, samo s tkaninom oko bokova i koji pokazuje svoje rane od bičevanja i od raspinjanja. Oko njega su naslikani alati teških radova, koji su okrenuti svojim oštricama prema Kristovim ranama ili koji ranjavaju Kristovo tijelo.
Posebno je zanimljiv prikaz sv. Nedjelje na freskama u Crngrobu nedaleko Škofje Loke u Sloveniji. Tamo je naslikan cijeli strip o sv. Nedjelji i to u nizu malih sličica, na kojima su prikazani ljudi koji obavljaju različite teške radove koji se ne smiju obavljati u nedjelje i blagdane. Tamo tkalja tka za tkalačkim stanom, kovač kuje u kovačnici. Freska u Crngrobu nastala je sredinom XV. stoljeća, a zanimljiva je i kao etnološki i tehnološki podatak, jer nam zorno predočuje alate i naprave i način kako su majstori u ono vrijeme obavljali svoj obrt. Takvim se mnemotehničkim slikama predočavala svetost nedjelje i povrede dana Gospodnjeg teškim radovima do druge polovice 16. stoljeća, od provedbi velikih reformnih zaključaka Tridentskoga koncila.
Na Tridentskom koncilu pala je zabrana da se slikom prikazuje personifikacija nedjelje, pa su vizotatori u svojim pohodima biskupija, župa i crkava tražili da se takve slike uklone. Postoje zapisnici takvih vizitacija. Oni su prave riznice podataka i o umjetničkim djelima onoga vremena. Iz zapisnika velike i opsežne apostolske vizitacije, koju je unašim primorskim biskupijama obavio tijekom godine 1579. i 1580., biskup iz Verone, Agostino Valier, doznajemo da je fresaka s personifikacijom sv. Nedjelje bilo i po drugim istarskim crkvama. Valier ih je vidio na freskama u Koparštini.
Freske u Pazinu
Kada je vodio ekskurzije po Istri, pa došao u Pazin, ulazio je Fučić u pazinsku župnu crkvu sv. Nikole. Tamo, u crkvenom svetištu, zamolio bi neku od žena da rastvori svoj kišobran i digne ga visoko iznad glave. „Pogledajte ovaj rastvoreni kišobran i pogledajte ovaj kasnogotički svod nad nama i sve će vam za čas postati jasno: ovaj svod nije ništa drugo nego veliki rastvoreni kameni kišobran koji nas brani i koji nad nama zatvara crkveni prostor”, tumačio bi naš pisac.
Kao što bi bez napetih čeličnih rebara kišobran bio krpa, tako i na svodu nad svetištem pazinske žune crkve svod nose kamena rebra, nosi ga konstrukcija od rebara. Kao skelet, ta bi konstrukcija ostala čvrsta i čitava i onda kada bismo odstranili jedra, tj. ona polja na svodu koja se nalaze među rebrima. Natpis na zidu obavještava nas kada je sagrađeno pazinsko svetište i kada je bio podignut ovaj kameni kišobran nad njim. Bilo je to godine 1441.
U to je vrijeme pazinska grofovija bila u rukama Habsburgovaca, a u njihovo ime upravljali su u Pazinu kapetani, redom njemački, austrijski i kranjski plemići. Iz tih krugova bili su tada i pazinski prepozit i feudalci kojima se grbovi nalaze oslikani na svodu, na zaglavnim kamenima koje su graditelji umetnuli na uskrsnicama rebara.
Nositelji tih grbova doprinijeli su svaki svoj dio za troškove gradnje novog pazinskog svetišta. Ovo svetište bilo je zaista novo u svakom pogledu i u samome Pazinu tako i u cijeloj Istri. Ono je predstavljalo novi tip crkvene arhitekture, koji se proširio iz alpskih krajeva i iz kontinentalnog zaleđa, a njegovom širenju u samo srce Istre, u Pazin, u sijelo grofovije, bez sumnje su posredovali pazinski feudalci putem svojih kontinentalnih veza.
