Prvo do sada provedeno egzaktno istraživanje rješenja i presuda hrvatskih sudova pokazuje da je njih čak 71,5 posto radikalno, tj. naočigled nezakonito, te da se kriminal i korupcija na sudovima u pravilu provode sustavno, uz zaštitu DORH-a. Posljedica toga su trajni izostanak stranih investicija i nezapamćeni val iseljavanja, te brojni karcinomi i samoubojstva. Situacija, koju Đuro Sessa proglašava zadovoljavajućom je - zastrašujuća
U razgovoru s Antom Vrankovićem otkriva se cijela koruptivna hobotnica hrvatskog pravosuđa, kao i sprega sudaca, odvjetnika, policije i DORH-a. On je jedini u Hrvatskoj proveo opsežno istraživanje o razini kriminala i korupcije u pravosuđu, te otkrio koliki je postotak povjerenja građana u institucije ove zemlje.
Kada ste se upoznali s ovom temom i što Vas je navelo da je pomnije istražite?
– Sa sustavnim kriminalom i korupcijom na hrvatskim sudovima prvi put sam se susreo prije više od deset godina, kada sam od predsjednice suda u Starom Gradu na Hvaru, Vesne Kuzmičić Biočić, dobio negativno rješenje na izuzeće sutkinje istog suda, Jadranke Jeličić. To i ne bi bilo toliko neobično – jer su negativna rješenja na izuzeća sudaca u nas, opravdano ili ne, vrlo česta – no, ja nisam tražio izuzeće sutkinje Jeličić. Negativno rješenje sam dobio unaprijed, prije nego li sam izuzeće zatražio, a nisam ga zatražio ni kasnije.
Jeste li zatražili objašnjenje za takvu odluku?
– O toj sam surovoj demonstraciji pravosudnog zlostavljanja, bezakonja i sile progovorio u „Slobodnoj Dalmaciji“ 2009., a ni sutkinja Kuzmičić Biočić, niti sutkinja Jeličić, nisu me tužile za te moje medijske navode o njihovom bezakonju, niti su od „Slobodne Dalmacije“ tražile objavu ispravka. Znale su da su moji navodi točni i lako dokazivi.
Kako je završio postupak, jesu li sutkinje smijenjene?
– Iz začudne lakoće i hladnokrvnosti kojima je sutkinja Kuzmičić Biočić donijela negativno rješenje, prije nego li sam ja od nje išta zatražio, ili joj se uopće obratio, shvatio sam da je takav protuzakoniti način rada nešto svakodnevno, te da je takva praksa, vjerojatno, i inače raširena po hrvatskim sudovima. To se kasnije pokazalo točnim. No u onome času, konkretnih podataka o razmjerima takvog namjernog sudskog uništavanja građana – nisam imao.
Koji je bio razlog da ste se odlučili sami provesti istraživanje?
– Istraživanja korupcije u našem pravosuđu provodila su se isključivo neegzaktnom metodom ispitivanja javnog mnijenja o tome koliko je korupcija raširena među hrvatskim sucima. Ma kako detaljno bila provedena, istraživanja su imala su jednu ključnu slabost: ljudi su uvijek mogli kazati, a to su u pravilu i činili, da korupcije među sucima gotovo i nema, i da je sve to zapravo samo „u glavama“ ljudi, koji ne znaju pravo stanje u sudstvu, koje je, po njima, zapravo – vrlo dobro. Obzirom da sam po vokaciji znanstvenik, shvatio sam da je jedini način da se pravosudnom kriminalu pokuša stati na kraj – provedba transparentnog, egzaktnog znanstvenog istraživanja, radnog naslova „Iskustvo prosječnog građanina s korupcijom na hrvatskim sudovima“. U njemu bi svi temeljni podatci, tj. sudska rješenja i presude na kojima je istraživanje provedeno, bili objavljeni na internetu, tako da se svaka zainteresirana osoba sama može uvjeriti u točnost svakog iznesenog podatka i činjenice. To je bio zapravo jedini način da se izjavama o navodno dobrom stanju u hrvatskome sudstvu, koje su, na opće zgražanje javnosti zadnjih 15 godina dolazile iz usta čelnika Udruge hrvatskih sudaca i sadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda, Đure Sesse – provjerljivim, nepobitnim činjenicama, argumentirano stane na kraj.
Znao sam da zbog negativne strukovne solidarnosti, poput one među liječnicima, ili u obiteljima koje prikrivaju kriminalce, nije za očekivati da će to istraživanje, ma koliko bilo važno, provesti netko iz redova pravnika, i da ću taj svima odbojan posao naprosto morati obaviti sam, i to na vlastitoj koži.
Jeste li istraživanje najavili nekome u pravosuđu?
– Još 2007. godine izvijestio sam sutkinju Jeličić, a 2010. sam najavio istraživanje i tadašnjem ministru pravosuđa, Ivanu Šimonoviću. Potom mi je Sudbina, s ukupno 14 različitih rješenja i presuda izdanih u zadnjih 10 godina na nsšim prvostupanjskim i drugostupanjskim građanskim, prekršajnim i kaznenim sudovima, te na Ustavnom sudu, bila naklonjena.
Kada ste se prvi put susreli s korupcijom u pravosuđu?
– Bilo je to 19.rujna . 2006. kada je na ročište, koje se trebalo održati u mojoj roditeljskoj kući u Ivan Dolcu na Hvaru, sutkinja Općinskog suda u Starom Gradu, Jadranka Jeličić, u svom automobilu na suvozačkom mjestu dovezla odvjetnika, tj. odvjetničkog vježbenika moje protustranke u sporu, Dijane Zoričić, također odvjetnice. Sutkinja Jeličić tako nije ni pokušavala prikriti svoju pristranost, a sjetivši se one narodne da „pametan piše, a budala pamti“, uzeo sam blok i olovku i počeo bilježiti daljnji tok tog ročišta. Slutio sam da sutkinja Jeličić mnogo toga – počevši od činjenice da se srozala na razinu šofera odvjetničkog vježbenika protustranke – neće unijeti u zapisnik. To se pokazalo točnim.
Kako je prošlo suđenje?
– Moje detaljno bilježenje zbunilo je i iznerviralo sutkinju Jeličić, koja mi je počela i prijetiti. Nadovezala je da „ako me protustranka tuži za moje navode u podnesku od 22. svibnja 2006. da će mi onda ona suditi, te da to što bilježim neka pošaljem Mesiću“. Kasnije sam doznao da je Jeličić tako prijetila i drugim svojim žrtvama. Također je, okrenuvši se prema zapisničarki Milvi Matković i vježbeniku (Jure Džaja) odvjetnika (Zoran Mimica) moje protustranke, dva puta viknula: „Meni stranke ne trebaju u ovom postupku, jel` tako?!“ Pritom sam razmišljao, trebam li se potpisati na zapisnik, za koji je Jeličić kazala da će biti pretipkan i dostavljen mi.
Je li vam poslan zapisnik?
– Ne, a isto tako ni jedan moj prigovor nije unesen u zapisnik, u koji je sutkinja naknadno unijela vlastiti „prigovor“ da će ona provjeriti gdje ja prijavljujem goste, ali to nije učinila. Takvo postupanje sutkinje Jeličić predstavlja kazneno djelo krivotvorenja službene isprave. I tako, od sutkinje odgovor nisam dobio, a iz Mesićeva ureda, moj su dopis, u kojem sam tražio da Jeličićeva upotpuni zapisnik kako bih potom mogao tražiti njezino izuzeće, proslijedili predsjednici starigradskog suda, Vesni Kuzmičić Biočić. Iako se njoj nisam obraćao, ona je 14. prosinca 2007. izdala rješenje kojim se odbija fiktivni zahtjev za izuzećem Jadranke Jeličić, koji je – izmislila. Rješenje je tako svjesna krivotvorina službene isprave, tj. kazneno djelo. Pritom se oglušila na sve moje navode, kao da ih uopće nisam niti napisao, a potom i oklevetala navevši da je „blatio ugled i čast suca“, iako hrvatski suci ni nemaju ugleda, pa je zato nemoguće blatiti ga, na što je nedavno javno upozorio predsjednik Općinskog suda u Zadru, Željko Rogić. Time se moja slutnja iz rujna 2006., da je u konkretnome slučaju korupcija na starigradskom sudu sustavna, bila točna. Iako sam se ja zapravo bavio njezinim kriminalom, sutkinja Jeličić je 28. rujna 2009. izdala rješenje o podjeli roditeljske tj. očeve vikendice u Ivan Dolcu po pola, na način da je svojoj kolegici odvjetnici Dijani Zoričić – koja po Zakonu o nasljeđivanju iza oca nije trebala naslijediti ništa jer ostavitelju, ocu Dinku nije pružila nužnu pomoć – dodijelila „polovicu“ sa 6 kreveta, a meni „polovicu“ s 3 kreveta. Time mi je sutkinja Jadranka Jeličić u ime Republike Hrvatske osporila pravo na život, onemogućivši mi iznajmljivanje 2 apartmana s ukupno 9 kreveta kojima skrbim za život. Zoričić od 2009. u toj vikendici nije proboravila niti jedan jedini dan.
Što ste potom učinili, jeste li se žalili?
– Ne, jer je u lipnju 2009. predsjednica suda u Starom Gradu, Vesna Kuzmičić, prešla na Županijski sud u Splitu, kojem je trebao uputiti žalbu. Žaliti se, dakle, nije imalo smisla.
U prosincu prošle godine promovirana je knjiga ‘Pravosudna i policijska mafija’ u kojoj se oko 25 članaka odnose na nezakonit rad sutkinja Jeličić i Kuzmičić.
– Iz tekstova se može iščitati da je riječ o najkorumpiranijoj sutkinji u Hrvatskoj, a ako preko Googlea potražite podatke o Vesni Kuzmičić, naći ćete članak, „Na Hvaru preko suda otimaju zemlju“..Inače, sutkinja Jadranka Jeličić nije unijela niz činjenica u zapisnik, dok je sutkinja Vesna Kuzmičić izdala negativno rješenje za nešto što nisam tražio, pa sam ih detaljnu dokaznu dokumentaciju – prijavio DORH-u.
Znakovito je da je taj predmet u DORH-u ponovno predan u ruke osobi koja dolazi s otoka Hvara…
– Tako je. Zamjenica općinskog državnog odvjetnika Mandina Hančević, inače isto sa Hvara kao i obje prijavljene sutkinje, jednim je rješenjem odbacila obje moje prijave.
Šokantno je i obrazloženje odbacivanja Vaše prijave krivotvorine Vesne Kuzmičić…
– Ono glasi: „Smatram da iako u Vašem Očitovanju i izjavi u spis R1-22/06 izrijekom niste tražili izuzeće uredujuće sutkinje Jadranke Jeličić, iz sadržaja samog podneska to proizlazi.“ Hančevićeva nije u prilog tog svojeg „smatranja“ naravno navela niti jedan dokaz, tj. moju rečenicu iz koje ono što ona „smatra“ proizlazi, jer takve rečenice naprosto nije bilo, pa je zato Hančevićeva i tu u korist svojih kolegica sutkinja svjesno lagala.
Kako je moguće da zamjenica u DORH-u donosi takvo mišljenje?
– To, zapravo, predstavlja poruku: Gospodine Vrankoviću, ja sam vlast i dok se mene pita, zakon i dokazi protiv mojih kolegica koje ste prijavili, premda su nepobitni, ne znače vam ništa!
Ministarstvo pravosuđa je ‘zaboravilo’ dostaviti vam Očitovanja prijavljenih sutkinja.
– Niti odgovor, niti očitovanja sve do danas, punih 7 godina kasnije nisam dobio. Time je postalo jasno da i u ovom slučaju, kao uglavnom i inače, Ministarstvo pravosuđa svjesno štiti korupciju i pravosudnu mafiju.
Nezakonite odluke i presude su pravilo, a ne iznimka u radu hrvatskih sudova
Uz zastrašujuću činjenicu da su naočigled nezakonite, pravno nakaradne presude – poput one kojom suci, u ovom slučaju sutkinja Jadranka Jeličić, osporava pravo na život – pravilo, a ne iznimka u radu naših sudova, svatko se može uvjeriti iz niza konkretnih primjera, koje navodi i na svom vlastitom primjeru Ante Vranković. Sve ove informacije dostupne su Ministarstvu pravosuđa, DORH-u, Uredu predsjednika, te svim važnim institucijama u zemlji. Nitko do sada nije reagirao na očitu spregu i kriminal pravosudnih tijela.
I onda se danas pitamo, zašto građani nemaju povjerenje u pravosudni sustav? Pa barem je na primjeru Ante Vrankovića očito o kakvom je kriminalu riječ. Vrankoviću još preostaje Strasbourgh, ali koja je svrha traženja pravde izvan granica zemlje nakon desetak i više godina omalovažavanja i šamaranja na svim relevantnim adresama?