S gospićkim gradonačelnikom Karlom Starčevićem razgovarali smo o aktualnoj situaciji u Hrvatskoj, a dotkali smo se i stvaranja hrvatske države, u čemu je i sam sudjelovao. Uz gradonačelničku funkciju, na kojoj praktički volontira jer svojom plaćom već šest godina stipendira studente s prioritetom deficitarnih zanimanja, Karlo Starčević je i vlasnik pivovare Ličanka koja proizvodi kvalitetno Velebitsko pivo.
Iz njegove biografije može se saznati da je nakon odsluženja vojnog roka, 1972. godine, otišao u Njemačku, a nije dezertirao kako su neki htjeli prikazati, već se početkom devedesetih vratio u domovinu. Tu aktivno sudjeluje u pripremama za demokratske promjene u Hrvatskoj i dobro poznaje sve političare koji su u te promjene bili uključeni. Dobro je i informiran o političkim događajima u Hrvatskoj kao i u BiH iz 90-ih godina, koji su uvelike odredili današnju sudbinu naroda na ovim prostorima.
Za sebe kaže da nije aktivni sudionik Domovinskog rata jer vjerojatno ne bi preživio, ali se maksimalno angažirao u organizaciji obrane Hrvatske.
*Zašto niste bili aktivno uključeni u ratne akcije iako ste se neposredno prije rata vratili u Hrvatsku?
Mislim da bi mi se dogodilo ono što se dogodilo Miru Barešiću. Upozoren sam od prijatelja na samom početku i onda sam se povukao u logistiku, tj. u drugi plan.
*Jeste li poznavali Barešića?
Upoznao sam ga davno prije, kada je bio u švedskom zatvoru. Onamo smo mu išli u posjet. Za njega mogu reći da je bio čestit i častan čovjek koji je volio Hrvatsku više nego svoju obitelj. Imao sam prilike kratko telefonski razgovarati s njim dan prije nego što je ubijen u vojnoj akciji u Miranjima Donjim jer je bio na proputovanju kroz Gospić. Nažalost, nisam ga stigao upozoriti na opasnosti na koje mora računati u Hrvatskoj. S Mirom Barišićem, nažalost, morao je poginuti i vitez Domagoj Turić, sin Gordane Turić, sestre pokojnog Žarka Domljana, kako bi organizatori likvidacije imali alibi da u toj akciji nije nastradao samo Miro Barešić.
*Po vašem mišljenju, tko je naredio likvidaciju Mira Barešića?
Mislim da su tu likvidaciju naredile tajne službe uz odobrenje državnog vrha. Barešić je smetao svima, Hrvatska politika je željela njegovu likvidaciju jer je on želio slobodnu Hrvatsku, a bio je potpuno neovisan o jugoslavenskim tajnim službama koje su se infiltrirale u hrvatsku politiku. Nad njim nitko nije mogao imati kontrolu i zato je smetao politici.
*Kada ste upoznali Tuđmana?
Pokojnog predsjednika poznajem od 1974. godine, a s njim me upoznao Vlado Gotovac i tada smo počeli surađivati. Javio mi je početkom rujna da bi došao u München ako mogu skupiti nekoliko ljudi, što smo i učinili. U Münchenu je bila najjača organizacija hrvatskih emigranata u svijetu, ali i intelektualaca, kao i poslovnih ljudi. Tuđman u München dolazi u sredinom rujna 1987. godine. Tada je organizirana večera u restoranu čiji je vlasnik bio Josip Zoričić, ugledni hrvatski poduzetnik i emigrant. Na toj večeri okupilo se 38 najutjecajnijih hrvatskih emigranata te su donesene najvažnije odluke vezane uz hrvatsku samostalnost. U svim pitanjima vezanima uz Hrvatsku bili smo homogeni, međutim, dosta je vremena potrošeno na definiranje političke organizacije, s obzirom na predstojeće demokratske promjene u istočnoj Europi. Dugo smo tražili ime nove političke stranke pod kojom bismo djelovali i nismo se mogli složiti oko imena. Sastanak koji je započeo oko 18 sati prekinuo sam u 22 sata, s obzirom na to da sam bio moderator, riječima: “Vi mislite voditi jednu državu, a ne možete se dogovoriti o imenu stranke. Sramota! Pojedite večeru i idite doma”, rekao sam. Na to se javio Ivica Malekinušić, bivši student teologije iz Rame, s prijedlogom da ime stranke bude Hrvatska zajednica. Na to Tuđman dobaci: “Ali u imenu stranke mora biti ‘demokratska’.” “Pa neka onda bude: Hrvatska demokratska zajednica”, zaključi Ivica. Tako je, na tom sastanku, Hrvatska demokratska zajednica dobila ime. To malo tko zna i od današnjih HDZ-ovaca.
*Koji je bio sljedeći korak?
Nakon večere, Tuđman je održao zdravicu na kojoj je 50-ak puta citirao Bismarcka govoreći kako su za uspjeh u politici potrebne tri stvari: novac, novac i novac. Na to je ustao Pavo Račić i rekao:
“Je*o te Bismarck. Reci što trebaš!”
“Pa trebamo novac jer bez novca nećemo pobijediti na izborima”, odgovori Tuđman.
“Koliko trebaš?”
“Bojim se da ispod 100.000 maraka nećemo proći na izborima”, odgovorio je Tuđman. “To je minimum.”
“Onda je to riješeno”, odgovorio sam. “Imenovat ću Malekinušića rizničarom koji će voditi financijske poslove.”
Te večeri u roku od 15 minuta nas 38 prikupilo je 780.000 maraka! Time smo počeli.
*Kakav je dojam na vas ostavio Tuđman?
Nažalost, moram reći, s ove vremenske distance, da nam je Franjo Tuđman bio nametnut i da nam nije govorio istinu. Rekao nam je da je to njegov prvi slobodni dolazak u zapadni svijet nakon rata. Naime, desetak godine poslije doznao sam neke podatke koje je Tuđman skrivao. Branko Salaj, u jednom društvu u kavani Dubrovnik, rekao da je još 1978. Tuđman bio u Španjolskoj s njim, nakon ubojstva Bruna Bušića, te da je 1984. godine bio u Švedskoj. Doduše, Salaj je još dodao kako su ga oni švercali u prtljažniku automobila, što je notorna laž. Nama je Tuđman rekao da je putovnicu dobio tek 1987. i odmah je nakon 3-4 dana došao k nama u München. Inače, Branko Salaj oženio se, koliko mi je poznato, jednom Tuđmanovom rođakinjom, a među emigracijom je slovio kao emigrant Jugoslavenčina. Kasnije ga je Tuđman imenovao ministrom vanjskih poslova, da bi potom završio kao veleposlanik u Francuskoj.
*Što se u emigraciji govorilo, tko je stajao iza ubojstva Bruna Bušića?
Govorilo se da svi putovi vezani uz to ubojstvo vode prema Vici Vukojeviću, je li to točno ili nije, ne znam, a sam u to ne vjerujem. Bruno Bušić ubijen je 1978. godine, a te večeri u Parizu je bilo puno jugoslavenskih agenata, ali i hrvatskih emigranata. Bruno je ubijen u jednoj navlakuši, kao mamac poslužila je jedna Ruskinja/Ukrajinka – Jekatarina, visoka plavuša, a bilo je opće poznao da je on “padao” na lijepe plave žene. Ona je bila kod njega u stanu i zajedno su krenuli na večeru. Sve je prethodno bilo dogovoreno i pripremljeno. Poginuo je izlazeći iz haustora na ulicu. U policijskoj istrazi sve je zataškano jer su Francuzi bili veliki prijatelji Srba i Jugoslavije. Međutim, odgovorno tvrdim da ga nisu ubili Srbi!
*Kako komentirate Tuđmanove razgovore i sastanke s Miloševićem za vrijeme rata? Upućuju li ti kontakti na tezu o “dogovorenom i planiranom ratu”?
Ako bih odgovorio kao čovjek, a ne političar, onda bih mogao reći da je rat bio dogovoren. Međutim, držati se te teze znači doći u konflikt s braniteljskom populacijom koja je stekla privilegije zahvaljujući samo HDZ-u i Franji Tuđmanu. Otvoreno je pitanje što učiniti s njima? Moj je stav da je rat dogovoren i da je Oluja dogovorena! Mislim da oni jedan drugog nisu mogli podnijeti, ali su morali odrađivati poslove koje im je netko izvana ili iznad njih naređivao. To nisu bili Rusi. Malo je poznato da su Rusi bili prvi koji su Hrvatskoj isporučili oružje. U tome sam osobno sudjelovao. Odluku o isporuci oružja iz Rusije za Hrvatsku potpisao je Boris Jeljcin i ja sam tada prvi put bio u Moskvi s hrvatskim izaslanstvom koje je dogovorilo isporuku oružja i vojne opreme i svega onoga što nam je trebalo za vođenje rata. Rusi su već za 48 sati prvo oružje isporučili Hrvatskoj. Dio oružja i opreme išao je avionima, a drugi dio vlakom preko Slovačke i Mađarske. Oružje je za Hrvatsku išlo vlakovima i preko Slovenije. Mislim da bi bilo politički korektno prema Rusiji da je Hrvatska u rusko–ukrajinskom ratu zadržala neutralnost, a ne da se svrstava na ukrajinsku stranu.
*Tko je osnovao HOS koji je tada zadavao probleme JNA, Tuđmanu, kao i današnjoj politici?
HOS je osnovala Hrvatska stranka prava i Ante Paradžik. Sjećam se da smo prvo oružje za HOS dopremili 23. siječnja 1991. iz Slovenije, kada HOS još nije bio registriran. Dva dana poslije Tuđman je trebao ići na sastanak s Miloševićem u Karađorđevo, a mi smo prethodno rasporedili 300 HOS-ovaca po Zagrebu i bili smo spremni, u slučaju da se Tuđmanu nešto dogodi, preuzeti državu i proglasiti nezavisnost. Nitko za tu akciju koju je vodio vitez Ante Paradžik nije znao, to je bila takva organizacija. Sastanak je završio bez dogovora, a Tuđman se vratio u Zagreb. Nije bila potrebna naša intervencija.
*Zar nije bio moguć mirni raspad Jugoslavije?
Nije bio moguć miran raspad Jugoslavije jer su svi bitni tadašnji ljudi iz politike i gospodarstva bili ogrezli u pljački javne – narodne imovine. Dogovor nije bio moguć osim u jednom: kako to sve zataškati i jedino rješenje bio je rat koji je trebao sve to prikriti i zato se tomu i pristupilo. Sve je bilo pomno planirano. Malo ljudi zna da je Jugoslavija imala veliki unutarnji dug i potrošila se velika količina novca iz banaka te je postojala prijetnja da se to otkrije javnosti. Između ostalog, rat je bio potreban da se ti gubici i krađa zamaskiraju i da se pozornost javnosti skrene na druge probleme. Nakon rata trebalo je uspostaviti druge odnose i druge vrijednosti valuta. U to vrijeme Hrvata je u inozemstvu bilo više od milijun, od 1,7 milijuna jugoslavenskih državljana u Europi. Hrvatsko izvandomovinstvo slalo je u Hrvatsku ogromne količine novca od 70-ih do 90-ih godina, a slično je i danas. Tada je svaki iseljenik slao oko 500 maraka mjesečno u Hrvatsku. Ako to pomnožimo s milijun ljudi u emigraciji, dolazimo do enormnih iznosa od gotovo 500 milijuna mjesečno ili pet milijardi maraka svake godine!
Danas imamo oko milijun “gastarbajtera” i oko 500.000 iseljenika druge i treće generacije u Europi, a da ne govorimo o Hrvatima diljem svijeta. Godine 2022. Gordan Jandroković, predsjednik Sabora, izjavio je da Hrvati godišnje šalju oko 5,8 milijardi eura u Hrvatsku. Pretpostavimo da se od tog iznosa potroši jedna trećina, to je oko dvije milijarde eura, ali gdje završe četiri milijarde? Njih je potrošila država i pretvorila ih u unutarnji dug koji je u ovom trenutku nevidljiv. O tome bi više mogao reći vrhunski financijski stručnjak, profesor Ivo Lovrinović. Takva politika nas vodi u propast i novi bankrot. Hrvatska ima, navodno, između 10 i 12 milijardi prihoda od turizma, od čega je oko 60 posto turizma “na crno”, i zahvaljujući tomu, kao i doznakama iseljenika, Hrvatska egzistira i još nije bankrotirala. Inače bi bankrotirala za tri mjeseca.
*U Domovinskom ratu koristili ste drugo ime jer biste inače, kako tvrdite, završili kao Miro Barešić. Jeste li upozoreni da vam se sprema likvidacija?
U srpnju i kolovozu 1991. u Hrvatsku smo doveli 42 agenta STASI-ja. Dali smo im novi identitet jer ih je tražio BND. To su bili vrhunski borci koji su nama bili zahvalni što smo im omogućili novi život jer su na taj način bili zaštićeni. Uz pomoć MUP-a dali smo im nova imena, doveli ih u Zagreb i smjestili u jedan hotel, gdje im je bilo sjedište i nitko za to nije znao. Oni su se uključili u Domovinski rat i pomogli su nam zauzimati vojarne. Sudjelovali su u osvajanju osam ili devet kasarni JNA, prva kasarna koju su zauzeli bila je Barutana u Sisku, a onda su krenuli dalje. Ti ljudi su me nakon tri dana upozorili da mogu birati: hoću li u ratu poginuti kao heroj, a oni će otići iz Hrvatske, ili ću preživjeti Domovinski rat, jer takve ljude Hrvatska treba, ali ću se u tom slučaju morati povući iz prvih političkih i vojnih redova. Zahvaljujući tomu sam preživio. Oni su imali uvid u kompletan rad naših tajnih službi iako nam o tome nisu davali detaljne informacije, ali su nas na najvažnije događaje upozoravali.
*Gdje su danas ti ljudi?
Jedan od njih je poginuo u Kiseljaku. Naši su ga ubili 1993. U Kiseljaku je razotkrio šverc između Hrvata i Srba nafte i oružja. Ostali su preživjeli. Nakon rata razišli su se po Balkanu. Nisu ostali u Hrvatskoj jer su razotkriveni i tu više nisu bili sigurni. Otkrili su da su došli pod pratnju hrvatskih službi, koje ih nisu podnosile, i tu im je postalo prerizično, ali nismo izgubili kontakt.
*Zašto su ih hrvatske službe pratile?
Hrvatske tajne službe, koje su nastale iz kadrova bivše Jugoslavije, nisu se borile za samostalnu Hrvatsku, nego za svoju poziciju u novoj državi, koju su imali prije rata, dok su nama drugima oni zdušno pomagali.
*Zašto Tuđman nije proveo lustraciju? Jeste li ikada s njime o tome razgovarali?
On je uvijek govorio da će provesti lustraciju, ali to nikad nije učinio. Na jednom ručku rekao sam mu da, ako misli provesti lustraciju, neka krene od sebe i da ćemo mi zdušno stati iza njega. “Ti ćeš to meni predbacivati”, ljutito je odgovorio i na tome je i završilo.
*Vi i Tuđman ste bili “na ti”?
Poznajem ga od 1974. godine, od kada je emigracija redovito financirala veliku većinu disidenata na prostoru Hrvatske. Odabrano je dvadesetak ljudi iz Hrvatske koji su svaki mjesec dobivali 200 maraka, što je u ono vrijeme bila jedna i pol hrvatska plaća. Upoznao sam ga preko Vlade Gotovca, a sastanak smo odradili kod njega u Nazorovoj ulici. Međutim, nikada ništa nismo dali Savki i Tripalu. Drugima smo davali: Čičku, Paragi, Gotovcu, Vladi i Marku Veselici, Paradžiku i drugima novac smo slali redovito. Dakle, svaki mjesec 200 maraka, od 1974. do 1990., za svakog disidenta.
*Bez obzira na njihovu ulogu u Domovinskom ratu, Tuđman je ipak odlučio ukinuti i rasformirati HOS. To je bila dosta kritična situacija u hrvatskoj politici. Sjećam se da su HOS-ovci ispred svog sjedišta na Starčevićevu trgu imali postavljen trocijevni protuavionski mitraljez…
Molili smo Paragu da poštuje Tuđmanovu zapovijed i da HOS stavi pod komandu HV-a. To je bilo u jesen 1992. godine nakon ubojstva Blaža Kraljevića u Hercegovini. Bojali smo se dodatnog i bespotrebnog prolijevanja hrvatske krvi. Dotad su od hrvatske ruke već bili ubijeni Paradžik, Barešić, Kraljević, kao i mnogi manje poznati. Bojali smo se da ne izgubimo hrvatsku državu, a bili smo tako blizu njezina stvaranja. Zahvaljujući razboritosti u HOS-u i tadašnjem HSP-u, nije došlo do međusobnog sukoba, na čemu moram zahvaliti i gospodinu Paragi. U procesu asimilacije HOS-a u ZNG i HV veliku ulogu odigrao je i Ante Prkačin koji je bio za to. Prvi koji je spojio HOS i HV bio je dozapovjednik HOS-a u Hercegovini, Ivica Primorac, koji je to učinio u Čapljini. On je stavio kompletan HOS iz BiH pod zapovjedništvo HVO-a. To je bio prvi slučaj, odmah nakon ubojstva Blaža Kraljevića. Kada se to spajanje dogodilo na terenu, popustili su ljudi i u Zagrebu i sve je riješeno mirnim putem. Inače, ratom u BiH upravljala je hrvatska, muslimanska i srpska Udba. Veliku ulogu u tome imao je Stanko Čolak koji je porijeklom iz Širokog Brijega i iz Beograda je upravljao našim sudbinama.
*Do trenutka ukidanja HOS-a, koliko je ta formacija imala vojnika?
HOS je imao oko 6000 registriranih članova i velik broj onih koji su se im se pridružili na terenu, ali nisu bili evidentirani u središnjem registru. HOS je, moramo naglasiti, bio prva vojna formacija Hrvatske koja se suprotstavila velikosrpskoj agresiji.
*Je li rat u Hrvatskoj morao trajati četiri godine? Nije li mogao završiti prije?
Ne. Ključni trenutak koji je odredio trajanje rata u Hrvatskoj odvio se u srpskoj skupštini, gdje je odlučeno da Srbiji treba pola milijuna ljudi iz Hrvatske i BiH koji će naseliti Kosovo kako bi se popravila demografska struktura srpskog stanovništva u toj pokrajini. Zbog toga se dogodila Oluja. S Olujom je iz Hrvatske otišla kompletna srpska vojska koja je u povlačenju išla ispred civila. Bolje upućeni krenuli su 3-4 dana prije, a slabije upućeni čekali su eksplozije prvih granata.
Na kraju, taj projekt – raseljavanje tzv. Krajine i naseljavanje Kosova – nije uspio jer krajinski Srbi nisu htjeli otići na Kosovo. Radije su otišli u Vojvodinu k svojoj rodbini koja je onamo otišla nakon Drugog svjetskog rata. To je bio veliki politički poraz Miloševića, odnosno njegova projekta. Raselio je tzv. Krajinu, a nije naselio Kosovo. Da se krajinska vojska nije povukla, naša vojska bi imala enormne žrtve i puno teže bi oslobodila Hrvatsku.
*Milošević je imao manje sreće od Tuđmana…
No ni Tuđman nije prošao puno bolje, a to se odnosi na ratnu i poslijeratnu situaciju u Bosni. Naime, Daytonskim sporazumom hrvatska strana je najviše izgubila u BiH, odnosno nije dobila ništa, a područja koja je kontrolirala Hrvatska kasnije su bila prepuštena ili Republici Srpskoj ili Federaciji. Tako danas imate situaciju da Hercegovinu imate u imenu države, a nemate je na karti.
*Kako ste u Gospiću uspjeli na izborima pobijediti HDZ?
Gospić je bio jedna utvrda HDZ-a u kojoj je HDZ pobjeđivao s ogromnom većinom. Odlučio sam se boriti protiv HDZ-a i tadašnjega njihova vodstva samo istinom. Činjenica je bila da je dugogodišnja vladavina HDZ-a u Gospiću gotovo potpuno uništila gospodarstvo na ovim prostorima – u Gospiću i cijeloj Ličko–senjskoj županiji. Ovdje je bilo općeprihvaćeno mišljenje da će se vječno živjeti od državnog proračuna. Brojne tvrtke na ovom prostoru počele su propadati i zatvarati se zbog reketa HDZ-a koji je bio usmjeren na poduzetnike, u raznim oblicima. Ako se reket odbijao plaćati, poduzetniku bi došla inspekcija. I kod mene bi bilo oko 130 inspekcija godišnje. Dakle, u prosjeku, tu su bili svaki drugi dan. Odlučio sam održati sastanak s poduzetnicima na kojem smo razgovarali kako uspostaviti gospodarstvo na ovim prostorima koje će biti samoodrživo i koje će moći financirati društveni i sportski život u gradu. Moralo se razmišljati kako zaustaviti odlazak ljudi iz Gospića i županije. Trebali smo se zapitati što ostavljamo generacijama koje dolaze i za što su se ljudi borili u ratu. Poseban su slučaj dogovoreni poslovi koji su po desetak puta premašivali stvarne građevinske vrijednosti, a opterećivali su gradski proračun kako bi se pojedinci iz politike i tvrtki izvođača mogli obogatiti na mutnim poslovima. U kampanji su mi pomogle činjenice, upoznavanje glasača sa stvarnim stanjem i okrutna istina koju su moji sugrađani prihvatili i Gospić je danas uređen i stabilan grad.
*Kako je izgledala vaša izborna pobjeda?
Na prvim izborima na kojima sam se kandidirao, 2013. godine, pokraden sam. To mi je otvoreno priznao Darko Milinović dvije godine poslije. Rekao je: “Da te nismo pokrali na izborima, ti bi već 2013. godine bio gradonačelnik.”
*Kako su vas prevarili na izborima?
Dovedeni su autobusima Srbi koji su napustili ovo područje, a nije im izbrisana adresa boravka. To se posebno odnosilo na područje gospićkog naselja Briona. Zahvaljujući suradnji HDZ-a i SDSS-a, iseljeni Srbi su dovedeni s raznih strana, iz inozemstva, na glasanje, njih oko 1000-1200. To je odlučilo na izborima da ne pobijedim. Na kraju su se posvađali jer nisu imali dovoljno novca za sve troškove, a trebalo je podmiriti putne troškove, dnevnice i 50 eura za zaokruživanje HDZ-ova kandidata. Tada sam izgubio za 64 glasa! Godine 2017. pobijedio sam sa 123 glasa razlike, a u posljednjem mandatu sam osvojio gotovo 70 posto glasova ukupnog biračkog tijela. Nakon preuzimanja vlasti u Gospiću prioritet je bio stabilizirati proračun i vratiti poduzetnike na ovo područje, što se djelomično i dogodilo jer se ovdje najbrže u Hrvatskoj mogu dobiti “papiri” i dozvole za pokretanje proizvodnje, a i imamo beneficije kroz komunalnu naknadu ili komunalni doprinos.
*Što je s dolaskom stranih tvrtki?
Prema riječima njemačkog veleposlanika u Hrvatskoj, da smo umjesto francuskih aviona Rafale kupili Eurofightere, mogli smo dobiti tvornicu automobila na ovom prostoru – u Ličkom Osiku, gdje bi se sklapali Audiji 6, 7 i 8. U Šibeniku bi se proizvodile aluminijske karoserije. Nakon toga trebao je ovamo doći Mitsubishi, ali nije bila izgrađena potrebna infrastruktura pa je taj proizvođač otišao u Slovačku.
*Kako komentirate aktualnu gospodarsku i političku situaciju u zemlji i odnose između Milanovića i Plenkovića?
Kada pogledate situaciju na većini gradilišta u zemlji, najmanje ćete vidjeti radnike bijelce. Svi su obojeni. U takvom slučaju morate se zapitati za koga smo stvarali hrvatsku državu, za koga su ginuli branitelji. Hrvatska ne proizvodi gotovo ništa i lažemo sami sebi o gospodarskim rezultatima. U poljoprivredu se kroz poticaje investira gotovo šest milijardi kuna, od čega se ne vrati gotovo ništa. Nekada se u Hrvatskoj proizvodilo hrane za 35 do 55 milijuna stanovnika, a danas ne prehranjujemo ni sami sebe jer proizvodimo hrane za manje od 800.000 stanovnika. To je realnost. A kad je riječ o svađama između predsjednika i premijera, sve više mi se čini da je taj politički igrokaz dogovoren. Možda nisam u pravu.
*Jeste li zadovoljni pozicijom Hrvatske u EU-u?
Postoji tisuću razloga za članstvo u EU-u, a samo jedan je protiv EU-a, a to je da želim biti svoj na svome, a ne svoj na tuđem. Zato sam glasao protiv EU-a!
*Bojite li se izbornog inženjeringa na predstojećim izborima uz pomoć kojeg bi mogao ostati status quo u Hrvatskoj?
Izborni inženjering je permanentna politička pojava u Hrvatskoj. Još od 1990. godine. Račan je 1990. bio sretan što će se riješiti vlasti i odgovornosti u državi. Danas izbori funkcioniraju na principu: tko ima APIS, taj ima i vlast. Pokojni Milan Bandić, na primjer, sa samo 5,7 % biračkog tijela pobijedio je ne izborima 2017. godine. Sve drugo su priče.
* Za kraj: što je s HSP-om kojem ste bili predsjednik?
HSP je danas jedina preostala nepotrošena i nekorumpirana politička opcija kojoj nažalost Hrvati nisu ukazali povjerenje. Volimo Hrvatsku iznad samoga sebe, dali smo najveći doprinos u stvaranju države, nikada ništa nismo ukrali pa se pitam što bismo još trebali učiniti da nam Hrvati ukažu povjerenje na razini države kao što su ga meni moji Gospićani ukazali. Uskoro nam dolaze parlamentarni izbori pa “bumo videli”.