U cijeloj Istri taj je pazinski primjer iz 1441. najraniji. Jedanput presađen i ukorijenjen, taj je arhitektonski tip potrajao u Istri dugo i uporno pa ćete ga po istarskim crkvama naći, ne samo kroz 15. stoljeće, nego i kroz cijelo 16. stoljeće, a u crkvama na Krasu još i poslije 1600. godine. Karakterizira ga tlocrt koji završava poligonalno, poput triju stranica osmerokuta, te zvjezdoliki ili mrežoliki rebrasti svod nad njim. Prema shvaćanju srednjovjekovnih ljudi nesolikano se svetište smatralo nedovršeniim. Težak zadatak i tko će ga izvršiti?
Domaći istarski slikari nisu bili vični novoj arhitekturi. Na okomitim zidovima još bi se kako tako snašli, ali ne i na svodu. Kako da rade na tom zakučastom svodu, kako da komponiraju slike unutar jedara koja su tako različitih i neobičnih oblika? Tu su – uz onaj središnji veliki romb – sve neki sferni trokuti, istegnuti romboidi, sve neki neobični oblici ploha, omeđeni mrežom rebara.
Čekalo se dugo, nekih tridesetak godina. A onda su opet proradile pazinske feudalne feze, pa je oko godine 1470. bio pozvan na rad majstor iz Južnog Tirola, neki majstor kojemu, doduše, ne znamo ime, ali znamo da je pripadao krugu slikara iz južnotirolskoga grada Brixena.
Ključ za razumijevanje istarskih fresaka
On je u novom pazinskom svetištu izradio doista velik i do tada neviđeni ikonografski program. Na svodu, na onim svakovrsnim jedrima, naslikao je stvaranje svijeta i stvaranje prvih ljudi, Adama i Eve – onako kako to opisuju izvještaji u prvoj knjizi Biblije, u Genezi. Ali najdramatičniji i likovno najizraženiji prikazi na pazinskom svodu su borbe dobrih i palih anđela koje predvodi veliki vojskovođa vojske nebeske, sv. Mihovil arkanđeo, naslikan na središnjem rombu, raširenih nogu, s uzdignutim mačem, velik i snažan, u slapu nabora svojih haljina.
Na zidu iznad glavog oltara naslikao je ogromno Raspeće, kompozicija s mnogo likova koja se proteže kroz svu visinu zida. Zatim cijeli niz prizora iz Novog i Starog zavjeta, kojima u prvi čas ne vidimo neku međusobnu vezu, jer smo naučeni da i u Istri pratimo na oslikanim zidovima razvoj događaja onim redoslijedom, kojim su ispripovijedani u Svetom pismu. Tada, najednom oči nih, koji godinama gledaju istarske freske, pa ih sve pamte i znadu napamet, zapet će za pojedine slike u Pazinu i na njima ustanoviti da su podudarne sa slikama majstora Vincenta iz Kastva na freskama u crkvi sv. Marije na Škrilinah u obližnjem istarskom mjestu Bermu.
Tko je od koga kopirao i preuzimao slike i motive? Tako bi glasilo prvo i spontano pitanje. Ni jedan nije krao od drugoga nego su se obojica služila istim predloškom, a taj predložak je bila jedna knjiga, sastavljena od samih ilustracija, od samih drvoreza, a tiskana u dalekoj Nizozemskoj. Tu knjigu zovemo- latinski Biblia pauperum – hrvatski Biblija siromaha, a ona nam je ključ za razumijevanje niza istarskih fresaka.
Biblia pauperum
U razgovoru s prijateljima i znancima, ističe Fučić, zapazio je da školovani ljudi gotovo od reda misle da je Biblia pauperum (Biblija siromaha) nekakava ilustrirana Biblija, Biblija u slikama, u stripu, namijenjena prismenim, školovanim ljudima, prvenstveno siromašnom kleru i redovnicima. Ona im je – u jednom jedinom svesku – nadomještala cijelu biblioteku knjiga.
Biblija pauperum, doduše, na prvi pogled jako podsjeća na današnji strip, ali je ona – uz obilje crteža – puna i ispisanih tekstova. Ona je prvenstveno teološki traktat, sveden na utvrđeni sistem slika i tekstova, pa je u takovm ilustriranom obliku bila namijenjena propovijednicima i služila im kao sažet priručnik i podsjetnik.
Bitni je sadržaj i smisao Bibliae pauperum, tzv. tipologija, a to je shvaćanje srednjovjekovne teologije o povijesti ljudskog spasenja. Vrh i kruna te povijesti, Kristova je otkupiteljska žrtva na križu, a dug put koji od neposluha i pada prvih ljudi i od svih ljudskih grijeha i otpada vodi do Kristova križa i do naše pomirbe s Bogom, podijeljen je na Stari i Novi zavjet.
