‘Ako bi otišli svi koji nešto vrijede, što bi ostalo od Francuske?’

Henri Matisse je godine 1905. izložio na Salonu nezavisnih sliku 'Raskoš, mir i senzualnost' koju je odmah kupio Paul Signac. Signacova metoda analiziranja boja svidjela mu se, pa ju je prihvatio kao sredstvo modeliranja svjetla bojom

Jedan od najvećih prevratnika slikarstva u 20. stoljeću, čovjek koji je promijenio jezik umjetnosti svojim raskošnim kompozicijama punim blistavih boja, trebao je postati prodavač sjemenja, kao njegov otac, ali to se, na sreću nije dogodilo.

Henri Matisse je promijenio vlastitu sudbinu jer je bio slaba zdravlja. Naime, bio je rođen u obitelji u kojoj je otac Emile imao trgovinu kućanskim potrepštinama, pa se podrazumijevalo da će sin slijediti oca. Živjeli su u gradu Bohainu na sjeveroistoku Francuske. Mladi Matisse isprva je studirao pravo u Parizu, poigravajući se mišlju da će postati ljekarnik, a onda je posve neočekivano otkrio svoj pravi poziv. Veći dio 1890-ih je bio vezan uz krevet zbog upale sljepog crijeva, a majka Heloise mu je donosila boje i strast je rođena.

Matisse se odlučio za slikarstvo, te je u Parizu odlazio na satove kod Williama Bouguereaua na Akademiju Julien da bi se pripremao za slavnu Školu lijepih umjetnosti, no nije prošao na ispitu. Isto tako je odlazio na Školu dekorativnih umjetnosti gdje je sklopio dugogodišnje prijateljstvo s Albertom Marquetom s kojim se konačno uspio upisati na Školu lijepih umjetnosti kao učenici Gustavea Moreaua. Kako je jedan od Matisseovih susjeda bio slikar Emile Wéry, otputovao je s njim u Bretanju 1895. gdje je prvi put otkrio impresionizam. Nakon povratka iz Bretanje bio je oduševljen bojama prizme i duginim bojama, pa njegova slika „Stol za ručanje” prikazuje njegovo oduševljenje onim što je otkrio.



Sve veće oduševljenje mladog umjetnika za impresionizam sigurno je pogađalo simbolista Moreaua, ipak međusobno poštovanje ostalo je nepoljuljano.

Slijedeće godine, Matisse je napustio Školu i zadnji put izlagao i Nacionalnom salonu. Nekoliko godina prije toga upoznao je Amélie Noemie Alexandrine Parayre s kojom se vjenčao. Na Pissarov savjet otputovao je u London da vidi Turnera, da bi odmah potom otišao na Korziku, te je proljeće i ljeto proveo u Ajacciju slikajući južnjačke teme. Mediteransko svjetlo dodalo je njegovim bojama novi sjaj.

Te jeseni se sa ženom i kćeri preselio u Toulouse, nakon čega se vratio u Pariz. Dobio je još dva sina. Slijedile su teške godine. Njegova žena je vodila prodavaonicu šešira, a slikar je obilazio muzeje. Na nj je tada odlučujući utjecaj imao Cézanne, što se vidi na slici „Muški model”. Zabilježio je: „Ističem karakter i ne povlačim se pred rizikom gubljenja šarma, jer se trudim postići veću čvrstoću…”

Matisse više nije mogao živjeti od prodaje slika i šešira, te se prihvatio posla oslikavanja Grand Palaisa, za Veliku izložbu 1900. godine. Bio je to iscrpljujuć posao, nakon kojeg se povukao u Boahin na zasluženi odmor. Zdravlje mu nije bilo dobro, te je čak razmišljao o odustajanju od slikanja. Prebolio je, međutim, svoj očaj i počeo tražiti sakupljače. Izlagao je na Jesenskom salonu, a 1904. imao je prvu samostalnu izložbu u galeriji Ambroisea Vollarda.

