Churchill, koji je previđao Staljinove balkanske aspiracije, cijelo se vrijeme zalagao za prodor angloameričke vojske što dalje na istok, iako je to u ljeto i jesen 1944. bilo neizvodljivo zbog drugih vojnih operacija (napad na Gotsku liniju, operacije Anvil i Dragoon, a i britanska obveza angažiranja protiv Japana)
Kako naglašava dr. Jera Vodušek Starič u svojoj važnoj istraživačkoj knjizi u kojoj je razotkrila sustav komunističke represije, ali i mnoge manje poznate detalje „Kako su komunisti došli na vlast 1944.-1946.“, nakon oslobođenja Beograda, središnja tijela vlasti počela su donositi propise važeće za cijelu zemlju, kao što se to radilo na drugim područjima državnog uređenja.
U tom cjelokupnom nastajanju temelja novoga pravnog poretka ispreplitala su se dva pitanja. Prvo je bilo pitanje provođenja novih propisa. Zakonodavstvo i organizacija pravosuđa koji su dolazili iz centra, tj. iz Beograda, ni svojim usmjerenjem niti sadržajem nisu bitno odudarali od onoga što je načelno zagovaralo vodstvo NOP-a u Sloveniji, osobito oni njegovi članovi koji su bili u Komunističkoj partiji.
Postojala je, međutim, opasnost nedorečenosti pravnih normi što je, upozorava dr. Vodušek, išlo je na ruku Komunističkoj partiji, koja je namjeravala regulirati stvari svojim političkim direktivama, kako u Sloveniji tako i u centru, u Beogradu. Štoviše, namjerno je održavano takvo stanje, kako bi se olakšalo preuzimanje vlasti poslije rata. I upravo je ta svjesna odluka da se ne preciziraju pravne norme, omogućila da poslije rata inicijativu preuzmu Ozna i izvanredni (vojni) sudovi, umjesto redovnih, uz popriličnu dozu samovolje u interpretaciji postupaka na području kaznenog progona.
Vojni potezi podređeni političkim ciljevima
Posljednja godina Drugog svjetskog rata, točnije vrijeme posljednje ofenzive protiv Njemačke od rujna 1944. do svibnja 1945., bilo je poznato kao razdoblje politizacije Drugog svjetskog rata. Ona, naravno, nije zaobišla ni Jugoslaviju, gdje su se ispreplitali različiti pogledi saveznika na jugoslavensko pitanje, odnos partizanskog pokreta prema pojedinim saveznicima, prilike i razlike u oslobodilačkom pokretu te, napokon, i odnos oslobodilačkog pokreta, odnosno KPJ, prema drugim strankama predratne Jugoslavije. U tom je trenutku oslobodilački pokret postao važan čimbenik i u širim balkanskim razmjerima, što je još povećalo zainteresiranost saveznika za nj. „Politizacija rata nas i nehotice navodi na pomisao da su čak i neki vojni potezi bili podređeni političkim ciljevima“,navodi autorica. Vojni su uspjesi utjecali na političke planove o budućoj Europi i, obrnuto, političko-diplomatski ciljevi zahtijevali su određenu strategiju u vojnim operacijama. Potpukovnik Peter Moore, koji se ujesen 1944. i početkom 1945. ponovno našao u Sloveniji, kao šef britanske vojne misije pri slovenskom Glavnom štabu, zapazio je velike promjene. Među ostalim i to da su slovenski partizani čuvali snage prije svega za zauzimanje Ljubljane, likvidaciju bijele garde i zauzimanje Trsta i Julijske krajine te Klagenfurta (Celovca) i Villacha (Beljaka).
Staljinove balkanske aspiracije
Pokret je 1944. imao dva glavna politička cilja: postići političku prevlast u Jugoslaviji i dobiti saveznički pristanak za unutarnjopolitičke promjene u Jugoslaviji. Saveznici su na Teheranskoj konferenciji doduše priznali jugoslavensku Narodnooslobodilačku vojsku savezničkom vojskom, ali nisu priznali NKOJ kao novu jugoslavensku vladu. Saveznici i NOP imali su vlastite poglede na Jugoslaviju i na političke prilike u pojedinim njezinim dijelovima, a i jedni i drugi su se pripremali za trenutak njemačkog povlačenja s jugoslavenskog tla. Premda saveznici nisu imali namjeru da u Jugoslaviji neposredno interveniraju (primjerice postavljanjem savezničke vojne uprave), nisu ni odustajali od svojih interesa.
Churchill, koji je previđao Staljinove balkanske aspiracije, cijelo se vrijeme zalagao za prodor angloameričke vojske što dalje na istok, iako je to u ljeto i jesen 1944. bilo neizvodljivo zbog drugih vojnih operacija (napad na Gotsku liniju, operacije Anvil i Dragoon, a i britanska obveza angažiranja protiv Japana). Sastavni dio tih Churchillovih stremljenja bio je i njegov poznati plan o iskrcavanju u Istri, zauzimanju Trsta i Rijeke te prodoru prema Dunavu. Ljeti 1944. vodstvo NOP-a se ozbiljno pripremalo da odvrati tu mogućnost, upozoravajući i sovjetsko vodstvo na nepovoljne posljedice koje bi iskrcavanje moglo imati za revoluciju u Jugoslaviji. Tito je pisao Molotovu da je prodor Crvene armije zbog toga vrlo važan, jer može spriječiti britanske planove.
Tako je započela hitra i zamršena diplomatsko-vojna igra (u nju je posezala čak i Njemačka na izdisaju) u koju se, štiteći vlastite političke ciljeve, spretno i uspješno uključivao i KPJ. Za rješenje jugoslavenskog pitanja 1944. od temeljnog je značenja bio sporazum koji su 16. lipnja na Visu potpisali predsjednik NKOJ-a Tito i predsjednik Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu dr. Ivan Šubašić. Sporazumom je bilo utvrđeno da će kraljeva vlada nastojati ujediniti sve nekompromitirane demokratske snage u inozemstvu u podršci NOP-u, a obje strane će nastojati ujediniti sve snage u borbi protiv neprijatelja pod Titovim zapovjedništvom.
Sporazum je bio svojevrstan, ali važan kompromis. Njime su bila otvorena dva moguća puta: jedan je trebao dovesti do ravnopravne političke suradnje svih predratnih nekompromitiranih stranaka s NOP-om u odlučivanju o budućem uređenju Jugoslavije (to su podržavali i Britanci), a drugi, za koji se odlučio KPJ, vodio je ujedinjavanju svih političkih snaga u Jedinstvenu narodnu frontu pod vodstvom KPJ i očuvanju već ostvarene dominacije u oslobodilačkom pokretu. Tom cilju je KPJ prilagodio svoju taktiku i na kraju ga i postigao. Ostvarivanje, odnosno provedba Viškog sporazuma i njegovih naknadnih dodataka, postala je središnja tema oko koje se vrtjelo političko događanje sve do izbora u studenome 1945. Uoči i neposredno nakon potpisivanja sporazuma, politička je taktika KPJ bila da se pokaže „politička širina i spremnost da se u redove NOP-a prima i one koji misle drugačije“. Međutim, to je trajalo samo kratko vrijeme i ne posvuda u podjednakoj mjeri. Ujesen 1944. ta je politika doživjela kraj. Izuzetak je bila Srbija, gdje su partizani, zbog slabe razvijenosti oslobodilačkog pokreta i pod budnim očima saveznika, popustili i dopustili djelovanje nekim predratnim strankama. Ali ni u vrijeme tobožnje političke širine KPJ nije prestao učvršćivati svoj politički položaj, postavljati partijske kadrove na sva ključna mjesta, kako u tijelima vlasti u nastajanju, tako i u Narodnoj fronti, te učvršćivati svoj represivni aparat. Na taj je način formirao novu državu po svojoj mjeri, iako je u Viškom sporazumu pisalo da NKOJ u toku rata neće pokretati pitanja definitivnog državnog uređenja.
Centralizacija države
Druga važna značajka, koja je postala očitom dolaskom jeseni 1944., bila je odlučna i dosljedna centralizacija države u nastajanju. Centar, tj. vodstvo NOP-a, odnosno CK KPJ, afirmirao je svoj autoritet bilo da se radilo o donošenju političkih odluka, ujednačavanju političkih organa ili formiranju političkih organizacija. Tako su postupno brisane razlike koje su nastajale spontano tijekom rata. Tim su se zahvatima, međutim, u mnogo čemu krnjila avnojska načela nacionalne politike. Međunarodni obziri i zahtjevi saveznika nerijetko su utjecali na ublažavanje politike Komunističke partije Jugoslavije i njeno prilagođavanje nekim zahtjevima, ali ne zadugo – njenu revolucionarnu, pravolinijsku beskompromisnost ti obziri i zahtjevi nisu mogli izmijeniti. Početak priprema KPJ za kraj rata bili su izbori za organe vlasti (NOO-e) 1944., stvaranje novog pravnog poretka i zamjena starih političkih stranaka jedinstvenim masovnim organizacijama. Drugim zasjedanjem AVNOJ-a (potkraj studenoga 1943.) i njegovim zaključcima bila je zaokružena shema budućeg državnog sustava, kako ga je zamišljao narodnooslobodilački pokret u Jugoslaviji. Još prije zasjedanja Tito je, u ime AVNOJ-a, slovenskog i hrvatskog Antifašističkog vijeća te Vrhovnog štaba, obavijestio Georgija Dimitrova, odnosno saveznike, da se golema većina ljudi u Jugoslaviji izjasnila za demokratsku republiku, da ne priznaje ni kralja niti vladu u izbjeglištvu, koji su odgovorni za izdaju (zbog podrške Draži Mihailoviću), pa da su NOO-i s AVNOJ-em na čelu danas jedina zakonita vlast.
Međutim, u zaključcima drugog zasjedanja AVNOJ-a – izuzme li se odluka da će buduća država biti federacija ravnopravnih naroda s AVNOJ-em i njegovim izvršnim organom, NKOJ-em (s povjerenstvima), na čelu – nije ništa podrobnije rečeno o budućem ustroju države. Moša Pijade je nakon zasjedanja doduše predložio da se to učini, te je od prosinca 1943. pripremio niz nacrta o tome kako da se formiraju i kako da rade različita tijela na centralnoj razini (prijedlog statuta AVNOJ-a, prijedlog deklaracije o narodnoj vlasti, prijedlog o organizaciji povjerenstava NKOJ-a i sl.) i koji su zakoni za to potrebni. No, CK KPJ se s time nije složio, odnosno, kako se prisjeća Rodoljub Čolaković, većina članova je bila protiv, ocjenjujući da je za to još prerano. Kardelj je pak mislio da se treba zadovoljiti općim direktivama, koje će federalnim vijećima poslati NKOJ.
Vodstvo se, po svemu sudeći, odlučilo da će svoj autoritet centra afirmirati političkim putem i na taj način ujednačiti razvoj u Jugoslaviji. Zbog toga je oštricu integracijskog procesa usmjerilo na intenzivan politički rad u Partiji, na postavljanje partijaca na sva ključna mjesta u tijelima vlasti i na jačanje politički jedinstvene Narodne fronte.
U Hrvatskoj je Fronta bila politička protuteža (i taktičko oružje) naspram politički još nadmoćne, iako rascijepljene,Hrvatske seljačke stranke, koju je formalno i nadalje vodio dr. Vladko Maček. U Sloveniji je Osvobodilna fronta ujedno bila i nositeljica vlasti slovenskog NOP-a, odnosno obavljala je ulogu NOO-a sve do njihova izbora u ljeto 1944., čemu je bila i prilagođena. Ujednačavanja i centralizacije političke linije KPJ prihvaćeni su na sličan način posvuda po Jugoslaviji.
Nacionalna politika
Sve političke organizacije trebale su se temeljiti na unutarnjem političkom jedinstvu. U početku su s osobitom pozornošću trebale objašnjavati nacionalnu politiku (bratstvo i jedinstvo) i zaključke Drugog zasjedanja AVNOJ-a, kako bi bili prihvaćeni posvuda u Jugoslaviji, a ujedno se obračunavati s postojećim međunacionalnim problemima na terenu. Cjelokupnu tu političku aktivnost usmjeravao je KPJ preko svojih tijela koja su snosila odgovornost za ispravnu političku liniju na terenu. U CK KPJ redovno su stizali izvještaji centralnih i pokrajinskih komiteta, političkih odjela vojnih jedinica, politkomesara itd. Iz tih se zapisa također vidi kako se je snažno CK KPJ – osobito Tito, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Edvard Kardelj, Svetozar Vukmanović Tempo, Sreten Žujović Crni i Moša Pijade – trudio da spriječi pogrešno ili svojevoljno tumačenje političke linije. Ujednačavanje (unificiranje) političke linije bilo je pak uvod u posvemašnju centralizaciju odlučivanja i centralizirano državno uređenje. KPJ je tada taktički oprezno izbjegavao svako spominjanje riječi revolucija. Tako je, primjerice, Andrija Hebrang još u svibnju, na zasjedanju ZAVNOH-a, rekao da se NOP bori za opće ciljeve, a ne za komunizam, za nacionalno oslobođenje i demokraciju, što je već i dokazao. Njegove su riječi potkrijepili i dr. Ivan Ribar i dr. Rade Pribičević, ističući da se u Hrvatskoj ostvaruje Radićeva tradicija. Stanko Opačić je tu tezu dokazivao tadašnjom suradnjom svih stranaka u novoj vlasti. I u Srbiji se tada tvrdilo da cilj NOF-a nije promjena društveno-ekonomske strukture. U kolovozu 1944. Tito je uvjeravao Churchilla: „Ponešto me uznemiruju pitanja koja se i nadalje postavljaju u vezi s komunizmom u Jugoslaviji. Posve sam nedvosmisleno rekao da ga ne namjeravamo uvesti. I to iz mnogo razloga. Sve europske zemlje moraju imati poslije rata demokratske sisteme, a Jugoslavija ne smije u tom pogledu biti iznimka“.
Umirivanje Britanaca
Tito je nedvojbeno htio pokazati da se pridržava duha sporazuma Tito-Šubašić te umiriti Britance i sve one koji bi se mogli pridružiti zajedničkoj borbi protiv okupatora. Zbog toga je i bilo potrebno da se ne ističe odveć uloga KPJ u oslobodilačkoj borbi. S druge strane, vodstvo KPJ je politikom širine željelo spriječiti mogućnost pojavljivanja neke treće političke skupine, na primjer centrističke, koja bi se oslanjala na zapadne saveznike, a u stanovitom je smislu visjela u zraku još od 1941.
Politika širine, koju je NOP proglašavao ljeti 1944., bila je, dakle, višenamjenska – uz osporavanje zamjerki Zapada o građanskom ratu, ona je trebala poslužiti za pridobivanje što većeg broja pristaša. S tim je ciljem vodstvo NOP-a potkraj kolovoza 1944. proglasilo amnestiju i pospješilo politički rad na širenju Fronte diljem Jugoslavije, kao jedinstvene i široke organizacije. U nju su primali osobe različitih političkih nazora i stranaka, a ponajprije čelnike.
U Frontu su ponovno počeli pozivati ljude, pogotovu uglednike različitih političkih uvjerenja i iz raznih stranaka. Ta politika širine i potpisivanje sporazuma Tito-Šubašić izazvali su razdore i pregrupiranja u strankama, pa i u onima gdje ti procesi do tada još nisu započeli. U redove oslobodilačkog pokreta ulazili su ljudi koji su do tada imali pasivan, pa čak i odbojan odnos prema NOP-u. Ulazili su kao pojedinci jer tada, u ljeto 1944., KPJ nije dopuštao ulazak stranaka kao cjelina. Politika je vodstva bila da Fronta postane masovna i jedinstvena politička organizacija, a ne koalicija, budući da je KPJ čuvao svoju već izborenu prevlast u oslobodilačkom pokretu. Vođenje politike kroz organizaciju Fronte zahtijevalo je i nov način rada članova Partije
Strah od Jugoslavije
Zbog svih tih neriješenih pitanja ponegdje su se bojali i same riječi Jugoslavija. Zato su gotovo svuda zabilježene „nacionalističke“ tendencije, ponegdje čak i „šovinizam“, prema ocjeni KP. Dušan Brkić je, na primjer, javljao iz Dalmacije da ljudi nisu upoznati s odlukama AVNOJ-a i da se na partijskim kursevima pokazalo da čak ni vodećim partijskim kadrovima nije jasna partijska linija. Zato su i reakcije na sklapanje sporazuma između Tita i Šubašića bile različite. Poznato je već da su u Sloveniji i Hrvatskoj odjeci isprva bili negativni, jer se u sporazumu vidjelo popuštanje monarhiji i Srbima, „vraćanje na staro“.
U srpskim se pak krugovima govorilo: Gledajte što nam čine Hrvati. Prema direktivi CK KPJ, partijske su se organizacije morale pobrinuti i za ispravan sastav vodstava novih organa vlasti i Fronte, šaljući u njih svoje najbolje kadrove. No, primjerenih kadrova za nove i zahtjevne političke zadaće posvuda je nedostajalo. Njihova je politička naobrazba, iz ovih ili onih razloga, uglavnom bila manjkava, budući da se u Partiju obično primalo prema ratnim zaslugama. Stari, provjereni i partijski već izgrađeni kadrovi bili su, nakon višegodišnjeg ratovanja, prorijeđeni, a mlađi naoružani posve skromnim teorijskim znanjima. Da bi se premostio taj jaz, CK je naredio partijcima da moraju pripremati kadrove, što je značilo da se na tjednim partijskim sastancima dio vremena morao posvetiti teorijskom obrazovanju. Politički je odgoj tako postupno postao podjednako važan kao onaj vojnički. Političko obrazovanje bilo je, dakako, ograničeno na sovjetska djela, primjerice na Kalinjinov priručnik „O masovnom partijskom radu“, zatim na „Kurs za članove Partije“, na glasilo Pravdu, na Staljinova „Pitanja lenjinizma“, na Lenjinova djela, Povijest SKP/b, na djela o partijskoj organizaciji i sl. Usto je obvezno bilo i „pravilno“ tumačenje aktualnih političkih zbivanja, ukratko sve što je bilo zapisano u direktivi višeg partijskog organa.
Partijci su bili nepovjerljivi prema svim novim članovima, a osobito prema onima koji nisu imali prilike da se iskažu u borbi. Do tada su glavni kriteriji za ocjenjivanje partijaca, a i kandidata, bili privrženost Partiji i disciplina. I čistke u Partiji su do tada provodili samo zbog ponašanja u borbi (isključivali su kukavice i kolebljivce, ali i pohlepne i karijeriste). Od tih se kriterija nije moglo odustati preko noći. Zbog toga je na brzinu pripremljen cijeli niz partijskih kurseva, polaznici kojih su bili ponajviše partijski funkcioneri – politkomesari, njihovi zamjenici i članovi politodsjeka u vojsci – koji su postali kadar za preuzimanje vlasti nakon rata. Na terenu su se u takvim okolnostima događale i sporne situacije kada su se mladi ambiciozni kadrovi krutih pogleda, koji su prošli brze političke kurseve, pokušavali progurati ispred i iznad prekaljenih terenaca.
Politička parola o bratstvu i jedinstvu uspješno je rješavala dnevne nacionalističke i šovinističke konflikte u vojsci i na terenu. Ali ona nije mogla zamijeniti odgovor na pitanje o nacionalnoj suverenosti i federaciji, jer nije objašnjavala budući status nacionalnih država u Jugoslaviji. A upravo je nacionalna državnost bila realnost na koju su se ponegdje za vrijeme NOB-a već bili navikli. Na temelju avnojskih zaključaka tijekom 1944. sazvana su gotovo sva antifašistička vijeća u Jugoslaviji. Svi su redom potvrdili avnojske zaključke, nalazeći u njima izraz vlastite suverene političke volje i ugrađujući ih kao temelj u organiziranju vlastitih državnih tijela.
AVNOJ se u studenome 1943. opredijelio i za načelo samoodređenja naroda, uključujući tu i pravo na odcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima. To je, još i više od federativnog principa organizacije buduće države, išlo u prilog oslobodilačkih pokreta pojedinih jugoslavenskih naroda (ponajviše Makedoncima, a i Albancima, Slovencima itd.), dajući im u ruke snažno oružje za mobilizaciju u jugoslavenski NOP. Međutim, kako se počeo približavati kraj rata, a KPJ stao centralizirati svu vlast, upravo su u pogledu pitanja suverenosti i samoodređenja iskrsnuli određeni politički zapleti. Riječ je bila o pitanju centralnog vođenja, naspram samostalnom vođenju politike u vlastitoj nacionalnoj jedinici. Ili, drukčije rečeno, teorija se našla u konfliktu s partijskom politikom centralizacije, što se u povijesti komunističkih partija već dogodilo Lenjinu. Jer, u novu Jugoslaviju ujedinilo se ne samo svih pet naroda, koji su dobili svoje „federalne“ jedinice (i, dakako, specifična BiH te Sandžak), nego je trebalo odrediti i status Albanaca na Kosovu i njihov odnos spram Albanije, neki su Makedonci izrazili želju za ujedinjenjem cjelokupnog makedonskog etničkog teritorija, radilo se i o rješenju graničnih pitanja, odnosno o priključenju krajeva koji su prije rata pripadali drugima (Trst, Julijska krajina, Istra i dio Dalmacije). Razmišljalo se i o pravu manjina na samoodređenje. U sve su se to upleli i odnosi sa saveznicima i odnosi između KPJ i komunističkih partija susjednih zemalja. Iskrsnuli problemi pokazuju pak da deklarativna stajališta AVNOJ-a i politika bratstva i jedinstva nisu još ni izdaleka riješili nacionalne probleme, iako su vodeći u KPJ već tada, kao i kasnije, tvrdili da je nacionalno pitanje u Jugoslaviji riješeno.