Tipologija gleda Stari i Novi zavjet kao međusobno povezanu cjelinu, pri čemu je Stari zavjet samo predigra Novomu zavjetu, samo njegov nagoviještaj, zrcalo u kojem se nazire ono što će se u potpunosti i jasnoći dogoditi tek u Novom zavjetu. Kad je jednom tipologija bila uspostavljena kao načelo i ključ razumijevanja svete povijesti, tada su stoljećima profesori i specijalisti po tome ključu, kao u nekakvom kontrapunktu, pronalazili i prepoznavali do u tančine podudarne točke iz Starog zavjeta s odgovrajućim točkama u Novom zavjetu.
Tipologija, na primjer, već počinje u samom Kristovu propovijedanju, kada Krist pretskazuje svoju muku, smrt i ležanje u grobu tri dana prije Uskrsnuća i to uspoređuje sa slikom proroka Jone iz Starog zavjeta, koji je tri dana boravio u utrobi legendarne ribe. „Kao što je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji preboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći”.
Ili, na primjer, Naviještenje u Novom zavjetu ima svoju pretsliku u Napastovanju Eve i u Gedeonovu runu u Starom zavjetu. Rođenje Kristovo ima pretsliku u Gorućem grmu i u procvjetalu Aaronovu štapu.
Ikonografski program i njegova poruka
Poklonstvo svetih triju kraljeva ima pretsliku u prizoru psolanika Abnerovih koji su se došli pokloniti Davidu i u prizoru Kraljice od Sabe koja se došla pokloniti kralju Salamonu. Sve ove nabrojene novozavjetne i starozavjetne prizore, kao takozvane tipove i njihove antitipove iz srednjovjekovne tipologije, a zorno prikazane crtežima (drvorezima) u Bibliji pauperum, vidjet ćete, izravno prenesene na zid, na freskama u svetištu župne crkve u Pazinu.
U Pazinu je to – za ono vrijeme i za onu razinu društva – (a bilo je to oko godine 1470.) – predstavljalo visoku teologiju i veliku učenost. Današnji gledatelj bez ovoga ključa, bez poimanja srednjovjekovne tipologije, neće razumijeti sadržajni odnos među slikama u Pazinu i neće moći shvatiti ikonografski program i njegovu poruku.
Na istarskim freskama ima još primjera kad su se srednjovjekovni slikari služili Bibliom pauperum kao predloškom. Ali tu treba dobro razlikovati dvije stvari. Jedno je ako su slikari posezali za Bibliom pauperum kao za teološkim trkatatom o tipološkim vezama Staroga i Novoga zavjeta, a drugo je ako su pojedine crteže iz knjige Bibliae pauperum izdvajali iz konteksta i služili se njima kao predlošcima za prikazivanje pojedinih svetopisamskih događaja.
Kako ističe pisac, čini mu se da se tipološke veze naziru na freskama u crkvi u Božjem polju kod Vižinade, no konačni odgovor još moramo pričekati dok se freske na zidovima ne očiste od vapnenih premaza. U Božjem polju tipologija se usredotočuje na misao o djevičanskom materinstvu Bogorodice kojoj je posvećena ova crkva.
Kao predložak za pojedine scene poslužila je Biblia pauperum na nekoliko mjesta u istri. Tako, na primjer, u Žminju godine 1471., na freskama u crkvi sv. Trojstva i u Bermu godine 1474., na freskama majstora Vincenta iz Kastva u crkvi sv. Marije na Škrilinah. U svoje vrijeme Biblia pauperum bila je bestseler među knjigama, pa je doživjela mnogo izdanja.
Više je nego vjerojatno da je koji njezin primjerak dospio i u Istru, jer je to bio traženi trgovački artikl, a knjige su i iz daleka putovale trgovačkim putevima, ambalažirane u bačvama. Najvjerojatnije su ju imali pazinski fratri u biblioteci i pazinski prošt, prepozit, no ni jedan njezin primjerak nije u nas sačuvan, ali se do danas tako jasno zrcali s istarskih oslikanih zidova.
(Nastavlja se…)