Besmrtna ćutilnost Venecije kroz vijekove

Giovanni Bellini je nastojao otkriti sam proces rascvjetavanja oblika u strujanjima koja su se rađala u središtu oblika i bujala prema površini. Gentile mu je donosio sve vanjske pojave Zemlje, nebo, strane krajeve, Istok, što ga je vidio i živo osjetio na svom pobjedonosnom putu u Carigrad

Djela francuskog povjesničara umjetnosti, Ėliea Faurea, imaju onaj kultni status koji posjeduju – rijetke knjige. Otkrivajući zagonetke velikih umjetničkih djela prošlosti, pisac je portretirao i vrijeme, ali i one nepoznate sile iz kojih su se rađali geniji čija su djela i danas tajna za istraživače. U novom nastavku donosimo autorove osebujne opservacije o renesansnim slikarima Venecije.

Giovanni Bellini, ističe Faure, pošao je od Mantegne, da bi stigao do Giorgionea. Živio je devedeset godina, pa je tijekom vlastitoga života mogao ostvariti veliki dramatski pokret, koji će mletačkim slikarima omogućiti da odbace platonski racionalizam i da u svojoj želji ponovno pronađu dionizijski duh staroga svijeta, otežao od želja potiskivanih tisuću godina i sav opterećen produbljivanjem tjelesnih naslada i svijesno prihvaćenim čulnim optimizmom.

Šturost i strogost mantovskog majstora polagano će se utopiti u Bellinijevoj osjećajnosti, koja je sazrijevala zajedno sa stoljećem, što je nastupalo. On je bio stalni svjedok i glavni sudionik odlučnog napora, u kojem je Venecija otkrila sama sebe. Firentinci su još uvijek grozničavo tražili izražajni crtež i anatomsku modelaciju, kad je on već bio ostvario živu modelaciju, velike pojednostavljene površine koje daju tijelima punoću, stabilnost i težinu. Ona još, doduše, nisu treperila od onog kolanja krvi, koje se osjeća u kucajima u njihovoj puti, kad u sjeni drveća leže pred očima Giorgionea ili Tiziana…

Svjetlost i nebo Venecije

Tragovi prvotnog asketizma otkrivali su još ponegdje njihov kostur, sušili im kožu i izduživali lice, s kojega patnja još nije bila posve iščezla. No svi oni – a u prvom redu Madona i Dijete, odjeveni u ono crveno i modro ruho, optočeno zlatom, što će ostati u sjećanju budućih slikara – dovinuli su se do smirenosti duše koja je zaboravila na muke materinstva i na vremena bijede i pokolja, do dostojanstva, koje se rađa, kad se prirodne funkcije prihvaćaju bez opiranja i izvršavaju bez grižnje savjesti.

Potkraj njegova života, u njegove slike ulaze prava svjetlost i nebo Venecije, ponekad i velike šume, što će ih voljeti Tizian, a krajolici, u početku pomalo raskidani, počinju stapati svoje linije, smirivati se i duboko disati. On već vidi more. Osjeća drhtaj svijeta. Gotovo je potpuno promijenio mjesto zbivanja drame i predaje prostoru oblik, dotad napola zarobljen moralnim osjećanjem. On prvi definira ono, što upravo tvori jezgru mletačke naravi: sveobuhvatnu čulnost Venecije.

Uostalom, obojici je Jacopovih sinova bilo dano, da velikim Mlečanima predaju elemente poeme. Giovanni je nastojao otkriti sam proces rascvjetavanja oblika u strujanjima koja su se rađala u središtu oblika i bujala prema površini. Gentile mu je donosio sve vanjske pojave Zemlje, nebo, strane krajeve, Istok, što ga je vidio i živo osjetio na svom pobjedonosnom putu u Carigrad.

Dok su slikari iz obitelji Vivarini u Muranu, ti tvrdi i muževni slikari vojničkog vijeka, znali već ponekad vidjeti lepršanje svilenih zastava na veličanstvenim defilejima, Gentile je promatrao Veneciju izbliza: njezina obojena pročelja, njezine zelene i ružičaste kuće, njezine teške kanale, sagove izvješene na balkonima i crkvu sv. Marka blistavu od zlata i svečane procesije u kojima su čiste crne boje blještale pokraj sjajnih crvenih boja. Atmosfere, takoreći, još uopće nema. Samo pepeljasta, gotovo jednolično položena žućkasta boja. Tek će nešto kasnije Lazzaro Sebastiani donijeti svoje zlatne, tople harmonije.

To je mnoštvo već kićeno, no nepomično i simetrično, kao da očekuje nekoga tko će mu udahnuti život. Bit će potrebno da umjetnik, čija je mašta, uz Gozzolijevu, bila, možda, najpjesničkija mašta u cijelom slikarstvu, rezimira svu djelatnost niza slikara – od Gentila da Fabriana do Gentila Bellinija.

Kad je Vittore Carpaccio prokrstario svijetom, uz kolijevku mletačke misli nisu se više nalazili samo ljudsko tijelo, prostor i boja; smrt, ljubav, tjelesna naslada, neobičan neki žar snivanja prišli su k njoj ispremiješani s legendom i životom. Čarobna je vizija lebdjela među zastavama: zvečanje bisera i zlata, nada, sjećanje. Slikarstvo je slobodno moglo sva osvojenja želje i iluzije prevesti u jezik svojih savršenih simfonija.

Moćno trojstvo

Kada djelo Carpacciovo stavimo uz djelo obojice Bellinija, kao da vidimo nagoviještaj moćnog trojstva, koje će slavu Venecije pronijeti kroz sva vremena. Giovani, Gentile i Carpaccio – to su Tizian, Veronese i Tintoretto: Tizian, ali ne još razvijen i potpuno usklađen sa svim elementima života što ih obuhvaća u svojim simfonijama; Veronese, ali plašljiviji i mnogo štedljiviji u prosipanju svih blaga iz bajke i iz mora, sakupljanih tijekom pet stoljeća trgovanja i pobjeda; i Tintoretto, ali ne tako buran i tragičan, no jednako strastven i pun tako čistog žara, tako bujne i svježe invencije, da se duša velikog stvaratelja drama, čini pokraj njegove – mutna i nepouzdana kao zatrovana rijeka.

Kao pravi primitivac, kakav je još bio, Carpaccio je na svakom svom platnu rekao sve što je znao. A istina je, da je znao mnogo toga. Kod njega nam može biti draga anegdota, jer on je znao divno pripovijedati. Ali, negdota je kod njega uvijek preobražena i uveličana, uvijek je motiv za dekoraciju i za slikarske transpozicije i gubi se u pjesničkom osjećanju, koje sve uzdiže i sve oslobađa.

More je prekriveno čamcima i brodovima. Grad je točno dan i nov kao kod Bellinija, ali tamniji skladovi navješćuju njegovu zrelost. Između visokih arkada palača vide se jarboli sa zastavicama, raznobojne kamene ploče velikih gatova, gdje prolaze amo tamo, pred usidrenim lađama, trgovci i šetači. A tu su i kuće ispucalih zidova, prljavo rublje obješeno između jednog pročelja i drugog preko zagađenih rija, nečuven metež prosjaka, lađara, pelivana i lupeža.

Posvuda ima svijeta – na ulicama, na mostovima, na terasama. Gospoda i dame prolaze, svijet razgovara, razmeće se, pada ničice pred knezovima, koji primaju pod vedrim nebom. Palme rastu na samotnim trgovima, obris deve zna se pojaviti neočekivano na uglu kakva gata, lav sv. Jeronima zaista gazi po kamenim pločama Piazzette, a vuče ga za sobom crni krotitelj, oko kojega oblijeću derani.

Carpaccio se zna umiješati u gomilu, sluša, brblja, čitav je dan napolju. Limeni instrumenti i violine na paradi bruje, škripe, vašarske reklame izvikivane kroz nos izazivaju šale i smijeh. Čestiti je slikar u prvom redu. Njega sve zanima, no tko ne skida s njega pogleda, znat će, zašto mu se lice ponekad uozbilji. Ugledao je negdje u kutu neobično, osamljeno lice, koje mu zaokuplja pažnju, bogalja, staricu, čarobnjaka, odjevenog majmuna ili lakrdijaša i pred njim se ispriječio problem sudbine: u rugobi, u zloći ili u đavolskom cerekanju na zavoju cvjetne ceste…

On postaje zamišljen, odlazi u stranu, a zvuk glazbe slabi sve više. Suviše naličene žene s plameno crvenim vlasuljama daju mu znak s balkona. On se uspinje gore. Eto ga među dvoličnim pudlicama, bestidnim majmunima, golubovima što guču i sav je smućen od gustih mirisa i sjajnih pogleda. Popušta, tada mu sve postaje odvratno, rastužuje se i odlazi lutati bez cilja. S ulice gleda u unutrašnjost samotnih stanova. I eto smirenja…

Kad vidi djevojčice kako spavaju u svojim krevetićima, posjećuje ih zajedno s vilama, a odlazi na vršcima prstiju, ostavivši na stolu lijepu kiticu cvijeća. I već je ponovo zauzeo mjesto u procesijama na svečanostima, među biskupima odjevenim u crvenu i zlatnu odjeću. Zna, da će na zvukove truba izaći iz kuća ili se nagnuti kroz prozore gledatelji, a taj je prizor kao stvoren za njega. Zatim odlazi na put s lađama. Hita ususret svim podnebljima. Sudjeluje u svim bitkama. Slijedi do na kraj svijeta čestite kršćanske vitezove, koji polaze u borbu protiv zmaja…

Odjek velikih putovanja

Povijest, legenda još uvijek natopljena mutnom poezijom gotike, život svagda neočekivan, snovi ponekad krvavi, sve se to sukobljuje u njegovim mnoštvima, preciznim, gotovo nepomičnim u kretnji, no ponijetim dekorativnim i dramskim osjećanjem do lirizma boja, u kojem duša Venecije blista s toliko prostodušnog ponosa, da je neće bolje osjetiti ni Tizian, ni Tintoretto, ni Veronese, iako će je oni izražavati bogatijim sredstvima.

To je duh pun draži, veoma talijanski, veoma istočnjački, pomalo barbarski, pomalo lud, njime struji dašak slobode u kojemu se u stotinu tisuća slika rasipa divotni odjek velikih putovanja što započinju slutnjama o mirisnim otocima, o šumama punih zlatnih ptica, o nepoznatim plemenima, o novim zviježđima… Gotovo crno modrilo mrtvih voda, šume crvenih zastava, crvene i zelene boje spojene laganim zlatnim namazom, fanfara nebesa, mora, građevina, velikih nakićenih halja, modre, zelene i crne boje na pozadini duboke i izrazite pratnje crvenih tonova, odzvanjaju muklim zvukovima, koji kao da nalaze odjeka u trubama glasnika.

Posljednji od Bellinija dovršavao je dugotrajni proces tehničkog pripremanja i ćutilnog sazrijevanja, a Carpaccio je sabirao u žarkom poletu sve dekorativne i živopisne elemente, kojima će se veliki slikari napajati gotovo cijelo stoljeće, u času, kad se moć Venecije – uzdrmana padom Carigrada, koji joj je zatvarao vrata Istoka i pomorskim otkrićima, koja su trgovački centar svijeta pomicala na drugo mjesto – stala povlačiti u sebe, da bi zablistala u dubini, u duši njezinih umjetnika.

Venecija je bila nalik na biće prepuno snage i zdravlja, koje u nuždi, da organizira svoj život za borbu protiv neprestanih napadaja neprijazne okoline i napola barbarskih plemena, nije imalo vremena upoznati nasladu. No, čim ju je okusila, prepustila joj se bez mjere, svim svojim osjetilima, prepunim želja i nagomilanih energija. Ona je umrla od toga, kao one životinje suviše pune života, koje ubija čin oplodnje. Svojom smrću predala je budućnosti, u obliku unutrašnjih bogatstava, što ih je sabirala šest stotina godina.

Giorgione, Palma, Lorenzo Lotto, Bonifazio, Basaiti, Pordenone, Sebastiano del Piombo, Tizian, svi učenici i sljedbenici Giovannijevi, dolaze u isti čas, da bi ubrali plodove pod kojima se svijaju grane, da bi u opojnosti slikarstva, kakve još nigdje nikada nije bilo, proslavili čulnost, koja je umirala u apoteozi, čulnost, koju su u legendi primili u nasljeđe od starog svijeta, i da bi ujedno proslavili rehabilitaciju materijalne prirode, u kojoj čovjek uvijek iznova mora poražiti čvrst oslonac, kad je suviše dugo lutao lijepom pustinjom čiste ideje.

Od toga časa, kao plodovi zemlje, što izmješani ispadaju preko rubova suviše napunjenih košara i prosipaju se po putevima u ritmu koraka onih koji ih nose, tako će slike i freske po palačama, po zidovima, a isto toliko i još više po crkvama, razasuti priče o gozbama i svečanostima, o plesovima, o koncertima usred velikih čudesnih dekora, dubinu nebesa, šuma, izvora, drhtaj nagih tijela koja su vrela, jer očekuju ljubav ili jer ljubav prolazi kroz njih…

Život u neprestanoj razmjeni…

Jedinstvo osjećanja, djelovanja, sredine i života bilo je takvo, da svaki pojedini od slikara tog vremena može definirati gotovo sve ostale. U Tizianovu djelu sadržana je gotovo cijela Venecija, od obitelji Bellini do Veronesea, pa čak i do Tiepola. No, Tizian je više nego nagoviješten u Girogoneu, koji se rodio iste godine kad i on, a umro je dvije trećine stoljeća prije njega. Pa, ako je smjerni, blagi i nenametljivi Lorenzo Lotto, koji je prije Veronesea osuo svoje boje finim pepelom Venecije, uhvatio samo nekoliko površinskih odbljesaka njezina najvećeg slikara, Palma i Sebastiano del Piombo, Basaiti i sam Bonifazio, pa čak i strogi Pordenone, Tizianov službeni takmac, nalikuju na Tiziana…

Svi oni imaju većinu njegovih dubokih osobina, samo ne u tako obiljnoj mjeri i ne s toliko lične note. Uostalom, oni se nisu ustručavali pozajmljivati jedan od drugoga ideje i predodžbe. Živjeli su od neprestane razmjene. Kod svih Tizianovih suvremenika nalazimo isto bogatstvo, istu zanosnu i smirenu moć da elemente svemira prevedu u nov, generalizatorski i lirski poredak i da život i prostor, gdje se život kreće, okupaju u zlatnoj jantarovoj boji pozadine s koje se diže crvena para.

Koncert u prirodi označava odlučan trenutak velikog slikarstva i on će biti Tizianova polazna točka. Simfonija se iznenada rađa i buja, njezini se valovi traže i prožimaju, sva se krv Venecije skupila u jednom jedinom srcu, toplom i mirnom srcu pravilnih otkucaja, koje raspoređuje život s divnom snagom, kakvu ima sve što je gospodar sama sebe. Svijet, koji će uskoro umrijeti, proglašava po prvi put svim svojim sredstvima besmrtnost želje, glazbe i razuma, udružujući ih s nepromijenjivom prirodom, pripravan da ih opravda.

Snage oplođivanja sabrale su se ovdje u dubokom očekivanju potpune zrelosti. S Giorgioneom započinje mletačka jesen, njezina teška krasota, zvučnost godišnjeg doba u kojem kao da su plodovi sabrali u sebi sunčev žar i toplinu, u kojem njihov prozirni grimiz jedva zaustavlja sunčevu svjetlost, u kojem je večer bakarne boje, u kojem bi žene, rascvjetane pod prvim milovanjima i otežale od prvih materinstava, morale staviti na svoje tijelo krupne ogrlice od jantara. Njihova je zlaćana koža gotovo tamna, kao da je krv koja je natapa, primila kroz nju cjelov svih plamenih dana, što su svanuli svijetu od časa kad je upoznao nasladu.

Mi gotovo i ne poznajemo Giorgionea, jedva možemo utvrditi autentičnost triju ili četiriju njegovih djela, no ne možemo ih zamisliti dukčije do okupana atmosferom poslijepodneva kasnog ljeta, kad se nepomična svjetlost gomila u zagušljivu sjenu. Možda je dobro što je Giorgione umro mlad i što je strpljivijem i strožem geniju Tizianovu prepustio priliku da s vremenom ovlada sobom.

U toj skupini velikih Mlečana iz početka herojskog razdoblja Venecije, Tizian, uostalom, sa svojim velikim kompozicijama, svojim aktovima, svojim krajolicima i svojim portretima, najviše od svih zahvaća u prirodu, da bi ju koncentrirao na tijesnom prostoru platna, sredivši prije toga u svom htijenju sve elemente oblika, boje, svjetla i osjećanja koji mu ulijevaju ljubav za prirodu…

(Nastavlja se…)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI