ZAREŽIMO DUBOKO!
Ako je vjerovati mudracima, pametan čovjek okružit će se boljima od sebe. Tko god sumnja da je aktualna predsjednica republike Hrvatske išta manje od izvrsnoga, grdno se vara, i ako iz te samoobmane proizlazi podcjenjivanje sposobnosti gospođe Kitarović, tim bolje za nju.
Nisu li pobjednici nebrojenih sportskih i političkih događaja, slavlje na kraju utrke imali zahvaliti upravo samouvjerenom podcjenjivanju od strane svoga protivnika, simboličkog ili stvarnog, izmišljenoga u tvornici snova, ili opipljivog poput fotelje u direktorskoj kancelariji?
Do danas su i totalni analfabeti u svakom smislu, mogli shvatiti da jabuka ne pada daleko od stabla – ako je stablo jabukovo, zar ne? Ako su geni roditelja stablo, a njihovo dijete jabuka, onda je jasno od koga dijete nasljeđuje karakteristike kojima se koristi kroz čitav svoj život. Sposobnosti koje su u najvišoj mogućoj mjeri povezane s genetskim naslijeđem su mentalne sposobnosti. One koreliraju s inteligencijom roditelja do 95%, po nekim istraživačima i više.
Ono što se u stvari nasljeđuje je potencijal sinapsi da se povežu, tendencija stvaranja novih provodnih puteva u sivoj moždanoj kori. Većina toga procesa završava se do sedme godine čovjekova života, no nadareniji će bez obzira na to biti u prednosti pred drugima, ma koliko se ovi trudili. Surovo zar ne?
Katarina Kitarović, kćer hrvatske predsjednice, nedavno je “upala” na četiri američka svučilišta među kojima je i Harvard, za kojega se dotična naposlijetku i odlučila. Renomirano je to sveučilište bogate tradicije, uvijek među deset najboljih na svijetu a trenutačno je dostupna tablica koja Harvard pozicionira na treće mjesto po kvaliteti u svijetu. Razlike među najboljih deset sveučilišta su zanemarive, a odabir se tiče osobnih afiniteta i perspektive kojoj upisnik stremi. Zagrebačko se Sveučilište primjerice diči da je među prvih 500 sveučilišta na svijetu, nije loše?!
No što je u stvari potrebno za upis na sveučilište poput Harvarda, osim izvrsnosti u jednoj ili više vanakademskih aktivnosti (Katarina je izvrsna klizačica) i zašto u opće pričamo o ovome? Pa potrebna je siva materija koju smo spomenuli iznad u članku. Ključni kriterij za upis na Harvard je iznadprosječna inteligencija, koja po procjenama stručnjaka pozicionira kandidata unutar 1% svjetske populacije. Primjerice za upis u MENS-u se traži da ste među 2% najinteligentnijih ljudi svijeta. Drugim riječima, vrhunska sveučilišta nisu selektivna po pitanju kvalitete svoje materije, metode predavanja ili kurikula (iako nedvojbeno i tu spadaju u sam svjetski vrh), nego po kvaliteti kojom osoba obrađuje dostupne informacije.
VRATIMO SE KRATKO NA POČETAK
Ako je uvjet upisa na Harvard inteligencija, a dijete po nadarenosti spada u 1% svjetske populacije (što ne znači da nije i više (0.2, 0.005 etc!), gdje su u toj priči roditelji? Pa na samome početku. Čak i ako bi netko zaklapao oči pred karijerom koju je ostvarila aktualna predsjednica kao kriterijem sposobnosti, ostaje “genetski materijal” kao neosporan dokaz da se radi o drugačijem tipu osobe nego na koji smo navikli, tipu osobe u kojoj ćemo vidjeti svoje mane, i mrzit ćemo je radi toga, jer podsvjesno znamo da u nju zrcalimo svoje slabosti, a da pored mana koje u ostalom svaka osoba ima, ovaj čovjek ima i sposobnosti s kojima mi nismo rođeni.
Razjasnimo još nešto da ne bude repova pa ćemo zatvoriti krug. Studentski kolega oca mlade dame Kitarović, ima samo riječi hvale za “prvog gospodina države”: “…Tako da ako njegova kćer Katarina ima samo 50% njegovih akademskih sposobnosti, ona će svaki SAT test raturiti. Bez instrukcija, bez filozofije. Na čisti “lumen gen”. Pametnom dosta, blenti ni mrkva neće pomoći da progleda.
Netko bi mogao zlobno opaziti da je djevojka pamet naslijedila od oca, pri tome ispuštajući iz vida da se slične stvari privlače, suprotno od uvriježenog mišljenja, no sve i da jest tako, naopako kako smo navikli – premisa priče je da se pametan čovjek okružuje boljima, a oko gđe. Grabar Kitarović najuži krug bliskih ljudi svi redom lumeni, toliko smo barem uspjeli pokazati.
IDEMO PREMA ZEKINOJ RUPI
Zamislimo sada think thank tako “nabrijanih”, mislećih ljudi, kako uz lulu i dobar whiskey pokraj kamina slobodno čavrljaju o događanjima i posljedicama događanja u društvu. Znam, zvuči poput klišea ali hej, zar kliše i stereotip nisu u sredstvu? Dečki nam samo pokušavaju nešto reći, a mi ih odbacujemo kao da su enfant terrible na kojeg treba zatrti i pomisao o postojanju.
Dakle, spomenuti think thank ima poslanje da uz pomoć svojih bogomdanih veza elastičnih poput bungeeja, i najboljeg obrazovanja, kreiranja “održivo stanje” (čega? op.a) u kojem je on u poziciji “gore” a svi drugi u opoziciji – “dolje”, kao lav u Serengetiju.
Njihov zadatak nije ništa drugo doli promatranje i praćenje stanja – kolebanja u društvu, indukcija impulsa i po potrebi promjena putem implementacija inovacija ili starih tehnologija nekih davno zaboravljenih promašaja, potom reinovacija i kontrola procesa, a baš je kontrolu skriva smokvin list sigurnosti koja pršti s naslovnica svih novina i portala. Ding dong! Jel’ zvoni išta? Još ne? Ok.
Možda ste primijetili kako je Split od jednom postao najsigurniji grad na svijetu, ili barem u Hrvatskoj. Grad Marka Marulića odjednom je pod opsadom sigurnosti sa svih strana. Ako mi ne vjerujete, provjerite domaće poratle. Gotovo da nema izuzetka koji ne piše o tome, i povezano s tim, o igri živaca. Tankih živaca. Znamo odgovor na pitanje sigurnosti zbog čega ali ne i od koga. Neprijatelj je kao po običaju skriven negdje između redova.
Ako vam ni to nije dovoljno vjerni čitaoče, asocira li vas “sigurnost” i “povjerenje” na nešto nešto s četiri kotača i rotirkom? Ne vjerujte mi, samo otvorite oči. Magična riječ sigurnost introjektirana je u medije, a mi smo ju poput vrijednih mravaca proširili stvarnošću. Jedan po jedan, s jednog na drugog, vijest o neviđenim mjerama sigurnosti je dospjela do svakog uha u Lijepoj našoj, a ova je pobudila uvjetovani reflek, fenomen prepoznat od biheviorista. Čovjek kada je siguran postaje neoprezan, odnosno sugestibilan, subliminalno prijemčljiv otvoren je nove stare ideje, poslušan da radi ono što se od njega traži, nesvjestan poput manjurskog kandidata.
CAREVO NOVO RUHO
Sada kada smo se približili “tittytainment“-u, pojmu kojega je skovao mastermind visoke diplomacije u ambiciji da približi svoje viđenje kontrole masame kroz sisu sisu koja u dječjoj dobi hrani poput kruha, i sisu kao igračku u odrasloj dobi.Jesmo evoluirala nema što, vesela nam majka.
Na čvrstom tlu sukoba uzroka i posljedice i bodljikave žice koja ih dijeli, nazire se svrhovitost postojanja tolikih mjere osiguranja, koje u konačnici sugeriraju da je neprijatelj među nama, ako ne unutar svakog od nas pojedinačno.
U tinjajući Split spustilo se malo zagrebačkog visokog staleža, ma što zagrebačkog, svjetskog! U epicentar induciranog animoziteta spušta se “bog iz mašine” kako bi biblijski ujedinio posvađani narod – pleme, kako bi neki htjeli.
Split izvan svake sumnje diše za Vatrene, grad je to proslavnjenih i nagrađivanih sportaša, grad Gorana Ivaniševića i Dine Rađe ali i grad karaktera i kontradiktornosti. Mjesto je to u našoj zemlji za koje će taksist reći: “Ovo je grad u kojem se ne pušeš, takve gasimo ko’ čiket du’ana”. Split nije problem. Split je čekao svoj red i duže nego je potrebno. U međuvremenu je prestao čekati i umjesto da usahne nastavio je živjeti svojim životom, prkosno kao kroz povijest, ne obazirući se na maćehinski odnos nekih krugova u kojima bez sumnje nisu svi isti. To je ono što je održalo Split i spličane kroz stoljeća i zbog toga ih ne treba kažnjavati,jer kazna ovdje nikada nije davala rezultata. Na tu različitost ne treba gledati mrko, nego ju treba prihvatiti. To je ujedno i jedini širenja cjeline – prihvaćanje, a ne kažnjavanje. Tu prije svega cjelina odozgo mora raširiti ruke čedu koje je pustilo iz ruku, poljubiti to dijete u čelo, i zamoliti za oprost. Paradoksalno, to je jedini način da svoju slabost pretvori u komparativnu prednost. Reprezentaciju će u budućnosti nositi baš dite Hajduka, Nikola Vlašić. Treba misliti i na to.
A SADA ZAKLJUČAK
Dogodit će se to da će hrvatska (najvjerojatnije) pobijediti mađarsku i ljudi će biti sretani, jako sretni, a u toj navali dopamina, kruha i igra pojavit će se i cezar-ica koja će pokazati palcem prema gore i raja će ushićeno uskliknuti JOŠ!!! U sveopćem lučenju hormona sreća, čeoni režanj će memorirati viđena lica a mozak će signal proslijediti u stari, debeli, reptilski, reaktivni, nemisleći , pradjedovski dio mozga koji će na papiru pokraj imena kandidata iz podvijesti izvući obris lica s kojom je podijelio sliku jednog kolektivnog trenutka zadovoljstva a ruka će automatski zaokružiti sudbonosno “DA”, pod punom sviješću i odgovornošću, bez mogućnosti pokajanja.
Istraživanja i pokusi na štakorima – i ljudima (deep brain) jasno su ocrtala mapu kretanja ljudskog ponašanja. Jedan od stručnjaka na tom polju je mladi Demis Hassabis, tvorac koncerna “Deep Mind” i od nedavno član Bilderberg grupe.
Radovi na polju hipnoze govore da čovjeka nije moguće hipnotizirati bez osobnog pristanka, ali izostavljaju da se pristanak iz osobe izvlači kimanjem glavom, odnosno opetovanim odgovaranjem sa “da” na banalna pitanja na koja odgovor ni ne može biti drugačiji. Mozak se repetitivnim dakanjem naštimava na aparativnu frkvenciju funkcionalnosti ne veće od električne četkice za zube, i ćovjek počinje davati potvrdan odgovor i onda kada u sebi misli “NE”!
Breme Dalićevo je golemo, imperatori su u loži, gladiatori u koloseumu, osiguranje po svuda oko nas, kao u “Dosjeima X”, a suštinski smo još na stabli, oko grmlja skupljamo bobice dok se mamutovo meso peče u špilji na vatrici.
Kruha i igara, quod licet iovo non licet bovi, sve je isto, predstava je počela, zastori su se razgrnuli, upalite televizore uštekajte se na tablete i lajkajte do prekosutra.
ZAVRŠNA NOTA
Ovaj tekst je nekima težak, nekima lagan, ovisno tko što hoće. Nije „za” a bome nije ni „protiv”, on samo nabraja, a negativna reakcija nije vezana za osobu, nego pojavu, šatro pravnim jezikom rečeno (napisano op.a.). S njime se pokušava barem malo predvidjeti što će biti, a ne kao inače čekati da se nešto desi, pa to lančano prenijeti. Jedino predviđanjem budućnosti možemo spriječiti ponavljanje iste greške. Tako prestajemo biti prijenosnici one informacije za čije posljedice ne želimo da se dese. Paradoksalno, obznanjujući da je „car gol” ne činimo caru uslugu, a ne činimo mu ni štetu, nego objektivno izražavamo njegovu pojavnost u stvarnosti. Njegov nemar, je njegov osobni nemar, kao što odgovornost za svoje odluke snosi svatko ponaosob.
Nije nam namjera biti ičiji apologete, iako spominjanjem jednog te istog ironično postaje upravo to. Na svu sreću, ovo zadnje ne može biti istina, jer kad bi samo spominjanje nekoga ili nečega, nužno značilo i afirmiranje istoga (kako je moderno misliti da je) tada bi šutnja bila jedini izlaz iz nametnute ideologije „službe riječi”, čije značenje uvijek određuje onaj sa žezlom u ruci.
Ovim tekstom nije mi namjera nametnuti ni svoje mišljenje drugima, iako će nedvojbeno naići na neslaganja ali hej, tko je još bio u pravu,a da se istovremeni ljudima svidio istovremeno mašući mašem istinom ispred nosa kao crvenom krpom. Namjera mu je zasvijetliti, ili ako se pokaže pogrešnim, nestati u pepelu zapaljenog papira sa slovima.
Nadam se da nikoga nije uvrijedio što mu nije ni bio cilj.. Svatko smije misliti što hoće. I donijeti odluku koju hoće. To nije pravo. To je sloboda.