Prezime ove grane obitelji Mateš potječe iz Sent Mikloša koji se danas, tj. dvorac, nalazi u Slovačkoj. U to vrijeme svi smo bili u Austrougarskoj monarhiji i Hrvati, Mađari, Česi itd. Uostalom hrvatska prezimena Horvat, Hrovat, Horovat i slična najraširenija su u srednjoj Europi – Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Ukrajini
Zagrepčanin ste rođenjem, ali, i čitavim svojim bićem. Kakav je bio grad u vrijeme vaše mladosti, a kakav je danas? Jeste li zadovoljni ili razočarani promjenama koje je grad doživio – velebna, ali i strahovito osiromašena srednjoeuropska metropola?
Zagreb je od 1945. do tamo 1950. bio okružen periferijom koja danas gravitira centru. Trnje, Trešnjevka, Dubrava, Svetice, Ravnice to su bile livade ili polja kukuruza. Zato smo mi iz periferije govorili da idemo “U Grad“. Kao i drugi gradovi Zagreb se postepeno razvijao do ove, kako velite, “Velebne metropole“. No i danas, za mene je ono što čini Zagreb, Gornji grad i uža gradska jezgra s Lenucijevom potkovom.
Odakle je obitelj Mateš, odnosno, koliko je generacija vaša obitelj u Zagrebu?
Prezime ove grane obitelji Mateš potječe iz Sent Mikloša koji se danas, tj. dvorac, nalazi u Slovačkoj. U to vrijeme svi smo bili u Austrougarskoj monarhiji i Hrvati, Mađari, Česi itd. Uostalom hrvatska prezimena Horvat, Hrovat, Horovat i slična najraširenija su u srednjoj Europi – Hrvatskoj, Sloveniji, Austriji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Ukrajini itd. No dio obitelji je otišao u Ameriku gdje su živjeli u Brownsvilleu u državi Teksas, na utoku rijeke Rio Grande u Meksički zaljev. Moj djeda Geza s bakom Rozalijom Horvat, kćerima Vilmom i Gisellom vratio se u Austrougarsku u selo Pupelicu kod Šandrovca u blizini Bjelovara, gdje je bio mlinar. Otac Šandor rodio se 1918. završio zanat drvotokara i doselio se u Zagreb. Tu se oženio Josipom Rod iz Zlatara pa su izrodili dva dječaka, brata Ivicu i mene Antuna. Ja sam Zagrepčan prvokoljenaš.
Kako ste odlučili biti slikar što je uvijek bilo teško zanimanje u kojem su, u biti, uspjevali malobrojni? Je li netko u vašoj obitelji bio umjetnik? Jeste li imali podršku najbližih?
Od malena sam neprekidno crtao. Navodno sam prije crtao olovkom nego progovorio, a brbljav sam, ha, ha. Već u prvom razredu sam odskočio od prosjeka pa je učitelj Milan Bakšić savjetovao oca da me svakako uputi u Školu Primijenjene umjetnosti, što se i dogodilo. Očito mi je to bila sudbina.
Mnogi vas drže i najboljim slikarem Zagreba, umjetnikom koji je među rijetkima ulovio onu neponovljivu bit grada?
Hvala na komplimentu, no mislim da sam prije svega solidan slikar koji se stalnim slikanjem usavršavao kako bih mogao izraziti nadahnuće rodnim gradom, a poslije i u drugim motivima. To sam nazvao Božjom plazmom. Bog mi je podario milost da mi je slikarstvo profesija ali također i veliko uživanje i sreća. Nadam se to fluidira i iz mojih slika a posebno akvarela. Akvarel jest, da ne velim teška, već snažno izražajna tehnika, kojom se najdirektnije dirne u dušu gledatelja. Več u ŠPU, kada sam se prvi puta sreo s tom tehnikom kod prof. Olafa Globočnika, bio mi je zacrtan put. Pejsažni akvarelist slika ono između oka i motiva, slika atmosferu ili kako je za moje akvarele suptilno rekao Arsen Dedić: “On slika zrak“!
Diplomirali ste u klasi profesora Miljenka Stančića. Kakva su vaša sjećanja na tog velikog majstora?
Sigurno najveći tonski slikar svojega doba. Genije. Golem i talentom, kulturom, izvedbom i stasom. Slikarski virtuoz koji je potezima kista muzicirao. Nenadmašno do sada.
Koje dijelove svog opusa držite značajnim?
Neki od školskih intimnih radova izvan zadataka, jako su mi prirasli srcu. Svaki iole ozbiljniji slikar ima nekoliko radova po kojima ih poznamo, dakle koji odskaču kvalitetom. Već i jedan takav rad je velika autorova sreća i dobitak, kao Leonardova Mona Lisa. A “Sveta obitelj u špilji“ je još i bolja, no pamte ga po Mona Lisi. Moj rad je pomazan i blagoslovljen s akvarelima – Preradovićeva ulica, Miramarski podvožnjak, Kolodvor, Kazališna kavana, Trnje, Kazališni trg, akvatintama – Tramvaj, Tomislav, Skalinska ulica, Zrinjevac, uljima – Dobri duh Zagreba, Tomićeva ulica zimi i još nekima. Pa to je veliki blagoslov.
Koga cijenite od hrvatskih, a koga od inozemnih umjetnika, odnosno, je li postojao neki velikan, stil ili pravac koji vas je posebno nadahnuo?
Bukovac, Stančić, Ivančić, Varlaj, Trepše… Volio sam u mladosti nadrealizam, valjda zbog Stančića pa sam naslikao Dobrog Duha Zagreba i još dvije, a divio sam mnogim djelima i autorima. Duboko poštujem španjolski barok i tako sam prošle godine otputovao u Škotsku kako bih u Edinburghu nekoliko dana uživao u onim pečenim jajcima na oko, koje je u kuhinji naslikao Diego Velasquez. Očaravajuće intimno djelo princa svih slikara. Inače nisam sklon i poklonik ili ljubitelj nikakvih pravaca. Slikarstvo je individualno, pa nije to nogomet da bi se promoviralo kroz neke grupe ili pravce. Meni je jedini pravac bila publika, a kritika je rekla svoje. Također nisam sklon tematskom robovanju tzv. ciklusa na samostalnim izložbama. Pa i jedna slika je samostalna izložba. Neki slikari su si dopustili da od subjekta postanu objekt. To je suprotno bitku i definiciji umjetnosti. Jer oni koji to ne mogu i ne znaju upute ove da to naprave. Nešto kao magarci. To su nametnuli tzv. selektori ili tzv. likovni treneri, pa onda takve izložbe nazivaju svojim autorstvom, ha, ha!
Izlagali ste diljem svijeta, u gradovima Europe, Amerike, Azije, Indije, Argentine do Australije. Koju izložbu posebno pamtite a velike uspjehe postigli ste u Frankfurtu i Stuttgartu. Možete li nas podsjetiti na ta poznata izlaganja?
Svaka od tih izložbi bila je ozbiljna i meni draga. No “Art fair Internacional“ Frankfurt 1996. bila mi je posebna. Tu sam izlagao svoju mapu akvatinti “Europske šetnje“ kao kalendar i samostalno kao pojedina djela. Tamo su bili nazočni brojni priznati europski umjetnici svih profila. Gužva velika ali kod mojega izožbenog prostora neprekidna. Stalno su pristizali studenti njihove Akademije i pomno analizirali radove kao što sam i ja, njihove dobi, činio isto. A za njima došli i profesori djeleći voditeljici zadivljujuće komplimente. A ja promatram sa strane sretan i ponosan. Dakle veliko poštovanje njemačkih profesora i publike, a kući su me blokirali kako ne bih bio niti asistent na ALU, ha, ha! Ah,da, skoro zaboravih da sam s mapom pobijedio kalendare svih onih o kojima sam učio i polagao ispite od Picassa, Maneta, Moneta, Schilea do Andya Warhola. S tim uspjehom dobio sam ekskluzivni poziv za sudjelovanje na pozivnoj milenijskoj izložbi kalendara i tiskovina u Stuttgartu 2000. Božjom milošću i tamo sam pobijedio i to predstavljajući Hrvatsku. Svi su ostali za mnom u Internacionalnoj kategoriji – Amerika, Italija, Engleska, Nizozemska, Japan i svi drugi.
Gdje se sve nalaze vaši radovi u svijetu i zastupa li vas neka strana galerija?
Uglavnom u privatnim kolekcijama. Ne zastupa me nitko jer i moja produkcija nije golema. Bolje da me pamte po deset slika ali koje nešto predstavljaju i znače, nego po samovoljnim replikama koje nastaju udarničkim radom. Primjer Johannesa Vermeera van Delfta je za mene inspirativan. A novac,vjerojatno vas zanima? Ako je kvaliteta visoka i cijena može biti takva. Ako slikar ne cijeni, ali razumno svoje djelo, kako će ga onda cijeniti drugi? Također nisam se razbacivao poklonima i poklanjao masovno slike. Svakim poklonom uvrijedio bih one koji su pošteno kupili i platili slike. Sjećam se da sam na trećoj samostalnoj izložbi zvanoj “Dvanaest akvarela“, a prvoj u Galeriji “Josip Račić”, postavio vrlo visoke cijene slika. I dođe jedan dan ugledni i poznati član galerije pa me pita o cijenama. Kažem ja cijene a on cinično zaključi: Masni slikar, masne cijene! Dođe on opet za koji dan pa me pita podrugljivo: Jeste kaj prodali? Sve, odgovorih ja a on ode, znate već kak. Pokislo!
Bili ste i profesor i šef Grafičkog odjela na Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu gdje ste osnovali predmet “Ilustracija i strip”. Čega se sjećate iz tih vremena malo sretnijih za likovnost no što su današnja?
Poslije teških četrnaestgodišnjih mobinga, u Agenciji za marketing Vjesnik, kojima su svuda uspješni zasuti ljubomornim šefovima, započeo sam profesuru na ŠPU koju sam kao učenik polazio. Divno osmogodišnje razdoblje. U vrijeme studija na ALU profesori su se sprdali sa stripom pa me je jednom grof Kulmer prekorio da mi crtež sliči na onog Bekera koji crta stripove. Kakva je razlika ako ti crtež sliči Lucasu Cranachu ili recimo Hallu Fosteru? Nikakva, jer tvoj crtež mora biti tvoj a ne epigonski nikomu. I zato sam ustanovio taj kolegij ili predmet na radost učenika. Danas su neki od tog mojega sjemena izrasli u svjetske veličine kao recimo Esad Ribič i još neki.
Manji broj vaših štovatelja zna da se bavite i pisanjem i da ste postigli velik uspjeh u tom području i to u inozemstvu. O kakvim knjigama je riječ?
Nisam mogao niti pomisliti da ću kao antištreber gramatike iz hrvatskog jezika jednom napisati bilo što a kamo li čak tri knjige i četvrtu u radu. Osim slikarstva moja prirodna eruptivna energija bila je ustrojena u šport, naime deset godina bio sam hrvač grčko-rimskim načinom i to prvoligaš. Čak sam bio u širem izboru za OI u Mexicu. Osim hrvanjem još jača mi je strast športski ribolov pa sam napisao dvije knjige o životu s obala rijeka “Zaneseni ribar I i II“ koje su prevedene na engleski i njemački jezik. Strana kritika ih je proglasila najboljima na svijetu u zadnje vrijeme. Pravi klasik pa ih reklamiraju uz knjige Ernesta Hemingwaya i Zane Greya. Cijela naklada je prodana a upravo ovih dana su me zamolili iz “Discovery channela“ je li bi dopustio da se neki fotosi iz mojih knjiga upotrijebe u filmu od šest dijelova o europskim rijekama i Dunavskom slijevu kojega upravo spremaju. Prije dvije godine napisao sam knjigu “Šezdesete u Zagrebu“ koju je objavio Večernji list i koja je odmah naprosto planula. Kažu da je dobro napisana a i inače velikom lakoćom pišem baš kako sam slikao akvarele, od prve.
Nedavno ste bili u Meksiku i na Kubi. Jesu li to bili “radni” posjeti s ciljem stvaranja novih ciklusa ili ste naprosto proširili svoje avanturističke horizonte?
Ovo drugo je bilo u cilju. Obožavam Mariachi glazbu i Meksičku revoluciju, Pancha Villu, Emiliana Zapatu i Adelitu. Jako mi se svidjelo u Mexicu koji je gotovo cijeli katolički pa nema međuvjerskih problema. Jasno posjetio sam svetište Basilica de Santa Maria de Guadalupe, a bio sam i u Yucatanu na kompleksu Chichén Itzá. Pa kad sam već tamo posjetio sam obližnju Havanu na Kubi koja me podsjetila na život u Jugoslaviji od 1950-1960. Tuga, jad i neimaština uz očekivani šverc i ono “snađi se druže“.
Zašto ste se politički angažirali ? I to u pravaškoj stranci?
Politika mi je bila izvjestan izazov. Htio sam radoznalo vidjeti što je to uopće koje nam kroji život I sudbinu. Kako sam istinski prezirao komunizam kao neprirodni izokrenuti sustav vrijednosti, a odbijao sam poziv u članstvo SKH-e, zanimao me uzlet različitih političkih opcija. Doduše , predosjećao sam da nešto ne valja jer su bivši komunisti napunili sve stranke. A znate onu: Tko o čemu nego kurva o poštenju! Kako bi se komunisti preko noći, ili preko dana, uopće mogli promijeniti? Osim ako niste Mladen Pavković ili Slaven Letica. Zato sam isprva odbio poziv da se priključim HDZ-u jer sam u njemu vidio baš sve one protiv kojih sam do tada bio. Vi ste mlada osoba ali vjerujte da nije bilo lahko živjeti svojih 45 godina, koliko sam tada imao, u stalnom oprezu i strahu da te tko ne prijavi je li pričaš protiv Tita i zato odeš u pržun. Tek sam, oduševljen pobjedonosnom Olujom 1995., pristupio HDZ-u kao prvoj stranci, misleći kao pravi idiot da će me dočekati raširenih ruku kako bih mogao nešto pomoći Domovini. Ha, ha, kakav sam naivan kreten bio, kao “junferica“ među zatvorenicima ili u kasarni među vojskom.
Kakvi su vaši politički pogledi, odnosno, što je primarna misija stranke?
Članstvo u HDZ-u bilo je kratka vijeka, jer nas je neke, domoljubni Sanader isključio, pa me Tonči Tadić pozvao u HSP. Ta suverenistička stranka, kao sljednica Oca Domovine Ante Starčevića bila mi je odmah najdraža a njihovi zastupnici Prkačin, Kandare, Jukić i Đapić, uz Šimu Đodana, bili su mi najbolji zastupnici. Kada su im pristupili Tadić i Rožić bitno su odskočili kvalitetom. Kada sam im pristupio, HSP je imala sedam saborskih i šest zastupnika u gradskoj skupštini Grada Zagreba. Tada i nikada više. Stranke bi trebale i morale zastupati građane ili narod na načelima općeg dobra. No to na žalost nije tako i spada u znanstvenu fantastiku. Tuđman je ostvario Starčevićevu želju za državom pa bi se pravaštvo trebalo usmjeriti na nacional-socijal- demokraciju. Nasušna je potreba za socijal demokracijom protkanom patriotizmom, jer kod nas toga nema, nije niti bilo a pitanje je hoće li se i formirati. Prijelaz od Stranke Demokratskih Promjena u SDP ili socijal demokratsku partiju je pokušaj prijevare te glupost i svetogrđe. Ovo što se prodaje pod SDP, to su reciklirani komunisti koji su antipod demokraciji, a posebno socijalnoj. Zato će uskoro i nestati.
Koji su glavni problemi Hrvatske po vašem mišljenju i povijesni i suvremeni?
Povijest nam govori da se ne treba oslanjati na tzv prijatelje. Ja rado parafraziram i moderniziram onu maksimu o kljusetu: “Uzdaj se u se i u svoj đip“! Politika je borba za vlastiti interes kao što ga provodi Amerika. Treba biti jak i snažan, a mi se, tj ovi reciklirani komunisti, neprekidno okreću i “uvlače” povijesnim protivnicima. Za Hrvatsku ništa dobro ne dolazi iz istoka, osim sunca. Ali ne zubatog.
Hrvatska je 22 godine nakon rata siromašna, uništena i politički rascijepljena zemlja bez dijaloga. Zanimljivo je, međutim, da je hrvatska nacionalna privreda gotovo uništena, a da za to, defacto, nije nitko išao u zatvor nakon završetka rata, iako su se lijeve i desne vlade smijenjivale na vlasti iz čega se daju izvući vrlo nezgodni zaključci?
Nema kod nas niti lijevih a još manje desnih stranaka. Glavni politički akteri, izgmizali su ispod pljesnive podstave Titova šinjela. Ili njihovi potomci koji danas drže uzde i vlast. Valja se ugledati u Englesku koju idioti pilećih mozgova drže neprijateljskom, dok pametni snažne protivnike pokušaju preobratiti i promijeniti u saveznike. Engleska počiva na dva osnovna temelja – školstvu i pravdi. Samo dobro educirani i kreativni kadrovi doprinose usponu privrede, a sudovi to nadziru. Jednostavno, kaj ne? Ovdje zamjenik najjače stranke Brkić, lažira diplomu policajca !!! Vesna Pusić bez završene gimnazije vodi Vanjske poslove, a koliko je u vlasti lažnih magistara ili špijuna ONO i DSZ. A tek krivosuđe? Prepolovili kaznu Paravanji, monstruoznom glavosjeku Ediju Mišiću smanjili kaznu jer se žrtva pri klanju nije mučila. Pa Sanader, Todorić brrr! I onda neš pil, kak bi rekel Pajo Kanižaj.
U državi se događa i mnogo gora tragedija ispod medijske halabuke oko Drugog svjetskog rata. Ljudi se iseljavaju, ili, zbog zanemarivih dugova izbacuju iz jednog stana protivno Ustavu. Kakvi nam političari trebaju da se zaustavi ovo potpuno propadanje većeg dijela zemlje?
Dobro da su se pojavili Nezavisni – Esih, Hasanbegović, Jonjić i Glasnović koji bi uz Most i eventualno U ime obitelji, bili jezgra mogućeg oporavka i svekolikog napretka. No to je gotovo Sizifov posao jer će ih na svaki način pokušati zaustaviti. Ali treba probati.
Što bi sve trebalo napraviti da se država stabilizira?
Samo i jedino promjeniti izborni sustav koji bi dokinuo stranački nepotizam i otvorio put kvalitenim kadrovima koji u Hrvatskoj postoje ali su blokirani. Tada bi se ostvarila saborska većina i dokinule nerazumne, nesrazmjerne, nepravedne i opasne privilegije tzv. nacionalnih manjina. I mogla bi se provesti tiha lustracija tako da se svi kandidati legitimiraju svojim životopisima. Također, tada bi se moglo početi otvarati privredni kriminal i one koji ih štite, poglavito u krivosuđu.
Treba li slijepo slušati svjetske moćnike i Europsku uniju?
Ne treba nikoga slijepo slušati već se ponašati u skladu s razumom, vlastitim interesom i općem dobrom.
Što spremate od likovnih, a što od literarnih radova?
Slikam uljene slike većeg formata i portrete obitelji tj unučica. Slikam što želim, kada želim i koliko želim. Imam 54 samostalne izložbe iza sebe, sedam grafičkih mapa, jednu monografiju, dva svjetska priznanja, počasni sam građanin Sanskog mosta zbog ekologije i zaštite rijeka, bio sam nezavisni Gradski zastupnik i zastupnik HSP-a, imam Tuđmanov Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, više političko-kulturnih eseja u Hrvatskom Listu i Hrvatskom slovu, tri objavljene knjige i četvrtu u pripremi i za kraj, imam i povišeni tlak, 73 godine, jedan infarkt, tri stenta i oko 30 kg viška žive vage.
