KRPINA: Plenković u dlaku kopira Sanaderov autokratski način vođenja HDZ-a

Cropix

Drago Krpina jedan je od utemeljitelja HDZ-a, u 90-ima, u Tuđmanovo vrijeme, bio je načelnik političke uprave MORH-a, glavni urednik Glasnika HDZ-a i glavni tajnik HDZ-a, a danas je zamjenik predsjednika Zajednice utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice “Dr. Franjo Tuđman”. Krpina je čovjek bez dlake na jeziku, koji u velikom razgovoru otvoreno govori o mnogim aktualnostima, predsjedničkim i unutarstranačkim izborima, Andreju Plenkoviću

Vaš govor na nedavnom HDZ-ovu skupu u Benkovcu izazvao je pozitivne reakcije među HDZ-ovcima. Razmišljate li o povratku u politiku?

– Pretpostavljam da mislite na moj govor u Benkovcu na temu potvrđivanja famozne Istanbulske konvencije. U ime tadašnjeg predsjedništva županijske organizacije Zajednice utemeljitelja HDZ-a “Dr. Franjo Tuđman” Zadarske županije ustvrdio sam da je ideološka komponenta tog dokumenta koja se tiče takozvane rodne ideologije u potpunoj suprotnosti sa svjetonazorskom pozicijom HDZ-a, ali i u suprotnosti s naukom Katoličke crkve. Umjesto da se u vodstvu stranke ozbiljno, odgovorno i demokratski razmotri prijedlog o unutarstranačkom referendumu, u stilu nekih drugih jednoumnih vremena, donesena je odluka o raspuštanju Zajednice utemeljitelja HDZ-a Zadarske županije.

U svojim osvrtima na istu temu i relevantne hrvatske znanstvene i kulturne institucije, poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske…, usprotivile su se zloporabi, svakom razumnom prihvatljive, ideje o zaštiti žena od nasilja kako bi se na mala vrata legalizirala takozvana rodna ideologija. U govoru sam predložio da vodstvo stranke o tom pitanju raspiše unutarstranački referendum i da odluku o tom duboko svjetonazorskom pitanju prepusti stranačkom članstvu na najdemokratskiji način. Da su predsjednik i vodstvo stranke prihvatili moj prijedlog mogli su se, neovisno o ishodu unutarstranačkog referenduma, zakititi dotad neviđenim demokratskim legitimitetom. Ignorirajući očitu dominantnu volju članstva, stranačko je vodstvo u golemoj mjeri izgubilo demokratski legitimitet i vjerojatno odredilo svoju budućnost na čelu stranke. Najrječitije očitovanje ove tvrdnje mogli smo vidjeti u izbornim rezultatima na izborima za EU parlament. Očito je prošlo vrijeme “bezuvjetnog” glasanja za bilo koju stranku, pa tako i za HDZ. Ja gotovo 15 godina djelujem kao svojevrsni unutarstranački disident. Moram reći da pomalo osjećam zamor od toga. Pratim politička zbivanja. Čitam. Nešto i pišem. Tu i tamo objavljujem. Maslinarim i vinogradarim.

Kako komentirate aktualno stranačko rukovodstvo, jeste li zadovoljni smjerom u kojem ide Plenkovićev HDZ?



– Moram reći da sam na početku mandata aktualnog stranačkog predsjednika stekao prilično pozitivan dojam o njemu. Takav svoj stav temeljio sam na njegovim prvotnim izjavama o demokratizaciji unutarstranačkog života i uključivanju najšireg članstva u proces artikuliranja stranačkih politika i donošenja odluka. Nažalost, vrlo brzo svjedočio sam potpuno suprotnim postupcima, što je, naravno, promijenilo i moju percepciju. Fasciniran sam do koje se mjere, u dlaku, kopira autokratski način vođenja stranke kakav je prakticirao Ivo Sanader. Pritom prije svega mislim na karikaturalno preferiranje oportunista i eliminaciju svakoga tko izrazi drugačije mišljenje ili se samo pretpostavlja da bi mogao oponirati bilo kojem naumu “mudrog vođe”. Jednako je frapantna bahatost koju sve češće demonstrira aktualni stranački predsjednik. Šokantno su zazvučala njegova prepotencija i uvrede koje je uputio na račun gospodina Mira Kovača samo zato što je on obznanio svoju namjeru da se na sljedećim unutarstranačkim izborima kandidira za stranačkog predsjednika. Nažalost, u zadnjih gotovo dvadesetak godina, u vrhu stranke uvijek se nađe dovoljno poltrona koji bezuvjetno plješću vođi, nadahnuti, naravno, uvjerenjem da je to najsigurniji put za čuvanje i učvršćivanje njihovih političkih pozicija. Porazno je i tragikomično što su to manje-više iste garniture, od Sanadera, Karamarka, Kosor do sadašnjeg “udjelitelja milosti” u raspodjeli političkih i drugih položaja. Sadašnje vodstvo HDZ-a u velikoj se mjeri udaljilo od političkih težnji i očekivanja stranačkog članstva i birača koji su tradicionalno glasali za HDZ. Najjasniju poruku da je tomu tako članovi i birači HDZ-a poslali su na već spomenutim izborima za EU parlament. HDZ ne može više računati na sigurnih petstotinjak birača, kao što je mogao do prije nekoliko godina. To su bili mahom ljudi kojima bi neglasanje za HDZ bila izdaja ideje o stvaranju samostalne Hrvatske. Biološkom zakonitošću, takvih je sve manje, a kod mladih ljudi to više ne pali, oni traže uvjerljive odgovore na aktualna pitanja koja se tiču Hrvatske kao cjeline, ali i njihovih obiteljskih i pojedinačnih egzistencija.

Plenković u HDZ-u ima sve veću oporbu, a već se naslućuju njegova dva protukandidata na unutarstranačkim izborima, Stier i Kovač. Kakav dojam oni na vas ostavljaju?

– Dobar!

Je li moguće povući paralelu između današnjeg i Tuđmanova HDZ-a ili se smjer koji je zacrtan devedesetih izgubio?

– HDZ-e je nastao, i u Tuđmanovo vrijeme djelovao, kao masovni državotvorni pokret s temeljnim ciljem ostvarenja višestoljetnih težnji hrvatskog naroda za uspostavom svoje samostalne i slobodne države. Predvođen predsjednikom Tuđmanom i HDZ-om, hrvatski narod ostvario je taj svoj vjekovni projekt. Uzmemo li to u obzir, s HDZ-om iz Tuđmanova vremena ne može se mjeriti nijedan hrvatski politički pokret ili stranka iz hrvatske povijesti. Tu činjenicu ne mogu dovesti u pitanje ni neporecive pogreške kojih je bilo i u tom vremenu, osobito u odabiru ljudi koji su kreirali gospodarsku politiku, ni devijacije koje su se s tim u vezi događale. O pogreškama HDZ-a iz Tuđmanova doba objavio sam, nakon prvog izbornog poraza HDZ-a, 2000. godine, knjigu “Uzroci poraza”. Nažalost, kako je vrijeme prolazilo, HDZ je sve više bivao inficiran pojavama upotrebe stranke za ostvarivanje materijalnih i karijerističkih intersa pojedinaca i skupina. Nekima, koji su u doba kad je HDZ osnovan bili već dobrano punoljetni i intelektualno “potentni”, trebalo je dvadesetak godina da prepoznaju HDZ kao svoju stranku. Tuđmanov HDZ im se baš i nije milio, jednako kao ni miris baruta na bojišnici. U međuvremenu, od Tuđmanova odlaska pa do naših dana, pod palicom posttuđmanovskih stranačkih vodstava dogodilo se za Hrvatsku dosta loših stvari, čija sjena sve više naliježe na onaj povijesni državotvorni HDZ. Žalostan sam zbog toga, a ponekad i ispunjen srdžbom.

Premijer Plenković često govori o europskoj Hrvatskoj i prilično se oslanja na sugestije koje stižu iz EU-a. Kako vi gledate na vanjsku politiku koju Hrvatska provodi?

– Hrvatska je, u onom najpozitivnijem smislu, oduvijek europska. Bila je to po svojoj kulturi, znanosti, umjetnosti, vjeri… i kad je bila podjarmljivana od raznih osvajača, uključujući i srpske imperijaliste u obje Jugoslavije. Nažalost, Europa danas u kulturološkom, vjerskom, svjetonazorskom, demografskom pogledu postaje sinonim za svakovrsnu dekadenciju. Pečatom takvog europejstva nemamo se razloga dičiti, a još manje ustrajati da ga što dublje utisnemo u obraz našeg narodnog bića. Štoviše, za Hrvatsku koja bi se nekritički podvrgavala aktualnim dekadentnim europskim trendovima moramo biti ozbiljno zabrinuti. Politička Europa ostavljala je Hrvatsku, nažalost, kroz njezinu tegobnu povijest, često na milost i nemilost njezinim tlačiteljima i osvajačima. Čini to i danas u odnosu na hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. Nekoliko utješnih činovničkih mjesta u europskom birokratskom gustišu slabašan su dokaz uspješnosti hrvatske vanjske politike. Uspješna vanjska politika morala bi biti tako artikulirana i vođena da povratno daje rezultate u samoj Hrvatskoj u pogledu njezina gospodarskog razvitka i boljitka njezinih građana. Ako gledamo kroz tu prizmu i uzmemo u obzir masovno iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske, tragično izumiranje stotina i stotina hrvatskih sela i naselja (prije nekoliko dana prolazio sam u sumrak kroz jedon ličko selo sa stotinjak kuća i uspio nabrojati njih pet čiji su prozori bili osvijetljeni), kad uzmemo u obzir milijun hektara neobrađenog poljoprivrednog zamljišta, onda je teško naći razloga za trijumfalizam kojemu ovih dana svjedočimo, a sve zato što je, eto, jedna “vjeroučiteljica” dobila fotelju među eurobirokratima.

Kako komentirate nastavak suradnje HDZ-a sa SDSS-om, čiji je čelnik Milorad Pupovac Hrvatsku usporedio s NDH, pa se odbio ispričati?

– Koalicija sa strankom na čijem je čelu tip o kojem je riječ, HDZ duboko kompromitira, a ni na koji način nije u interesu Srba u Hrvatskoj koji prihvaćaju Hrvatsku kao svoju domovinu u kojoj žele živjeti u miru kao i svi njezini građani. Nažalost, kao što je svojevremeno to činio Sanader sa svojim “politbiroom”, čiji je najveći dio članova ostao na svojim pozicijama ili je napredovao, i sadašnje vodstvo prihvaća Pupovca kao i nekadašnjeg “krajinskog” ministra Stanimirovića, kao legitimitatore svoje demokratičnosti. Porazno, nerazumno i sramotno. O političkom djelovanju tog tipa govorio sam nebrojeno puta. U halabuci koju je tugoliki prvak “ugroženih Srba” isprovocirao nisam imao volje sudjelovati. Zamislite, on je održao tiskovnu konferenciju, ili je negdje nešto rekao, i odmah skače cijeli državni vrh da se očituje o tome što je on rekao. Predsjednica države čak mu drugi put šalje isto otvoreno pismo. Važnost koja mu se daje prešla je sve granice dobrog ukusa. Moglo bi se reći da tu ima i nečeg neshvatljivo samoponižavajućeg. Iza maske vječite i goleme zabrinutosti za “ugrožene” Srbe u Hrvatskoj, u svakom trenu suza s vrha trepavice samo što ne klizne mu niz zabrinuto lice, kojom se zakrabulji u svakom svom javnom nastupu, krije se jedna izrazito kvarna, zlonamjerna i opaka narav. Od početka svog političkog djelovanja, on je uvijek na istom zadatku: opravdati velikosrpsku agresiju na Hrvatsku. Najglasovitiji primjer za to njegova je poznata tvrdnja koju je izrekao na tiskovnoj konferenciji u veljači 1992., da je u Hrvatskoj s pravoslavne na katoličku vjeru pokršteno dvanaest tisuća djece. Na tu besramnu laž, za koju se taj besramnik nikad nije ispričao, oštro je reagirala i Katolička crkva, pa i sam kardinal Kuharić. Za tu podmuklu laž dotičnik se nikad nije ispričao, dapače, u više je navrata ostao kod te svoje gnjusne laži. On postojano djeluje po modelu teorije o “ugroženim Srbima” čiji korijeni sežu u devetnaesto stoljeće, a na kojoj je građena ideja stvaranja velike Srbije. Prema toj teoriji Srbi su od svih ugroženi, od Hrvata, Muslimana, Makedonaca, Crnogoraca…, pa je onda jedini način da ih se zaštiti proširenje Srbije na sva područja gdje Srbi žive kako bi svi živjeli u jednoj državi i tako bili zaštićeni. U ime te ideje nad svim nesrpskim narodima na području dviju bivših Jugoslavija počinjeni su strašni i masovni zločini. To ne samo da ovog tipa ne zanima, nego on i dalje ustrajno djeluje po navedenom modelu. Na ovu je temu nedavno objavio sjajan znanstveni rad, utemeljen na nepobitinim arhivskim izvorima, naš poznati povjesničar dr. Mato Artuković. Svojim djelovanjem spomenuti zakrabuljeni lik nastoji učiniti Hrvatskoj što je moguće veću štetu blateći je pred svijetom, ali, uz to, on najveću štetu radi Srbima u Hrvatskoj jer uporno onemogućuje njihovu normalnu integraciju u hrvatsko društvo. Njegov je cilj koliko god je moguće onemogućiti tu integraciju i nastojati Srbe u Hrvatskoj, uz pomoć spomenute teorije ugroženosti, držati u pripravnosti za neki mogući splet povijesnih okolnosti u kojima bi se još jednom pokušalo ujediniti “vascelo srpstvo”.

Vaš komentar predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Općenito mislim da bi predsjednici države u javnosti trebali nastupati u pravilu samo kad je riječ o ozbiljnim državnim pitanjima. Svakodnevnim komentiranjem svega i svačega relativizira se, pa i obezvrjeđuje institucija predsjednika države.

Što kažete na kandidaturu Miroslava Škore za predsjednika?

– Poštujem njegovo demokratsko pravo da istakne svoju kandidaturu.

Što kažete na današnji SDP i njegovo rukovodstvo? Kako komentirate kandidaturu Zorana Milanovića?

– Hrvatska politička oporba na čelu s Partijom ispod je svake razine. To je loše za hrvatsku političku higijenu, loše je za vladajuću garnituru, ali, što je najgore, loše je za Hrvatsku. Smisao višestranačja je da se ljudi sličnih političkih, ekonomskih i svjetonazorskih pogleda organiziraju i natječu svojim idejama za naklonost birača. U Hrvatskoj toga, nažalost, nema. Razina političke rasprave srozana je na najnižu razinu i svodi se na nešto što sliči svađi “preko plota”. Jedni halabuče “Vi ste ustaše”, drugi uzvraćaju “Jugoslaveni i komunisti”, treći galame “Lopovi ste”, oni drugi uzvraćaju “I vi ste”. Uz opsjednutost ustašama i partizanima, najoriginalnija ideja mlađahnog partijskog vođe druga Bere jest namjera legalizacije droge u Hrvatskoj u svrhu privlačenja većeg broja turista u svrhu bržeg gospodarskog rasta. Da čovjek ne povjeruje! Milanović je već ranije uvjerljivo posvjedočio da ni približno ne raspolaže osobinama koje bi trebale krasiti jednog državnika. Iskreno se nadam da će to potvrditi i birači na predstojećim predsjedničkim izborima.

Uz oporbu kakva je danas, vlast u Hrvatskoj može sebi dopustiti priličan komoditet, što je izvrsno okruženje za mnoge pogreške.

Jedan od najznačajnijih problema u Hrvatskoj svakako je demografija. Gdje smo zakazali? Ima li uopće ijedna opcija, po vašem mišljenju, nekakve relevantne ideje u tom pogledu?

– Uza sve razumne i opravdane mjere koje gluhima predlažu ozbiljni hrvatski demografi, osobno smatram da je problem demografskog izumiranja hrvatskog naroda, pa i Europljana u cjelini, u sferi odgoja i svjetonazora, a ne u materijalnim prilikama. Kada bi natalitet ovisio o ekonomskim mogućnostima, Njemačka bi, primjerice, imala demografski bum. A događa se upravo suprotno, Nijemci su narod koji, unatoč golemom materijalnom blagostanju, intenzivno izumire. Europa je, nažalost prigrlila takvu ljestvicu etičkih vrijednosti prema kojoj su svakovrsni hedonizmi, pa i izrazite moralne nastranosti i izopačenosti, na samom vrhu, a briga za potomstvo na samom dnu. Hrvatska koja bi slijedila takvo europejstvo, a, nažalost, takvi pritisci postaju sve nepodnošljiviji, osuđena je na smrt. U Hrvatskoj svakako postoje intelektualni, stručni i moralni potencijali koji mogu ponuditi projekt Hrvatske koja će bujati životom, a ne zaudarati zadahom smrti. Nažalost, takve ljude politika koja želi slijediti dekadentno europejstvo i koja se njime ponosi i ističe ga kao svoj uspjeh, drži što je moguće dalje od mjesta na kojima se donose odluke. Iz povijesti znamo da su brojne civilizacije nastajale – trajale i nestajale. Nestajale su onda kad su se odrekle etičkog temelja na kojem su nastale. Etički temelj na kojem je nastalo ono što zovemo europskom civilizacijom nastao je primarno na kršćanskom etičkom kodeksu. Europa se tog kodeksa intenzivno odriče i paralelno s tim promatra svoju, prije bi se moglo reći galopirajuću nego puzajuću, smrt. No znamo, isto tako, da povijest nije ravna crta i da se u njezinu tijeku često znaju dogoditi neočekivani zaokreti. Želim vjerovati da će se u Hrvatskoj i u Europi dogoditi taj zaokret od dekadencije i smrti prema kršćanskim moralnim vrednotama i životu.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI