Pretprošlog tjedna ministri financija zemalja članica Europske unije prihvatili su zahtjev Vlade Andreja Plenkovića da se i Hrvatska pridruži području eura: tako se područje eura protegnulo i na Republiku Hrvatsku. I na hrvatskom teritoriju, kad se ažuriraju svi lokalni zakoni i niži propisi koji to područje uređuju, jedino zakonsko sredstvo plaćanja (zvano još i novac, valuta, moneta…), koje će od prvoga siječnja iduće godine svatko po sili zakona morati prihvatiti za namirenje svojega novčanog potraživanja, postat će euro – koji emitira i kojim upravlja Europska središnja banka sa sjedištem u Frankfurtu.
U posljednjih samo nešto malo više od stotinu godina, od završetka Prvoga svjetskog rata, da ne idemo dalje u prošlost, (računajući i dinar kratkotrajne i međunarodno nepriznate Srpske Krajine) euro će u Hrvatskoj biti osma valuta u optjecaju. Od 1918. do danas u Hrvatskoj neka je valuta bila na snazi prosječno samo 15 godina i tri i pol mjeseca. Zakoniti novac u optjecaju na teritoriju današnje Republike Hrvatske prosječno se, dakle, mijenjao svakih 15 godina. Pritom ne računamo brojne varijante novca istog naziva, premda drukčije međunarodne oznake, nakon devalvacija, tzv. denominacija, fiksiranja tečaja i sličnog. Ne računamo ni valute povučene iz optjecaja koje su učinjene “novima” i valjanima utiskivanjem na njih raznih žigova ili lijepljenjem markica. Kad to znamo, nameće nam se pitanje: a koliko će u Hrvatskoj potrajati euro? Koliko će dugo građani na teritoriju današnje Republike Hrvatske koristiti “zajedničku”, supranacionalnu europsku valutu? Koliko će dugo opstati i samo područje eura ili eurozona, s Hrvatskom ili bez nje?
Rekorder je dinar
Nakon raspada Austro-Ugarske u Velikom ratu, u kratkotrajnoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, u optjecaju je bila jugoslavenska kruna. Naslijedio ju je dinar Kraljevine Jugoslavije, pa kuna Nezavisne Države Hrvatske. Najdulje je, čak 48 godina, na hrvatskom teritoriju službeni, državni novac bio dinar SFR Jugoslavije (računajući od 1944., kad su ga Titovi partizani počeli tiskati). Nakon osamostaljenja u Hrvatskoj je na snazi samo dvije godine bio novčani bon hrvatski dinar (u samoproglašenoj Republici Srpskoj tri godine krajiški dinar), a nakon njega punih 28 godina prva u povijesti prava hrvatska nacionalna, demokratska (ako uzmemo da je NDH bila kvislinška) valuta kuna, međunarodnog ISO koda HRK. Još zanimljivije i od Hrvatske mnogo bogatije nevjerojatnim monetarnim transformacijama bilo je područje cijele bivše SFR Jugoslavije.
Na teritorijima novonastalih i danas međunarodno priznatih sedam država, promatranima pojedinačno, od kraja Prvoga svjetskog rata do danas ukupno se, ako sam dobro izbrojio, izmijenilo 35 valuta. Prosječno su trajale samo 16 godina i nekoliko mjeseci. U posljednjih stotinjak godina, dakle, građani bivše Jugoslavije, stanovnici Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije, Kosova, Crne Gore i Sjeverne Makedonije morali su se prosječno svakih 16 godina navikavati na novu monetu.
Najkraće su, po samo dvije godine, u starijoj povijesti trajalidinar Kraljevine Srbije, perper Kraljevine Crne Gore i već spomenuta jugoslavenska kruna, a u novijoj povijesti dinar FR Jugoslavije u Republici Srpskoj na teritoriju BiH. Kratkog životnog vijeka bile su i valute u Drugome svjetskom ratu, uz kunu NDH, bugarski lev i albanski lek, talijanska lira i njemačka Reichsmarka. Najdulje je, na svim danas osamostaljenim teritorijima, čak 48 godina, vladao dinar SFR Jugoslavije, slijede ga suvremeni makedonski dinar i konvertibilna marka Bosne i Hercegovine. S vremenom se nisu mijenjali samo nazivi valuta, puno je važnije bilo kako je neki novac nastajao. Do Drugoga svjetskog rata balkanske su valute ulazile u optjecaj tako što su središnje banke za njih kupovale zlato i srebro. U Drugome svjetskom ratu, kao i u krvavom rastakanju Jugoslavije, novac je bio čisti novac ex nihilo, “ni iz čega”, bez ikakva pokrića i tiskan prema potrebi.
Epohalna novost
U samoupravnom socijalizmu središnja je banka u Beogradu preko svojih podružnica po saveznim republikama generirala dinare većinom kreditirajući poljoprivredna poduzeća i banke, isplaćujući klirinške prihode i kupujući “čvrste” devize. U samostalnoj Hrvatskoj kune su 28 godina nastajale isključivo otkupom deviza, a tek posljednje tri godine, u minimalnom opsegu, i kupnjom državnih obveznica. Euro će, međutim, biti sasvim druga priča, pravi suvremeni, globalni fiat novac koji ponajprije emitiraju poslovne banke, a količinom i cijenom mu, kupnjom i prodajom državnih obveznica i drugih prvoklasnih vrijednosnica, preko svojih podružnica po državama članicama eurozone, pokušava upravljati Europska središnja banka.
Euro će od 1. siječnja 2023. za Hrvatsku biti epohalna novost, nou Crnoj Gori i na Kosovu euro je službena valuta već dva desetljeća, a u Sloveniji 15 godina. Pritom je samo Slovenija članica eurozone, dok su Crna Gora i Kosovo, tada još u istoj državi sa Srbijom, najprije njemačku marku, a potom i euro, uzele za vlastiti novac jednostrano, bez formalne suglasnosti Europske unije. Premda je zemljama s ambicijom da se priključe Uniji to najstrože zabranjeno, danas od toga nitko u Europi ne stvara nikakav problem. Hrvatska će od 1. siječnja iduće godine biti 20. dioničar Europske središnje banke i 28. država svijeta u kojoj će euro biti zakonsko sredstvo plaćanja (eng. legal tender). A kakav je to uopće fenomen euro? Što je to eurozona i imaju li oni u povijesti predšasnika s kojima bi se mogli uspoređivati i na čijem iskustvu bi se mogla procijeniti njihova solidnost i trajnost?
Najtočnije bi vjerojatno bilo reći da nemaju: i euro i eurozona su u povijesti originalni, jedinstveni. Euro je nastao kad je 11 od 15 država članica EU-a 1999. godine uplatom kapitala proporcionalno nacionalnom BDP-u odlučilo osnovati instituciju pod nazivom Europska središnja banka, koja će biti potpuno neovisna o državama suvlasnicama. Potom su dotadašnje nacionalne središnje banke transformirali u podružnice ECB-a koji će na njihovim teritorijima provoditi odluke iz Frankfurta i obavljati prijeboj i namiru plaćanja. Na kraju su odlučili valutu koju će ECB generirati i staviti u optjecaj (na temelju uplaćenog kapitala i kupnje zadužnica poslovnih banaka, državnih obveznica, drugih valuta i zlata) proglasiti svojim jedinim službenim novcem.
Zajednička karakteristika
U tom je smislu euro “supranacionalni” novac, istodobno i europski i ničiji, građanima eurozone i vlastiti i svima inozemni, prvi u povijesti koji nije utemeljen ni na nekoj “jakoj” nacionalnoj valuti, ni na zlatu ili srebru, niti je na njih vezan fiksnim tečajem (nije “zlatnoga standarda”). Mogli bismo reći da je i jugoslavenski dinar, baš kao i austrougarska kruna, bio supranacionalan, ali to su bile valute čvrstih državnih tvorevina, a euro to nije. No eurozona je ipak “monetarna unija”, ili se barem takvom smatra, a u povijesti je postojalo i djelovalo cijelo mnoštvo monetarnih unija, neke nastaju i danas. Zajednička karakteristika većine povijesnih je da su nakon nekog vremena propale.
Za eurozonu se tako ponekad kaže da ju je inspirirala Latinska monetarna unija Belgije, Francuske, Italije i Švicarske iz 1865. godine, veća od dviju europskih iz 19. stoljeća. No ona se, baš kao i skandinavska, ponajprije bavila standardizacijom količine plemenitih metala u svojim kovanicama, kako bi one postale usporedive i razmjenjive. Belgijsko-luksemburška, poslije utopljena u eurozonu, zapravo je značila luksemburško monetarno pridruživanje Belgiji. Afričke monetarne unije ovisile su o novčanoj potpori bivših kolonijalnih gospodara, dok Zajedničko monetarno područje (CMA) potpuno ovisi o južnoafričkom randu.
Najsličnije eurozoni možda je Istočnokaripsko valutno područje (ECCA) sa zajedničkom središnjom bankom i zajedničkom valutom, no “vezanom” za američki dolar. Nakon svega pomalo apsurdno zvuči tvrdnja da su od svih “supranacionalnih” monetarnih unija ultimativno uspješne bile jedino njemačka i američka. No one svoju uspješnost zahvaljuju tome što su bile melting pots pripadnika različitih naroda koji su se našli na njihovim teritorijima i koji su svi svedeni na iste narode, Nijemce i Amerikance.
Njihova pouka za eurozonu bila bi da može biti uspješna samo ako će i ona biti melting pot svojih naroda. To se, međutim, ne čini mogućim. Europski narodi možda žele koristiti “zajednički” novac, ali istodobno ustraju na svojim suverenim državama. A jasno je da su isti novac spremni koristiti samo dok im to bude odgovaralo, dok se u eurozoni budu osjećali ugodno. A različiti i sukobljeni interesi relativno su brzo, u otprilike četrdesetak godina, razorili većinu povijesnih monetarnih unija. Skandinavskoj je došao kraj s izbijanjem Prvoga svjetskog rata kad su se Švedska, Danska i Norveška počele povezivati s različitim saveznicima, a definitivno ju je dokinula Velika depresija.
Osobita prijetnja
Istočnoafrička zajednica i njezin istočnoafrički šiling raspali su se vrlo slično kao i monetarno područje bivše Jugoslavije, Sovjetskog Saveza i Čehoslovačke, s osamostaljivanjem svojih članica od kolonijalnog gospodara, nakon čega su Tanganjika, Uganda i Kenija zaključile da će svojom ekonomskom sudbinom bolje upravljati budu li imale vlastite središnje banke i vlastite valute umjesto zajedničke. Možda u tom primjeru treba tražiti i silnice koje bi mogle razoriti eurozonu.
Prema svemu što nas je naučila povijest, realno je očekivati da će europska monetarna unija opstati sve dok neki veliki ratni sukob ili velika ekonomska kriza ne unese razdor u njihove trenutno podudarne monetarne interese. To se može dogoditi za 20 ili 40 godina, a može i “sutra”, no novčana unija kao monetarni savez mnoštva samostalnih i neovisnih država sasvim sigurno ne može opstati trajno. Osobitu prijetnju predstavljaju joj već danas nebrojene privatne, međunarodne i globalne “valute” i sustavi plaćanja, čiji nastanak i korištenje omogućuje strelovit razvoj informatičke tehnologije. Kako će se u svemu tome snalaziti Hrvati? “Kao guske u magli”, to nam je iskustvo barem dobro poznato.