Svi vas napuštaju kad osjete da ste slabi, nitko više ne želi s vama imati posla. Nema za nas mjesta nigdje. Samo po javnim kuhinjama i Prenoćištima. To nam plaćaju porezni obveznici, da ne skapavamo od gladi i da imamo gdje odmoriti umorno tijelo nakon cjelodnevnog, besciljnog lutanja. Hvala im na tome. Nije to život, ali ipak, hvala im
U povijesti hrvatske književnosti velikim će slovima ostati upisana knjiga “Beskućnik” Josipa Šegote jer je iz vlastitog tragičnog iskustva prikazao život u Hrvatskoj kakvim živi sve više i više građana.
Jednostavnim rječnikom, potresno i vrlo iskreno ovaj je otpušteni ekonomist ostavio gorko svjedočanstvo o ljudima koji su ostali bez svega i kojima vrlo malen broj pojedinaca želi pomoći. Tema nije samo aktualna, već i sudbonosna za državu koja tone u sve veće siromaštvo usprkos velikim obećanjima svih političkih elita. Donosimo zadnji nastavak ove jedinstvene knjige koja poziva na pomoć:
Točno je sedam sati. Sjedim u sobi na krevetu i pišem da završim to sranje od knjige. Iako si mislim da to ionako neće nikog zanimati. Koga briga kako žive beskućnici… Jebe se onom kome je dobro, a ima i pravo.
Danas je subota. Išao sam na doručak u Gundulićevu. Bila je neka juha od mahuna. To sam pojeo, i par šnita starog kruha. Čuo sam da je stari kruh bolji od friškog, zdraviji je. Kod nas je danas bio suhi ručak. Dobili smo po jednu konzervu graha sa sušenim mesom i pola litre trajnog mlijeka. Od onog ledenog gulaša počelo me šarafit u želucu, ali navikao sam već, proći će.
Boli me kad idem gradom i vidim obitelj ili stariji bračni par kako šeću, a ja sam sâm. Izgubio sam sve, ali svoje dostojanstvo nisam i neću. Nedjelja je prošla kao i svaka. Za ručak ponekad dobijemo i salatu, miješanu ili od cikle. Danas nismo dobili vilicu. Imaju ih, ali dali su samo žlice. Imam ja svoju vilicu, donio sam si iz sobe. Ona što kokodače ne dijeli ih, valjda zato da ih ne mora prati. Dobro je i ovako. Ponedjeljak je, rano ujutro. Probudio sam se u pola pet. Oblačim se tiho u sobi da ne probudim ostale. Rano mi je još da idem van. Navečer sam se obrijao. Ne želim biti neobrijan. Imam britvicu, ali nije više nova. Zasad nemam love da kupim novu. Poslužit će ova još neko vrijeme. Stružem njome da se ogulim. Iskoristit ću je do maksimuma.
Skuhao sam si kavu. Tako polako pijem i frčem cigaretu. Ne popijem sve, previše mi je. Ostavio sam si pola šalice da popijem kad se vratim u podne. Shvatio sam da mi je slabo kad ujutro, na prazan želudac, popijem puno kave i napušim se.
Vozim se tramvajem. Fino je toplo unutra, godi mi. Danas kad sam izašao iz Pothodnika, vidim na zemlji leži plava kuverta. Svi su je već izgazili. Ne da mi nešto mira, trknem je i ja. Inače, da normalno živim, ne bih je ni primijetio. Otvorim, a unutra dva podmirena računa i dvadeset pet kuna. Baš sreća!
Usput skupljamo čikove i pušimo. Da pušimo! Na kvatriću nije bilo nikoga. Nismo to imali kome frknuti. Sjećamo se toga i smijemo se. Bili su to teški dani.
Neka mi navedena gospoda ne zamjere, ali istina je. Bila je Stara godina. Sav normalan svijet se veseli dočeku. Mi u Prenoćištu čekamo. Večer je. Donijeli odojka. Kažu da to upravitelj časti. Došao oko devet sati i upravitelj. Počelo se šaptati da će doći i gradonačelnik Bandić. Rulja čeka. Složili odojak u kutijice, za svakoga od nas. evo ih, stižu. Gradonačelnik i pročelnik ureda.
Fino skockani. Donijeli su i par flaša šampanjca. Došla i televizija, snimaju. Pije se šampanjac iz plastičnih čaša. Svi se naguravaju oko njih. Bandić pita jel vam dobro. Dobro je. Uredili smo vam kupaone. Mislim si, pa moraju bit uređene.
Kaže, imate dobrog upravitelja. Mislim si, imamo, vodi si ga doma. Kratko je to trajalo. Otišli oni i televizija, a mi opet ostali sami. Tako je to. Neki su ushićeni, a ja mislim da je sve to samo reklama. Ne trebam ja njih.
Svi vas napuštaju kad osjete da ste slabi, nitko više ne želi s vama imati posla. Nema za nas mjesta nigdje. Samo po javnim kuhinjama i Prenoćištima. To nam plaćaju porezni obveznici, da ne skapavamo od gladi i da imamo gdje odmoriti umorno tijelo nakon cjelodnevnog, besciljnog lutanja. Hvala im na tome. Nije to život, ali ipak, hvala im.
Skupljam flaše. Na Svačićevom trgu, na kraju, valjda da nikoga ne gleda, sjedi na klupi muškarac. Sam. Još u snazi. Kraj njega flaša piva. Znam ga od prije, bio je sa mnom u Heinzlovoj. Jadnik, napravio je neku pizdariju pa su ga izbacili. Sad je u Križu. Neću mu se javiti da mu ne smetam, a i ne znam o čemu bismo pričali. Stojim i gledam ga iz daljine. Sam je i napušten od sviju. Nema šanse za uspjeh. Stanuje u Križu. Tamo se ne stanuje, tamo se može samo spavati.
Opisao sam baraku Crvenog križa. Tamo mu je bolje da dođe pijan i uvali se u onaj smrad, lakše će izdržati. Večerat sigurno neće ništa jer nema šta. Grad daje beskućnicima 400 kuna po osobi, a radno nesposobnima 600. Netko će reći da je to lova. Jest lova, ali za ulicu nije ništa. Da kupi za večeru samo malo salame i kruha, ili usrani burek podgrijan u mikrovalki, nije mu dosta. Ja nisam dobivao ništa. Netko će reći da sam nezahvalan. Ma ne, dobra je to klopa! Kad bi bila malo bolja, onda bi svi penzići navalili da to jedu.
Dobri ljudi
Dvojica su me iznenadila svojom dobrotom, to su ljudi kojima nikada nisam ništa učinio, gotovo ih i ne poznam. Pisao sam već prije da sam tužio na sud one što su napravili spomenik na groblju. Bilo je to prije dvije godine. Sudac to žvače, i ništa. Još nije održao ni jedno ročište. Istina je kad kažu da nam sudstvo ne valja, da ga treba uskladiti za ulazak u Europsku uniju. Zna gamad da sam slab, da nemam za advokata. A nasro sam ja u tužbi svašta. Odlazim u kancelariju, traže moj spis. Malo ga ima, pa ga onda opet nema. Odem ja kod suca. Kažem mu, pa vidite da sam bijedan, zašto tako?
Lijepo on meni kaže, čim dobijem vaš spis odgovorit ću vam. Dobio ja za par dana spis od suda. Traži od mene taj umni sudac da mu u roku od petnaest dana dostavim neku jebenu nadopunu. Mislim si, a koji si ček’o dvije godine, da to tek sad tražiš?! Ako mu to ne dostavim, onda se proces obustavlja i nemam pravo žalbe. Gledam ja, jadan, taj spis i ne znam šta ću. Ja tu ništa ne razumijem. Gotovo je. Zovem ja tog suca pa ga lijepo pitam kaj ja to moram nadopunit, kad je sve jasno? Odgovara on meni da postupim kako je tražio. Ne znam šta da radim. Za advokata nemam lovu. Pisanje košta hiljadu kuna. Ja ih nemam, a nemam ih ni od kuda nabaviti. Siguran sam da mi nitko ne bi posudio, da i tražim. Odjebali su me i sad likuju.
Sjetio sam se jednog advokata, ima kancelariju u Rudeškoj. Malo je jači udarač. Odnio sam mu svu dokumentaciju. Ne govori on puno. Kaže mi da dođem u subotu. Subota, lijep sunčan dan. Idem na peticu, pa poprijeko, pješke do njega. Neugodno mi je, sramota me da mu smetam. Proučio je moj predmet. Pita me šta hoću. Objasnio sam mu. Piše on na laptop. Treba to odnijeti na poštu. Sutra je zadnji dan za rok od tih jebenih 15 dana. Stavlja on to lijepo u veliku kovertu. Napisao rukom adresu, zalijepio i zatvorio. Kaže mi, odnesi to na poštu. Poštarina dođe 12 kuna, zna on to. Pita me imam li novce za poštarinu. Zna moju situaciju, gdje sam i što sam, i da sam slab s lovom. Kažem mu da imam. Traži me da pokažem. Pokazao sam mu pedeset kuna. Da nisam imao, on bi mi dao za poštarinu. Spasio me.
Da mi je samo vidjeti face onima na sudu! Mislili su da sam gotov, a sad će me zastupati advokat, i to puno jači od njihovog. Idem van iz njegove kancelarije. Idem na tramvaj, pa onda na poštu. Obuzima me neka tuga i radost. Najradije bih zaplakao od sreće. Ne znam kako da zahvalim tom čovjeku. Spasio je mene i moju jebenu čast koju su svi popljuvali.
Molba za mirovinu
Neki mi govore da bih trebao tražiti penziju. Ne znam na temelju čega? Ne mogu je dobiti ni oni teško bolesni, a kamoli ja. Jedino da se pravim lud. Pa dok dobijem penziju, tu jebenu siću, stvarno ću biti lud, a onda mi više ne treba.
Zvao sam u više navrata glavnu šeficu Socijalne skrbi. Molim njezinu tajnicu da joj objasni da bih želio da me primi, da joj uživo pojasnim neke stvari. Kažem joj da mislim ozbiljno i konkretno, nisam želio pred novinarima iznositi istinu u eter. Dao sam joj broj mobitela, ali – ništa. Ne javlja se, šta bi ona sa mnom razgovarala, ne zanima njih moja situacija i situacija beskućnika. Dalo bi se tu još puno toga napraviti, ali izgleda da to njima nije u cilju.
Za nas je ostali svijet zatvoren. Upravo sam razgovarao s jednim svojim prijateljem. On je nekako skupio lovu pa unajmio neku sobu. Životari, ali bori se da uspije. Pisac. Zove se Miha. Jadam mu se, da nemam više živaca sve to trpiti. Njemu mogu reći. Drugima i ne pokušavam pričati jer znam da me ne bi razumjeli, ispao bih glup. Tješi me da moramo još malo izdržati, sada smo počeli odmotavati klupko. Ljudi koji imaju normalan život ne mogu nas shvatiti.
Čujem na televiziji i u štampi, digla se opet neka frka u Hrvatskim cestama. Nekadašnji ministar, a sada saborski zastupnik, Pančić, pobunio se da se zapošljavaju ljudi bez natječaja. Šesnaest godina sam radio u Hrvatskim cestama. Odjebali su me jer sam im smetao, imao sam predugu jezičinu. A tko nije uz njih, taj pada. Istina, mijenjaju se ministri i vlade, ali ista garnitura ostaje. Ne znam kako im to uspijeva. Za njih je to sve igra. Nije ih briga. To je samo njihova borba za fotelje i bolji život. Naravno, njihov.
Mislio sam da će mi saborski zastupnik Pančić pomoći da se ispravi nepravda koja mi je nanesena u Hrvatskim cestama gdje sam radio godinama, a onda sam zbog svoje jezičine izbačen. Nakon puno upornosti dobio sam ga na telefon. Kaže mi da ne možemo ništa. Vidim ja, nema ništa ni od njih. Predizbornu kampanju ne želim više slušati.
Neki su mi govorili da tražim penziju. Ne mogu drugu, nego samo invalidsku. Neću još u penziju, hoću još raditi. Hoću se dokazati. Dolazio sam mojoj doktorici opće medicine i molio ju da mi pomogne, ali ništa. Ne sluša ona mene. Za nju sam ja nitko i ništa. Uputila me je na Mirovinski da tražim penziju. Kaže mi neka uzmem domovnicu i radnu knjižicu. Skužio sam ja da to ne ide tako, rekla je to samo da me otpizdi, ali ipak idem. Gleda me pravna savjetnica u Mirovinskom, pa kaže, to tako ne ide. Za mirovinu mi mora dati prijedlog moja doktorica, ona ista koja me tako ispizdila. Na temelju dokumentacije imam pravo na invalidsku, samo još trebam nalaz Jankomira.Pa kud ću sad još i u ludnicu?! Kao da se nisam dosta napatio.
Idem u Jankomir
Odlučio sam. Idem. Moj – sada je pokojni – bratić Marko, jednom mi je rekao, čuvaj sve papire, trebat će ti. Dobro da sam ga poslušao. Imam toga hrpetinu. Sada sam u Jankomiru. Tu sam već pet dana. Teško izdržavam to, najradije bih sve ostavio i otišao, ali ne mogu. Ako želim tu mirovinu, moram izdržati. Mislim da sam je zaslužio nakon svega što sam proživio.
Nakon gotovo dva i pol mjeseca provedena u Jankomiru – uz vikende vani izlazim s otpusnim pismom. Gotovo je, odradio sam i to. Sad čekam mirovinu. Nadam se da ću je dobiti jer sam je, nakon svega što sam prošao, ipak zaslužio.
Vratio sam se u svoju kuću. Ne dam je više nikome! Radije ću poginuti nego da se vraćam u pakao ulice.Pišem knjigu. Prepisujem ono što sam napisao rukom. Palim televizor. Na prvom programu HRT-a emisija Lica i naličja. Gost je kardinal Josip Bozanić. Slušam gospodina kardinala, priča o nečemu.
Gospodine kardinale, dotakao sam dno. Na vratu sam nosio križ Isusa Krista, on me spasio. Molio sam se njemu za pomoć u dugim noćima samoće. Taj je križ za mene najveća svetinja. Dao mi je snagu da izdržim. .
Sada, kad se sjetim Prenoćišta i svih onih barutana gdje sam živio pet godina, hvata me jeza. Ne znam da li bih još jednom mogao to sve izdržati.
Želja mi je da pomognem beskućnicima jer znam njihove muke. Ako se spasi makar i samo jedan život, puno je. Zvao sam danas Skupštinu grada. Ostavio sam broj mobitela. Želio bih s njima porazgovarati u vezi beskućnika i kako im pomoći……