Slijedeće godine izložio je na Salonu nezavisnih, sliku „Raskoš, mir i senzualnost”, koju je odmah kupio Paul Signac. Signacova metoda analiziranja boja svidjela mu se pa ju je prihvatio kao sredstvo modeliranja svjetla bojom.

Godine 1905. izlagao je s Derainom, Vlaminckom i Marquetom na Jesenskom salonu, što je izazvalo burnu rekaciju javnosti, a kritičar Lous Vauxcelles nazvao ih je Fauves („divljaci”). Fovistima je boja bila glavni element na slikama i bili su jednoglasni u odbacivanju impresionističke palete.

Matisse je bio glavna meta kritike zbog slike „Žena sa šeširom” – portret u kojem su konvencionalni oblici zamijenjeni žarkim komadićima boje. Michael Stein kupio je sliku i spasio ga od propasti i vrtoglavo podigao cijene njegovih slika. Za Matissea je „slikanje slike” značilo – konstrukciju od boja.

Životna radost

Prema Matisseovu mišljenju, njegovo životno djelo počinje slikom „Životna radost” koju je izložio na Salonu nezvisnih 1906., opet izazivajući burne rasprave. Signac se razočarao, ali je za Lea Steina ta slika bila najvažnije djelo modernog doba, pa ju je kupio. U domu Steinovih zamijenit će je Picassove „Gospođice iz Avignona”, a Stein je Matissea prodao Amerikancu Albertu Barnesu. Tu je sliku Matisse pripremao s iznimnom pozornošću – snažnije boje zauzimaju prostore koji drveće i likovi prirodno nalažu u pastoralnoj tradiciji bakanalija i nimfi.

U svibnju 1906. putovao je od Perpignana do Alžira nakon čega je naslikao „Plavi akt” (Suvenir iz Biskre) i u slijedećim godinama aktovi će imati važno mjesto u njegovu radu.

Teme njegovih skulptura razvijale su se paralelno s temama slika. Matisse se držao izreke da ljudski lik treba dominirati. Iz Biskre se vratio s keramikom, odjećom i ostalim predmetima koje je upotrebljavao na slikama, pa je islamska umjetnost postala ključna točka na koju će se pozivati. Islamska keramika će mu ponuditi praktična pravila: boje su nanošene u čistom obliku na plošne planove, umijeće crtanja svedeno je na arabeskne linije. Cilj mu je bio postići maksimum raskoši, uz minimum napora. I sagovi su mu bili važni, te slika „Orijentalni sagovi”, označava početak Matisseova bavljenja dekorativnom umjetnošću.

Ukrasni su elementi, prema njegovu mišljenju, sredstvo izražavanja duha pomoću čistih boja, arabeski, plošnosti i ritma. Južnjački krajolici oko Colliouera nastavili su ga nadahnjivati i sada, za razliku od fovističkog razdoblja, jarko svjetlo daje njegovim bojama gotovo kvalitet prozirnosti. Sarah Stein nagovorila ga je da osnuje školu i na kraju je imao šezdeset učenika. Međutim, to ga je toliko iscrpljivalo da je zatvorio školu.

Henri Matisse je do tog trenutka postigao priznanje i zaradio nešto novca, te je kupio kuću u Issy-les Muolineauxu, na čijim je temeljima sagradio atelier. Sergej Ščukin, ruski kolekcionar koji je 1908. počeo stvarati zbirku Matisseovih radova, kupio je sliku izloženu na Jesenskom salonu, zvanu „Harmonija u plavom”, koja je počela u zelenoj boji. Na Ščukinovo iznenađenje, kada je slika isporučena pretvorena je u „Harmoniju u crvenom”.

U zelenoj inačici, na slici nije bilo dovoljno kontrasta između interijera i proljetnog prizora vidljivog kroz prozor, a plava boja nije bila dovljno apstraktna. Tek kada je iskoristio crvenu, Matisse je raspršio sve naznake naturalizma.

Ples i glazba

Godine 1909., Ščukin je od slikara naručio dva velika murala – „Ples” i „Glazba”. Prva verzija slike „Ples”, dojmila se Ščukina zbog „plemenite kvalitete”. Obje verzije – prva u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku i završna u Ermitažu, imaju specifične i različite kvaltete boja, a izbor boja ima korijene u perzijskoj keramici na kojoj su se do 13. stoljeća često koristile čista crvena, zelena i plava boja.

Na slici „Ples”, Matisse citira motiv sa slike „Životna radost”. Njegove se plesačice drže za ruke i tako stvaraju energetski krug. Između lika sasvim lijevo i plesačice s njegove desne strane, postoji praznina: žena u prvom planu je zatvara, pokušavajući još jednom spojiti krug, protežući se prema ruci koju pruža plesačica, njen sudrug. Kontakt nije sasvim postignut, pa je na promatraču da zatvori prazninu.

Na slici „Glazba”, rabi iste elemente: pet crvenih tijela, zeleni brijeg i plavo nebo. Muški likovi nisu povezani nikakvom dinamikom kao na „Plesu”. Umjesto toga, oni su izolirani i poredani poput nota. Tijekom Matisseova života izmjenjivat će se dekorativne i realistične faze i u toj ambivalentnosti, možda, možemo vidjeti Matisseovu neprekidnu dihotomiju orijentalne i zapadnjačke estetike.

Zimu 1910./1911. proveo je u Španjoslkoj, uglavnom u Sevilli, gdje je u hotelskoj sobi naslikao „Španjolsku mrtvu prirodu”. Kada se vratio kući, Matisse je za model uzeo svoju ženu, a ona mu je strpljivo pozirala. Slikarev obiteljski život bio je strogo podređen njegovim umjetničkim potrebama. Njegova opsjednutost, eksperimentiranje novim pristupima strukturi oblikovanja, neprestano su ga mučili.

Na djelu „Slikareva obitelj” prikazao je tihu harmoniju likova žene i djece, svakog opsjednutoga svojim poslom. Gospođa Matisse i njena kći su posebne u svojoj individualnosti, a dvojica braće, s druge strane, izgubili su identitet, tako da ih crvena boja njihove odjeće čini dvjema polovicama jedne slike. Najvažniji je sag s orijentalnim izgledom koji utječe na cijelu sobu. Obilno ukrašene površine ritmički su suprotstavljene u liniji i boji. Matisse je uklopio svoju obitelj u dekorativni nacrt.

Zimu 1911./1912. godine proveo je u Maroku što mu je dalo „bliži kontakt s prirodom”. Šest tjedana je potom radio slike koje se mogu promatrati kao triptih – „Marokanski pejzaž”, „Marokanski vrt” i „Palmin list, Tanger”. Triptisi imaju religioznu konotaciju, te je Marcel Sembat primjetio da ta tri vrtna prizora predstavlaju svojevrstan preobražaj koji se približava duhu religije.

Na drugom putovanju u Maroko, nastala je „Mrtva priroda s narančama”, koju je Picasso otkupio 1944. godine. Matisse se nije vratio u Tanger. Htio je raditi u Parizu, te se vratio u svoje staro odredište na Quaiju Saintu-Michelu. Kada je izbio Prvi svjetski rat, bio je u gradu sav prestrašen i nije mogao naći nikakve vijesti o svojoj majci koja je ostala zarobljena u Bohaimu, niti o bratu kojeg su odveli Nijemci.

Geometrijska jednostavnost

Na njegovo slikarstvo se to odrazilo oskudnom paletom boja. Godine 1914., svođenje oblika na kvadrate, pravokutnike, krugove i elipse doseglo je vhunac, a slika koja pokazuje to krajnje pojednostavljenje je „Pogled na Notre-Dame”. Odlučio je napustiti Pariz i nastaviti prema Collioureu.

Kubizam je pomogao slikaru u njegovu približavanju geometrijskoj jednostavnosti. Isto je vrijedilo i za sve tamnije boje. Na slici „Francuski prozor u Colloureu”, crna boja prekriva sve osim pravokutnog okvira. Ovdje se najviše približio potpunoj apstrakciji. Vratio se u Quai Saint Michel u Parizu i u Issy-les-Moulineaux.

Crna boja je nastavila živjeti i u slici „Marokanci” . Međutim, na slici je nestalo jedinstvo prijašnjih marokanskih slika. Istodobno je počeo slikati interijere i mrtvu prirodu. U ljeto 1917. sinovi su mu otišli u rat, pa mu se obitelj poela rasipati. Kad je rat završio, više nisu živjeli zajedno na što je Matisse odgovorio sve većim povlačenjem.

Godine 1916. je posjetio Azurnu obalu, prekinuvši svoje putovanje u Nici rekavši: „Cijela Nica je, zapravo, ukras, vrlo lijep, nježan grad, no grad bez ljudi, bez dubine”. No, Nica je značila nov početak – Matisse je izbjegavao sve što je realizam, želeći stvarati harmonije u svojim slikama.

Iz toga su nastale slavne odaliske u kojima se, međutim, opet vratio realizmu. Nekoliko mu je godina Talijanka Lauretta bila modelom. Na slici „Lauretta sa šalicom kave” prikazao ju je meko, dok se linije čine kao da teku. Crna boja njezine kose, stola i kontura, sprječava da se žena potpuno stopi sa sjenama. Godine 1916./17., dok je stanovao u hotelu Beaurivage u Nici, brinuo se da sobarica ne bi pomaknula štafelaj.

Svake bi se godine od kraja svibnja do rujna vraćao u Pariz gdje bi radio u svom atelieru. Kada se bavio pejzažima ili bilo kojom vanjskom stvarnošću, volio je zauzeti distancu između sebe i teme – sobe, balkona ili ograde. Matisse, koji je više volio ekspresiju od impresije i dekoraciju od realizma, naslikao je svoja glavna djela u atelieru.

Otpor stvarnosti, tema je mnogih njegovih slika. Na slici „Lorenski stolac”, primjerice, stolac i posuda s breskvama gledaju se pod trodimenzionalnim kutom koji stvara napetost s plošnim, frontalno prikazanim stražnjim planom. Matisseova je umjetnost nastavila biti njegov život.

Nova sinteza

„Slikar postoji jedino zbog vrijednosti svojih slika”, govorio je. Zbog toga je njegova nazočnost na slici „Sat slikanja” svedena na minimum – slikar se pojavljuje samo kao crtež, bez značenja, ali je zato ojačana nazočnost djevojčice koja čita. Matisse je tražio novu sintezu. Kao što je rekao 1919: „Radio sam kao impresionist, izravno iz prirode. A onda sam se zbog koncentracije okušao u intenzivnoj izražajnosti linije i boje. Tijekom ovog procesa ostale vrijednosti su se prirodno izgubile: čvrstoća materije, prostorna dubina i bogatstvo pojedinosti. Ono što sada želim učiniti je – sve nabrojano povezati”. To je upravo ta sinteza za kojom je tragao kada je naslikao „Crni stol” .

Matisse je sve više upotrebljavao jači osjećaj za stvarnost, za prostornu dubinu i bogatstvo pojedinosti. I to na slikama kao što je „Odaliska u crvenim hlačama”. Do tada je već bio službeno potvrđen slikar, pa je tu sliku kupio Luksemburški muzej. Ta je slika najbolji primjer onoga što je Matisse mislio pod pojmom slikarska međuigra: sjene snažnih boja suprotstavljene su nježnim, prigušenim sjenama, plošan neprostorni središnji zid sa svojim ornamentalnim ukrasima slaže se s punom trodimenzionalnošću odaliske koja počiva na ležaljci. Krhko tijelo mlade žene, s rukama u različitim položajima i jednom nogom ispod druge, ima tjelesnu plastičnost. Na slici „Odaliske” ublažena je napetost između realizma i dekoracije.

Izvan granica

Slikar je svoju sklonost putovanjima nazivao „promjenama mjesta”. U veljači 1930. kada je putovao na Tahiti preko New Yorka i San Francisca, oduševio se New Yorkom, te je rekao: „Da nisam naviknut držati se odluke, ostao bih u New Yorku. To je doista novi svijet, golem i predivan poput oceana. Ondje se osjeća oslobođena velika enegija”.

Boravak na Tahitiju nije se odmah osjetio u njegovu radu, pa je napisao: „Sve dosta otrcano. Osjećam se prilično daleko od svega ovoga i jedina utjeha koju mogu reći je da osjećam stvarni spokoj duha koji prije nikada nisam osjetio. U svojoj glavi ja sam i dalje više u Francuskoj…” Na povratku je posjetio najvažnijeg kolekcionara svojih slika u SAD-u, Alberta Barnesa, koji ga je zamolio da oslika lunete iznad tri francuska prozora.

Za temu je ponovno odabrao motiv plesa sa slike „Životna radost”. Priprema je bila dugotrajna. Do 1932. napokon je našao ravnotežu koju je tražio između nacrtanih likova i boja. Likovi sa slike „Životna radost” i „Plesa” ovdje se pojavljuju u slobodnijoj konstelaciji, kao nizovi arabesknih oblika. Ograničena paleta boja – plava, ružičasta, siva i crna – pojačavaju efekt jasnoće i plošnosti. Likovi odbijaju ostati zatočeni u ograničenom prostoru luneta i od promatračeve mašte zahtjevaju da zakorači iz prostornih ograničenja. „Najvažnije je bilo prizvati osjećaj nemjerljivog beskraja”, zapisao je slikar.

U godinama koje su uslijedile, Matisse je radio na nacrtima za tapiserije i ilustracijama za knjige. Godine 1908. tiskao je svoj programatski esej, „Bilješke jednog slikara”, no trebalo je čekati do 1939. da se iz tiska pojavi njegovo glavno teoretsko djelo, „Bilješke jednog slikara o crtanju”.

Tijekom 30-ih uglavnom je izrađivao crteže. Crtež „Akt u atelieru” opet definira prostorne granice, ispunjavajući pritom cijelu stranicu. Okruženje oko lika ispunjeno je geometrijskim i cvjetnim uzorcima, što pojačava dojam nazočnosti ženina tijela. Neprekidne jednolične linije što teku, stvaraju nužne zone i odgovaraju Matisseovu zahtjevu da „dobar crtež nalikuje košari iz koje ne možete izvući ni jednu slamku, a da ne napravite rupu”.

Većina njegovih djela iz 1935. i 1936. su aktovi. Platonska ljubav za njega je bila nužnost – nazvao ju je ljubavlju, ali je nije kao Picasso povezivao sa seksualnom snagom.

Težnja za širenjem slike

Na slici „Ružičasti akt” promatračeva mašta je natjerana izvan prostornih ograničenja. Slikar se približio modelu kao da ga želi prikazati u krupnom planu. Ono što daje jasnoću ženinoj pojavi izrazita je prenaglašenost njezinih udova. Uspostavljena je ravnoteža između organskog i geometrijskog, toplih i hladnih boja.

Na slikama kao što je „Dama u plavom” crtačko umijeće pripada području krajnje preciznosti: tanke bijele crte nastale su struganjem boje, a tamne crte izvučene su tankim kistom. Žena u dugačkoj plavoj haljini sjedi u fotelji sa savijenim naslonima za ruke u obliku labuđih vratova.

Ne možemo raspoznati je li crna površina pod ili dio sjedalice, niti nam plošan raspored dopušta bilo kakav prostorni osjećaj. Linearna jasnoća slike poklapa se s nijansom žute, crvene, plave i bijele boje.

Kasnih tridesetih često se vraćao temi dviju žena koje sjede, no ono što je ovdje neobično, kvadratni je format slike. Usporedne crte pojačavaju učinak dijagonala. Matisse nikada nije zaboravio da slika mora sačuvati dovoljno napetosti među sastavnim dijelovima

Istu težnju za širenjem slike pokazao je na slici „Rumunjska bluza” . Vidimo ženu za tri četvrtine kruga okrenutu prema nama, no njezina je glava spljoštena gornjim rubom slike. Uzorku bluze nedostaje fokalna točka, središte slike ostaje prazno. Važnija postaje ženina glava nalik pupoljku u odnosu na napuhnutu bluzu. Takve slike imaju neusiljenu, prirodnu kvalitetu i harmoničnu jednostavnost.

Tijekom Drugog svjetskoga rata, Matisse je bio pritisnut brigama, no njegova umjetnost je i dalje zadržala snagu mira i utjehe. Kada su Nijemci umarširali u Francusku, imao je vizu za Brazil, no nije otišao. Pisao je sinu Pierreu koji je vodio galeriju u New Yorku: „Kada sam bio na granici i vidio beskrajnu rijeku ljudi koji odlaze, uopće nisam pomislio na odlazak. Tražio sam da mi vrate novac za kartu. Ako bi otišli svi koji nešto vrijede, što bi ostalo od Francuske…?”

Drugi život

Godine 1941. milostivo je dobio priliku za „drugi život”. Problemi s probavom postali su mu još gori, pa je otišao na operaciju i bio u bolnici gotovo tri mjeseca. Vratio se u hotel „Reginu” visoko u Cimiezu gdje je živio od kraja 1938. godine. Nakon zračnog napada na Cimiez, preselio se u vilu u Venceu. Bolovao je od trbušnog prolapsa, pa je morao nositi željezni pojas. U to je doba zbog svog stanja izrađivao ilustracije. Od 1939. posjećivao je grčkog nakladnika Teriadea, koji je izdavao časopis „Vevre”.

U uredima tog glasila Matisse je običavao izrađivati izreske iz kataloga tiskarskih boja. Teriade je htio objaviti cijelu knjigu tih izrezaka, no umjetnik se s time složio tek 1943. godine. Slijedeće godine, za knjigu koja će biti nazvana „Jazz”, bilo je spremno dvadeset slika. Tiskarska tinta je napuštena i zamijenjena gvašem kojim su premazani listovi poslije iskorišteni za izreske.

Matisse je objasnio: „Pravi jazz ima mnoštvo sjajnih osobina; dar improvizacije, života i harmonije”. Iskustvo malog formata i „Jazz” ponudilo je slikaru vizualna rješenja za različite probleme, a on je nove principe dalje razvio na prikazima „Polinezija, nebo” i „Polinezija, more”. Ti su kolaži nastali 1946. kao nacrti za tapiserije u Beauvaisu. Na podlozi od svjetloplavih i tamnoplavih pravokutnika, more i nebo se isprepleću, a biljke i ribe opstoje jedni uz druge. Zdravlje se slikaru vratilo toliko, da je mogao nastaviti s radom.

Godine 1944., argentinski diplomat Encorenna, naručuje oslikavanje vrata između sobe i kupaonice. Matisse radi priču o Ledi i labudu lišenu narativnog sadržaja. Jupiter, koji se približio Ledi u obliku labuda, se može vidjeti u gornjem dijelu slike, savijena vrata poput arabeske i glave nagnute preko crne površine prema Ledi koja se okreće od njega. Ženski akt oblikovan je šturo i kolosalno. Ovaj simpatični zaobljeni lik u sebi ima nešto junačko. Dvije crvene ploče s uzorkom lišća daju djelu okvir koji podsjeća na triptih, a interpretaciji svojstvo otkrivenja.

Do 1948., Matisse je naslikao mnoštvo interijera: „Veliki crveni interijer”, „Crveni interijer, mrtva prioda na plavom stolu” i „Egipatski zastor”, a svim djelima zajednička je ljubav prema kontrastu. Bez problema Matisse uspjeva prikazati sve slikovne elemente na istoj razini: na taj način postiže izjednačenost linija i boja.

Kapela u Venceu

Nekoliko je godina bio zaokupljen stvaranjem kapele u Venceu koju je sam projektirao i oslikao na poticaj Monique Bougeois. Odmah je vidio da je svjetlo najvažniji čimbenik. Pomoću postaja na Križnom putu i vitraj,a htio je stvoriti kontrast između linija i boja. Predložio je crtanje postaja na terakoti, a što se tiče vitraja, uzeo je boje iz „Jazza”. Rekao je: „Ovo su boje vitraja, rezat ću ove listove u gvašu kao što bih rezao staklo – s tom razlikom što listovi trebaju odbijati svjetlo, dok ga staklo treba propuštati”.

Uzeo je temu odlomka iz Otkrivenja sv. Ivana – „Svuda između gradskog trga i rijeke rastu stabla života koja rađaju dvanaest puta: svakog mjeseca daju ‘svoj plod’. Lišće od stabala služi kao ‘lijek’ poganima. Neće biti ništa više prokleto'”.

Drvo života predstavlja dolazak zlatnog doba. Zidne površine između prozora ostavljaju dojam kolonada. Lišće drveta života raspoređeno je tako da izgleda kao da izlazi iz zidnih površina, dok te površine imaju ulogu stabla. Cvijeće, koje dodiruje čas vrh, čas dno, stvara neprekidne valove malo žute, malo plave boje. Valovi su simboli vječnosti. Na prozoru pokraj oltara nailazimo na oblike koji nalikuju listovima filodendrona u jarko žutoj i boji na plavoj i zelenoj podlozi. Motiv drveta života ne zauzima cijeli prostor, nego se umjesto toga povlači u polukružnom obliku s kružnih likova, kao da je uzorak bio otisnut na tkanini.

Preostali zidovi oslikani su crno-bijelim uzorkom. Tri površine prekrivene keramičkim pločicama prikazuju postaje na Križnom putu, Djevicu s djetetom i sv. Dominika. Ti su prikazi ogoljeni na minimum znakova. Marija je prikazana kao cvijet usred uzorka. Dodana joj je riječ – Ave. Sveti Dominik, osnivač reda, nosi svećeničku halju koja pada u krutim naborima, a sam sveti Dominik podsjeća na deblo, s knjigom u ruci koja nalikuje grani.

Kapelu je posvetio biskup iz Nice, 25. lipnja 1951. godine. Nakon posvećenja kapele, Matisseu su preostale još tri godine života. Radio je naporno, u savršenijem smislu. Na slici „Polinezija, more”, biljni i životinjski oblici su u prvom planu, ističući kako organsko vlada nad mehaničkim. Kad je riječ o ljudskim likovima, ova posebnost je tvrdokornija.

Slika „Zulma” konstruirana je kao slika i zadržava osjećaj perspektive. Dojam koji ostavljaju Matisseovi plavi aktovi su kiparski, iako su izrađeni od neopipljivog materijala. Oni imaju materijalnost skulptura, ali istodobno i plošnu, dekorativnu preciznost. Usto su potpuno odvojeni od bilo kakvog okruženja.

Matisseu su trebali tjedni da bi našao zadovoljavajuće pozicije za izreske: a na kolažima s cvjetnim motivima njegova zamisao dekorativnog u umjetnosti trijumfalno je opravdana.

Dana 15. listopada1954. imao je model za ružu, položen na podu. Slika je bila namijenjena za kapelu gospođe Rockefeller. Na njoj je radio sve do smri 3. studenoga 1954., kada je umro od srčanog udara…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI