Kina na taj način izgrađuje imidž pouzdanog i nenametljivog partnera, demonstrirajući posve nov model diplomacije i razvoja bilateralnih odnosa na kakav te zemlje nisu navikle u odnosima sa Zapadom, počevši od vremena stjecanja njihove nezavisnosti pa do danas. Zbog svega toga Kina danas s pozornošću prati i ruske i američke poteze na Bliskom istoku.
Geopolitika.news još je u proljeće prošle godine analizirala kineske planove za otvaranje njezine prve vojne baze na afričkom kontinentu, u geostrateški važnoj državi Džibuti, odakle se mogu nadzirati plovni putovi iz Indijskog oceana (Arapskog mora) u Crveno more i dalje prema Sueskom kanalu i Sredozemlju (http://geopolitika.news/analize/kineska-ekspanzija-bitka-za-africka-bogatstva-kina-otvara-svoju-prvu-vojnu-bazu-africi/). Ta je baza 29. siječnja i službeno otvorena. O tome nešto više kasnije u tekstu, a sada se posvetimo analizama kineskih vojnih i obavještajnih stručnjaka i tamošnjih medija vezano uz rusko postizanje dogovora sa sirijskom vladom oko produljenja roka korištenja njihove vojno-pomorske baze u sirijskoj sredozemnoj luci Tartus.
U jednoj od naših redovitih tjednih analiza događaja na Bliskom istoku već smo izvjestili kako su Ruska Federacija i Sirija, u siječnju o. g., potpisale sporazum kojim se Rusiji omogućuje nastavak korištenja pomorske baze u luci Tartus na još 49 godina, s pravom sidrenja (baziranja) brodova na nuklearni pogon. Taj događaj pojačao je zanimanje kineskih analitičara zaduženih za bliskoistočnu regiju, koja sve više ulazi u fokus kineskih strateških interesa, ne samo zbog činjenice da ona pokriva 75% ukupnog kineskog uvoza nafte. Kina na bliskoistočnom porostoru ima velike gospodarske planove. U tom smislu ona djeluje mudro i s uvažavanjem tamošnjih država, ne namećući im svoje interese s pozicije dominantne i snažne države, kako to čine Zapad i Rusija, razmećući se svojom vojnom snagom i prezentacijom svojih mogućnosti za slučaj da se ne budu uvažavali njihovi interesi. Kina, za razliku od njih, ne pravi nikakvu razliku između međusobno zavađenih država regije, bilo po pitanju sektaških podjela tipa suniti-šijti, bilo po pitanju neriješenih teritorijalnih sporova. Tako su kineski državnici i predstavnici kineskih poslovnih krugova već dugo vremena rado viđeni gosti i u Teheranu i u Rijadu, i u Kairu i u Damasku. Arapske države i Iran s tim su dobro upoznati i to im ne predstavlja nikakav problem. Kina na taj način izgrađuje imidž pouzdanog i nenametljivog partnera, demonstrirajući posve nov model diplomacije i razvoja bilateralnih odnosa na kakav te zemlje nisu navikle u odnosima sa Zapadom, počevši od vremena stjecanja njihove nezavisnosti pa do danas. Zbog svega toga Kina danas s pozornošću prati i ruske i američke poteze na Bliskom istoku.
Osvrćući se na produljenje ruskog korištenja pomorske baze u Tartusu, većina kineskih analitičara se slaže kako se radi o strateški izuzetno bitnom potezu za rusku ratnu mornaricu, važanom za njezine aktivnosti u Sredozemnom moru ali i za njezin međunarodni vojni prestiž kojem Moskva protklih godina teži. Kinezi smatraju kako ruski vojni stručnjaci korištenjem baze u Tartusu stječu bogato iskustvo, koje može postati potrebno u doglednoj budućnosti.
Glede pomorske baze u Tartusu kineski analitičari iznose neke zanimljive i malo poznate pojedinosti. Tako navode, kako su u dijelovima grada iznad same luke, u tamošnjim civilnim stanovima, bili (a vjerojatno su još i uvjek, op. ZM.), stacionirani rezidenti turskih, američkih, njemačkih, francuskih i izraelskih obavještajnih službi, zaduženi za promatranje ruskih vojnih aktivnosti. Štoviše, Kinezi navode kako je od 2011. godine, kada su počela aktivna djelovanja različitih islamističkih skupina na teritoriju Sirije, planirano izvođenje proturuskih provokacija oko same baze u Tartusu. Za nositelje i organizaciju tih akcija bili su zaduženi specijalci iz sastava turskih pomorskih snaga, a što se temeljilo na činjenici, da je Zapovjedništvo NATO saveza 2011. godine službenoj Ankari uručilo „pravo na donošenje odluka“.
Kineski analitičari smatraju kako je Rusija razvoj takvog scenarija uspjela spriječiti pravodobnim slanjem brojčano značajnog kontingenta svojih marinaca iz sastava Crnomorske flote, sredinom 2012. godine.Taj potez je spasio i sam grad, kojeg islamističke postrojbe nakon njihovog dolaska više nisu željele napadati, a što se u to vrijeme činilo sa svim važnijim sirijskim gradovima.
Ovdje ćemo nadodati, kako je rusko Ministarstvo obrane već krajem prošle godine oko baze u Tartusu razmjestilo PRO i PZO sustave S-300V-4, a sirijsko obalno podučje zaštitilo moćnim protubrodskim raketnim sustavima „Bastion“, koji imaju mogućnost napada i na kopnene ciljeve. S obzirom na blizinu ruske zrakoplovne baze „Hmeimim“ pokraj Latakije i tamo raspoređenih zračnih snaga i proturaketnih i PZO sustava, Rusi su u Siriji uspjeli uspostaviti vojnu i stratešku dominaciju, temeljem koje su i preuzeli političku inicijativu u smislu modeliranja načina koji bi trebali dovesti do trajnog prekida sukoba i iznalaženja političkog dogovora između sukobljenih strana na terenu ali i kompromisa oko interesa najvažnijih regionalnih čimbenika, a vrlo vjerojatno i SAD-a.
Kineski analitičari pozornost su posvetili i aktivnostima ruskih inžinjerijskih postrojbi iz sastava vojne flote, za koje navode da su izvršile veliki posao u smislu brze modernizacije tada već zastarjele baze Tartus, koja je sada u mogućnosti primiti 11 brodova srednje i velike nosivosti. Međutim, u bazu još uvjek ne može uploviti puna grupacija iz sastava nosača zrakoplova. Ali, navode kineski izvori, u bazi su dislocirani odjeli za suvremeno radio-elektroničko izviđanje, nužni za uništenje čelnika tamošnjih terorističkih postrojbi, ali i s pomoću kojih Rusi mogu prikupljati informacije o aktivnosti vojski Izraela i Jordana, a također pratiti stanje u zapadnom dijelu Iraka.
Nova kineska vojna baza strateškog značaja
Vratimo se naslovnoj temi vezanoj uz otvaranje prve kineske vojne baze u Africi. Taj je događaj rezultat kineske strategije koja se oslanja na važnost izgradnje vojnih baza, koje će imati ključnu ulogu u zaštiti nacionalne sigurnosti i ukupnih interesa države koji se prije svega odnose na: širenje kineskog gospodarskog utjecaja u svijetu, borbu protiv međunarodnog terorizma, kao i sprječavanje američke globalne hegemonije.
Otvaranje baze u Džibutiju samo je dio postojeće mreže kineskih vojnih baza, razmještenih i međusobno integriranih sukladno navedenim strateškim ciljevima. Zanimljivost baze u Džibutiju, koja se prostire na površini od 364 217 m2, ogleda se i u činjenici da je smještena svega 8 milja od tamošnje američke vojne baze. U Džibutiju je smještena i francuska vojna baza, a što samo potvrđuje geostratešku važnost te stanovništvom i prostorom male države.
Temeljana zadaća novootvorene kineske baze ogledat će se kroz mogućnost skladištenja proizvoda, pogonskog goriva, naoružanja i streljiva namjenjenih brodovima, podmornicama i specijalnim postrojbama kineske vojske, koje će se na rotacijskoj bazi razmještati u državama Istočne Afrike ali i Bliskog istoka u cjelosti, već prema potrebama i prosudbama kineskih vojnih i civilnih obavještajnih službi, ili na pozive vlada tamošnjih država. Tako se na teritoriju Sirije već nalaze dijelovi kineskih protuterorističkih postrojbi, koje za sada ne djeluju u neposrednim vojnim operacijama već isključivo kao instruktori analognih postrojbi sirijske vojske. Oni su došli temeljem sklopljenog sporazuma izmešu vlada dviju zemalja. Kineske protuterorističke postrojbe u Siriji imaju i obavještajnu zadaću, poglavito u odnosu na pripadnike ujgurske nacionalne manjine koji se na sirijskom tlu bore u sastavu radikalnih islamističkih skupina i koje Peking smatra opasnim, u smislu širenja radikalnih islamističkih ideja, organiziranja terorističkih akcija i poticanje separatizma u ujgurskoj autonomnoj regiji na zapadu Kine, nastanjenoj većinskim muslimanskim stanovništvom.